Intervju: Pavle Pavlović

Postoji nešto ironično u činjenici da će svatko za slike Pavla Pavlovića brzopleto prosuditi da su bizarne, lucidne, možda i nastrane te morbidne, a kontekst u kojem živimo sve je samo ne normalan. Suvremeno društvo u niti jednom svom segmentu danas se ne može podičiti epitetima koji su suprotnosti od ovih gore navedenih, osobito na ovim našim prostorima, pa iz tog razloga neobične figure i lica na Pavlovićem fotkama zapravo dosta precizno i realno personificiraju poremećenost društva, navika i svijeta koji svakodnevno doživljavamo.

*Pavle Pavlović (foto: Maja Bosnić)

Pavle Pavlović mladi je zagrebački slikar, jedan od zasigurno najtalentiranijih autora ove nove i snažno prisutne generacije hrvatskih slikara. Njegova suvremenost izričaja te originalnost tematike i estetike kojima barata, u svakoj novoj seriji radova, nameće se kao snažan i prepoznatljiv opus koji bi mu u bliskoj budućnosti vrlo lako mogao zajamčiti uspješnu karijeru i izvan granica Hrvatske. Pavlovićeve slike sve su samo ne već viđene, iako likove s njegovih slika na neki pomalo uznemirujuć način imamo u kolektivnoj svijesti.

U svojoj novoj seriji slika, koje do kraja tjedna možete pogledati u zagrebačkoj Galeriji SC, Pavle Pavlović bavi se specifičnom problematikom voajerizma, internetom kao odrednicom svakodnevice, proučavajući granice na kojima balansiraju virtualno i realno. Žarkost njegovih radova, kako u koloritu tako i u energiji samih slika, čini ta neizmjerna maštovitost prikaza koje autor pomno kolažira stvarajući pomaknute prikaze, likove iz fikcija, iz horora ili krajnjih rubova društvenih poredaka.

Ne samo o ovoj novoj seriji radova, nego o još niz tema, s Pavlom smo porazgovarali u njegovom ateljeu uoči otvorenja zagrebačke izložbe.

Upravo traje tvoja samostalna izložba u Galeriji SC. Koliko ti je ona važna i zašto je nazvana «Sollarfall»?
Pavle Pavlović: Mislim da je moja izložba najdulje odgađana izložba u recentnoj povijesti Galerije SC (smijeh) i zato mi je važno da se konačno dogodila. Trebao sam imati izložbu još prošle godine u ovo vrijeme, ali nakon nekih početnih odgađanja dogodilo mi se nekoliko putovanja, između ostalih i rezidencija u Leipzigu, pa je to sve malo usporilo rad.
Što se tiče nekih velikih očekivanja od izložbe, nemam ih. Važno mi je da ljudi koji me prate, prijatelji i kolege vide nove radove.
A naslov izložbe isti je imenu pjesme norveškog black metal benda Immortal. Sama riječ ne znači ništa, ali kod njih predstavlja nekakvo mračno doba. Iako nisam planirao da mi radovi budu mračni, na kraju imaju tu neku mračnu atmosferu, tako barem svi kažu (smijeh) pa je naslov ostao prikladan.

*Fab five

Nakon toliko odgađanja izložbe jedna od slika (Amanda) ‘nije završena’, točnije evidentno je da su na njoj neke figure još uvijek bijele, kao da nisu do kraja naslikane? Zašto je ostala takva, je li to neki statement i jesi li dvojio da li je pokazati ili ne?
Pavle Pavlović: Ma ne, nije statement. Zapravo mi je trebala izložba na kojoj ovu sliku, a i ostale, mogu vidjeti u nekom drugom kontekstu i drugom prostoru van ateljea, s malim odmakom… Tek kada pogledaš radove u galeriji to postaje sasvim drugačija priča od svakodnevnog bivanja sa slikama u ateljeu. Želio sam vidjeti «Amandu» u galeriji, da vidim kako ću nastaviti. Ali mislim da ova slika može i ovako funkcionirati, ‘nezavršena’. Zapravo ni ne znam gdje je razlika završeno/nezavršeno, niti hoću li je ikada ‘završiti, pitaj me to nakon izložbe (smijeh).

Kako uopće izgleda taj proces nastanka tvojih slika i prizora na njima?
Pavle Pavlović: Sve kreće od scena koje zamislim u glavi, pa ih slažem u skicu i nastavlja se procesom kolažiranja, da sve ono što sam zamislio sastavim od fotografija koje pronalazim. Sve figure, prostori i prikazi s mojih slika u realnosti ne postoje, ja ih gradim, slažem ih u priču, kompoziciju… Ljudima dajem druge glave, druga tijela… Užasno puno vremena provodim na internetu tražeći fotografije, tuđe, privatne, amaterske, od kojih sve kolažiram. Proces odluke, kako će na kraju izgledati slika, jako dugo traje jer postoji milijardu opcija kako može izgledati, mijenjanja i dodavanja u procesu slikanja. Sve to ovisi o raspoloženju… Imam jako puno skica u nastanku pojedine slike. Nekad mi nakon 2 tjedna skica dosadi, postane mi banalna, nekad vidim da mi priča iza koncepta neke slike ne valja, onda se maknem i počnem mijenjati…
Razlog zašto u posljednje vrijeme hoću promijeniti pristup u svom slikarstvu je činjenica da mi je sve ovo postalo pre sporo. Događaju se neke nove stvari koje bih htio početi raditi, ali vezan sam za stare navike i počelo me to mučiti. Osim toga, skužio sam da kad uzmem jednu priču i krenem se zatvarati u nju da me to ubija. Kao da si u nekakvoj čahuri i ne možeš van, ne mogu ništa izvan toga i zato se moram maknuti iz toga, i pustiti stvari da se razvijaju do kraja.

*Pavle Pavlović (foto: Maja Bosnić)

U ovom cijelom ciklusu kao velika inspiracija ti je poslužio internet, s jedne strane kao baza za pronalaženje elemenata za radove, a s druge kao medij koji danas potpuno mijenja ljudske odnose?
Pavle Pavlović: Da, internet je tu nezaobilazna priča. Čini mi se da se sve oko nas pretvara u neki nadrealan život, i da više ne znam(o) što je stvarnost. To mi se stalno dešava… Za hrpu stvari kao da ne znam jesu li se stvarno dogodile ili sam ih vidio negdje na internetu. Ta granica realnosti se potpuno pomaknula i to mi je intrigantno.
S druge pak strane, prije recimo 10 godina nisi mogao pogledati foto-album nekog čovjeka na drugom kraju svijeta iz, recimo, Bombaja, vidjeti što on radi danas, što je radio prije mjesec dana… Danas ne samo da to možeš, nego mu smiješ uzeti neku fotografiju, neki njegov dio života, i pretvoriti to u nešto svoje. Ta voajerska strana cijele priče mi je jako zanimljiva. Uz voajerski moment i propitivanje realnog i virtualnog, karakteristične za ovaj ciklus, uvijek mi je važno da cijela priča ima veze sa mnom, s nekim mojim iskustvom i stavom.
Moje slike rastu kao reakcija na prisutne fenomene u društvu, povezujem to svoje trenutno iskustvo i neka prošla sjećanja, pa kroz takve poveznice stvaram slike. Recimo da imam neko mutno sjećanje na nešto, za što ne znam točno kako je izgledalo i iz toga režiram scenu i povezujem je s nekim drugim problemom.
Cijela ova serija zapravo je kao niz isječaka iz obiteljskog albuma i upravo to ih povezuje u cijelinu. Primjerice, kod slike ‘Amanda’ htio sam napraviti jednu scenu koja zaziva taj feeling kada si dijete, kad te starci odvode negdje, da vidiš neki spektakl, neku senzaciju, taj neki osjećaj bezbrižnog uzbuđenja iz djetinjstva..

U tvojim slikama uvijek postoji doza neke bizarnosti, začudnosti, možda i pomalo zastrašujućih likova. Zašto je to tako?
Pavle Pavlović: Super mi je bilo kad mi je nakon Bijenala prišao jedan frend, koji nema direktno veze s umjetnosti, ali ide često na izložbe, i rekao: «Znaš kaj, super su ti slike, ali zašto su tako morbidne?». Pa pogledaj gdje živimo, rekao sam mu, kako neće bit morbidne!? (smijeh). I to stvarno realno jest tako, s obzirom na prostor gdje živimo i sve ono čime smo stalno medijski bombardirani; banalne vijesti, trivijalni natpisi, tko je završio u zatvoru, tko nije…. nije ni čudo da su mi slike morbidne (smijeh). Volim kad tako ljudi reagiraju!

*Hide and seek

Za razliku od ostalih slika iz ove serije, koje imaju te bizarne, možda i morbidne likove ili prikaze, slika Hide and seek ima neki drugi karakter i neke autoportretne konotacije?
Pavle Pavlović: Ona se referira na samoću, ali kroz sjećanje na djetinjstvo, na igre skrivača, koje danas valjda igramo sami sa sobom, jer smo blago izgubljeni u ovom vremenu.
Svi moji radovi vezani su isključivo za nekakvo moje proživljavanje situacija, referiraju se na stvari koje promatram, koje mi postanu zanimljive pa se na taj način ulovim s njima u koštac.

A slika Untitled, na kojoj se nalazi jedna figura i niz različitih ‘portreta’?
Pavle Pavlović: Ta se slika možda najviše odnosi spram umjetničkoj sceni u Hrvatskoj, koja nije baš zrela (smijeh). Na njoj je figura nekog čovjeka koji se bavi umjetnošću i to baš slikanjem portreta, a koji sam nema glavu (smijeh). Nema glavu jer mu je razmišljanje kao takvo potpuno strano. To je neka moja reakcija na nepostojanje samokritike, kritike, niti zdravog dijaloga oko slikarstva i umjetničke scene. Mislim da je to naš golemi nedostatak.

*Untitled

Znači složio bi se sa mnom u mojoj čestoj pretpostavci da je komentara, iskrenog feedbacka i kritike spram izložbi i umjetničkih radova nedovoljno?
Pavle Pavlović: Ma to je činjenica! To je naš problem, previše smo mala scena, ljudi se boje da će se netko naljutiti ako mu nešto ozbiljno i iskreno kažeš, ili napišeš nešto negativno o njegovim radovima. To mi nema puno smisla. Svaka dobra ili loša kritika trebala bi te gurati naprijed, a ako te neki komentar i kritika uspiju pokopati, onda i ovako i onako trebaš odmah prestati raditi (smijeh)! Meni su svaki suvisli komentar i kritika uvijek super važni, dođu kao neki vjetar u leđa.

Što bi rekao, što ti je najvažnije u ovom poslu? Je li izlaganje, dobar feedback na tvoje radove, prodaja radova ili sama činjenica da radiš nešto što voliš?
Pavle Pavlović: Pa zapravo sve to zajedno. Najbitnije mi je raditi, jer sam ovisan o ovome… Hoćeš, nećeš, ako radiš ovo svaki dan navikneš se na ovakav način života, i to ti postane neizbježno. Super je napraviti izložbu, da svi oko tebe, i struka i kolege i prijatelji imaju prilike vidjeti kako to što radiš izgleda, i dobit nekakvu reakciju, bilo kakvu. A prodaja, to je dio posla (smijeh)….

Kako taj segment prodaje i komunikacije s potencijalnim klijentima izgleda kod tebe, s obzirom na to da nisi pulen neke od domaćih galerija, nego si, pretpostavljam, samostalan, i jesi li imao uspjeha s prodajom svojih dosadašnjih radova?
Pavle Pavlović: Imam nekoliko ljudi koji kontinuirano prate moj rad, s kojima sam stalno u kontaktu. Stvori se taj odnos gdje oni znaju što stvaram, dolaze na izložbe, ja ih kontinuirano o svemu obavještavam… U kontekstu prodaje i komunikacije s potencijalnim kupcima mislim da je problem to što je naša scena previše mala. Zato nije dobro stalno biti tu, već što češće ići na rezidencije, jer tamo uvijek upoznaješ nove ljude i sve više se čuje za tvoj rad.
Neki novi klijenti vide moje radove na izložbama, ili jedan kolekcionar zna drugog pa to ide po preporukama… Ljudi se krenu zanimati za tebe jer prate scenu. Često vole doći u atelje i direktno pričati s autorima, što je meni OK. Na kraju se tu javi neka vrsta prijateljstva.
Ja sam imao sreću da su svi moji radovi s prijašnjih izložbi prodani. Naravno da je to itekako lijepo, ali meni je na kraju bitno da ta moja slika jest kod nekog, da ima svoj život i funkcionira onako kako treba, da ne stoji u ateljeu prislonjena na zid….

Koliko ti je taj segment prodaje važan?
Pavle Pavlović: Naravno da je prodaja slika važna, daje ti satisfakciju i novac, ali raditi isključivo na način da ti slika koju stvaraš postane proizvod koji moraš unovčiti, meni to nije opcija. Onda ću radije raditi nešto drugo… U ovom poslu treba prihvatiti činjenice koje su neizbježne, a to je bezbroj neizvjesnosti, puno parametra o kojima ovisiš i ne pristajanje na kompromise, barem ja to tako gledam. Ako radiš film samo da pokupiš novce, onda je bolje da radiš reklame (smijeh)! Kako će moje slike kasnije zaživjeti ovisi o jako puno faktora. Meni je najvažnije da mogu stajati iza svoje slike, u tom kontekstu nikada nisam radio kompromise.

*Amanda

Čini mi se da domaću javnost, odnosno mainstream medije, u slučaju mladih domaćih slikara najviše zanima po koliko prodajete slike i kome ih prodajete. Kako na to gledaš?
Pavle Pavlović: Jako me živcira što se po medijima stalno provlači to pitanje cijena slika, kao da je to najvažnije na svijetu… Imam osjećaj da to radi loše za slikarstvo, slike postaju samo predmeti koji nose neku novčanu vrijednost, a to onda nema smisla, to nije umjetnost… S jedne strane mi je jasno zašto ljudi ne vole slikare, jer slijedom takvih natpisa misle da imaju jako puno love, ali to uopće ne stoji. Činjenica je da pola slikara koje poznajem uopće nemaju love, a s druge strane, ako ovo sve skupa radiš samo radi love onda ćeš neminovno to prestati raditi.
Što se tiče naplate slika, nekada te cifre mogu otići u apstrakciju, iako ja mislim da se to kod nas još nije počelo događati, vjerojatno ni neće.
No mislim da je samo stvar u tome koliko nešto možeš naplatiti… To je tržište, kao i sve drugo. Kao i naplatiti dizajnerski rad, ili čak kupiti stan. Tu je sve stvar tržišta. Ja se nikada ne bih bavio slikarstvom da to radim samo zbog zarade. Ja tu u ateljeu moram biti svaki dan po 12 sati, ‘ubijati’ se s tim malim figuricama i truditi se da sve izgleda točno onako kako želim, ali jasno mi je da ljudi taj segment uopće ne percipiraju, niti ih zanima.

Komentirao sam sličnu temu u intervjuu sa Zlatanom Vehabovićem, da zapravo nitko nije svjestan koliko ti vremena na godišnjoj bazi treba da se čitav jedan ovakav ciklus zgotovi?
Pavle Pavlović: Slažem se s tim, iako nije stvar samo u vremenu za jednu seriju ili sliku! Dobar primjer za ilustraciju toga je jedna priča koju sam od nekih kolega čuo, a vezana je za Edu Murtića. On je oduvijek skupo prodavao slike, i navodno ga je jedan klijent, nakon što je kupio sliku, upitao može li sada znati koliko mu je vremena trebalo da je naslika. Murtić mu je, priča se, odgovorio; «45 minuta i 45 godina», i to dosta dobro opisuje cijelu tu našu priču. Nebitno je koliko je jedna slika nastajala, važan je čitav proces, background, autorska karijera, volja i želja što hoćeš napraviti.

*Condemnation of memory

S obzirom na činjenicu da si do sada sve svoje radove uspješno prodao, imaš li neki strepnju kako će to ići dalje, s ovim i sljedećim slikama, i može li to na neki način utjecati na tvoj rad, na mijenjanje, prilagodbu…?
Pavle Pavlović: Rekao sam ti već, nastojim se uopće ne opterećivati prodajom. I neka razmišljanja kakve će biti reakcije na slike ne smiju utjecati na moj rad. Postoje godine i ciklusi kada i jako poznati svjetski umjetnici ne uspijevaju prodati svoje radove. Čim te to obeshrabri do mjere da prestaneš raditi, prestaješ biti umjetnik. Općenito, kada slikam, pokušavam napraviti sliku koju neću moći prodati (smijeh)! Ja sam bio uvjeren da sliku s napuhanim crncem (Condemnation of memory) nitko neće kupiti… Pa nećeš sigurno takvo nešto imati doma za ukras, to nije takva slika, ne samo da ti zauzima prostor nego uzima ogromnu energiju.

Slažem se da bi mlađi ljudi to mogli voljeti i OK mi je da dobro reagiraju, ali realno je uzak taj krug ljudi kojima će same slike kao slike biti primamljive. Proces kako sam došao do ovakvog načina rada i kako sam se transformirao trajao je jako dugo. Isprobavao sam sve, na Akademiji nisam ovako slikao. U jednom trenutku sam došao do točke koju mogu razvijati i to mi zapravo jamči da mogu ovaj medij koristiti za dalje. Slike koje imaju tu neku generacijsku širinu sam instant prestao slikati. To nisam bio ja, meni je bilo bitno da nije tako jednostavno i ne smije bit tako jednostavno.
Kod stvari koje radim pokušavam postići da iza njih ima nešto, da čovjek koji gleda tu sliku ima o čemu razmišljati kada je gleda, da ona nije samo objektić napucan na zid.

Čini mi se da ovi tvoji prikazi iz posljednjeg ciklusa danas jesu dosta «on the money», «catchy», čak bih rekao i trendovski, brzo se hvataju u glavu!? Kako to komentiraš?
Pavle Pavlović: Pa ako je tako, to je jako dobro, jer bi bilo glupo raditi sliku koja će brzo ispariti iz glave ili se izgubiti među sličnima… Čini mi se da su trendovski možda samo u izvedbi, jer je to sad tehnika koja je jako prisutna… Ali ako pogledamo slikare koji su danas poznati, oni ne rade baš ovako… Trendovski to možda ima veze s koloritom, da je to sve skupa zagasitijie bilo bi drugačije, i trendovski to nije vezano za slikarstvo nego i za film, reklame i boje, pa da zato možda jesu «catchy».

Ne mogu te ne pitati kako gledaš na ovaj nagli pozitivan feedback i popularnost slikarstva na domaćoj sceni, na tu malu i jaku scenu vas nekolicine generacijski bliskih autora, čiji intervjui i fotografije dolaze i do mainstream medija?
Pavle Pavlović: Iskreno, besmislene su mi usporedbe koje često mediji povlače između nas slikara mlađe generacije, stavljaju nas u sličan koš. Ja mislim da nas je većina jako drugačija, svak ima taj neki svoj stil, jedino nas ta figura povezuje, taj realizam, to da situacije na slikama nisu riješene poluapstraktno… Što se tiče popularnosti slikarstva, ja smatram da, ako je dovoljno iskreno, bit će dobro, kao u bilo kojem drugom mediju. Na kraju će vrijeme pokazati što je uspjelo, što nije. Nedavno sam vidio jedan katalog Pariškog salona, iz 1900 i neke. Od svih autora koji su sudjelovali na tada najvažnijoj izložbi na svijetu danas se gotovo za nikog ne zna, postali su nevažne figure…

*Seven Samurai

Kako komentiraš ovogodišnji Bijenale slikarstva, manifestaciju koja je, čini mi se, na tankom ledu po pitanju kvalitete i smisla za budućnost?
Pavle Pavlović: Osnovni problem Bijenala je selekcija i previše radova koji su uvršteni na izložbu, pa se na kraju postav ne razlikuje previše od godišnje izložbe HDLU-a, koja uopće nema selekciju. Ono što ja mislim je da bilo kakvo forsiranje na jednom mediju nije dobro. Umjetnost danas nije samo slikarstvo, niti video, niti fotografija, jedno vuče drugo, svi su ovisni jedni o drugima i nema mi puno smisla razdvajati ih.

Uskoro odlaziš na još jednu rezidenciju, o čemu se radi?
Pavle Pavlović: Radi se o rezidenciji u Belgiji, u malom gradiću Lanaken. To je rezidencijalni programu za koji organizatori traže umjetnike iz cijelog svijeta. Kako sam shvatio, putovali su po svuda i kontaktirali institucije koje su im predlagale umjetnike. U Zagrebu su preko Akademije došli do par autora, pa tako i mene. Nakon intervjua sam mislio da nema šanse da prođem, ali eto, javili su mi se i sad početkom ožujka idem tamo na 3 mjeseca. Osim mene će ove godine tamo boraviti i Zlatan Vehabović, Martina Grlić i Stjepan Šandrk.

*Pavle Pavlovići i Ivan Dorotić (foto: Maja Bosnić)

Kako izgleda rezidencijalni program kod vas slikara, što recimo nosiš od svojih ‘alata’ potrebnih za rad, te kako funkcionira ovaj kasniji segment, ako se, na primjer, dogodi da nešto što tamo napraviš kasnije prodaš?
Pavle Pavlović: Uvijek nosim neke svoje kistove, jer su mi jako bitni za rad. Slučajno sam ih kupio i sad više ne znam gdje da ih tražim (smijeh), a sve ostalo potrebno uglavnom organizatori rješavaju. Rezidencije su odlična stvar, no uvelike se razlikuju jedna od druge, po pitanju organizacije, funkcioniranja i slično… Što se tiče mojih obaveza spram njima, sve ti je to ako se nešto dogodi, i opet ovisi od rezidencije do rezidencije, ali uglavnom funkcionira tako da, ako se nešto proda njima ide postotak. To je zapravo kao neka vrsta stipendije.

Imaš li neke ozbiljne i opake planove za dalje?
Pavle Pavlović: Pa nakon Belgije ću vidjeti što i kako dalje. Imam već neke prve skice za sljedeću izložbu. Volio bih je napraviti u Medici, u Galeriji Siva. To je nova mala odlična galerija, meni valjda trenutno najbolja u Zagrebu, ima super rasvjetu i nadam se da će tamo bit moja sljedeća zagrebačka izložba.

Osim eventualne buduće izložbe zapravo si svaki dan u Medici jer tu radiš?
Pavle Pavlović: Da, u Medici sam već neko vrijeme, tu mi je atelje. Jedva sam se izborio za ovaj prostor (smijeh), i sad ga ne želim tako lako izgubiti… Kvalitetan prostor za rad je u Zagrebu užasno teško naći, a dobar prostor je nama slikarima najbitniji. Da je dovoljno velik i funkcionalan za sve ono što ti treba, da ne prokišnjava i slično, te da nije preskup, to je nemoguća misija… Znam, tu u ovom ateljeu dominira umjetno svjetlo i prozori baš nisu najsretniji, ali navikao sam na to i za sad se ne bih selio!