Darka Fritza, osnivača i glavnog čovjeka Sive)(zone, kontaktirali smo na izdisaju ljeta, kada glavnina turista lagano napušta Korčulu; dolaze oni koji ciljaju izvansezonsku ponudu, a otok se lagano vraća lokalcima. Ipak, usred te smjene, Siva)(zona ne miruje. Nakon izložbe Vice Tomasovića Resort-Entity-Utopia koja je postavljena u Gradskom muzeju Korčula, Gaia Radić predstavila je svoje djelo Genius Loci, sedam svjetlećih objekata koji zajedno čine apstrahiranu minijaturu Memorijalnog kompleksa iz Korčule i koji su umjetničkom gestom potopljeni u moru u neposrednoj blizini spomenutog kompleksa. Smiraj ljeta bio je aktivan i za Darka Fritza, umjetnika, kustosa suvremene umjetnosti, grafičkog dizajnera i istraživača koji je u Zagrebu 30. rujna na festivalu eksperimentalnog filma i videa 25 FPS predstavio svoj film Zamišljene budućnosti: turizam.
Siva)(zona nastala je 2006. godine, a njeno se djelovanje može sagledati kroz dvije faze – prva do 2012. godine i druga od 2013., pa nadalje. U prvoj fazi je djelovala kao one-man gallery, a kasnije kao udruga građana s više autora uključenih u oblikovanje i realizaciju programa. U toj prvoj fazi, Darko Fritz bio je sedam godina kustos, koordinator programa, administrator, domar i čuvar galerije, grafički dizajner plakata, prevoditelj i PR. Što se financijske strane tiče, prvu je godinu obilježila improvizacija i snalažljivost jer izvora financiranja nije bilo. Godinu kasnije program biva financiran od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. Zato je od velike važnost u prvoj fazi djelovanja Sive)(zone bilo privatno umrežavanje koje je olakšavalo prevladavanje logističkih i drugih problema. Pozicioniranje Sive)(zone baš na Korčuli logičan je izbor jer je taj otok na infrastrukturnoj, demografskoj i gospodarskoj razini među najrazvijenijima u Hrvatskoj, što je opet posljedica dobro razvijene otočke proizvodnje i industrije tijekom 20. stoljeća. U toj prvoj fazi rada, trebalo je prevladati brojne tehničke probleme kako bi se realizirala sva izlaganja, što Fritz slikovito opisuje: “Kako je izložbeni prostor bio vlažan podrum tik do mora, nismo mogli izlagati osjetljiva umjetnička djela. Morali smo također uzeti u obzir i da ne postoje dodatni troškovi transporta radova. Dakle, ostali su otvoreni troškovi puta i smještaja, a time je sužen izbor na izlagače koji imaju vlastiti smještaj u blizini Korčule ili na one koji bi došli u Korčulu u vlastitom angažmanu. Premda se iz podnaslova Sive)(zone može zaključiti kako se radi o prostoru suvremene i medijske umjetnosti, u toj fazi nije postojala ni vlastita mrežna stranica.”
Osnova izložbene politike Sive)(zone konstantna je od osnutka do danas, a bazira se na osobnom prisustvu autora, dok je polazišna točka svih djelovanja učenje i spoznaja kroz praksu. Ista se metodologija primjenjuje na umjetnička i kustoska istraživanja, te dolazi do obrata shvaćanja kustoske uloge, kako Fritz pojašnjava: “Projekti ne polaze od zadanih premisa, već se teorijska znanja uspostavljaju tijekom projekta, kroz praksu. Nazvat ću tu metodologiju kustoskom praksom a posteriori, kuriranje kao praxis. Upravo u tome vidim značajan odmak od dominantnih kustoskih praksi suvremene umjetnosti posljednjih desetljeća koje pristupaju a priori i uvjetuju estetiku prikazanog, pa kustosi preuzimaju ulogu glavnog autora koji često umjetničkim radovima ilustriraju vlastite, unaprijed zadane teze, pretpostavke i teorije.”
Tako se u Sivoj)(zoni razvijaju programske smjernice, poput Novi materijalizmi, Kritički turizam, Politike zelenih prostora. Ova su područja umjetničkih i kulturnih praksi uočena i izdvojena kao relevantna za suvremeni trenutak koji je u dijalogu s budućnosti. Fritz dodatno pojašnjava razliku u kustoskoj percepciji: “Uobičajeno je da kustos objavi znanstveni članak ili knjigu, ili pak da organizira veliku međunarodnu izložbu u relevantnoj instituciji i time si rezervira mjesto u povijesti umjetnosti kao netko tko je otkrio temu. U Sivoj)(zoni zadana tema se elaborira kroz duže vrijeme u vidu predstavljanja i produkcija relevantnih sadržaja i time akumulira novi estetski potencijal i eventualno formira teorijski okvir.”
Do 2017. godine Siva)(zona je kao galerije koristila pet različitih prostora, a od tada program se ostvaruje drugdje, u gostima kod drugih galerija ili pak u drugim formama prezentacije. Od 2021. godine prisutna je po svom pristupu originalna Wi-fi galerija na trgu Sv. Marka u Korčuli za koju radove odabiru kustosi iz organizacije Siva)(zona, te Format C. Radi se o novom obliku prezentacije odabranih umjetničkih digitalnih radova; besplatno, jednostavnim spajanjem osobnim pametnim telefonom, pa nije potrebna čak ni internetska veza što posljedično utječe na pristupačnost i dostupnost sadržaja. Izlagačka praksa sastoji se u prezentaciji 6 domaćih i međunarodnih autora godišnje. Do sada su predstavljeni radovi 180 umjetnika iz 25 zemalja u sklopu izložbenog programa, a s nekim autorima je ostvarena dugogodišnja suradnja, pa su tako predstavljeni nekoliko puta. Fritz ističe kako u Korčuli generalno ne postoji razumijevanje za potrebu za galerijskim prostorima u kojima bi se sustavno predstavljala suvremena umjetnost, te dodaje: “Trenutna gradonačelnica, kojoj sam se ponovno obratio za jedan takav gradski prostor, uvjeravala me da nama taj prostor ne odgovara, na što sam joj uporno odgovarao da nama baš taj i takav prostor, u koji sam imao osobni uvid, odgovara. Tako smo se vrtjeli s tim odgovorima ‘nama odgovara’ i ‘vama ne odgovara’ u krug, kao djeca u vrtiću.”
Financijska konstrukcija projekta gradi se kroz više izvora. Financiranje grada Korčule je prisutno, ali je simbolično i ne prelazi 5 posto ostalih prihoda. Značajniji dio dolazi od strane Zaklade Kultura nova, Ministarstva kulture i medija RH te nešto dodatno od strane Dubrovačko-Neretvanske županije. Postoji određena podrška od Aminess hotela i to ponekad sa smještajem, a redovito s prehranom, što je velika stavka u preskupoj Korčuli. Suradnja s Gradskim muzejem Korčula i Centrom za kulturu Korčula ostvarena je kroz brojne zajedničke projekte. Fritz se na problem financiranja osvrće ne bez doze rezigniranosti: “Što se financiranja tiče, nesigurnost i preživljavanje u Hrvatskoj sudbina je svih aktera u izvaninstitucionalnom kulturnom sektoru, kao i samostalnih umjetnika. Svatko tko tako radi duže od 15 godina je heroj rada i kulture Republike Hrvatske.”
Prezentacija radova također se shvaća u širem smislu, u duhu koncepta koji otvara mogućnost da su svi prostori otvoreni za umjetničke radove u širokom rasponu od fizičkog galerijskog prostora, preko urbanog i ruralnog javnog prostora, do elektronskog (primjerice interneta ili radija), do sasvim konceptualnog, idejnog, nematerijalnog prostora kao što su medijski prostor ili prostori dislokacije. Preferirani umjetnički radovi koji nalaze mjesto u ovom kontekstu nedefinirani su u mediju, a značenjski zauzimaju neosvojen i slobodan “prostor između”. Oni tako propituju međuprostor između white cubea i black boxa, što je jedan od razloga koji je doveo do toga da prostor dobije naziv Siva)(zona. Primjer umjetničke prakse koji to zorno ilustrira produkcija je radova Fotovideo etabliranog fotografa Borisa Cvjetanovića koja se sastoji od one-take video klipova snimljenih fotoaparatom u formi statičnih kadrova u ograničenom trajanju kapaciteta memorije fotoaparata, što je nešto što ne spada niti pod video umjetnost, niti pod fotografiju, već upravo istražuje taj “prostor između”. Sličan primjer je i dokumentarni film Željko Jerman – Moj mjesec u kojem je umjetnika portretirao Ivan Faktor. Jerman je poznat po dnevničkom formatu kao umjetničkoj formi, pa se ovim radom zamućuje granica autorstva i korištenja umjetničkih formi. Time je postavljen konceptualni temelj na kojem je Siva)(zona bazirana. Ubrzo dolazi do širenja pa izložba Lale Raščić Sorry, Wrong Number (koja kroz video performans interpretira radio dramu Lucille Fletcher iz 1943. godine) predstavlja otvaranje programa s naglaskom na radove sa zvukom. S izložbom Tome Savića-Gecana, koja se paralelno održala u Zagrebu i Amsterdamu, kao i u medijskom prostoru nizozemskog časopisa Metropolis M, Siva)(zona počinje s praksom međunarodnih suradnji i s izložbama u paralelnim izlagačkim prostorima. S vremenom su se iskristalizirale ranije započete programske linije, a Fritz ističe: “Od tih početaka prošlo je dosta vremena i retrospektivno gledano vrlo sam zadovoljan postignutim. Vizija programa je u nekim aspektima ostala ista, a tu se misli na zauzimanje periferne pozicije djelovanja, otvorenost eksperimentu i pravu na moguće greške koje su u eksperimentu otvaraju, te djelovanje u nedefiniranim i teško opisivim sivim zonama kreativnosti umjetničkih izričaja.”
Kako je Siva)(zona rasla prirodno se nametnula potreba za suradnjama. Već godinu nakon osnutka u izlagačkom programu sudjelovalo je troje gostiju kustosa. Ştefan Rusu predstavio je video umjetnost Srednje Azije, Dunja Blažević izbor video radova iz produkcije PRO.BA, Centra za savremenu umjetnost iz Sarajeva, Enes Zlatar imao je dokumentarni film Thailand, dok je Faruk Lončarević video uratkom Mama i tata preuzeo formu reality TV-a progovarajući o problemima bračnog para treće životne dobi. Također, kustosica Ana Peraica predstavila je iste godine kosovskog umjetnika Albana Muju. Suradnički kustoski krug kasnije se širio, te uključivao KONTEJNER (Biro suvremene umjetničke prakse), Sarah Cook, Eilidh Lucas i Geofa Lucasa (HICA), Ivanu Meštrov (Slobodne veze), Branku Benčić i Aleksandru Sekulić, Barbaru Borčić (Institut za suvremenu umjetnost u Ljubljani), Annick Bureaud, Lauru Planu Graciu, Chiaru Passa, Geralda Webera (Sixpack).
Znanstveno-istraživački aspekt neizostavan je u kontekstu Sive)(zone i njemu je posvećeno dosta pažnje. Primjeri ove prakse su znanstveno istraživanje Sani Sardelić, popraćeno radionicama, o samoniklim jestivim, začinskim i ljekovitim biljkama otoka Korčule, zatim djelovanje Manje Ristić u području zvučne ekologije koje se ostvarilo kroz vlastiti umjetnički rad, ali i kroz umjetnička istraživanja i zvučna mapiranja u suradnji s drugim autorima. Također, poseban spoj znanstvenog istraživanja i kustosko-umjetničke produkcije čini programska smjernica Povijest suvremenosti kojom se kroz četiri znanstveno istraživačka projekta ukazuje na dobre prakse i posebnosti otoka Korčule kao modela održivog otočkog razvoja. Uz to, zbog svog obima postoje i projekti koji zahtijevaju višegodišnju posvećenost. Tu spada projekt Industrijska baština otoka Korčule, etnografsko istraživanje slučaja velolučke Fabrike s usmjerenjem na rodno pitanje i žensku naraciju. To istraživanje započela je 2010. godine Marija Borovičkić, dok je sistemsko interdisciplinarno istraživanje pokrenuto početkom 2015. godine u suradnji s Leom Vene. Zanimljivo je da se ovo pitanje promotrilo kroz feministički i kritički pristup rodnoj tematici industrijske baštine i specifičnog ženskog sjećanja, te prenošenja iskustva, što je prepoznato kao ključni element pri ispisivanju službene i neslužbene lokalne povijesti. Na znanstvena istraživanja nastavila se umjetnička produkcija u vidu proze i videa Marije Borovičkić koja uključuje i radionice s lokalnom zajednicom i učenicima osnovne škole koje vodi Božena Končić Badurina, što je rezultiralo izdavanjem umjetničke knjige, te filma i VR instalacije Dijane Protić.
Drugi važan višegodišnji istraživački projekt je Kinematografija jadranskih otoka kojim se bavi filmaš Ivan Ramljak, ujedno i član udruge Siva)(zona, koji se toga pothvata prvotno uhvatio za potrebe svog filma Kino otok. Širenje ove priče dolazi u suradnji s Darkom Fritzom koji doprinosi sastavljanjem filmografije otoka Korčule, te terenskim radom po ostalim jadranskim otocima. Zasebno istraživanje pokazalo je primjerice kako je na otoku bilo aktivno više od 20 kina, a Fritz je u sklopu tog istraživanja sastavio i popis filmografije otoka Korčule, dakle svih filmova u kojima je prikazan otok Korčula, dok se nastavak istraživanja svih kinodvorana po dalmatinskim otocima nastavlja. Rezultati ovih istraživanja objavljeni su na web stranici, a također će svoje mjesto naći i u knjizi za koju je Ramljak već napisao tekst o distribuciji filmova, a Jelena Botteri o povijesti otvorenih kina na Mediteranu. Avanturistički aspekt ovog istraživačkog pothvata Fritz sugerira anegdotom: “Dok sam istraživao kina na otoku Hvaru, za Jelsu mi je savjetima i arhivskim materijalom pomogao Jelšanin Toni Faver, no ja sam na terenskom istraživanju otkrio još jedno kino, za koje ni on sam nije znao. To je takav tip istraživanja.”
Vrijedi spomenuti i istraživanje Međunarodnih susreta likovnih umjetnika u Veloj Luci. Radi se o opsežnoj povijesnoj epizodi u kojoj je sudjelovalo stotinjak međunarodnih sudionika i koja se pokazala kao poseban izazov za istraživanje jer osim kataloga prvog susreta iz 1968. godine, te mozaika u Veloj Luci, ništa drugo nije bilo dostupno javnosti. Ta se manifestacija održala tri puta, a prvotno je bila zamišljena kao ljetna kolonija likovnjaka za rad u mediju mozaika, no kroz sljedeća je dva izdanja ostvarena interdisciplinarna sinteza raznih umjetničkih disciplina: urbanizma, arhitekture, te multimedijalnog pristupa koji uključuje masovne medije, ali koji je uključio i lokalno stanovništvo. Fritz ističe posebnu važnost, ali i obim projekta: “Kroz razvoj manifestacije možemo pratiti elaboriranje organizacije u raznim postavkama odnosa osobnog, kolektivnog i timskog rada kreativaca u sprezi s lokalnom upravom i privredom, uz što je razvijeno nekoliko modaliteta participacije šireg lokalnog stanovništva u kreativnim umjetničkim procesima. Projekt uključuje izradu kronologije, bibliografiju, arhivsko i terensko istraživanje, digitalizaciju građe, kritičke osvrte i javne prezentacije u raznim formama.”
Upravo inspiriran ovog građom, a posebice neostvarenim turističkim naseljem koje je bilo tema susreta 1970. godine, Fritz je napravio VR instalaciju (Un)Real Resort u produkciji Sive)(zone, kao i kratki film Zamišljene budućnosti: turizam, u koprodukciji s Kreativnim sindikatom, koji je premijerno prikazan 30. rujna na festivalu 25 FPS u Zagrebu.
Jako je važno spomenuti kulturni aspekt koji Siva)(zona ima za lokalno stanovništvo kojem predstavlja relevantan, a često i jedini izvor informacija i priliku za susret sa suvremenom umjetnosti jer na otoku Korčuli nema drugih organizacija ni institucija koje su posvećene tom području. To objašnjava i dobre brojke posjećenosti pojedinih izložbi, pa su tako neke imale preko deset tisuća posjetitelja, primjerice izložbu zvučnog rada Hrvoja Hiršla vidjelo je preko 15 000 posjetitelja tijekom dva mjeseca, budući da je rad bio postavljen u crkvi na glavnom trgu kao jedini besplatni sadržaj. Ovo je izuzetno važna stavka na koju se Fritz osvrće s entuzijazmom: “Dovoljna mi je satisfakcija za sada da su se ljudi preko nas susreli prvi puta s umjetnosti zvuka ili drugim formama koje su ih inspirirale za rad u tom području, kao što je bio slučaj s nekadašnjim studentima.“
Aktivnosti Sive)(zone, kao što smo zaključili na početku ovog članka, ne jenjavaju, prisutna je dinamika koja je vidljiva u njihovom programu, raširenosti, u umjetničkom i istraživačkom aspektu, dekonstrukciji pojma kustostva, dok istovremeno obuhvaćaju golem broj suradnika, te široku domaću i stranu publiku kojoj se umjetnički radovi prezentiraju na univerzalan način. To je točka s koje se zanimljivo reflektirati na Sivu)(zonu za koju Fritz ističe kako “od osnutka nastoji pozitivno redefinirati poziciju kulturne periferije otoka na kojem djeluje shvaćajući kulturu u širem smislu, što uključuje svakodnevne prakse, kulturnu i umjetničku produkciju sagledanu u širem društvenom i političkom kontekstu.”
Po pitanju budućih planova, Fritz je rezolutan: “Od osnutka Siva zona je zamišljena kao mikroorganizacija koja nema cilj rasta. Propagiramo odrast i ne podržavamo ideju kulturne industrije od samih početaka, a tu politiku mislimo i nastaviti.”
Autor: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Recentne osvrte na organizacije koje djeluju na otocima istoga autora čitajte na sljedećim linkovima: Jelsa Art Biennial i Biševo Island Art Residency
