Za danas itekako popularnu sferu umjetničkog izražavanja na ulici, točnije u bilo kojem segmentu javnog prostora, koju se nastoji sabrati definicijom street art, karakterističan je stalno prisutan segment tajnovitosti te nadimci i sakriveni identiteti umjetnika. Sad već legendarni, nazovimo ga ulični umjetnik našeg doba, hiper popularni Britanac Banksy, najbolji je primjer misterije o autoru čije je “platno” ulica, a identitet nepoznat.
I dok street artisti diljem svijeta više ili manje uspješno uspijevaju u tajnosti bojati fasade, crtati grafite i prenositi poruke putem raznolikih načina djelovanja, apsolutna originalnost i drugačiji medij izražavanja krivi su za uspjeh trojca koji se krije iza imena Luzinterruptus.
Riječ je o također tajnovitom španjolskom umjetničkom kolektivu koji posljednjih par godina oduševljava svjetsku javnost. Njihove eterične, fascinantne i gotovo uvijek društveno angažirane prostorne instalacije na javnim mjestima karakterizira činjenica da ih (dominantno) čini manipulacija svjetlom.
Riječ je o također tajnovitom španjolskom umjetničkom kolektivu koji posljednjih par godina oduševljava svjetsku javnost. Njihove eterične, fascinantne i gotovo uvijek društveno angažirane prostorne instalacije na javnim mjestima karakterizira činjenica da ih (dominantno) čini manipulacija svjetlom.
Kao što i samo ime madridskog kolektiva sugerira, Luzinterruptus se izražavaju putem medija svjetla kroz spontane, neočekivane te najčešće jednonoćne urbane intervencije koje, u pravilu, bivaju (prerano) zaustavljene.
Njihove instalacije zauzimaju javne zone, ulice i trgove preko noći, iznenada i brzo, ostavljajući malo prostora za reakcije, promišljanja i eventualna fotografiranja. Kako se često radi o važnim gradskim javnim prostorima gdje Luzinterruptus reagiraju bez ikakvih dozvola, anonimno i gerilski, njihove instalacije ponekad bivaju uklonjene od strane organa vlasti, odnosno prekinute, što i generira drugi dio imena samih autora; Luzinterruptus znači prekinuta svjetlost.
Misteriozni Luzinterruptus su navodno trojac kojeg čini jedan fotograf, jedan umjetnik te treći član, koji se bavi isključivo svjetlom. U nekoliko godina koliko postoje svjetlosno su “napali” brojne španjolske gradove i nekoliko svjetskih, uvijek bivajući socijalno odgovorni, željni prenošenja i propitivanja nekih drugih i dubljih sugestivnih poruka.
Jedna od njihovim posljednjih instalacija u javnom prostoru realizirana je prije nekoliko tjedana u Madridu, a zove se ‘Agua potable corriendo por las calles’ (“Pitka voda teče niz ulice”). Radi se o svjetlosnoj instalaciji od više desetaka staklenih boca ispunjenih svjetlom postavljenih na i uokolo četiri fontane (trenutačno van funkcije) u središtu Madrida.
Vraćajući fontane, pipe i zdence u život na nekoliko sati, Luzinterruptus problematiziraju činjenicu da je u posljednjih tridesetak godina gotovo polovica ovakvih madridskih izvora vode uništeno, rastavljeno ili jednostavno nije u funkciji. Na ovaj način umjetnici propituju pitanje pitke vode te stavove gradskih vlasti spram revitalizaciji i obnovi lokacija i napravi krucijalnih za funkcioniranje grada. Instalacija broji preko 200 boca, a postavljena je u roku od 4 sata.
U meki žurbe i brzog načina života – New Yorku, Španjolci su realizirali svoju instalaciju koja prolaznika tjera na zaustavljanje i usporavanje. Naime, njihov projekt “Literature versus traffic” podrazumijeva čak osamsto osvijetljenih knjiga razasutih po jednoj ulici u blizini bruklinškog mosta. Prostor inače poznat po nevjerojatno rapidnom karakteru i užurbanom prometu Luziterruptus su “zaustavili” svojom instalacijom prosutom na segment ulice, kojom prolaznike pozivaju da se, za promjenu, zaustave, pomalo uspore, a možda i pročitaju pokoji redak. Knjiga u ovoj instalaciji predstavlja upravo sve ono što ljudi u današnje vrijeme brzine i intenziteta rada i protoka informacija nisu; predani, smireni, koncentrirani. Mjesto kojim inače dominira brzina, buka i zagađenje kroz oči “svjetlosnih Španjolaca” pretvoreno je u zonu smirenosti, opuštanja, statičnosti… Unutar sveopćeg kaosa stvorena je privremena oaza.
U malom španjolskom gradiću Albacete, Luzinterruptus su pomalo uznemirili grad sa svojom instalacijom “Floating presence”. U rijeci koja prolazi kroz grad instalirano je osamdesetak osvijetljenih antropomorfnih formi, koje plutaju na površini vode. Činjenica karakteristična za taj mali grad je da je ondje sniman poznati španjolski film “Amanece que no es poco”, a putem osvijetljenih statua u vodi autori prizivaju upravo nadrealnu atmosferu iz spomenutog filma. Kroz neobične instalacije ciljalo se na privlačenje pozornosti k pomalo zanemarenom donjem djelu grada, a ova instalacija, za razliku od ostalih, trajala je čak sedam dana.
Umjetnici specijalizirani za gerilski način izražavanja i zauzimanja javnog prostora realizirali su još izuzetno puno zanimljivih projekata, a neki od njih su i “Radioactive control” na livadi pokraj Hamburga, koja broji čak stotine mističnih i pomalo apokaliptičnih bijelih i šupljih statua, “Walking in the rain” u Madridu – kojom putem osvijetljenih čizmica slave kišu nakon izuzetno sušnog ljeta ili “1000 poems by mail” – tisuću osvijetljenih kuverti ispunjenih pjesmama – u časti festivala poezije.
Njihovih radova još je jako puno, vjerojatno ćete i sami pronaći svoje favorite, a više o Luzinterruptus i njihovim ostalim projektima možete vidjeti ovdje
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
