Nakon posebno polemične uvertire uoči i za vrijeme 32. izložbe Salona mladih, koja se održala u Domu HDLU od 7. do 27. srpnja, sutra, u petak, 1. kolovoza u 19.30 sati, bit će dodijeljene i nagrade i predstavljen katalog Salona.
Ovaj mali osvrt na radove mladih umjetnika nema pretenzija na referiranje o kustoskoj koncepciji, o kojoj je već dosta rečeno.
Mogućnost autonomije umjetnosti predmet je stalnih filozofskih rasprava još od konstituiranja same estetike kao discipline i izdvajanja sustava umjetnosti kao posebne sfere u osamnaestom stoljeću. S druge strane, sociološki orijentirane teorije, primjerice, upozoravaju na nemogućnost larpurlartističkog stava jer umjetnost i svojim odmakom od ideologije i politike opet izražava određeni ‘politički’ stav; upravo oponiranjem i odmakom od društvene stvarnosti umjetnost implicitno upućuje na neke vrijednosti koje nisu samo estetičke. Pomirljiv stav o kompleksnoj prirodi umjetnosti Nadežda Čačinović interpretira kao prihvaćanje nemogućnosti odvajanja estetičkog od političkog, ali bez pukog „svođenja estetičkoga na političko“; uvijek naime postoji određeni ‘estetički višak vrijednosti’. Istovremeno, da bi nešto bilo priznato kao umjetničko djelo ono pretpostavlja neku vrstu suda i, samim tim, obrazloženja, dakle misaono i lijepo nerazdvojno su povezani (N. Čačinovič: O (ne)utemeljenosti estetičkog kriterija, u Zborniku „Za umjetnost“, ur. G. Škorić, 2004).
Sve u svemu, kako su i drugi tekstovi isticali, na Salonu je i ove godine na koncu prikazan određeni dijapazon umjetničkih medija i izričaja. Uz dominaciju slikarstva mogli smo vidjeti videoradove, grafike, skulpturalne instalacije, jedan interaktivni rad Vitra Drinkovića, te ambijentalnu instalaciju Josipe Čeliković i Ine Ivandić, a nije izostalo ni satire i angažmana.
Dodatno, u Galeriji Proširenih medija, u sklopu četvrtog izdanja projekta Venientes („oni koji dolaze“), predstavljeno je dvadesetak studentskih radova iz godišnje produkcije zagrebačke Akademije, prema izboru profesora – predstavnika pojedinih odsjeka.
*Mak Melcher
Počnimo s impresivnim radom Maka Melchera, Konveksna forma, ispupčenim kružnim oblikom od gline, gotovo ritualne prirode. Za sam sadržaj i značenje rada važan je cjelokupan proces nastanka i života stvorene forme: umjetnik često glinu modelira in situ, u galerijskom prostoru, a djelo nastavlja živjeti vlastitim životom. Sušenjem se mijenjaju boje i oblici, ‘disanjem’ se stvaraju nove raspukline sve dok se materijal potpuno ne raspuca i razbije o pod. Namjera je istraživati svojstva materijala, uputiti na težinu i monumentalnost, a istovremeno na životno pulsiranje i simboliku ove reljefne forme.
Možda je prema tematiziranju prirodnog životnog ciklusa usmjerena i zagonetna skulpturalna instalacija Alane Kajfež “Prije i poslije” u kojoj dijete na postolju s tugom promatra sklupčano žensko tijelo u plitkom bazenu, metaforički, u ‘lokvi’ vode?
*Alana Kajfež
Dojmljiva je serija od četiri ulja na platnu mlade slikarice Maje Bachler ironičnog naziva „I don’t care about anything. I’m a nihilist“. Kao da se radi o samoobrambenom stavu pred prizorima industrijom uništene prirode, negdje, zamišljamo, na rubovima Belfasta. Na mahove teško razaznatljivo realno polazište – beživotne hrpe kamenja ili smeća, rešetke ili napuštene tračnice i ceste koje nikamo ne vode, plutajuća debla i ostaci spaljene šume slikarski su satkani od gušćih nanosa i transparentnijih ploha boje.
Maja slika i curenjem boja, pa uz prevladavajući hladni sivkasti, plavi i smeđi kolorit koji prožima slike, sve to doprinosi ‘ispranom’, sumornom, pomalo apokaliptičnom ugođaju. Ipak, nekome kao da je stalo: jedan mali usamljeni lik djevojke promatra taj krajolik i posredno se obraća i nama.
*Maja Bachler
Svoj specifičan vizualni svijet razvijaju Ivona Jurić i Vice Tomasović. U tehnici ulja Ivona deskriptivno oslikava cvjetnu alegoriju Dva puta koja se u gornjem dijelu platna pretvara u gotovo apstraktnu ‘crtačku’ igru biljnim motivima. Živost i titravost poteza te jaki kolorit paradoksalno ne umanjuju dojam tišine, smirenosti i kontemplacije. Vice Tomasović svoju boschovsku fantaziju sastavljenu od tisuća ribica, morskih bića, hobotnica, pa onda puževa, kornjača i kukaca, te konačno čudnih čovjekolikih stvorenja minuciozno i strpljivo iscrtava u akriliku na kartonu, a ispod svega kao da se nazire biljni razgranati oblik koji tvori dublju kompoziciju. (Taj je biljni oblik Vice koristio u svom performansu s kraja prošle godine o mitološkom biljnom podrijetlu čovjeka). Duhoviti imaginarij sićušnih bića na velikom formatu upućuje na proces vječnog cikličkog kruženja u prirodi, a kozmogonijske konotacije pobuđuje i naziv Iz ničega.
*Vice Tomasović
*Ivana Koren
U najzastupljenoj, slikarskoj dionici, valjalo bi još izdvojiti vještinu i senzibilitet za rad s bojom mlade slikarice Ivane Koren. Radom Paula nastavlja se na seriju portreta svojih prijateljica u napuštenim i derutnim gradskim prostorima, oslikavajući interijer bogatim tonskim prijelazima, podslikavanjima i slikanjem u slojevima, tako da postiže osebujnu svjetlost i prosijavanje svjetlijih nijansi ispod nanosa tamnijih slojeva. Lazurni namazi čine portretirani ženski lik gotovo posve transparentnim, prirodno ga stapajući s okolinom. Potpunu pak oslobođenost slikarskog rukopisa možemo vidjeti u djelu “Gorila u prostoru” Domagoja Rogine, uz dripping, energičnu ekspresionističku gestualnost, gotovo apstraktnu pozadinu riješenu vehementnim potezima i jednu gorilu koja odlučno upire pogled u posjetitelja. Radi se o pitanju i optužbi, a pitamo se i gleda li nas to Ishmael Daniela Quinna?
*Domagoj Rogina
Mitar Matić nastavlja svoje pointilističko istraživanje rastvaranja forme do samog ruba njenog raspadanja i razaznatljivosti – na Salonu je izložen monumentalni crno-bijeli portret riječkog performera Kreše Kovačičeka, a kako i sam ističe, ne slika samo „točkanjem“, nego i slobodnije, prskanjem i kapanjem. Valentina Supanz kroz prizore vlastite intime iskreno i autoironično protiskuje kritiku vladajućih vrijednosti, konvencionalnih obećanja sreće.
*Mitar Matić
Prema mom sudu, dva su videorada na Salonu zanimljiva: trokanalna zvučna i videoinstalacija Petra Bunića “Od Makarske, more je druge boje” u kojoj preko statičnih kadrova tek blago namreškanog mora teku, sredinom ekrana, tri različita zapisa o moru i životu; znanstveni elaborat o moru, poput enciklopedijske natuknice, predivni citat iz Gundulićevih Suza sina razmetnoga, o težini i prolaznosti života („Ah, nije život ljudski drugo / Neg smućeno jedno more…“), te konačno tekst kojim umjetnik dokumentira činjenično stanje jednog trenutka u prostoru, točne podatke o zemljopisnoj širini i dužini, datumu i satu, vremenskim uvjetima. Izmjena diskurzivnih registara sugerira različite razine našeg shvaćanja i doživljaja stvarnosti.
Egzistencijalnom tematikom, na angažiran i satiričan način, bavi se video “AD1 – A šta ako ne uspijem?” Darije Žmak Kunić i Andree Knežević, projiciran na raspucani glineni zaslon. Kiparica i model, okružni drugim studentima u ateljeu, raspravljaju o banalnoj i bolnoj svakodnevnici, vezama, poslu, životnim nedaćama. Sve se vrti oko društvenog uspjeha koji jamči mogućnost egzistencije, a ujedno i duhovitog i prisnog demistificiranja umjetničkog posla, posebice u sadašnjim okolnostima.
*Darija Žmak Kunić i Andrea Knežević
Na izložbi se moglo vidjeti i nekoliko radova u grafičkim tehnikama; štoviše od cijelog se postava samozatajnošću i ‘tišinom’ nekako izdvaja serija od četiri male grafike osječkog umjetnika Krunoslava Dundovića sugestivnih naziva (poput Mistične vizije ili Odjeka dalekog vremena) koji nam donekle olakšavaju traganje za vlastitim asocijacijama. Forme su naime elementarne i apstraktne, nastale kombiniranjem tehnika akvatinte i suhe igle, te prikazi odišu nekom patinom prošlih vremena, nostalgičnim i introspektivnim duhom, a ujedno zagonetnošću i otvorenošću različitim viđenjima.
Treba i još jednom istaknuti iznimnu crtačku vještinu Duje Medića – diptihom Pokojni nastavlja se na svoje kružne motive Sunca i Vijenaca, simbolikom nabijenih (i, čini se, rotirajućih) krugova ispunjenih plastički oblikovanim motivima, a sve to postignuto je samo olovkom na papiru.
Za kraj, tu je i posprdan i duhovit rad anonimne umjetnice ili umjetnika koji se krije pod pseudonimom Neumnoživi, male ilustracije obojane „flomićima srednje kvalitete“ uz popratni tekst („Nestanak čovjeka ideja je koja mi nije mrska“), ujedno komentar uvjeta prijave na ovaj natječaj.
*Neumnoživi
Ostaje dojam da je na ovogodišnjem Salonu prikazan relativno siguran i neprovokativan izbor te zanimljiv raspon osobnih poetika ponajviše unutar takozvanih tradicionalnih umjetničkih medija. Jasan je naglasak na istraživanju stilskih mogućnosti slikarstva (od gestualne vitalnosti apstraktnog ekspresionizma preko varijanti realizma i pointilizma do jasne slikarske deskripcije), crtačkih i grafičkih tehnika, a kiparska se dionica uglavnom sastoji od instalacija koje više ili manje uspjelo tematiziraju određenu ideju.
Vrijedi se ipak prisjetiti da bi kustoska uloga u ovakvim projektima trebala biti samo medijatorska, kako je to naglašavao kustos prethodnog Salona, Vladimir Čajkovac, te da je smisao ovakve manifestacije u predstavljanju i afirmiranju recentne produkcije mladih umjetnika, uz otvorenost donošenja vlastitog suda o viđenom.
Fotografije: HDLU arhiv
