Vrtić kao susjedstvo u kući

Objave nominacija i projekata s Godišnje izložbe UHA-e na Vizkulturi podržava Hörmann Hrvatska

Sredinom mjeseca svibnja u Zagrebu će se otvoriti Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2021. godini, gdje će biti proglašene i Godišnje nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata, izabrane među nominiranim realizacijama i publikacijama. Ususret samoj izložbi i dodjeli nagrada, u suradnji s našim sponzorima, na Vizkulturi predstavljamo projekte nominirane za godišnje nagrade UHA-e te ostale izabrane projekte s izložbe. Pratite nas u sljedećim tjednima, pokazat ćemo vam najzanimljivije, najbolje, najsuvremenije i najinovativniije od recentne domaće arhitekture.

Danas predstavljamo projekt Dječjeg vrtića u Gornjoj Stubici arhitekata iz MVA – Mikelić Vreš Arhitekti, nominiran za nagradu ‘Viktor Kovačić’ – za Najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva u 2021. Vrtić potpisuje projektni tim Marin Mikelić, Tomislav Vreš, Natalija Šarlija i Viktor Vdović.

Podsjetimo, MVA – Mikelić Vreš Arhitekti su nagradu Viktor Kovačić dobili na Godišnjim nagradama UHA-e za 2012. godinu za projekt Hotela Well (link), a za istu su nagradu bili nominirani i za projekt stancije Histria Aromatica 2014. (link).

Opis projekta (tekst arhitekata):

Dječji vrtić u Gornjoj Stubici nalazi se u podnožju sjeverno orijentirane padine u blizini Gupčeve lipe, smješten između poljoprivrednih površina i niske obiteljske, pretežno ruralne stambene izgradnje. Aleja lipa, crkva, župni dvor, oranice, polja kukuruza i kokoši iz obližnjih dvorišta dio su pejzaža koji ga okružuje.

Vrtić je koncipiran kao ‘susjedstvo u kući’, kompaktna prizemnica s pet jedinica – tri vrtićke i dvije jasličke. Prostori su organizirani linearno, uz središnju komunikaciju – skupne sobe orijentirane su prema jugu a svi ostali prostori prema sjeveru.

Središnja komunikacija, kao svojevrsna ‘unutarnja ulica’, mjestimično se proširuje i pretapa u prostore PVN-a (prostora više namjena), dječjih garderoba, površinu za smještaj kolica i nišu za rad u manjim grupama. Na ovaj način oblikovan je kontinuirani unutarnji krajolik zajedničkih prostora, prilagodljiv različitim načinima korištenja – dječja priredba, sportske igre, zajedničko blagovanje, individualni i grupni rad, itd. Artikulaciju središnjeg prostora i dojam unutarnjeg mikrourbaniteta dodatno podržava zenitalno osvjetljenje te puni volumeni servisnih prostora, oblikovani poput malih kuća unutar kuće.

Skupne sobe međusobno su povezane velikim otvorima s kliznim vratima a sa središnjom komunikacijom, garderobama i praonicama ih vizualno povezuju staklene stijene. Svi servisni traktovi – prostori odgojitelja i uprave, kuhinjski trakt i tehnički trakt – izravno su pristupačni izvana i povezani sa središnjom komunikacijom djelomično ostakljenim stijenama koje omogućuju vizualni kontakt djece i djelatnika.

Krov ove prostorne konfiguracije raščlanjen je na niz manjih segmenata, dvostrešnih i trostrešnih kosih krovova koji natkrivaju pojedine prostor(ij)e, približavajući zgradu vrtića mjerilu susjedstva. Materijalizacija ne teži niti ‘uklapanju’ u lokalni graditeljski vokabular niti institucionalnoj pojavnosti zgrade. Umjesto toga, vlaknocementnim pločama koje u prirodno sivoj boji prekrivaju cijeli volumen, potencira se karakter običnog, nepretencioznog i svakodnevnog.