Nakon Rijeke, Osijeka i Dubrovnika (o čijim smo kandidaturama pisali ovdje) danas predstavljamo kandidaturu Grada Pule za titulu Europske prijestolnice kulture koju će 2020. godine ponijeti jedan hrvatski i jedan irski grad. Nositelj naslova u Hrvatskoj bit će poznat vrlo skoro – 24. ožujka u popodnevnim satima. EPK gradovima donosi prestiž i turiste, ali i mnogobrojne obveze, prije svega financijske prirode. Pametno planirani, proces i titula mogu generirati ne samo kulturne, nego i šire društvene i gospodarske promjene. S druge strane, poznati su primjeri gradova koje su obećanja dana u prijavi dovela gotovo do bankrota u provedbi. Pitanja koja smo postavili projektnom timu pulske kandidature zasnivaju se prije svega na komentarima međunarodnog žirija na natječajnu knjigu iz prve faze, ali prilika je ovo i za svojevrsnu rekapitulaciju težine i važnosti samog procesa prijave koji predstavlja pionirsko iskustvo za sve hrvatske gradove koji su se natjecali.
► Jeste li uvažili sve preporuke i kritike žirija iz prve faze ili su se u nečem odlučili nastaviti „po svome“? Jeste li u drugoj fazi zadržali isti fokus ili je došlo do novih promišljanja temeljnih postavki pulske prijave za EPK? Koja je najvažnija stvar koju ste kao tim naučili tijekom dugog i zahtjevnog procesa prijave?
Pula EPK 2020 tim: Iako je žiri zaključio da je prva natječajna knjiga vitalna i energična, kritike nisu izostale, bile su vrlo konkretne i zahtijevale su drugačiji tip kreativnog napora. Druga natječajna knjiga koju smo nedavno predali temelji se na daleko širem i opipljivijem angažmanu svih aktera ove priče: lokalnih umjetnika, kulturnjaka, građana, međunarodnih partnera i najšire javnosti. Kritike su nas potaknule na izravniji stav, konkretne akcije u prostoru, usmjerene i operativne međunarodne suradnje čiji je broj drastično narastao s obzirom na prvu knjigu. Jedna od kritika žirija na kojima smo temeljili značajan iskorak je i bolje balansiranje unutar kulturnog programa koji sad ima još razrađeniju sastavnicu razvoja lokalnih kapaciteta i transformacije kulturnih institucija. Proces rada na knjizi bio je neizrecivo složen i zahtijevao je da nanovo naučimo slušati. Budući da niti jedan hrvatski grad dosad nije sudjelovao u ovakvom natječaju, glasovi međunarodnih stručnjaka bili su nam jako važni, no trebalo je vremena da ih naučimo kritički sagledati i donijeti prave odluke. Trebalo je naučiti slušati građane i otvoriti novi prostor dijaloga među kulturnjacima kako bi slušali jedni druge, što na domaćoj kulturnoj sceni često nije slučaj. U posljednjih nekoliko mjeseci počeli su se ubrzano događati pozitivni pomaci kojima se nismo nadali, u Puli se stvara dobra vibracija i nove suradnje koje imaju svoju kreativnu dinamiku i europsku perspektivu neovisno o ishodu natječaja.
► Koliko vas je trenutačna situacija s migrantima potaknula da dodatno artikulirate temu demilitarizacije? Kako se razigranost može sup(r)ostaviti militarnom u ovoj konkretnoj situaciji krize i zatvaranja državnih granica?
Pula EPK 2020 tim: Kada smo u prvom krugu natječaja demilitarizaciju lansirali kao centralnu temu pulske kandidature, Europa je izgledala drukčije nego danas. Teroristički napadi u Parizu, nasilje i netrpeljivost na ulicama mnogih europskih gradova, ali i dramatična migrantska kriza pretvorili su demilitarizaciju u goruću temu bez koje niti jedan europski grad ne može promišljati vlastitu budućnost. Europa je trenutačno u stanju u kojem se ne može racionalnim argumentima boriti protiv ekstremizama koji je razaraju. Nažalost, istoj krizi imamo prilike svjedočiti i u nacionalnom kontekstu. Zato smo umjesto ozbiljnog, racionalnog pristupa prepoznali igru kao najučinkovitiji način razotkrivanja i razaranja toksičnih narativa koji nas uvjeravaju da smo napadnuti i da se trebamo bojati za svoje tradicionalne vrijednosti. Jedna od akcija kojima smo testirali igru kao način demilitarizacije bila je prijateljska odbojkaška utakmica preko žilet žice na hrvatsko-slovenskoj granici. Događaju su se priključili brojni sportaši, umjetnici, istaknuti kulturnjaci, udruge i građani, a prenijeli su ga mnogi svjetski mediji. Igra je inkluzivna i inspirativna, ona je kreativni akt koji podrazumijeva dijalog i zbog toga se kao ideja proteže kroz čitavu kandidaturu. Na igri temeljimo i strategiju razvoja publike, a i neke projekte koji naš program čine specifičnim poput mem i prank kulture. Uostalom, igra je i onako neodjeljiva od kulture – play music, play theater, playing it fair.
► Da li ste se povezali s drugim EU gradovima koji obiluju napuštenom vojnom infrastrukturom?
Pula EPK 2020 tim: Pula je jako svjesna svoje impozantne vojne baštine koja tek treba biti otkrivena u europskim razmjerima. No, ono čega smo također jako svjesni je i problematika upravljanja i prenamjene tako monumentalnih infrastruktura. Razmjena znanja i dobrih praksi na europskoj razini stoga je ključna. Još 2012. godine Pula se u sklopu europskog projekta „Adrifort“ povezala s gradovima jadranskog bazena koji imaju vojnu baštinu. Ova inicijativa tek je baza veće međunarodne platforme koju smo inicirali unutar projekta Pula+2020. Ako danas utipkate demilitarize.eu otvorit će se službeni website pulske kandidature, no ono što se u pozadini trenutno razvija je strateško umrežavanje s europskim gradovima koji imaju vojnu povijest i infrastrukturu i koji su se susreli sa sličnim problemima kao i mi. Valeta (EPK 2018) s kojom smo partneri tako ima centar koji istražuje genezu fortifikacijskih sustava u Europi, grad Viborg blizu Aarhusa u Danskoj (EPK 2017) svoje je arsenale pretvorio u hub za kreativne industrije, a Berlin je nacističke bunkere prenamijenio u mjesta začudnih urbanih ruta ili prostore za izlaganje suvremene umjetnosti. Ovo su tek tri točke unutar široke europske mreže koju gradimo i za koju se nadamo da će postati glavna europska ostavština našeg projekta.
► Praktički svi hrvatski gradovi prenamjenjuju postojeću infrastrukturu i ne grade novu. Planira li se ipak neka nova EPK infrastruktura u Puli? Na koje objekte/područja stavljate naglasak?
Pula EPK 2020 tim: U gradu koji ima 42 monumentalne vojne tvrđave, desetke napuštenih vojnih industrijskih objekata, kilometre podzemnih hodnika i otprilike jednu petinu gradske površine ograđenu žicom, graditi novu infrastrukturu ne bi bilo samo neodgovorno. Demilitarizaciju razumijevamo kao prenamjenu prostora, ali i promjenu svijesti. I tu Pula zaista ima što ponuditi Europi, ili je barem ima čime inspirirati. Dobar je primjer Društveni centar Rojc, koji je od druge polovice 19. st. bio vojna škola, a onda i vojarna. Devedesetih ga okupiraju izbjeglice, lokalni umjetnici i aktivisti, a danas je predstavlja jedinstveni kulturni centar s više od 120 različitih udruga koje ga uz podršku grada svakodnevno koriste. Kulturni program Pula+2020 također privremeno okupira brojne infrastrukture i napuštene prostore – podzemni hodnici ispod gradskog centra postaju novomedijska galerija Blind Vision koja se bazira na haptičkim iskustvima, a brojne tvrđave aktiviraju se kroz program cjelogodišnjeg interkulturalnog festivala Open Fortress koji različitim manjinskim skupinama daje bivše vojne prostore na privremenu kulturnu aktivaciju. Zbog same teme i nesvakidašnjih prostora na kojima se odvijaju projekti, kulturni program pulske kandidature značajno se odmiče od svega dosad viđenog unutar tradicije europskih prijestolnica kulture. Ne znamo hoće li međunarodni žiri to znati cijeniti, ali ono što znamo je da imamo dovoljno novih inicijativa i međunarodnih partnera da neovisno o ishodu natječaja aktiviramo nevjerojatne prostore od koji su mnogi utonuli u kolektivni zaborav. Ipak, dobivanje naslova ovaj bi proces značajno ubrzao.
► Kako pomiriti europsku i lokalnu dimenziju te istovremeno osigurati bottom-up pristup i aktivnosti/projekte koji mogu privući publiku iz EU?
Pula EPK 2020 tim: Tema pulske kandidature postavljena na način da je lokalna dimenzija neodvojiva od europske. Ista se ideja provlači kroz sve projekte unutar kulturnog programa, posebno one velike koji vrhunac imaju 2020. godine. Za projekt otvorenja tako smo predvidjeli Space operu, kolektivni glazbeni događaj kojeg kroz tri godine razvijaju sami Puležani u suradnji s glazbenicima iz irske Nacionalne operne. Budući da je sam događaj inspiriran Hermanom Potočnikom Noordungom, vojnim inženjerom rođenim u Puli koji je početkom 20. st. kreirao prvu svemirsku stanicu, za suradnju smo se obratili i Europskoj svemirskoj agenciji (ESA) koja je u posljednjih nekoliko godina sve više otvorena za umjetnička istraživanja i kulturne suradnje. Zajednička je ideja da prve taktove opere izvedu astronauti u međunarodnoj svemirskoj stanici te da se događaj potom preseli u kolektivnu zabavu na pulskim ulicama. U nekim drugim projektnim imali smo drugu strategiju.
Projekt Pilgramage of sound razvija se iz festivala Organum Histriae koji koncerte organizira u malim istarskim crkvicama s povijesnim orguljama. U suradnji s direktoricom festivala Ivanom Kostešić i Alenom Sinkauzom koji vodi pulski festival suvremene eksperimentalne glazbe, osmislili smo program koji koncertima i zvučnim instalacijama transformira sakralni prostor malih istarskih crkava, ali i drugih sakralnih prostora unutar naše europske mreže. Zvuk ovdje postaje medij međureligijskog dijaloga, jasno vezan uz temu demilitarizacije, a odvija se istovremenu u Puli i brojnim europskim gradovima. Naposljetku, oko 50% našeg programa je digitalno i namijenjeno publici koja možda nikada neće fizički doći u Pulu.
► Kako pak izgleda upravljačka struktura pulske prijave za EPK? Što se može učiniti da se osigura nužnu fleksibilnost čitavog projekta i njegovo prilagođavanje novim situacijama koje bi se mogle pojaviti u iduće četiri godine?
Pula EPK 2020 tim: Što se tiče upravljačke strukture, recept je ugledati se na najbolje europske prakse. I taj dio u prvoj je knjizi pohvaljen od žirija. Ono na čemu će posebno trebati raditi kroz sljedećih nekoliko godina je institucionalni i vaninstitucionalni kontekst unutar kojeg se upravlja. Tu dolazimo do problematike institucionalne nefleksibilnosti, zatvorenosti i potrebe za novim upravljačkim modelima. Društveni centar Rojc u Europi je već prepoznat po iskoraku u participativnom modelu upravljanja, a Arheološki muzej s nekoliko galerija u kojima se izlaže suvremena umjetnost i modelima suradnje s drugim državnim resorima, poput Ministarstva obrane ili DUUDI-ja, postaje istaknuta upravljačka okosnica demilitarizacije. Naš projekt jednostavno nije moguć bez institucionalne transformacije i pri tom ne govorimo o malim koracima unaprijed, već o novim načinima mišljenja institucija te o upravljanju kao polju kulturne inovacije. Europska prijestolnica kulture je savršena platforma za institucionalnu transformaciju i zato nam je toliko potrebna.
► Postoji li konkretan postotak participacije građana Pule i Istre u kreiranju i budućoj provedbi programa? Kako planirate nadvladati strah i društvenu pasivnost koja ne karakterizira samo Pulu, nego pogađa situaciju i u mnogim drugim EU gradovima i državama?
Pula EPK 2020 tim: Ovaj smo problem prepoznali kao opću društvenu apatiju i pasivnost koju Puležani zovu tapija.
S tapijom se borimo od samog početka i kako se umrežavamo s međunarodnim partnerima, postaje jasno da je tapija problem i drugdje. U projekt smo krenuli kroz seriju radionica, okruglih stolova, panel rasprava i individualnih sastanaka u kojima su sudjelovali svi – od umirovljenika, školaraca, studenta do kulturnjaka i profesora sa Sveučilišta Juraj Dobrila. Kroz ovaj smo proces zajedno razumjeli probleme i resurse grada, složili se oko glavne teme i otprilike 30% kulturnog programa. U drugom krugu projekti su dobili svoje pulske producente koji su okupili vlastite timove i kriterije po kojima treba razviti projekte. Program koji se nalazi u drugoj knjizi najvećim je dijelom lokalno proizveden, a međunarodni partneri unutar svakog projekta nisu dodavani generički, već proizlaze iz lokalne logike i imaju perspektivu neovisno o ishodu natječaja.
S druge strane, pokrenuli smo niz participativnih akcija, među kojima bi istaknuli projekt I ja sam bio u vojsci u Puli. Budući da je Pula bila vojni centar sve do početka Domovinskog rata, u gradu su vojni rok služili muškarci iz čitave Jugoslavije. Tako se primjerice dogodilo da Makedonci ili Srbi koji su služili rok na Muzilu bolje poznaju taj prostor od današnjih generacija koje ga nisu nikad vidjele jer se nalazi iza vojne ograde. Nedavno smo preko društvenih mreža na regionalnoj razini lansirali otvoreni poziv da nam bivši vojnici šalju svoje fotografije i priče iz mladosti od kojih ćemo uskoro otvoriti veliku putujuću izložbu. Ovaj projekt već je na samom početku proizveo dosta emocija, postao je inspiracija za jednu knjigu i mogući film, a posebno je zanimljivo da je aktivirao populaciju koja nije uobičajena EPK publika.
► Što učiniti da se u ovakvim projektima ne krećemo samo u polju „seksi“ pojmova, kako te pojmove translatirati u stvarne akcije?
Pula EPK 2020 tim: Europska dimenzija, participacija, bottom up, capacity building, inkluzivno, dijalog, smart, sustainable, resilient – seksi su europski termini sve dok se ne počnu provoditi u praksi. U stvarnosti se bottom-up approach zna lako pretvoriti u bottom down. Bez ovih je pojmova nemoguće operirati na europskoj razini, ali u stvarnosti je manje važno kako se što zove, već kako što funkcionira i imali li smisla u lokalnoj zajednici.
► Kako osigurati financijsku opravdanost i održivost projekta za Pulu i bilo koji drugi hrvatski grad?
Pula EPK 2020 tim: Ovdje se moramo odmaknuti od uobičajenog gledanja na kulturu kao potrošača javnog novca. Europska prijestolnica kulture prvenstveno je razvojna strategija koja kroz kulturno-umjetnički program potiče ekonomske i šire društvene promjene. Razvijanje i jačanje kulturnih i kreativnih industrije te suradnja s ostalim sektorima prisutnim u Istri jedan je od glavnih ciljeva naše prijave. Pulska se kandidatura uvelike temelji na društvenom poduzetništvu i kolaborativnim ekonomijama koje se već neko vrijeme razvijaju u Puli, i to kroz nekoliko vrijednih europskih inicijativa koje dolaze iz neovisnog sektora. Titula Europske prijestolnice kulture također je snažna atrakcija koja će sigurno privući nove goste zainteresirane za nešto više od mora, pršuta, istarskih tartufa. Predviđeni budžet od 34,4 mil. eura stoga je prvenstveno investicija u budućnost grada i regije, posebno ako uzmemo u obzir proizvodnju značajnog dijela programa koja se odvija lokalno kroz Pula+2020 produkcijsku mrežu te dugoročni razvoj kulturnih i društvenih kapaciteta kojeg smo pokrenuli kao nezaobilazni dio procesa same kandidature.
► Nabrojite četiri umjetnička/kulturna programa ili projekta na koje ste posebno ponosni.
Pula EPK 2020 tim: Više od samih projekta ponosni smo na način na koji su se projekti razvijali. Uži EPK tim čiji su članovi ne samo iz Pule, već i iz Rijeke, Varaždina, Splita, Zadra i Zagreba, u drugom je krugu bio u ulozi koordinatora procesa koji se sve samostalnije odvijaju i pokreću sasvim neočekivane inicijative. Jedna od njih je i Prekidač – masivna kvartovska svjetlosna instalacija koja se organizira pod umjetničkom direktorskom palicom Davora Uljanića – Đure iz Seasplash platforme i Marka Bolkovića, inicijatora pulskog Visualia festivala sljedeću subotu, 12. ožujka na Verudi. Svi ste pozvani!
Dotad bacite oko na ostale projekte u pulskoj natječajnoj knjizi koju ovdje premijerno predstavljamo. Do odluke je još samo petnaestak dana, brojimo sitno! Sretno svim kandidatima!
—
Fotografije: Dan Medhurst, Danijel Bartolić, Dejan Štifanić, Duško Marušić ČičI, Marijo Bašić, Roberta Paljar, Safet Omerović Basso , Saša Miljević, Slaven Radolović, Srećko Niketić, Tanja Draškić Savić, Zlatko Devedžić
Tekstove o ostalim gradovima kandidatima pročitajte na linkovima: Dubrovnik / Rijeka / Osijek
Ostale tekstove Antonije Eremut Erceg za Vizklturu pročitajte ovdje
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
