Već petu godinu zaredom polaznici/e radionice umjetničke fotografije Drugi kadar iz tjedna u tjedan okupljali su se u zagrebačkoj Booksi i, zajedno s mentorom – vizualnim umjetnikom Davorom Konjikušićem te gostujućim predavačima/icama – prolazili kroz povijest i razvoj fotografije, suvremene fotografske prakse i praktičan rad, kako bi fotografiju usvojili kao sredstvo svog umjetničkog izražavanja. Peta generacija Drugog kadra svoje radove predstavit će ovoga petka, 8. veljače u Booksi, s početkom u 19 sati. Na završnoj javnoj prezentaciji predstavit će se Daria Flajsig, Ivor Glavaš, Ivona Grepo, Marija Kovačević, Juraj Močilac, Jasna Perić, Ana Sopina, Ana Vuko i Ivona Vuri. U trajanju od deset minuta svaki od ovih autora/ica prezentirat će vlastite autorske serije nastale tijekom trajanja radionice.
Daria Flajsig predstavlja seriju autoportreta kroz koje preispituje svoje misli i emotivna stanja “uhvaćena u kontinuumu ironije svoje svakodnevnice”. Ivor Glavaš kroz fotografije hvata vrijeme na opatijskoj rivi, ali i prati zamišljenu liniju nekadašnjih bečkih zidina. Ivona Grepo fotografirajući biljke ukazuje na njihov inferiorni položaj uzrokovan čovjekovim bespoštednim djelovanjem, dok se Marija Kovačević bavi osobnim migracijama i suvišnosti. Juraj Močilac kroz seriju autoaktova pronalazi trenutak slobode, dok se Jasna Perić bavi odnosom prirode i gradskih prostora, odnosno njihovom prenamjenom. Ana Sopina snima odnos između sebe i pejzaža, ali osim toga nam predstavlja i obiteljski dnevnik, kao i prostore pejzaža kroz eksperimentalnu i proširenu fotografiju. Ana Vuko snima periferiju grada smještenu između Žitnjaka i rijeke Save. Ivona Vuri kroz fotografiju propituje svoj partnerski odnos.
Više o njihovim radovima doznajte u autorskim izjavama o radu!
Juraj Močilac
O slobodi i identitetu
Serijom autoaktova pokušavam ponovno uspostaviti stabilnu vezu s vlastitim emocijama, stavovima i očekivanjima. Prikazujem borbu između identiteta, realiteta i iracionalnih strahova, istovremeno propitujući sebe u trenucima distanciranosti od društva i vanjskog svijeta. Konstantnim nametanjem pitanja “gdje se zapravo nalazim”, stvaram situaciju u kojoj se i dalje osjeti raskol iz- među uma i tijela. Tu sam, ali istovremeno i tamo. Uvijek na razmeđu, pokušavajući izaći.
Iz okvira, kadra ili ustaljenih normi.
Ivor Glavaš
Linienwall
Pratio sam liniju nekadašnjih bečkih zidina koje su zakonski, ekonomski i fizički odvajale stanovništvo. Kontrapozicionirajući one izvana i liniju zida razmišljam o nedovoljnom planu i malim mogućnostima. Zidu koji je tu.
Ivona Grepo
homo destructor
Čovjekova čežnja je da zagospodari prirodom, njenim zakonima, pritom zaboravljajući da ONA nije dio njegovog svijeta nego je on kao dio prirode samo jedan mali djelić NJE.
U nastojanju da postane gospodarom prirode sustavno se upušta u NJENO uništenje. U tom procesu destrukcije, ne razmišljajući, mijenja okoliš u skladu sa svojim potrebama što na kraju rezultira smanjen-jem biološke raznolikosti.
Kako uništavanjem svijeta koji nam je “nesebično poklonjen”, homo destructor ne bi morao stvarati novi umjetni, kroz portrete biljaka pokušavam uka- zati na njihov inferiorni položaj ali i jaki simbolički potencijal.
Marija Kovačević
Omnia mea
U posljednjih 27 godina selila sam dvadeset puta. Odiseja započinje početkom rata 1991. godine prvom selidbom – bijegom. Tih ratnih godina selili smo sedam puta po cijeloj Hrvatskoj. Slijede studentske selidbe, šest puta, domovi i stanovi po Zagrebu. Zatim dolazi i još šest selidbi po Kostajnici, te finalna – natrag u Zagreb.
Od prve selidbe s tek dva kofera pa do danas u mojoj obitelji ništa se ne baca. U vremenu kratkotrajnog trajanja stvari što znači njihovo čuvanje, predstavlja li ono moju jedinu poveznicu s prostorima i izgubljenim sjećanjima? Što znači njihovo bacanje? Na ovaj način simbolički se rješavam tereta, smeća koje se nataložilo.
Ivona Vuri
Odnos
Fotografskom serijom Odnos željela sam istražiti i prikazati promjene u partnerskom odnosu. Fokus istraživanja bile su promjene uslijed kojih dolazi do nedostatka povezanosti, odvojenosti unatoč prisutnim emocijama. Kroz snimanje ovih fotografija pokušavam dublje dublje shvatiti i prihvatiti da je intimni i bliski odnos nešto živo u neprestanoj mijeni. Upravo te promjene jedini su prostor za obostrani rast.
Jasna Perić
Svetice
Prostor rekreativnog centra već je godinama predmet javnih polemika. Građani su otjerani s teniskih terena koji su prepušteni procesu transformacije koji priroda izvršava nad urbanim prostorom. Snimljena slika nije glasna destruktivna slika distopije nego jednostavna stvarna slika stvari, procesa koji se događaju u trenucima slučajnih prolazaka, tihog obilaženja u vremenu. Pratila sam taj proces kroz nekoliko mjeseci. Kroz upotrebu diptiha u suodnos sam stavila detalje terena prikazane ludičkim linijama u geometrijskim oblicima koji prizivaju igru u svijest promatrača i, s druge strane, pejzaže koji prikazuju kaotične strukture. U suprotnosti s energijom odgode i čekanja, namjera serije bila je uhvatiti proaktivno probijanje života paralelnog svijeta prirode.
Ana Sopina
Horizont vremena
Pejsaž je produkt uma (Simon Schama)
Što je pejsaž? Može li se definirati samo kao područje koje doživi čovjek i koje je rezultat međusobnog djelovanja prirode i kulture? Kako se pejsaž razlikuje od ne-pejsaža? Da li se pejsaž može definirati horizontom? Ili kompozicijom?
Što je potrebno da se vidi, obuhvati ili doživi pejsaž? Da li je svjetlost primarno sredstvo percepcije pejsaža? Mogu li promjene svjetlosti transformirati pejsaž? Da li se pejsaž transformira sa svjetlosti ili zbog nje? Ili je vrijeme osnovno sredstvo transformacije pejsaža? Može li horizont biti doživljen kao linija između prošlosti i budućnosti?
Daria Flajsig
Repeticije
Ova serija fotografija nastala je kao odgovor na prvi fotografski zadatak “Tko sam ja?”. Odlučila sam reinterpretirati svoju svakodnevicu, smatrajući da je riječ o intimnom dijelu moga svijeta u kojem gledatelju ostavljam mogućnost da se poistovjeti s fotografom ili s glavnim likom unutar ovog fotografskog stripa, odnosno sa mnom. Fotografije govore o mojim raspoloženjima, osjećajima i frustracijom, ali i o banalnosti i repeticiji radnji koje svakodnevno izvodimo.
Ana Vuko
Neposredno ljudski
Nedjeljom, kada se isprazne tvornice i skladišta, industrijska zona Žitnjak postaje grad duhova. Na teritoriju od 35 kilometara kvadratnih hangari, tvornički pogoni i skladišta ostaju bez radnika, a prostor skriven od pogleda onih koji pored njega prolaze.
Sadržajno nezanimljiv i artificijelan krajolik u potpunosti je lišen estetike namijenjene čovjeku, ali bez ljudi i svoje funkcije. Utilitarne boje i forme koje se isprepliću, intrigiraju me da istražim pobliže taj prostor. S jedne strane čiste linije industrijskog pejzaža, a s druge naslagani slojevi otpada koji podržavaju infrastrukturu grada čine taj prostor neposredno ljudskim.
