Protekloga vikenda otvoreno je ovogodišnje, 61. izdanje Međunarodne izložbe vizualnih umjetnosti – La Biennale di Venezia, na kojem Hrvatsku predstavlja umjetnica Dubravka Lošić s radom naslovljenim Potaknuta strahom i ljepotom (Compelled by Fright and Beauty), izloženom u Hrvatskom paviljonu u palači Zorzi pod kustoskom palicom Branka Franceschija, ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.
Centralna izložba ovogodišnjeg bijenala održava se u novorenoviranom paviljonu, a tema pod naslovom In Minor Keys (U mol ljestvicama) fokus stavlja na suptilnu i pažljivu interakciju, istražujući teme brige, intimnosti i svakodnevnog života. Nakon prerane smrti kustosice ovogodišnjeg bijenala Koyo Kouoh prošloga ljeta, organizaciju najprestižnije svjetske manifestacije vizualne umjetnosti prema njezinim je koncepcijama i uputama preuzeo višečlani kustoski tim. Ovogodišnje će bijenale ostati zapamćeno i po tome što se, po svemu sudeći, na njemu neće dodijeliti Zlatni i Srebrni lav – jedna od najvažnijih nagrada u svijetu umjetnosti uopće. Naime, u danima uoči otvorenja, međunarodni žiri koji dodjeljuje glavne nagrade dao je ostavku, nakon što su u svojoj ranijoj izjavi naveli da za nagrade neće razmatrati predstavnike “zemalja čiji su čelnici trenutno optuženi za zločine protiv čovječnosti od strane Međunarodnog kaznenog suda”.
Hrvatska predstavnica Dubravka Lošić u palači Zorzi predstavlja cikluse razvijane tijekom četiriju desetljeća njezina djelovanja, konceptualno i prostorno artikulirane prema osobinama paviljona. Umjetnica svoje cikluse osmišljava, izlaže i realizira kao otvorene sustave podložne neprekidnom razvoju, formalnoj razradi i eksperimentu. Njezina izložbena metodologija temelji se na međudjelovanju formalnih i konceptualnih svojstava pojedinih ciklusa sa semantičkim i prostornim kvalitetama izložbenog prostora, kroz postave koji se transformiraju iz jednoga konteksta u drugi.
Postav u Palazzo Zorzi započinje u dvorištu kao dinamičan odnos ciklusa Libertas Bells (2014. – 2026.), Rozarij (2026.) i Tondo (2020. – 2025.), u kojemu se skulpturalne forme od korodiranog željeza i bronce suprotstavljaju slikama-objektima izvedenim od obojenog drva i tekstila. Nastavlja se u dvorani Codussi, na pianu nobile, ciklusima Alba Albula (2019.), Kiše Pariz (2018.), Imago Anima (2012. – 2013.), Rozarij (1987. – 2026.) i Morske psine (1986. – 2026.), koji sjaj venecijanskog interijera nadopunjuju sirovom ekspresivnošću geste, boje, tkanine i forme, oblikujući posve jedinstvenu umjetničku viziju. Postav se uspostavlja kao cjelovita reinterpretacija umjetničina opusa, pažljivo prilagođena prostornim i konceptualnim osobitostima palače, uz naglašen osjećaj teatralne estetizacije svojstven i Veneciji i umjetničinu rodnom Dubrovniku.
Lošić u svom radu oblikuje smione forme u kojima se modernističke, postmodernističke, neoavangardne, lokalne i tradicionalne stvaralačke paradigme susreću i međusobno osnažuju. Njezin umjetnički jezik istodobno je univerzalan, subjektivan i ukorijenjen u lokalnom kontekstu te otvara prostor improvizaciji na granicama izvedbenih disciplina, u procedurama koje emotivnu, vizualnu i osjetilnu dimenziju umjetnosti svima čine neposredno razumljivima.
Tijekom studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1980-ih godina, iskustvo postmoderne estetike usmjerilo je umjetničino stvaralaštvo prema razvoju osebujnih hibridnih postupaka, oblika i formata, utemeljenih na modernističkim formalnim načelima. Njezini ciklusi obuhvaćaju širok tehnički raspon — od slikarstva u tehnici ulja i ekspresivne figuracije do gestualne apstrakcije, monokromnog slikarstva, enformela, kolaža, metala i konstruiranih objekata, uz uporabu industrijskih materijala u izvedbi njezinih prepoznatljivih slika-objekata.
Vizualni jezik Dubravke Lošić, univerzalan u izražavanju dramatičnog osjećaja egzistencije, oslanja se na subliminalne reference osobne, obiteljske, lokalne i globalne stvarnosti, predstavljajući tektonske pomake koji se uvijek događaju ispod površine vidljivog. Ti se procesi u radovima očituju kao napetosti površina, izbijanje materijala i boje te korozivne transformacije u kojima sama materija postaje subjektom. Njezin opus ukorijenjen je u osobnom iskustvu i lokalnom razumijevanju slobode i neovisnosti kao oblika ljepote dostojne žrtve, čija je suvremena rezonanca dodatno pojačana aktualnim globalnim sukobima.
Dubrovnik u kojem su djela nastala, prepoznatljiv je kulturološki okvir koji je oblikovao umjetničin estetski senzibilitet. Grad je u dinamičnim procesima svog nastanka kulturu slobode, isprepletenu s profinjenom estetskom sviješću, povijesno razvio u jedno od temeljnih obilježja vlastitog urbanog identiteta. Izabrani ciklusi, oslanjajući se istodobno na slobodarsko nasljeđe lokalne baštine i obiteljsku tradiciju tekstilne proizvodnje, kroz umjetničin osebujni likovni izraz bez suhoparne didaktičnosti predstavljaju transformaciju traume u formu i estetski sadržaj, a istovremeno potvrđuju i afirmiraju autohtonu kulturu kao protutežu dominantnim modelima i sadržajima internacionalne kulturne produkcije.
Dubravka Lošić rođena je 1964. godine u Dubrovniku, Hrvatska. Završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu te studirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi slikara Ferdinanda Kulmera. Od 1983. godine intenzivno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu.
