Prepoznat kao jedan od najznačajnijih srednjoeuropskih multimedijskih umjetnika, Ivan Ladislav Galeta desetljećima je stvarao u medijima fotografije, filma, televizije i videa, te izlagao objekte-instalacije, prezentacije proširenog filma, tekstove i zapise o minucioznom pripremanju i strukturiranju filmova, zvučne projekte (Ubrzanje, Obrnuti glas), ambijentalne intervencije, ekološke projekte i akcije.
Od 1977. do 1990. bio je voditelj Multimedijalnog centra u sklopu Studentskog centra u Zagrebu, gdje sustavno promovira eksperimentalna istraživanja na području filmske i videoumjetnosti, a 1991. osnovao je i vodio umjetničko kino Filmoteke 16. Pedagoški rad od 1993. nastavlja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, te sudjeluje kao suosnivač u pokretanju Odsjeka za animirani film (2000) i nove medije (2004), reagirajući na potrebu za zasnivanjem studija medijskih umjetnosti. Osim brojnih domaćih i inozemnih nagrada za film, 2012. dobio je i nagradu za životno djelo „Vladimir Nazor“.
*Ivan Ladislav Galeta (foto: Davor Konjikušić)
Prvi film, Metanoiu, snima 1969, a potom se predstavlja prvom samostalnom izložbom „Kretanje“ u galeriji Studentskog centra 1974. Za Galetin rad od ključnog je značaja okružje novih umjetničkih praksi, konceptualne umjetnosti i pojave novih medija krajem šezdesetih godina, te zbivanja oko GEFF-a, festivala eksperimentalnog filma, Muzičkog bijenala u sklopu kojeg će poslije i sam prirediti nekoliko projekata (primjerice, performans Preparirani pianino s Fredom Došekom iz 1977, ponovno izveden 2011. s Mateom Leko), potom aktivnosti zagrebačke Galerije suvremene umjetnosti i pokreta Novih tendencija.
*Preparirani pianino
Od samih početaka interes usmjerava prema specifičnim mogućnostima filmskog, video i televizijskog medija, propitujući i istražujući temeljna pitanja prirode percepcije, doživljaja vremena i prostora, odnosa iluzije i stvarnosti, poništenja tijeka vremena te dostizanja krajnosti i potpunosti koje se neminovno pretvaraju u svoju suprotnost. U televizijskom radu TV ping pong iz 1975. tehnikom podijeljenog ekrana i spajanjem više točki gledišta u jednu sliku promišlja logiku televizijskog medija i prijenosa uživo. Upotrebom mogućnosti medija do svijesti se dovode nova iskustva, dotad nedostupna osjetilima, te se otvaraju uvidi u drukčije razine stvarnosti i nove mogućnosti promišljanja.
Posebno su u tom smislu uspjeli filmski i zvučni projekti Naprijed-natrag: klavir (1977) i WAL(L)ZEN (1989), koji se međusobno nadovezuju, a u njima Galeta eksperimentira s različitim mogućnostima izvođenja i reprodukcije Chopinovog valcera, pri čemu se pred nama pojavljuje onaj drugi, skriveni zvuk klavira „koji oduvijek postoji ‘s one druge strane’ a da to nismo ni znali“ (Up &Underground br. 6, 2003). Dijelovi ranijeg rada u WAL(L)ZENU su montažno presloženi u dvanaest kadrova čija struktura počiva na kompleksnoj matematičkoj kombinatorici, pravilnosti slaganja i simboličkoj igri, evocirajući i ezoterijski aspekt Galetina rada te konačno upućivanje na nultu točku, točku sažimanja u kojoj je već prisutno sve, iako možda nedostupno našoj percepciji.
*WAL(L)ZEN *Water Pulu
Motiv traganja za poljem nulte točke, izvorno pojmom iz kvantne fizike, trajno je prisutan u Galetinom opusu, a pojavljuje se i kao kružni ili sferični oblik, ili kao perspektivna točka u središtu kadra u serijama fotografija (Strelice) iz sedamdesetih godina, kao i u filmovima PiRaMidas 1972 – 1984 (1984), prvom njegovom filmu snimljenom u profesionalnim uvjetima, Sfaira 1985 – 1895 (1986) i Water Pulu 1869 1896 (1987). Sam je umjetnik svoje radove često predstavljao uz predavačke performanse, objašnjavajući kompleksnost značenja i upućujući na znanstvene, filozofske i religijske izvore svoje životne filozofije. U Water Pulu se manipulacijom snimke vaterpolske utakmice dolazi do začudnog efekta mirovanja lopte u središtu kadra, a sva se pozadina podređuje toj središnjoj točki, dok u PiRaMidasu čitav krajolik ‘kruži’ oko točke nedogleda u kojoj nestaju tračnice željeznice.
*PiRaMidas *Sfaira
Od devedesetih godina sve se više izmješta iz autorske pozicije, snimajući i potpisujući ono zatečeno u gradskom prostoru (Zagrebački akvarel (1991), Sarajevski akvarel (2008)), što je već samo po sebi ‘posloženo’ prema autorovoj namjeri, a posebice je ta tendencija naglašena u ekološko-umjetničkoj orijentaciji dugogodišnjih projekata End Art i Deep End Art, dokumentiranju rada u vrtu, organiziranjem Bloomsdaya 2004. i 2005, krčenja zapuštenog ljetnog kina na Tuškancu, te videoradovima o prirodi i radu u njoj.
Radi se sada tek o minimalnim intervencijama na prirodnim pojavama, a inspiraciju nalazi u djelima Rudolfa Steinera, H.D. Thoreaua, Masanobua Fukuoke, Jamesa Joycea, Béle Hamvasa, kojeg je i prevodio. Komentirao je na takav način Galeta našu antropocentričnu viziju svijeta i narcisoidno samopostavljanje čovjeka na vrh hijerarhije koja u prirodi zapravo ne postoji. Istovremeno postavlja se i pitanje granica umjetnosti i nedjeljivosti znanosti, filozofije, umjetnosti, prirode i života. Takvo egzistencijalno shvaćanje umjetnosti i stapanje sa životom trajna je potka Galetinog opusa, a posljednjih je dvadesetak godina još naglašenije artikulirana.
Bogatstvo raznolikosti, otkrivanje drukčijih točki gledišta i ukazivanje na ravnopravno supostojanje različitih razina stvarnosti, te unutrašnja povezanost Galetinih radova, dotad izlaganih pojedinačno i izvan konteksta, mogli su se vidjeti na velikoj retrospektivnoj izložbi nazvanoj „Krajolik nulte točke“ u Muzeju suvremene umjetnosti 2011, a koja je krajem prošle godine organizirana i u muzeju Paksi Képtár u mađarskom gradu Paksu.
Galeta je neumorno eksperimentirao s mogućnostima različitih medija kako bi nam otvorio put k novim dimenzijama iskustva i promišljanja i pritom se trudio da ispod začudnosti, zaigranosti i ljepote uvidimo i kompleksna značenja, osobne interpretacije znanstvenih, filozofskih, književnih, ezoterijskih i mitoloških poticaja.
*‘Dvosmjerni bicikl’ (foto: Lovro Rumiha)
Paradoksalnost koju često iznosi na vidjelo ne staje samo na dosjetkama, nego upućuje na propitivanje vlastitih stavova, izmještanje iz uobičajenih načina razmišljanja i širenje svijesti prema vječnim pitanjima, magičnosti, mudrosti, životnoj radosti. Posebno je zanimljivo s kolikom je inventivnošću nalazio vizualne mogućnosti ostvarivanja svojih ideja, a da se pritom kroz cijeli opus vidi i dosljednost i povezanost tih ideja, te njihovo nadograđivanje kroz godine.
Na koncu je umjetnost pretočio u vlastiti život, u doslovno ‘okopavanje svog vrta’, opet potencirajući ono što je moguće vidjeti, ali u suženim okvirima u kojima djelujemo često i ne vidimo.
*Ivan Ladislav Galeta (foto: Davor Konjikušić)
