Vizkulturin podcast zamišljen je kao dijaloška artikulacija aktualnih autorskih umjetničkih projekata, recentno izloženih u zagrebačkim galerijama.
Splitska umjetnica Neli Ružić govori o svojoj izložbi 2089. godine je ovdje bila šuma, otvorenoj u Likovnom centru Grada Zagreba do 6. studenoga. Izložba je dio cjelogodišnjeg kustoskog programa Sedimenti vremena – mikrotemporalne ekologije Sabine Oroshi, koji vrijeme promatra kroz njegove različite ritmove, mjerila i materijalne manifestacije. U radu Neli Ružić sunčeva svjetlost postaje aktivni čimbenik takvog susreta, koji povezuje kalendarsko i planetarno, ljudske sustave mjerenja i okolišne procese, te prošlost, sadašnjost i budućnost okuplja unutar istog prostora.
Gošća: Neli Ružić
Razgovara: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
U predgovoru Sabina Oroshi piše:
Povezanost svijeta, godine i ljudskog života ima dugu povijest vizualizacije u različitim kulturnim i epistemološkim tradicijama. Dijagram Mundus–Annus–Homo, poznat iz djela De natura rerum Izidora Seviljskog, povezuje svijet, godinu i čovjeka kroz elemente, godišnja doba i tjelesne temperamente. Njegova kružna struktura organizira različite pojave kroz sustav korespondencija u kojem se kozmički poredak, godišnji ciklus i ljudsko tijelo međusobno odražavaju. U mezoameričkim tradicijama vrijeme je dobivalo drukčije vizualne i materijalne oblike. Ritualni ciklus od 260 dana i solarni ciklus od 365 dana odvijali su se paralelno, a njihovo preplitanje povezivalo je kalendarsko vrijeme s ritualnim praksama, sezonskim ciklusima i ljudskim životom. Kalendarski i astronomski sustavi bilježeni su u kodeksima i na kamenim spomenicima, gdje vrijeme postaje čitljivo kroz znakove dana, numeričke sustave i odnose s kretanjem nebeskih tijela. Različite povijesti mjerenja i prikazivanja vremena svjedoče o pokušajima da se ljudsko trajanje smjesti unutar odnosa koji ga prostorno i vremenski nadilaze.
Rad Kronotop (2022–) Neli Ružić ulazi u tu dugu povijest pokušaja da se odnos vremena, čovjeka i kozmosa učini vidljivim. Sunce, Zemlja, godina i materijalna površina papira susreću se u istom procesu, dok brojčana oznaka godine pripada ljudskoj potrebi da vrijeme mjeri, dijeli i imenuje. Godina pritom u sebi već sadrži planetarni odnos. Njezino trajanje proizlazi iz Zemljina obilaska oko Sunca, prevedenog kroz kalendarske sustave u jedinicu kojom organiziramo svakodnevicu, povijest i očekivanja budućnosti.
Sunce u Kronotopu ulazi u taj odnos kao aktivna sila. Papiri s otisnutim godinama izlažu se njegovoj svjetlosti tijekom više dana. Pod djelovanjem sunčeve svjetlosti površina papira mijenja boju, dok oznaka godine postupno blijedi. Proces koji proizvodi rad proizlazi iz istog planetarnog odnosa koji određuje trajanje godine. Broj i sunčeva svjetlost pripadaju različitim načinima bilježenja vremena, a na površini papira postaju dijelovi istog materijalnog događaja. Sunce određuje uvjete nastanka rada i ostavlja fizički trag trajanja.
U Likovnom centru Kronotop se razvija u odnosu prema temporalnosti samoga mjesta. Godine od 1927. do 2026. obuhvaćaju povijest kuće Zbirke Kljaković i Likovnog centra, a njihov nekronološki raspored stvara svojevrsno vremensko taloženje unutar izložbenog prostora. Rad uključuje i godine koje se protežu do 2101., uvodeći budućnost u isti prostorni odnos s prošlošću i sadašnjošću. Godine koje tek trebaju doći materijalno su prisutne uz one čiji su tragovi već upisani u povijest kuće. (…)
2089. godine je ovdje bila šuma kao da govori iz takve pomaknute vremenske pozicije. Godina 2089. za nas pripada budućnosti, dok je rečenica već smješta u prošlost. „Ovdje“ postaje prostorna koordinata kroz koju se različita vremena presijecaju. Šuma se pojavljuje kao mogući trag ili sjećanje iz vremena čiju sadašnjost još ne poznajemo. Naslov tako uspostavlja svojevrsnu arheologiju unaprijed, u kojoj se današnje mjesto može promatrati kao budući povijesni sloj.
Taj obrat mijenja i status 2026. godine u radu. Ona je za posjetitelja sadašnjost, ali u prostornom rasporedu rada već poprima karakter jednoga od vremenskih slojeva. Godine su oslobođene kronološkog redoslijeda, pa se prošlost, sadašnjost i budućnost pojavljuju u međusobnim odnosima koji se mijenjaju s pozicijom promatrača. Dokumentirana prošlost i spekulativna budućnost zadržavaju svoju vremensku udaljenost, dok ih prostorni raspored čini istodobno dostupnima pogledu.
U tom susretu vremenskih raspona izložba se otvara prema planetarnom. Patricia Reed planetarno razmatra kao trans-skalarnu pojavu koja povezuje različita mjerila, od neposredno materijalnog i lokalnog do atmosferskih, geoloških i infrastrukturnih sustava. Planetarno je sadržano u „svakom zrnu pijeska“ jednako kao u prostranstvu atmosferskih sustava. Različita mjerila postojanja često nadilaze ljudske osjetilne i vremenske registre, pa Reed estetskom iskustvu pripisuje mogućnost njihova posredovanja i razvoja perspektive iz koje sebe možemo ponovno sagledati unutar dinamičnih Zemljinih sustava.
U Kronotopu se prijelaz između mjerila odvija se maloj površini papira. Takva perspektiva proširuje i značenje mjesta, Reed uz site-specificity razmatra scale-specificity, odnosno potrebu da mjesto promatramo kroz procese koji se odvijaju na različitim mjerilima. Granice lokaliteta postaju propusne kada ih sagledamo iz perspektive atmosferskih i drugih planetarnih procesa. Rokov perivoj u Ružićinu radu tako pripada povijesti kuće i institucije, kao i sezonskim i solarnim ciklusima unutar kojih ta povijest nastaje.
Ružićina 2089. godina pripada proširenoj sadašnjosti. Kalendarski je udaljena više od šest desetljeća, a materijalno je već prisutna pred nama. Papir postoji sada. Sunčeva svjetlost već je djelovala na njegovu površinu. Buduća godina tako stječe trag prije iskustva koje će joj jednoga dana možda pripadati. Uz nju se nalazi 1927., godina čije tragove možemo tražiti u povijesti kuće i grada. Između njih stoji 2026., posebna prije svega zato što je to trenutak iz kojeg je trenutačno promatramo.
Naslov 2089. godine je ovdje bila šuma sada se vraća s drukčijom vremenskom težinom. Njegova šuma pripada spekulativnom prostoru čiji odnos prema našem vremenu ostaje otvoren. Može se pojaviti kao buduće sjećanje, trag promjene mjesta ili slika svijeta promatranog iz vremenske pozicije koju još ne možemo zauzeti. U toj vremenskoj napetosti pojavljuje se mogućnost pogleda koji naslov već zauzima, pogleda iz vremena u kojem se netko prisjeća da je ovdje bila šuma.
Neli Ružić (Split, Hrvatska, 1966.) umjetnica je koja istražuje percepciju vremena i različite aspekte temporalnosti u odnosu na povijesne narative, isprepletenost osobnog i kolektivnog sjećanja te migracije. Njezini noviji projekti usmjereni su prema idejama nade i zajednice, a ostvaruju se kroz jezik i nematerijalne manifestacije. Njezina umjetnička praksa obuhvaća raznolik raspon medija i formi, uključujući intervencije u javnom prostoru, instalacije, videoinstalacije, zvučne radove te radove utemeljene na procesu, u kojima se slojevito isprepliću arhivske i dokumentarne prakse. Predstavila se na brojnim samostalnim izložbama te sudjelovala na velikom broju međunarodnih izložbi, projekata i festivala u Hrvatskoj i regiji, Europi, Kanadi, SAD-u, Tajvanu i Latinskoj Americi, među kojima su Ostrale Biennale (2021), BienalSur (2023), izložba Body and Territory u Kunsthausu Graz (2023) te Horizon Ablaze u Umjetničkom muzeju Taichung (2026). Ružić je dobitnica niza nagrada i stipendija, uključujući Grand Prix na 29. slavonskom biennalu (2024), Godišnju nagradu za umjetnost “Jure Kaštelan” lista Slobodna Dalmacija (Split, 2024), nagradu “Signes de Nuit” na 16. međunarodnom filmskom festivalu u Parizu (2018), drugu nagradu na natječaju [email protected] u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (2016.) te nagradu na Bijenalu mediteranske mladeži u Modernoj galeriji u Rijeci (1993). Kao stipendistica programa CEC ArtsLink boravila je u centru Headlands Centre for the Arts u Sausalitu (Kalifornija, SAD, 1996.). Njezini se radovi nalaze u privatnim i javnim zbirkama, među kojima su one Galerije umjetnina u Splitu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Galerije Marino Cettina u Umagu te Canal Mediateca CaixaForum u Barceloni.
Ružić je diplomirala slikarstvo na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, a magistrirala je na Facultad de Artes (UAEM) u Meksiku. Tijekom diplomskog studija bila je stipendistica Meksičkog nacionalnog vijeća za znanost i tehnologiju (Conacyt). Od 2003. do 2012. godine predavala je na ustanovi ENPEG La Esmeralda, u sklopu Nacionalnog centra za umjetnost (CENART) u Mexico Cityju. Nakon povratka u Hrvatsku predavala je u Školi likovnih umjetnosti u Splitu, gdje je 2014. godine osmislila i vodila školsku galeriju sve do 2018. godine. Zaposlena je kao profesorica na Odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu.
Projekt VK Podcast – Vizkulturin Podcast dijalozi i online izložbe sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba — Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Ministarstva kulture i medija RH
