U Galeriji MKC u Splitu do 17. travnja može se posjetiti skupna izložba koja kroz umjetničke prakse promišlja materijalnu stranu digitalnih tehnologija. Na izložbi naslovljenoj Digitalni oksimoron radove izlažu Format C (Dina i Vedran Gligo), Hrvoje Hiršl, Petra Mrša, Toni Soprano Meneglejte, Andrej Škufca, Igor Štromajer i Ivana Tkalčić, a kustosica je izložbe Irena Borić koja predstavljenim radovima nastoji razgrnuti (često opasan i štetan) privid dematerijaliziranosti digitalnog.
Slijedi tekst kustosice izložbe, Irene Borić:
Pred ekranom uranjamo u svjetove, istovremeno intimne i otuđujuće, u kojima preplet boja, brzine i snage procesora percipiramo kroz komunikacijsku sferu. Svijet s one strane ekrana dio je naše svakodnevice, a opet njegovu materijalnost gotovo i ne doživljavamo dalje od vlastitog uređaja i pokojeg kabla. Naizgled su naše digitalne putešestvije samodostatne, kao da njihovo postojanje i djelovanje ne podržavaju brojni metali i minerali. Kao da ne ovise o različitim geološkim materijalima, geofizičkim silama i golemim globalnim mrežama energetskih i opskrbnih lanaca. Unatoč tome što iza proizvodnje i rada digitalnih tehnologija stoji složen ekonomski, društveni i politički sustav, prijenosna i sve manja digitalna oprema stvara lažni osjećaj nematerijalnosti. No, kako je u knjizi Digital Rubbish. A Natural History of Electronics istaknula profesorica i istraživačica Jennifer Gabrys, “od silicija do mikročipa i od mikročipa do podzemne kontaminacije, događa se složen niz mutacija koje omogućavaju razvoj elektroničkih tehnologija.” Jer silicijski mikročipovi su hardver koji omogućuje prijenos informacije u obliku električnih signala ili signala za on/off. Prijenos informacija u bitove ili binarne jedinice, koje su zapravo električni impulsi, temelji se na tom spoju silicija, kemikalija, metala, plastike i energije. Kao što Gabrys zaključuje, “bilo bi nemoguće razdvojiti nule i jedinice od pokretanja ovih električnih impulsa i obrađenog silicija kroz koji prolaze. Čip – minijaturni uređaj koji obavlja naizgled beznačajne operacije – zapravo zahtijeva velika materijalna ulaganja.” Neopipljivost digitalnog tako počiva na ogromnoj količini (prirodnih) materijala i resursa. Prostor s one strane naše tipkovnice zasnovan je na fizičkim premisama i ima konkretne, najčešće negativne, posljedice za okoliš i društvo. Upravo digitalni otpad najrječitije govori o materijalnosti digitalnih tehnologija jer nastaje tijekom čitavog ciklusa nekog uređaja – od proizvodnje, preko korištenja do odbacivanja. Istovremeno, prostor s druge strane ekrana prostor je razmjene i kolanja kapitala što utječe i uvjetuje narativ o bezbrižnoj nematerijalnosti digitalnog. Zbog prividne dematerijalizacije u odnosu na druge tehnologije i industrije, trag digitalnih tehnologija još je “podmukliji” jer je teško osvijestiti da digitalni otpad nije samo hardver i računalni monitori, već ima ekološke, društvene, političke i ekonomske posljedice. Stoga izložba Digitalni oksimoron predstavlja umjetničke prakse koje se bave različitim poetikama i politikama digitalnih tehnologija s ove strane ekrana.
Umjetnica Toni Soprano Meneglejte se u radu eNTRANCE SET UP (2023.) bavi slikom stvarnosti koja nastaje na našem ekranu i van njega. Zanima je pukotina u sustavu očekivane vizualne reprezentacije, pri čemu se prostor galerije prepliće s obećanjima digitalnog. Scenografija prostora uključuje dekorativni tapet koji se jednolično proteže ekranom i galerijskim zidom. Okvir ekrana tako djeluje poput okvira slike koja ne nudi ništa više od svojeg materijalnog okruženja. Tek natpis koji poziva na ulaz u digitalnu sferu čini razliku, dok ponavljanje ornamenta izjednačava virtualnu i digitalnu sliku. U okviru rada je i video objašnjenje u kojem umjetnica o svojem radu “progovara” bez zvuka, što dodatno ukazuje na to da se u prelazu iz materijalne u digitalnu sferu nešto od značenja ipak gubi.
Ivana Tkalčić u radu Paradise Now_ (2018.) propituje fenomen hiperrealnosti u kojem nestaje svaka napetost između stvarnosti i iluzije, između stvarnosti kakva jest i što bi mogla biti. Polazište rada je pronašla u fotografiji klasične grčke skulpture koja ju je privukla i zbog svojeg kanonskog mjesta u povijesti umjetnosti. Korištenjem tehnike glitcha odnosno digitalne greške, kanonsko u umjetnosti je prepustila pogledu stroja i dopustila računalu da “stisne” kategorije vremena i prostora. Vrijeme je “sabijeno” tako da kada se svede na “bitove” informacija, postaje odmah dostupno. Prostor je komprimiran tako da sveden na “bitove” informacija, putuje od točke A do B brzinom svjetlosti. Svijet je tako, zahvaljujući internetu, na dohvat WIFI-ja. Pri tome umjetnicu zanima kako se pogled na stvarnost promijenio zahvaljujući tehnologiji, medijima i ekranima. Jesmo li pronašli dugoočekivanu utopiju u virtualnoj stvarnosti ili virtualna stvarnost pojačava histeriju i shizofreniju društva i umanjuje fokus i svijest?
U instalaciji Kvantna zora ili nadilaženje političke tjeskobe — (Ne)podatkovna klopka (2023.) umjetnik Igor Štromajer u izložbeni prostor postavlja dvadeset mišolovki koje funkcioniraju kao svojevrsni elektrobiotopi. Poput minijaturnih servera koji su također u svojim kavezima, mišolovke sadrže mini-terarije s prirodnim bio-materijalom u kombinaciji s elektro-materijalom (čipovi, kabeli, dijelovi računala). Začudni objekti su ujedno tzv. mrtvi internet, ostaci zastarjelih radova i instalacija Igora Štromajera. Budući da je jednom izveo brisanje čak 37 svojih klasičnih net art umjetničkih radova jer tehnološki nisu više odgovarali suvremenim browserima i internetskim protokolima, umjetnik se i u ovom radu bavi problematikom zastarijevanja tehnologije. Kvantna zora iz naslova, referenca je na niz vježbi kibernetičke sigurnosti koje financijskim institucijama i sektoru u cjelini omogućuju uvježbavanje i poboljšanje koordinacije s ključnim partnerima iz industrije i vlade kako bi se održale operacije financijskih tržišta u slučaju sustavnog kibernetičkog napada. S druge strane pojam ne-podatka ne znači da nema podataka, već je fizički pojam i koristi se u kvantnoj fizici za drugo stanje podataka jer svaki podatak ima i svoju suprotnost, tj. ne-podatak.
Format C (Dina i Vedran Gligo) u radu Pivilion/EXEno1: TOGETHERTOGETHER (2022.) stvaraju suradničku umreženu instalaciju koja sadrži 3D tiskane skulpture fizički integrirane sa softverskim i hardverskim aspektom Piviliona, platforme koja pomoću dark weba i otvorenog koda pruža mogućnost stvaranja i izlaganja umjetničkih djela bez korporativne i institucionalne kontrole. Svaka od 5 digitalno dizajniranih i 3D printanih skulptura sadrži “server” računalo s instalacijom Pivillion i hipermedijskim galerijama kojima se može pristupiti putem lokalne WiFi mreže koju uređaj odašilje. Pivilion, umjetnički haktivistički i suradnički projekt, nastoji radikalno decentralizirati suvremenu internetsku umjetnost koja se na mreži podređuje pravilima korporativnih infrastruktura. Stoga Format C istražuje konkretnu i praktičnu primjenu postojećih tehnologija drugačije.
O povezanosti kapitala i digitalnog okruženja progovara Andrej Škufca radom Crni trg (2020.). Modularna iteracija rada svojom sjajnom površinom, poput tamne tvari, istovremeno privlači i poništava. Kako je zapisala kustosica Àngels Miralda: “Spiralni kraci Crnog trga nalikuju dijelovima koji se sami sastavljaju s ciljem potpune automatizacije. Njihva algoritamska ujednačenost dolazi od najsuvremenijih dizajnerskih platformi koje se koriste u suvremenoj proizvodnji i njihovoj materijalnoj manifestaciji.” Instalacija će nas podsjetiti na tamnu tvar kapitala koji neprimjetno cirkulira mrežom, dok sjaj crne platstike neizbježno evocira naftu. Proizlazeći iz znanstvenofantastičnih narativa, instalacija predstavlja neuhvatljivost pretakanja kapitala koji određuje sve tokove naših tehno života.
Odnosom fizičkog i digitalnog svijeta pozabavio se Hrvoje Hiršl u radu clickmassage.click (2016.). Prizivajući slavnu McLuhanovu krilaticu “Medij je poruka” (Medium is the Message), umjetnik se poigrao s riječima i medij pretvorio u masažu. Na različite lokacije na mreži postavio je online oglase s natpisom clickmassage. Posjetitelji izložbe će fizički osjetiti “klik” na oglas dok leže na vibrirajućim madracima postavljenim u galerijskom prostoru. S druge strane, osobe koje “kliknu” na oglas ne znaju da se njihov online “rad” koristi kao sekundarno sredstvo, u ovom slučaju za masažu posjetitelja galerije. Umjetnika je prvenstveno zanimalo uprizorenje nematerijalnog rada na mreži jer je taj rad često nevidljiv i otuđen.
O tjelesnom iskustvu digitalnog progovara i Petra Mrša u eksperimentalnom filmu Mogu je spasiti/ I Can Save Her (2022.) Video propituje utjecaj spektakularnih akcija i emotivnih senzacija interaktivnog digitalnog okruženja na tijelu i osjetilnom aparatu igrača videoigara. U filmu promatramo kretanje pojedinaca, bivših ovisnika o video igricama koji se kroz somatske radionice vraćaju vlastitom tijelu. Umjetnica u filmu isprepliće digitalno i fizičko iskustvo i time dovodi u pitanje materijalnost digitalnog postojanja. Narativ igre koja se proteže kroz cijeli film preuzet je iz komercijalno uspješne igre cijenjene baš zbog uspješne simulacije kretanja likova i radnji. Umjetnica naglašava paradoksalnost digitalnog okruženja u kojem se divimo tehnici kretanja, dok zbog tog virtualnog kretanja u fizičkom svijetu možemo izgubiti vezu s vlastitim tijelom.
