“Tijekom posljednjih deset godina, kroz 37 zemalja i na preko pet kontinenata, fotografirao sam zgrade u svim njihovim redovnim i izvanrednim situacijama. Fotografije koje sam snimao prikazuju složenost i iracionalnost, ponekad koju ludost, ali i samu ljepotu arhitekture. Sve ove slike u svojoj ukupnosti čine mi se pomalo zastrašujuće iako su snimane isključivo pozitivnom namjerom. Svjestan sam da je arhitektura izraz želje, nade i ambicije, oličenje bezbroj praktičnih potreba i ograničenja koji oblikuju konačni dizajn. Gledajući svijet kroz ovakovu masu i cijelinu, fasciniran sam beskonačnim brojem formalnih i strukturalnih rješenja koja ljudska logika rješava suočena sa konkretnim izazovima i problemima.” Wolfgang Tillmans, Book for Architects, 2014, two channel video instalation
Hodajući ovog ljeta kroz Veneziju i izložbu “Elements of Architecture”, na venecijanskom bijenalu, posebno me dojmila, te uzbudljivo inspirirala, jedna soba – Soba za arhitekte, soba izvedena kao prostorna knjiga fotografa Wolfganga Tillmansa.
“Knjiga za Arhitekte” nije obična knjiga projekata, kako bi se to iz naslova moglo zaključiti. Books for Architects je soba, specifična videoinstalacija, predstavljena kao distancirana i strogo projektirana projekcija fotografija, gdje se u nasuprotnim uglovima sobe predstavljaju slike i grade tribine za gledatelje Knjige.
Tillmansov interes u fotografiranju arhitekture nema tipološki pristup. On jednostavno i neposredno želi pokazati slijed i raspored slika koje predstavljaju intimni i veoma osobni odjek onoga što primjeri izgrađenog okoliša ostavljaju u njemu. Tillmans ne koristi širokokutne i ispravljajuće leće, već obični, standardni objektiv, kojim se najviše oslikava perspektiva ljudskog oka. Različiti elementi arhitekture pojavljuju se u uglu sobe te u vremenski projektiranom loopu precizno stvaraju snažne trenutke osobite slojevitosti i originalne prezentacije. Na ovakav način soba-knjiga predstavlja i oponaša slučajnost, ljepotu i nesavršenost karakterističnu za izgrađenu stvarnost, te njenu upečatljivu prošlost i nepredvidivu sadašnjost.
Glavni osjećaj koji Tillmans izaziva svojom sobom i “knjigom” je istovremenost događaja. On se jasno i precizno postavlja protiv izolacije kojom se obično označava, hvali i prikazuje savršeno isprojektirani komad arhitekture. Tillmans, osim što pokazuje građevinu, on oslikava i priča o stvarnim i različitim aspektima događaja u konkretnom vremenu. Oslikava i jasno prikazuje osobnu priču kroz detalje, interakciji mjesta sa susjednim zgradama, te pozicionira arhitektonski događaj u odnosu s cijelim gradskim planom, stvarajući pritom snažan osjećaj prolaznosti. Tillmans u Veneziji, ali i u većini svojih izložbi fotografija, koristi cijeli prostor, uvažava cijelinu galerija i datosti arhitekture mjesta. Njegov interes za korištenjem cijele sobe i njezinih potencijale datira iz njegovog prvog nastupa davne 1993. godine i izložbe u galeriji Daniel Buchholza. Tillmans svaku svoju izložbu gleda kao na svaki put jedno novo prostorno iskustvo.
Kao što fotografije očekivano i za svih vrlo “udobno” leže u knjigama, na isprintanoj stranici, jednako ih je tako za Tillmansa moguće postavljati u prostor, definirati, komentirati zatečeno odabranim fotografijama. Galerija mu omogućuje isto ono što i dobro posložena, dizajnirana, grafički pripremljena knjiga. Omogućuje mu nešto snažno posebno, osjećaj fizičke prisutnosti rada, bilo da on dolazi iz prostranstva nepoznatih teritorija ili je izvučen iz slike u kutu nečije sobe. Tillmans također posebno voli raditi s navodnim slabostima prostora. Kutovi soba, zatim uglovi prostorija gdje se često nalazi sporedni ulaz, požarni izlaz ili prostor za alarmni sustav galerije, njegova su omiljena mjesta. On bi vjerojatno najradije aktivirao sva mjesta koja umjetnici i arhitekti ne žele prikazati, prezentirao bi sve problematične zone unutar galerije, stavljajući tako sliku na vrata čineći ih jasnim djelom cjelovitosti instalacije.
Tillmans u razgovoru za Uncubemagazin.com konstatira da mu je najveći osobni, ali i profesionalni izazov, svojevrsna fascinacija odnosa svakodnevne otvorene prilike i kontrole. Kako svi želimo upravljati svojim životom, te ga koliko god to možemo i umijemo stavljamo pod kontrolu, u jednom trenu moramo znati stati, pustiti, otvoreno spoznati i priznati si novu, drugačiju priliku. Taj novi trenutak, neočekivano, nestabilno i u startu nepoznato upregnuti u rutinu i kontrolu svakodnevnice. Ovakva fragilna ravnoteža u kojoj Tillmans živi i radi pokazuje nam kako bi njegov konkretan primjer ravnoteže snaga mogao biti konkretan primjer bolje arhitekture. Arhitekti su nažalost vrlo tašti, zauzimajući često oštar stav, formiraju isključiv i tvrd odnos naspram ideja i svijeta oko sebe. Pritom nesvjesno programiraju komercijalno predvidiv set jednoumlja koji direktno smanjuje kvalitetu života, kako u detalju tako i u cjelini.
Tillmans također svojim radom dovodi u pitanje način na koji mislimo i osjećamo fotografiju. On problematizira naraciju, te rekonfigurira vizualizaciju. Pred nama je svojevrsno eksperimentiranje s osjetilnom i iskustvenom pozadinom, protivna onoj u kojem su fotografije izvorno proizvedene. Načini percepcije i drugačiji režimi osjećajnosti koje primamo kroz estetiku slike i njihova nova značenja, komuniciraju jedni s drugima na način koji nije vezan uz obrasce zatvorene pripovijesti ili bilo koje posebne vrste jasnog i artikuliranog argumenta.
Umjesto toga oni stvaraju oblik estetske i tematske interakcije koje Tillmans vidi kao ‘jezik osobnih udruga i složenaca” , svojevrsne “karte misli”. Mobilizacija i ukidanje vrijednosti te značenja središnje su strategije u Tillmansovoj praksi. Na taj način Tillmans otvara prostor za istraživanje, u kojem bi učenje i neučenje, rezonancije i smetnje, nove afektivne solidarnosti i stvarno eksperimentiranje, mogle biti moguće prije početka svih metoda, prije svih oblika vladanja, prije svake vrste discipline.
Važno je na kraju ponoviti Tillmansov stav, te istaći da on svojom Sobom na Biennalu, te Knjigom za Arhitekte, ne želi pokazati arhitektima kako arhitektura uistinu izgleda. On je samo provodio vrijeme s arhitekturom te je to pokazalo svu fascinaciju autora prema konkretnim mjestima i kućama. Tillmans nam svojim radom i slikama omogućuje i nudi prijeko potrebnu perspektivu izvana, drugačiji pogled, drugačiju i veoma osobnu istinu konkretnih mjesta, svojevrsni Dar-Geschenk svim arhitektima.
*Portal Vizkultura i članci objavljeni pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirani su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
