Toposi našeg vremena

Kako stoji u predgovoru, “izložbom Mentalni kolaž umjetnik Miran Šabić tematski se nastavlja na seriju grafika izloženih prošle godine u Kabinetu grafike HAZU u Zagrebu. Topose urbanih, ali i nepoznatih krajolika ovaj put predstavlja uljima na platnu i na dasci. Prelazak iz jednog medija u drugi svjedoči nam o svestranosti i uključivosti autora koji pokazuje umijeće u baratanju kistom jednako kao i dlijetom. Crtačke sposobnosti, toliko usavršene u dugogodišnjem služenju različitim grafičkim tehnikama, ovdje se prepoznaju već na sami pogled u nizu slika velikog formata. U njegovim radovima nestaje rivalstvo između slike i umjetničkog otiska. Odlučivši se, ovaj put, na skraćeni proces i fizički manje zahtjevan realistično oslikava svoje unutrašnje pejzaže koje nadopunjuje motivima viđenima u stvarnosti. Slika prostore napuštene od ljudi, ali ne i u potpunosti dehumanizirane. Izbjegava stvarati ugođaj osvijetljenjem te mu atmosferu na različitim prikazima nose jednolična neba, bilo da su modra ili ogrezla u sivilo, ona odaju dojam iščašenog, metafizičkog prostora. Posebno je to naglašeno na slikama Spremište za municiju (2018.) i Šatori (2021.).

Šatori kao svjedok našeg vremena, doba globalne pandemije i izoliranosti čovjeka, obrubljeni su golom arhitekturom i visokim mističnim borovima u pozadini, borovima koji skrivaju pogled na ono što slijedi, bilo u prenešenom značenju bilo u realnosti. Izraženog statičnog ustrojstva i geometrijske pravilnosti je i ulje na platnu Spremište za suncobran (2020.). Vodeći se teorijom neuroznanstvenika Erica R. Kandela koji je istraživao način kojim mozak pamti putem slika, autor prisjećanje koje je Proustu pomoglo da napiše svoje životno djelo, ne koristi kao jedini izvor svojeg sižea. Sjećanju na prizore koje je vidio na svojim putovanjima Miran dopušta vlastito tumačenje, ne ograničavajući se sinestezijom nastalom nekim kolačićem ili čajem. Njegov kolačić je prostranstvo njegovih iskustava ponekad odmaknutih od stvarnosti i prepuštenih nikad viđenim ili prilagođenim krajolicima stanju njegova duha. Tako nizu metafizičkih prizora pridružuje plavi i zeleni Mächtigov Kiosk K67 čije su interpretacije suprostavljene time što jedan – plavi kiosk, na ulici u Zagrebu, zadržava u njegovom stvarnom ambijentu, dok drugi, zeleni kiosk, umeće u imaginarni prostor koji je zapravo sjećanje na krčku obalu na kojoj autor ljetuje. Izvrsnog opažanja svoju memoriju kolažira vraćajući nekim predmetima njihov izvorni karakter pa tako primjerice dotrajalu kampicu ispred svoje kuće uranja u njen ‘autohtoni’ primorski pejzaž (Napuštena kampica, 2020.). Ne zadovoljivši se samo promatračem koji promatra i traži estetiku u viđenom potiče nas na mentalnu igru istraživanja njegovih stvarnosti i imaginacije. Nizom slika manjeg formata, pretežito ulja na dasci, eksperimentira u pripremi podloge s ljepilom i pijeskom kako bi dobio različite teksture. Ovo istraživanje djelovanja podloge i fakture slike otkriva nam organske toplije ambijente u kojima je slabije intenzivirana paleta boje.

Mentalne slike kolažirane na kreativan način razotkrivaju nesvakidašnji pristup autorskom nadahnuću proizašlom iz kognitivne teorije emocija i percepcije memorije. Prvo samostalno slikarsko izlaganje jednog istaknutog i priznatog grafičkog umjetnika Mirana Šabića govori u prilog njegovoj vještini i realističnom stilu kojem se priklonio.”