Kao odgovor na ograničenja i izazove koje je protekla godina donijela izložbenim prostorima – u prvom redu na ograničavanje broja posjetitelja radi uvedenih epidemioloških mjera, zagrebačka Galerija Spot lani je pokrenula ciklus video vodstava po izložbama. Razgovori s umjetnicima Petrom
U iščekivanju programa za 2021. godinu, prisjetite se dijela prošlogodišnjeg programa ove galerije specijalizirane za umjetničke radove u mediju fotografije.
Petar Vranjković
Ich vermisse dich / Das sind alles meine Freuden
16. 3. – 3. 4. 2020.
“Umjetničko djelovanje Petra Vranjkovića intermedijskog je karaktera, na razmeđi fotografije, grafike, dizajna i konceptualne umjetnosti, a njegovu tematsku i organizacijsku okosnicu čini arhiv. Osobni arhiv koji konstruira dio je intimnog poniranja u vlastitu povijest, oslikavanje svojevrsne obiteljske emotivne i psihološke anamneze te stvaranje nove historiografije iz fragmenata obiteljske arhive. Autor stavlja naglasak na intimno razotkrivanje. Rad plete oko ove teme i formira fleksibilni sustav čija struktura počiva na emotivnim vezama, ali ujedno i vrlo sistematičnom, strpljivom i pedantnom istraživačkom i arhivsko-dokumentacijskom naporu.
U središtu izložbe nalaze se tek dva elementa – fotografija autorove majke i citat iz njezina dnevnika. Pročišćenošću izložbenog prostora odmiče se od prezasićenosti često spočitavane arhivskom toposu. Svi elementi mogu se analizirati kroz kôd duboke uronjenosti u povijest vlastite obitelji, u povijest prostora iz kojeg autor dolazi i koji napušta (Osijek), hraneći tako na neki način i ciklus majčine ispovjedničke prakse. Majčin govor lebdi u prostoru. Jezik kojim ona progovara izvorno je hrvatski, no Vranjković ga prevodi na njemački naznačujući tim činom latentne veze s poviješću rodnog prostora, ali i odmak od majčina pisanja – ono se u promijenjenom okviru otvara novim značenjima. Prevođenje se tako vrši dvostruko: i doslovno jezičnim alatom i rekontekstualizacijom iskaza. Citat uključuje i umjetnikova brata – njih dvojica njezine su dvije sreće. Majka stvara svoj arhiv, recipročno konstituirajući sinove kroz fragmente dnevničkog diskursa. Mi kao posjetitelji ‘čitamo’ majku, no ‘čitamo’ i samog autora kako čita majku jer on je taj koji odabire i ekstrahira izložene fragmente njezina teksta.” (Ana Bedenko)
Ana Opalić
Martina (dnevnički zapisi 2009. – 2020.)
14. 9. – 2. 10. 2020.
Žena kao muza prisutna je u povijesti fotografije još od samih početaka. O promatranju voljene osobe svjedoče nam portreti žena koje su snimali fotografi poput Alfreda Stieglitza i Lee Friedlandera. Pišući o supruzi Rebecci, koju je dugi niz godina fotografirao, Paul Strand je napisao: “Kažu kako morate stvarno dobro poznavati neki prostor prije no što počnete stvarati u njemu, jer će u suprotnome ono što stvarate biti plitko i površno. Ne možete napraviti portret neke osobe ako tu osobu ne poznajete, a kada ju poznajete, stvorite ili čekate trenutak u kojem je ta osoba uistinu živa i uistinu ono tko jest.”
Osim kao dokument proživljenog, fotografija je danas prije svega sredstvo, koje smo usvojili i kroz njega navikli promatrati svijet oko sebe. Pritom, odnos između fotografa i fotografiranog nikad nije neutralan; on je rezultat tihe komunikacije, ali i gotovo nesvjesne igre moći koja se odvija između fotografa i subjekta njegova snimanja. I onda kada je u pitanju kumulativno dokumentiranje svakodnevice, bilježenje važnih i manje važnih trenutaka iz zajedničkog života, fotografije nam omogućavaju iščitavanje jednog odnosa, kao i autorovog pozicioniranja prema onome koga snima. Umjetnica Ana Opalić, većinu svojih fotografskih radova stvara kroz duži vremenski period, postupno tražeći odgovore na vlastita promišljanja i suočavanja s prostorima i ljudima koje dobro poznaje. Serija Martina (dnevnički zapisi 2009.-2020.) sastoji se od velikog broja fotografija na kojima je prikazana mlada žena u širokom spektru situacija i raspoloženja. Kroz period od jedanaest godina, Ana Opalić fotografira ju u kućnom ambijentu, na putovanjima, u prirodi, u društvu drugih ljudi, ali i samu, u potpunosti zamišljenu ili pak nasmijanu, dok rasterećeno pozira ili u potpunosti ignorira prisutnost fotoaparata. U nerežiranim prizorima osjećamo kako Martina i Ana putem fotoaparata komuniciraju, svjesne vlastitih pozicija promatrača i promatranog. Serija Martina iskreni je testament jednog odnosa, ali dnevnički zapis u kojem fotografije otkrivaju snažnu povezanost, uvodeći nas pritom u intimni svijet autorice.
Maša Bajc
Priroda stvari
12. 10. – 30. 10. 2020.
Odrednica ovog rada prostor je livade kao sjecišta prirodnog prostora s urbaniziranom periferijom grada. Autorica hodajući kontinuirano istražuje livadu u susjedstvu te ju koristi kao metaforu kako bi zabilježila odnos zajednice (kojoj pripada) prema prostoru i pejzažu.
Prema antropologiji pejzaža, ljudi osim što žive u određenom prostoru/pejzažu, žive i kroz njega: taj je pejzaž neodvojiva komponenta u njihovim društvenim i kulturnim životima. Kao što ljudi oblikuju pejzaž fizički i simbolički, on recipročno utječe na oblikovanje njihovog identiteta i međusobnih veza (prema Paola Filippucci: “Landscape”, Cambridge Encyclopedia of Anthropology, 2018.).
Na prostoru livade izmjenjuju se kultivirane površine polja i nasipa s divljim raslinjem i životinjama, kao i divljim odlagalištima smeća. Livada funkcionira poput svojevrsnog mikrokozmosa te se koristi za šetnje, rekreaciju, poljoprivredu, ispašu, lov, sakupljanje ljekovitog bilja i sl. Na njoj se susreću i mimoilaze različite generacije ljudi koje su je oblikovale jednako kao što je i ona oblikovala njih i njihova sjećanja. Granicu s gradom čine pruga i makadam koji vodi do groblja. Nova gradska obilaznica uskoro će proći prostorom livade. U postupnom nestajanju i sužavanju prirodnog prostora na neki se način ogledaju tendencija razvoja grada i društvene promjene.
Autorica fotografijama bilježi predmete uočene tijekom šetnji: odbačene predmete prirodnog i umjetnog porijekla, ali i prirodne pojave i mijene. Istražuje tragove i nepoznanice te svijet koji ostavlja tragove, stvari koje se bacaju i spaljuju, stvari koje su nekad nešto značile.
Galerija Arhiv TD Petra Dabca
23. 11. – 11. 12. 2020.
Upustiti se u “avanturu” vođenja privatne galerije ponekad se kulturnjacima čini kao jedini način djelovanja u vlastitoj sredini. A ponekad je pak ona rezultat sinergije okoline, trenutka, mogućnosti i kulturne klime u društvu. Možda je neka mješavina između ove dvije krajnosti, specifična situacija kojoj svjedočimo ranih osamdesetih u Zagrebu, navela Petra Dabca da sa suradnicima pokrene fotografsku galeriju. Mnogo godina kasnije on će napisati: “Početkom 1980. okupila se u Arhivu Toše Dabca u Ilici 17 grupa umjetnika s ciljem da utemelji u dijelu prostora galeriju za fotografiju ARHIV TD. Skupinu su činili Petar Dabac – fotograf, Albert Goldstein – književnik i urednik u GZH-u, Ivan Picelj – slikar koji je izmislio ime ARHIV TD, Nenad Popović – urednik i izdavač, Slobodan Tadić – fotograf i Mladen Tudor, također fotograf.”
Gotovo pedeset izložbi domaćih i stranih autora raznih generacija, od onih redovitih Toše i Petra Dabca, preko izložbi, primjerice, Josipa Klarice i Mladena Tudora, do inozemnih gostovanja Chrisa Bella i Manfreda Willmanna, zagrebačka je publika mogla vidjeti u uskom hodniku u Ilici. Danas, kada je ovo tek jedan od kulturnih prostora koje smo gotovo zaboravili, ponovno mu se vraćamo. Izložbom u jednom drugom privatnom prostoru posvećenom fotografiji postavit ćemo stoga pitanje što je potrebno da bi se kultura i umjetnost jedne sredine razvijale, koliko smo prostora za kulturu izgubili i zašto je važno da se izgubljenih sjećamo, postojeće čuvamo te nove osvajamo.
Na izložbi su posjetitelji mogli vidjeti dio bogate dokumentaciju vezane uz rad galerije, brojne fotografije nastale za vrijeme otvaranja pojedinih izložbi, pročitati tekstove koji su izložbe pratili te radove nekih od autora koji su u galeriji izlagali, kao što su Manfred Willmann, Miro Švolik, Josip Klarica i drugi.
