Univerzalne utopije

Metode arhiviranja i reciklaže konstanta su u radovima umjetnika Luke Kedže koji, kombinirajući različite medije, stvara hibridne objekte i prostorne instalacije u kojima se može otkriti čitav spektar fragmenata “postinternetske” današnjice. U svojem najnovijem radu, nazvanom Tko tu živi dva, Kedžo gradi svojevrsni imaginarni dom za anonimnog stanara, pri čemu ovim distopijskim ambijentom interpretira neke aktualne i važne teme – od ekologije i odnosa prema okolišu, pa do tehnologije i potrošačke kulture.

Više o ovom radu, do 14. ožujka izloženom u zagrebačkoj Galeriji Karas čiji program vodi kustosica Marija Kamber, doznajte u tekstu Nike Šimičić koji donosimo u nastavku!

*foto: Juraj Vuglač

“Projekt se bazira na slojevitoj prostornoj instalaciji – svojevrsnom arhivu odbačenih predmeta, pronađenih u neposrednoj umjetnikovoj okolini, u kompleksu bivšeg tvorničkog kompleksa Paromlin. Ti predmeti sami po sebi imaju svoju povijest i memoriju. Ipak, transmutacijom, izmiještanjem iz izvornog konteksta te reinterpretacijom, oni dobivaju novi život, redefiniraju svoje značenje, i postaju hibridna scenografija – intiman, poetičan prostorni imaginarij nekog neimenovanog stanara. U tom smislu, upravo prostor Galerije Karas, koja svojim izgledom i rasporedom prostorija, podsjeća upravo na omanji stambeni prostor nekog imaginarnog stanara, idealan je za prezentaciju ovakvog tipa rada.

Sakupljačka praksa i ideja reciklaže snažno progovaraju o svijesti autora o ograničenosti resursa kojima raspolažemo te o načinu na koji njima raspolažemo. Aktualna je to i važna tematika, što je svojstveno umjetničkom angažmanu cijele generacije umjetnika, a potiče promatrača na promišljanje stanja našeg okoliša te naše pozicije i uloge unutar njega.

Svaki je element kod ovog multimedijalnog umjetnika tek naoko jednostavan. Iza tog paravana minimalizma skriva se slojevit kôd razvoja, napretka, propadanja, čekanja, popravljanja i konačnog raspada. Neobične kombinacije nastale krpanjem od prirodnih i umjetnih materijala sudaraju se u začudnim novim predmetima, koje, ovisno o kutu gledišta, možemo nazvati frankensteinovskim ili eklektičnim. Sudara se organsko i anorgansko. Sudaraju se klasika i futurizam, utopija i distopija, mramor i plastika, glitch i arhivska crno-bijela fotografija – početak i kraj.

Estetika Kedžinog rada nedvojbeno pripada post-internetskoj umjetnosti. Gotovo filmske scene / prostorne instalacije / imaginarni prostori i meta-narativi na neki način reproduciraju strukturu i dispoziciju mreže, pri čemu je svaki element ‘kodirana’ poveznica na druge aspekte cjelokupnog sustava. Pojedine boje, koje se, tu i tamo pojavljuju, u potpunom su nesrazmjeru sa stvarnim turobnim koloritom propadajućeg materijala. Te boje vrište novo marketinško, korporativno, gejmersko doba – crossover digitalnog i analognog / online i offline formata – novu umjetnost, koja nadilazi ovisnost o Webu i koristi njegove alate za obradu postojećih predmeta. Umjetnost koja se može beskrajno mnogo puta reproducirati kroz različite oblike, a da pritom ne izgubi svoju ‘kultnu vrijednost’, auru ili istinitost. Novo doba shvaćanja tehnologije svjesno je iluzornosti internetskog neselektivnog karaktera te narcisoidnosti interneta kao medija. U tom smislu i umjetnost prestaje biti samo komentar kulturnog, socijalnog i političkog konteksta i počinje aktivno propitivati kapitalističku hiperprodukciju želja, programiranu infrastrukturu učinkovitosti u kojoj živimo, počinje subverzivno suprotstavljati čovjeka tehnologiji te ukazivati na distopiju i opće razočaranje. Ovakva suvremena umjetnost nema uski, elitistički pogled, već, naprotiv, širu, univerzalističku perspektivu i upravo to konstruiranje utopijskog i univerzalnog konteksta čini ju relevantnom.

Na pitanje postavljeno u naslovu (na način da ono djeluje kao panična potraga za odgovorom), odgovor nećemo dobiti. Ono je retorička zagonetka. Tko tu živi? Bilo tko, svatko i nitko. Materijal egzistira i egzistirat će neovisno o nama, u fizičkom ili digitalnom obliku.”

Nika Šimičić

*foto: Juraj Vuglač

Luka Kedžo (1986., Dubrovnik) je diplomirao 2011. godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu studij Snimanja, a 2014. godine je magistrirao na istoj akademiji studij Fotografije. Dobitnik je nagrade za najboljeg mladog autora na 46. Zagrebačkom salonu (2011.), Franco Jesurun nagrade na Trieste Contemporanea, Trst (2015.), te grand Prixa 33. Salona mladih u Zagrebu (2016.) Od 2010. godine izlaže na skupnim izložbama, a ovo mu je peto samostalno predstavljanje.