U Zapoljskoj ulici, u prizemlju zgrade općine Peščenica, 1978. godine useljava se u novi prostor Knjižnica Silvija Strahimira Kranjčevića, u čijim se prostorima iste godine osniva i Galerija Prozori. Sama lokacija knjižnice i galerije, omeđena brojnim javnim sadržajima poput Doma zdravlja, tržnice, crkve, pošte i banke, vrtića i osnovnih škola, parka Volovčica, trga Stjepana Konzula te u blizini tramvajske i autobusne linije koje povezuju kvart s ostatkom grada, svojim urbanim planom i arhitekturom podsjeća na jednu od ideja urbanih utopija iz 1960ih godina. Galerija Prozori obuhvaća 30 metara dugačak prozorski niz Knjižnice S. S. Kranjčevića, a ovisno o radu širi se u unutrašnji prostor knjižnice ili vanjski javni prostor, čime se ova galerija/knjižnica/javni prostor i funkcionalno transformira u svojevrstan kulturni centar. Uz stručnu su publiku posjetioci Galerije i stanovnici kvarta, korisnici knjižnice i svakodnevni prolaznici. Na taj se način umjetnost posreduje širokoj publici kao neelitna i vaninstitucionalna djelatnost, a umjetnički se rad aktivira na često nepredvidljive načine. Knjižnice su važna javna mjesta koja kolektivno posjedujemo (putem članstva, ali i izborom gradskoga vijeća), stoga je iznimno interesantna organizacijska struktura Knjižnice S. S. Kranjčevića i Galerije Prozori, usmjerena aktiviranju zajednice i kvarta kroz fond, programe i usluge.
O organizacijskoj strukturi, povijesti, sadašnjosti i budućnosti Galerije Prozori i njezinom supostojanju s Knjižnicom S. S. Kranjčevića pročitajte u razgovoru s višom knjižničarkom, kustosicom i voditeljicom Galerije, Petrom Dolanjski Harni, koji slijedi u nastavku.
► Galerija Prozori ima dugu povijest i djeluje već punih 46 godina. Tko sve danas čini tim galerije i kako organizirate sve aktivnosti?
Petra Dolanjski Harni: Galerija Prozori djeluje u sklopu Knjižnice S. S. Kranjčevića koja je dio mreže Knjižnica grada Zagreba. Knjižnica je osnovana 1954., a Galerija 1978. godine na inicijativu Branke Hlevnjak, prve voditeljice Galerije. Od 1981. vodila ju je Malina Zuccon Martić. Prve voditeljice program su koncepcijski vezale za grafiku, ilustraciju, plakat, a s obzirom na to da je ilustracija dugo vremena bila marginalizirana, specifičnost i značaj Galerije Prozori, bio je, između ostalog, i u tome što ju je sustavno pratila i izlagala. Od 1995. do 2022. Prozore je vodila Irena Bekić, koja je napravila zaokret u koncepciji i program usmjerila prema site specific, konceptualnim i participativnim umjetničkim praksama. U Prozore je dovela brojne značajne umjetnike i umjetnice, razvijala paralelne edukativne i diskurzivne programe te ih i u ovom novom programskom usmjerenju pozicionirala kao relevantan izložbeni prostor u kojem umjetnici rado izlažu. Posljednje dvije godine vodim ih ja. Vođenje galerije izazovno je jer uključuje osmišljavanje i razvoj galerijskih programa, kao i sve aktivnosti vezane za pisanje natječaja, budžetiranje, izvještavanje, kuriranje, koordiniranje i komunikaciju s publikom. Ujedno, sve smo paralelno radile kao knjižničarke, na odraslom ili dječjem odjelu, u direktnom kontaktu s korisnicima knjižnice. Stoga je za rad u okolnostima ovakve dvojne uloge, knjižničarke i kustosice, važna podrška kolega i kolegica knjižničara i knjižničarki, kao i ustanove kojoj pripadamo, Knjižnica grada Zagreba. Jer osim po galerijskom programu, Knjižnica S. S. Kranjčevića dinamična je i aktivna i kroz brojne druge programe i aktivnosti koji organizira naš stručan i, jednako važno, kolegijalan kolektiv. Velik broj korisnika i dobra pozicija koju knjižnica ima u lokalnoj zajednici temelje se na kvalitetnom knjižničnom fondu, kao i na aktualnim i promišljenim knjižničnim programima i uslugama te galerijskoj djelatnosti, čijem supostojanju pristupamo kao komplementarnom i međusobno podržavajućem.
► Galerija je u početku bila fokusirana na ilustracije i grafike, dok je danas naglasak stavljen na site-specific radove i konceptualne prakse. Kako se odnosite prema prošlosti galerije? Koje tradicije nastavljate, a koje novitete smatrate vrijednim uvođenja?
Petra Dolanjski Harni: Tako je. U vrijeme njezinog osnutka programska koncepcija galerije proizašla je iz njezinog supostojanja s knjižnicom te je izložbeni program bio usmjeren na izlaganje ilustracija i drugih grafičkih vrsta, kao neki logičan i prvi odgovor na ovu poziciju. No, s vremenom, smještaj galerije u knjižnici prepoznat je kao dinamična i intrigantna situacija koja uspostavlja mrežu različitih odnosa koji nadilaze ovu prvu vezu u kojoj se slika pridružuje tekstu te se izlagačka koncepcija preusmjerila na site specific, konceptualne i participativne umjetničke prakse. One aktiviraju i brojne druge teme, pristupe, vizualne koncepte i postave ne samo u prozorima galerije, nego i u samom prostoru knjižnice, kao i u odnosu na knjižnični fond, samu ideju knjižnice te okoliš i zajednicu koji ih okružuju i u koju su uronjeni. Navedeno i dalje ostaje kao provodna nit u konceptualizaciji i promišljanju galerijskih programa, no ove smo godine kroz diskurzivni program Razgovori u Prozorima: Slikovnica kao medij na razmeđu umjetnosti i učenja ponovno aktivirali i prvotno izložbeno usmjerenje Galerije prema izlaganju ilustracije te kroz razgovore s ilustratorima/icama uživo u prostoru Galerije, koje prate pisani intervjui objavljeni na portalu Modernim vremenima kao suradnikom u projektu, tematizirali odnos slike i teksta u mediju slikovnice u suvremenom kontekstu, s naglaskom na njihovom umjetničkom, kritičkom i aktivirajućem potencijalu. U jednom smislu to zaista i je nastavljanje tradicije, ali u okolnostima i vremenima koja su u mnogome drugačija nego što je to bilo prije 30-ak godina, pa nam je tako kroz ovaj program važno i dotaknuti se teme kritičke vizualne pismenosti kroz medij slikovnice te naglasiti njezin kritički, problemski, izvedbeni i društveni potencijal. Razgovore koncipira i vodi književna teoretičarka i urednica Marija Ott Franolić koja kroz neposredan i stručan pristup uspijeva zagrepsti ispod površine i u razgovoru s umjetnicima aktivirati sve ove aspekte koji su nam važni iz umjetničke perspektive.
Također, ove smo godine na temelju slikovničkog opusa književnika za djecu i mlade Želimira Hercigonje čitavu knjižnicu/galeriju doslovno obukli u sliku i tekst iz njegovih slikovnica prema izboru Ande Bukvić Pažin. Osim što je ova izložba svojevrsni hommage bajkovitim i fantastičnim svjetovima Želimira Hercigonje i poticaj na nova čitanja njegovog opusa, ona je i direktan nagovor djeci i roditeljima da u moru površnih i na brzinu sklepanih slikovnica, posegnu za kompleksnim i slojevitim vizualnim i tekstualnim sadržajima. A kada govorimo o nastavljanju tradicije u novom kontekstu i konceptu, spomenut ću i rad Ane Kuzmanić Ovo nije kutija (2017.) u sklopu kojeg je umjetnica u suradnji sa stručnjakinjama za dječju književnost Marijanom Hameršak i Dubravkom Zimom, definirala izbor slikovnica namijenjenih kritičkom čitanju iz knjižničnog fonda i nadopunila ga s donacijom slikovnica koje u Hrvatskoj tada (a velik dio nije ni danas) još nisu bile prevedene i objavljene, stavljajući putem umjetnosti fokus na neke drugačije pedagogije.
► Na koji način pomažete umjetnicima u produkciji, postavu izložbe i sl.? Što u pravilu dobiju umjetnici od izlaganja u Galeriji Prozori?
Petra Dolanjski Harni: S umjetnicima sam u komunikaciji od trenutka u kojem dogovaramo izložbu za narednu godinu, a intenzivno u periodu produkcije rada i u razdoblju prije otvorenja. Većina radova koji se izlažu u Prozorima nove su produkcije osmišljene za kompleksan galerijsko-knjižnični prostor, pri čemu je važno voditi računa o funkcioniraju rada i u okviru knjižnične svakodnevice. Umjetnički rad je, u stvari, uklopljen i postavljen paralelno sa svim drugim svakodnevnim aktivnostima koje se odvijaju u knjižnici i u tom su smislu i knjižnica i galerija živa mjesta susreta i interferencija, iz čega zasigurno proizlazi vidljivost i dosežnost umjetničkih radova. Stoga su, s jedne strane, Prozori kao izlagački prostor vrlo izazovni, ali s druge strane umjetnicima omogućavaju da dopru do neke druge šire publike koja nije isključivo stručna ili ona koja prati samo galerijski program. Knjižnica je živo mjesto i otvorena je šest dana u tjednu te su korisnici knjižnice ujedno i posjetitelji galerije. Ujedno, knjižnica se nalazi na frekventnom mjestu u kvartu i sa svojim prozorskim nizom dugačkim 30-ak metara umjetničke radove komunicira i prema slučajnim prolaznicima interferirajući u vizualnu svakodnevicu kvarta. U ovakvom okruženju umjetnički rad živi i vidljiv je za vrijeme cijelog trajanja izložbe, a ne samo na dan otvorenja. Umjetnicima pokrivamo umjetnički honorar i produkcijske troškove rada, fotodokumentaciju postava i otvorenja, deplijan, kustoski tekst te se trudimo da u uvjetima rada, koji nisu tipični galerijski, ne samo da napravimo dobar rad/izložbu već i da se umjetnici koji ovdje izlažu osjećaju dobro. Mogu reći da smo u svim dosadašnjim izložbama i galerijskim programima s umjetnicima i suradnicima ostvarili lijepe suradnje bazirane na međusobnom povjerenju, uvažavanju i predanosti.
► Koliko je u knjižnici bogat fundus povijesti umjetnosti? Postoje li primjeri u kojima su umjetnici napravili nove produkcije istraživanjem fundusa knjižnice?
Petra Dolanjski Harni: Knjižni fond iz područja umjetnosti važan je jer kroz knjižnično djelovanje podržava i prati rad Galerije, dostupan je u slobodnom pristupu i broji 4 500 jedinica građe. Više je umjetničkih radova koji su u koncepciji i promišljanju polazili upravo od knjižničnog fonda kao početne točke. Primjerice u svom radu Knjige za knjižnicu (2010.) umjetnik Željko Badurina dopunio je fond knjižnice skupim i značajnim izdanjima s područja suvremene umjetnosti tako što je novac dobiven za produkciju rada preusmjerio u nabavu građe za knjižnicu u kojoj će ona biti dostupna svima kao opće dobro. Margareta Lekić i Zoran Vukosavljević u svom su radu (2011.) tematizirali osobnu odgovornost čitatelja na način da su prozore prekrili naslovima i inventarnim brojevima 434 jedinica građe otpisanih prema kriteriju nevraćenosti i proizveli živu i emotivnu reakciju publike. U sklopu dvogodišnjeg projekta Nesigurne intervencije (2016./2017.) tematizirali smo položaj LGBTIQ osoba unutar programa, usluga i fondova narodnih knjižnica, a koji je svoj završni izložbeni format imao kroz fantastičnu izložbu Flowerworks Silvija Vujičića. Tu je i projekt Djevojaštvo (2021./2022.) kojim smo kroz čitanje i čitateljske grupe koje je vodila Lana Pukanić te vizualnu umjetnost i izložbu Sanje Bistričić Srića proučavali djevojačku kulturu i svakodnevicu, s idejom pristupa djevojkama kao aktivnim generatoricama spoznaja, kao i institucionalnog otvaranja i iskoraka prema društvu koje će biti bolje za sve djevojke. I rad Stanislava Habjana Pjesma mladom umjetniku (2023.) posveta je i oda čitanju, strastvena argumentacija da je čitanje ne samo važno, već uzbudljivo, intrigantno i, u biti, jednostavno. Navedeni izbor zasigurno nije sveobuhvatan te je još mnogo drugih umjetničkih radova koji su se nekim svojim dijelom doticali knjižničnog fonda, no čini mi se da je iz navedenoga moguće naslutiti povezanost i isprepletenost i knjižnice i galerije, ne samo kroz dijeljenje prostora, nego i kroz složenu strukturu relacija, narativa, povijesnih i društvenih imaginarija, ali i neuralgičnih društvenih točaka koje reprezentiramo, tematiziramo i aktiviramo kroz galerijski program.
► Prostor koji je nekoć bio samo knjižnica sada je i umjetnička galerija. Je li jednako knjižnica koliko i galerija ili je knjižnica i dalje važnija u funkciji? Doima se organskim spojem. I jedno i drugo su kulturne institucije zadužene za pohranu, brigu i pristup informacijama koje posjetioci potražuju i mogu iskusiti.
Petra Dolanjski Harni: Mislim da je umjesto o nekim fiksnim zadatostima i razgraničenjima, dijeljenju jedne od druge, važno promišljati njihovo djelovanje kao uzajamno i komplementarno. Pritom nikako nije riječ o neutralizaciji njihovih specifičnosti, već u iznalaženju načina i strategija u kojima njihovo supostojanje može kreirati nove forme izlaganja, metode i načine rada i učenja te prepoznati i aktivirati teme koje su važne u širem društvenom i kulturnom kontekstu. Naravno da korisnici dolaze u knjižnicu prvenstveno zbog posudbe građe, no isto tako svaki novi umjetnički rad u galerijskom postavu u fokus uvodi različite teme, ukazuje na potisnute, ali jednakovrijedne narative, očuđuje i interferira u našu vizualnu svakodnevicu i to na mjestu na kojem to nužno ne očekujemo.
Vezano za pohranu, brigu i pristup informacijama iz galerijskog aspekta, osim web arhive, svakako mislim da je vrijedno istaknuti kataloge koji ne samo da donose godišnji/dvogodišnji pregled umjetničkih radova i galerijskih programa, nego funkcioniraju i kao publikacija koje okupljajući radove na jednom mjestu, svjedoče razvoju galerije, ali ocrtavaju i dokumentiraju šire društveno i kulturno polje knjižnice i galerije.
► Već je više generacija prošlo ovim prostorom pa i stasalo u ovom okruženju te pretpostavljam da nije više upitno prihvaćaju li ljudi ovakav koncept knjižnice galerije, već što za njih znači knjižnica, a što umjetnost? Koliko vam je važno da posjetioci knjižnice razumiju izložene radove? Ili da ih uopće shvate kao umjetnost?
Petra Dolanjski Harni: Osim galerijske publike koja prati događanja i izložbe u Prozorima, naša su publika korisnici knjižnice, kao i prolaznici – knjižnica se nalazi na sjecištu puteva između pošte, doma zdravlja, tržnice te predstavlja vizualni akcent u kvartu. No, kao i u životu općenito, neke stvari nam uđu u fokus, neke nam promaknu, a negdje na toj liniji je stvar i s umjetnosti. Neki radovi će izazvati rekaciju publike, dok će neki drugi, suptilniji i nevidljiviji u izvedbi, možda proći manje zapaženo. Pritom, kako Galerija nema formalni natpis koji bi na nju upućivao, rekla bih da nisu svi naši članovi uvijek nužno svjesni da rad/postav s kojim se susreću pripada sferi umjetnosti. No ne bih rekla niti da je to nužno. Važnije mi se čini mogući emotivni ili kognitivni pomaci koji se dešavaju u susretu s umjetnošću. Stoga posebnu pažnju posvećujemo radu s djecom i mladima kroz prateći edukativni program, a isto tako putem podcasta U pozadini stvari umjetničke radove približavamo široj publici. Uz navedeno, ovakva pozicija galerije u knjižnici u kojoj je umjetnost zaista uronjena u svakodnevni život zajednice i s njim prepletena, idealna je i za razbijanje predrasuda da je suvremena umjetnost teška, nerazumljiva ili da je namijenjena nekom drugom. Djeca su osobito sklona o onome što vide govoriti iskreno i otvoreno, bez da su opterećena da će ono što će reći biti pogrešno. Jednako kao što su se srednjoškolci u okviru rada Darka Brajkovića Ured za nebirokraciju poistovjetili s idejom anarhije i kreiranja autonomne zone putem umjetnosti, tako su i djeca nižeg osnovnoškolskog uzrasta jednako aktivno i suvereno mogla razgovarati i razumjeti rad Anje Medved te na fotografijama tuđih djetinjstva artikulirati svoja viđenja i iskustva. Opet se vraćam na važnost da se s djecom ne izbjegavaju razgovori o “teškim” ili kompleksnim temama jer su dječji svjetovi puno slojevitiji od svođenja stvari na crne i bijele kategorije, a ona sama otvorena prema iskrenim i uvažavajućim razgovorima. Umjetnost je u tom smislu idealan medij.
► Čini mi se da ovakva dinamika pokreće mnoge razgovore koji bi se trebali raspravljati, i u kontekstu knjižničarstva i u kontekstu umjetnosti.
Petra Dolanjski Harni: Važno nam je galerijsko djelovanje promišljati ne samo kroz izložbeni program nego i kroz teorijski aspekt, kao uporište na kojem je moguće brusiti, ali i braniti ideje, koncepte i strategije, kao i širiti polje djelovanja. Oslanjajući se na teorijske koncepte na kojima se zasniva kritičko knjižničarstvo s jedne i suvremena umjetnost s druge strane, istražujemo mogućnosti uspostavljanja novih dispozitiva i prostora znanja na njihovom sjecištu. Naime, kritičko knjižničarstvo sagledava knjižničarstvo u kontekstu šireg društvenog, političkog i ekonomskog polja, s naglaskom na važnosti inzistiranja na knjižnicama kao na javnom dobru i na borbi protiv njihove komodifikacije. U kontekstu suvremenih umjetničkih praksi važni su nam koncepti hegemonije, antagonizma i agonističke borbe Chantal Mouffe i režimi estetika Jacquesa Rancièrea. Shvaćajući narodnu knjižnicu kao agonistički javni prostor na način na koji o tome govori Mouffe, ona postaje mjesto subvertiranja hegemonije, a u suradnji s umjetnošću, otvara nove tranzicijske zone znanja i učenja i ispisuje paralelne narative. Na taj način zajednički prostor galerije i knjižnice promiče se u alternativni hibridni prostor čije potencijale i mogućnosti istražujemo.
► Što se još događa u prostorima knjižnice, što biste istaknuli kao važno?
Petra Dolanjski Harni: Uz galerijski program, Knjižnica S. S. Kranjčevića aktivna je i kroz programe Dječjeg i Odraslog odjela. Priprema, pozor… knjižnica! zajednički je projekt koji u suradnji oba odjela provodimo već 13 godina i kojim želimo otvoriti prostor za alternativnu edukaciju djece i mladih kroz izvedbenu umjetnost. Tu je i program Besplatne pomoći u učenju u sklopu kojeg volonteri i volonterke pomažu djeci u svladavanju školskog gradiva, zatim Predavanja za roditelje kojim kroz predavanja pedagoga, psihologa i drugih stručnjaka želimo pružiti podršku roditeljima te otvoreno i bez cenzure govoriti o svim aspektima roditeljstva, pričaonice i likovne radionice za djecu. U sklopu Odjela za odrasle već dvije godine djeluje Čitateljski klub Kranjčević – Čitanjem oko svijeta, održavaju se književni susreti u formi neformalnih razgovora publike i književnika/ica pod nazivom Književnici/Književnice kao knjižničari/knjižničarke, za korisnike treće životne dobi održavamo radionice osnova korištenja računala i interneta, kao i brojne druge programe.
► Surađujete li s obrazovnim ustanovama u kvartu ili nekim drugim inicijativama i civilnim udrugama? Tko vam pomaže u produkciji i montaži podcasta?
Petra Dolanjski Harni: Kroz godine rada Galerija je surađivala sa zaista velikim brojem kulturnih i obrazovnih ustanova, kao i vaninstitucionalnim sektorom. Ove godine je to Gradska knjižnica Rijeka u sklopu umjetničkog istraživanja Milijane Babić o menopauzi i starenju, čiji smo radionički segment proveli i u okviru programa Kluba seniorki MSU-a Zagreb, Kustoskog kružoka u MMSU-u Rijeka i u Etnografskom muzeju Zagreb. U našem neposrednom okruženju osobito nam je važna suradnja sa školama, pa tako već godinama surađujemo s III. gimnazijom i Školom za cestovni promet u sklopu edukativnog programa U pozadini stvari – Prozor u umjetnost. Ove smo godine program bazirali na radionicama za srednjoškolce koje su vodili članovi kolektiva Boli me – podrška mentalnom zdravlju mladih (glumac Adrian Pezdirc, prof. filozofije i hrvatskog jezika Marina Vitković, redateljica Judita Gamulin), a koje su proizašle iz umjetničkih radova s idejom otvaranja prostora za mlade unutar kojega mogu detektirati i definirati vlastite probleme, identificirati se s drugima i njihovim poteškoćama i pukotinama, ali i osnažiti se, polazeći pritom iz umjetnosti. Uz kolektiv Boli me, radionicu s temom medijskog izvještavanja o nasilju vodila je novinarka Barbara Matejčić, a koja je proizašla iz umjetničkog rada Erica del Castilla. Ovogodišnji edukativni program završavamo izvedbeno-književnim susretom u kojem će sudjelovati književnik Kristian Novak i glumac Adrian Pezdirc. U okviru edukativnog programa pokrenuli smo i seriju podcasta koji donose vodstva umjetnika i kustosa kroz izložbeni program Galerije te približavaju suvremenu umjetnost i njezine teme široj publici. Snimanje i montažu podcasta radimo u suradnji sa sjajnom ekipom iz Kulturpunkta.
► Kako izgleda proces evaluacije prijava za izlaganje radova i koje bi istaknula najvažnijim autorskim karakteristikama? Kako izgleda potpuna i bulletproof prijava?
Petra Dolanjski Harni: Natječaj za izlaganje raspisujemo jednom godišnje, a pristigle prijave razmatra Savjet Galerije – povjesničarke umjetnosti Maša Štrbac i Irena Bekić, umjetnice Božena Končić Badurina i Andreja Kulunčić i ja kao voditeljica. U sklopu godišnjeg programa jedan dio umjetnika i umjetnica je pozvan, a jedan odabran na temelju natječaja. Vezano za sam izgled i strukturu prijavnice, nismo stroge, ono što nam je važno je da je predložen rad inovativan, artikuliran i promišljen u koncepciji i produkciji, da može funkcionirati u našem prostoru odnosno da je iz prijave vidljivo da je umjetnik/ica uvažio specifičnosti izlagačkog prostora. Koncepcija rada, prateća fotodokumentacija ili skice i, naravno, biografija umjetnika, bile bi neke osnovne propozicije, a na natječaj je moguće prijaviti izložbe, akcije, performanse, umjetničko-istraživačke projekte, kustoske koncepcije te edukativni i diskurzivni program.
► Iz kojih sve područja dolaze ovogodišnji izlagači / umjetnici?
Petra Dolanjski Harni: Godinu smo započeli izložbom kolektiva Radiona.org koja se bavila pikselom i prostor knjižnice/galerije okupirala s funkcionalnom, ali zastarjelom i napuštenom tehnologijom, te aktivirala posjetitelje – i djecu i odrasle – da uđu u interakciju s izlošcima (o tome možete više poslušati u Vizkulturinom podcastu). Prelaskom iz slikarskog medija u pažljivo oblikovanu i ručno uvezanu umjetničku knjigu, bavili smo se u sklopu rada Tomislava Šilipetra. Tako serija radova u čijem je središtu tema gubitka i tugovanja u novom mediju funkcionira kao svojevrsni silent book te je postala dio zbirke umjetničkih knjiga Galerije Prozori. Mladi umjetnik Vito Trbuljak napravio je odličnu instalaciju u čijem su središtu bili potrošeni, nefunkcionalni i odbačeni predmeti koje je povezao u nove skulpturalne formacije, istovremeno začudne i duhovite, i oko kojih je dalje gradio rad u mediju teksta i fotografije, otvarajući pitanja vrijednosti, funkcije, korisnosti, umjetničkog i estetskog potencijala te njihove percepcije. U radu The Voice of Silence umjetnik Eric del Castillo dao je vizualni oblik i glas brojnim iskustvima nasilja i trauma koje su osobe proživjele zbog svog rodnog, seksualnog, nacionalnog identiteta ili klasne pripadnosti te je povezao vizualne simbole aplicirane na prozore galerije s video radom koji donosi niz dokumentarnih iskaza koji tematiziraju nasilje. S radom Knjiga utjehe i radosti za svaki dan Milijane Babić nalazimo se u polju društvene prakse. Polazište rada je umjetničko istraživanje s ciljem destigmatizacije menopauze i starenja u sklopu kojeg je umjetnica, polazeći od vlastitog iskustva, uputila poziv prema drugima da podijele svoja razmišljanja, osjećaje, probleme vezane za menopauzu. U sklopu istraživanja održali smo više od deset susreta/radionica, rezultate predstavili na javnoj tribini na kojoj su, uz Milijanu, sudjelovale etnologinja Željka Jelavić i ginekologinja Jasenka Grujić, a izložbu planiramo za sljedeću godinu. Do kraja godine čekaju nas još izložbe Predraga Pavića i Mirjane Vodopije. Predragov rad Vezani balon bez posade uključuje istovremeno uzbudljivu, očuđujuću ali i nesigurnu performativnu izvedbu puštanja meteorološkog balona na špagi s pratećim galerijskim postavom. Ambijentalnom instalacijom Mirjane Vodopije zaključit ćemo izložbenu i kalendarsku godinu, a otvoriti teme prolaznosti, nedovršenosti, slobodne volje i kontrole. Dođite u Prozore!
► Što bi iz ovogodišnjeg programa istaknuli posebno značajnim, izazovnim ili osobno dragim?
Petra Dolanjski Harni: Iskoristit ću ovo pitanje da se dotaknem novopokrenute Biblioteke Prozori s idejom da umjetnici koji su izlagali u Prozorima svoj rad dalje razvijaju i izvedu u mediju umjetničke knjige. Prva u Biblioteci je knjiga Hrvoja Đukeza, proizašla iz autorovih istraživanja i konceptualizacije ideje o djelovanju umjetnosti kroz znanost i tehnologiju vezano za temu plastike i plastičnog otpada, s ciljem kreiranja novih mogućnosti u oblikovanju zajednice i okoliša. Knjiga kombinira prešane plastične ploče i papir s autorovim crtežima i tekstovima Borisa Greinera te ju je moguće rastvoriti poput harmonike i predstaviti kao objekt ili sklopiti i listati kao knjigu. Sama ideja o pokretanju Biblioteke temelji se na umjetničkim knjigama nastalim u razdoblju od 2008. do 2024. u sklopu galerijskog programa pa je tako 13 umjetnika/ica realiziralo svoj rad u ovom mediju, formiravši malu zbirku izdanja Galerije Prozori. Uz to, knjigama umjetnika otvaramo novi pogled na interdisciplinarno kustosko-knjižničarsko promišljanje i aktiviranje knjižnice i galerije kao jedinstvenog prostora znanja i kreacije, reaktualiziramo knjižničarsku kulturu koja propituje knjižničarske kanone i zalaže se za reafirmaciju knjižničarstva koje se naziva kritičko/progresivno te u fokus uvodimo temu malog izdavaštva.
► Zadnje pitanje za vas – koja će biti važnost knjižnica u budućnosti i kako mislite da će se ideja knjižnice (pa i knjiga) promijeniti u odnosu na danas?
Petra Dolanjski Harni: Zanimljiva mi je bila situacija koju je jedna od naših posjetiteljica ispričala prilikom susreta u Galeriji. Razgovarala je s taksistom koji joj se požalio da je usamljen, da bi volio otići u kazalište ili kino, ali da nema s kime te zbog toga ni ne ide. Mogu razumjeti taj osjećaj, da je kazališna predstava ili filmska projekcija iskustvo koje je ljepše u dvoje jer ne uključuje samo gledanje, nego i razgovor i dijeljenje dojmova. Stajati sam/a u foajeu može biti usamljeno. No odlazak u knjižnicu predstavlja potpuno drugačiju situaciju, ne treba vam društvo, planiranje ili specijalno prilagođavanje vlastitog rasporeda. A uz to, u knjižnicama nikada niste sami, okruženi knjigama i tekstovima, jednako je prihvatljivo lutati među policama, listati i pregledavati knjige u potrazi za novim naslovom, kao i odabrati sljedeću pravu knjigu za sebe u razgovoru s knjižničarima/kama. To iskustvo boravka u prostoru knjižnica, mnoštvo naslova i tekstova koji na jednom mjestu okupljaju i sabiru iskustvo da smo dio svijeta i da mu pripadamo, kao i sigurnost da se ovdje, zasigurno, nalazi nešto i za nas – što će nam se svidjeti, što će nas osvojiti, u čemu ćemo uživati, u svojoj je punini moguće samo u stvarnom fizičkom prostoru. Budućnost ne mogu predvidjeti, ali mi moje profesionalno i življeno iskustvo govore u prilog tome da su knjižnice nezamjenjive. Dapače, u vremenima kada sve ima svoju cijenu i sve je monetizirano, pa smo spremni platiti doživljaje i iskustvo, knjižnice su čarobna mjesta koja dijelimo i koja su besplatna, namijenjene svima postoje u određenom vremenu i prostoru ali i onkraj njega, uvijek malo izmještene, nekad u središtu, a nekad malo više na rubu, ali s idejom da su ovdje svi dobrodošli i da su svi narativi jednakovrijedni. Pritom nije stvar samo u ugodnom provođenju slobodnog vremena, knjižnice jesu i moraju ostati mjesta koja razvijaju kritičko mišljenje, kroz svoj fond i programe aktiviraju različite marginalizirane društvene skupine i prešućene teme pa iako ne mogu popraviti svijet, mogu ukazati na njegove nepravde i bolne točke.
Završit ću s porukom jedne naše članice koja je u umjetničku knjigu Sve (2013.) Nine Kurtele – nenapisanu knjigu koju je umjetnica nakon objavljivanja predala u vlasništvo Knjižnicama grada Zagreba i koju članovi knjižnice mogu posuditi i sami u nju unositi sadržaj – zapisala sljedeće: Ova knjiga je prekrasna prilika da glasno kažem kako je Knjižnica SSK ljekovito mjesto. Toliko puta sam u nju zakoračila tužna, razočarana, beznadna, ali ne pamtim da sam ikad izašla takva, već uvijek sretna, mirna, napunjena. Knjižničari i knjige, dakle, liječe dušu.
Autor: Zvonimir Duka / tekstove ovog autora potražite na linku
Portreti: Maja Bosnić
Zahvaljujemo Petri Dolanjski Harni na razgovoru i ustupljenim vizualnim materijalima.
Aktivnosti Galerije Prozori možete pratiti na službenoj stranici kgz-a i Facebook profilu Galerije.
Tekst je dio projekta “Dijalozi u galerijama / Introspekcije galerijskog” sufinanciranog sredstvima Turističke zajednice grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija RH
