Luka Ostojić uređuje portal Booksa.hr, a odnedavno i (samo portal) časopisa Zarez. Kao iskusni debatant surađuje na hvalevrijednoj emisiji Ni da ni ne na HRT-u. U razgovoru smo se dotakli tema prekarijata, situacije koja nas je zatekla u političkom i kulturnom polju, a malo smo i pohvalili neke autore i kritičare. Luka je diplomirani sociolog i komparatist književnosti, a mnogi od vas ga se sigurno sjećaju s kolumnom “Literoterapijska ordinacija dr. Ostojića” na Booksinom portalu.
*Luka Ostojić / foto: Maja Bosnić
► Luka, radiš na niz projekata, od Bookse, preko Zareza pa do HRT-a – naša generacija je očito osuđena na multitasking. Ima li išta “lijepog” u tom prekarijatu ili u njemu guštaju samo neurotici poput tebe i mene?
Luka Ostojić: Ne mogu se previše žaliti, mislim da sam odlično prošao sa svojim trenutnim prekarijatom. Naravno, bavim se raznim stvarima da bih skupio novac za stanarinu i režije, ali imam sreću raditi poslove koje volim raditi i koje treba raditi, a sve to u suradnji sa super ljudima. Uređujem književni portal Booksa.hr, jedan od rijetkih medija koji prati i cijeni književnost. U uredništvu sam časopisa Zarez koji već skoro 18 godina redovito prati suvremenu nezavisnu kulturu. Na HRT-u sudjelujem u obrazovnoj debatnoj emisiji “Ni da ni ne” koja učenicima predstavlja dijalog kao način učenja i razmišljanja o važnim društvenim temama. Povremeno pišem i za portal Kulturpunkt.
Mislim da je moj slučaj ipak izoliran jer mnogi kolege nemaju stalan posao i moraju raditi više loših poslova za manji honorar. Kad vidim koliko se moji suradnici moraju rastegnuti na više angažmana da bi pokrili osnovne potrebe, bude mi zlo. Godinama slušam priče da u kulturi nema posla, ali prava je istina da posla ima mnogo, samo nema adekvatne plaće za taj rad. Nažalost, u trenutnoj političkoj situaciji, nikako ne uspijevamo adresirati probleme sadašnjeg stanja, nego se moramo stalno boriti da zadržimo kakav-takav status quo, da ne ode sve kvragu.
►Volio bih da (iznova) razjasniš situaciju s časopisom Zarez, koji je sada isključivo na webu, i čini mi se – ovisan o volji “medijskih volontera”?
Luka Ostojić: Ministarstvo kulture odbilo je dati Zarezu godišnju potporu za izdavanje dvotjednika. Dakle, s 550.000 kuna (za 2015. godinu) pali smo na nulu, što je značilo momentalno gašenje časopisa. Obrazloženje odluke nismo dobili direktno, nego smo ga čitali i slušali putem medija. Tamo smo naišli na niz različitih i proturječnih izjava iz Ministarstva, od toga da nismo poslali dopunu izvješća za 2015. godinu, zatim da ni izvješće iz 2014. nije prihvaćeno, da su nalazi revizije bili sporni, a ministar se u Dnevniku HRT-a usudio reći da tri godine nismo uopće slali izvještaje. To je čista laž: izvještaje smo slali, oni su bili prihvaćeni, a da ih nismo slali, ne bi se ni mogli prijaviti na nove natječaje. Izvještaj za 2015. godinu smo poslali i čekali smo odgovor. Ministarstvo ga je, eto, odlučilo prvo priopćiti medijima. Tek nakon poslane žalbe na rezultate natječaja, dobili smo odgovor iz Ministarstva: problem je što nismo otisnuli ugovoreni broj svezaka u 2015. godini. To je istina – tisak nekih brojeva nismo mogli platiti jer nam je Ministarstvo kasnilo s uplatom ugovorenih sredstava. Dakle, Ministarstvo nam je sabotiralo rad, a onda nas je kaznilo za to. Čak i uz takvu “potporu”, u 2015. godini objavili smo 18 svezaka, što je oko 900 novinskih stranica, tj. 3600 kartica teksta. Nije loše za medij koji ne ispunjava ugovorene obaveze, zar ne? Ukratko, mislim da se radi o nemušto formuliranim birokratskim izlikama da se odsiječe ideološki nepodobni medij. Slično su nastradali i drugi lijevi mediji: Kulturpunkt, Lupiga, H-alter, Muf itd.
► Očekuje li nas prilagodba Zareza “prohtjevima weba”? U smislu – sažetosti, kraće forme, većeg broja fotografije ili ne? Može li, da to tako kažem – web zadovoljiti i adekvatno zamijeniti tisak u slučaju Zareza, s obzirom na sadržaje i forme istih?
Luka Ostojić: Ono što čini Zarez posebnim i potrebnim jest upravo činjenica da objavljuje duže, kritičke tekstove o važnim društvenim temama i nekomercijalnoj kulturi. Ako to idemo mijenjati, onda Zarez gubi smisao. Međutim, mislim da sažetost i spektakularnost više nisu zahtjevi weba, da se web pozitivno mijenja s godinama. Kao prvo, tehnologija se razvila, tekstovi se mogu čitati na raznim platformama, što omogućuje ljudima da tekstove čitaju, a ne samo da prelete preko njih. Mislim da nam u tome pomaže i pregledan redizajn Zarezove stranice. Drugo, publika se razvila, a dugi analitički tekstovi su i u Hrvatskoj i svijetu sve čitaniji. Tome je doprinijela pojava dobrih domaćih i stranih neprofitnih medija koji su čitatelje navikli na takve forme, ali i potreba publike. Nisu ljudi baš budale, žele i vole čitati nešto poticajno, samo što ne nailaze na takve tekstove u svojoj svakodnevici. Uz to, Internet omogućuje dodavanje drugačijih sadržaja i lako ‘linkanje’ s drugim medijima. Svi mi žalimo za tiskom, ali vjerujem da web neće biti samo jeftini nadomjestak. Jedina ozbiljna prilagodba bit će promjena radnog ritma, jer više nećemo objaviti velik broj tekstova jednom u dva tjedna, nego svaki dan ponešto.
►Kakva je budućnost bogatog Zarezovog arhiva? I koje su vam strategije preživljavanja, do nekih “boljih vremena”, da budem romantičan?
Luka Ostojić: Tiskana arhiva Zareza je sačuvana: osim što je svaki član uredništva dobio jedan paket svih Zareza, iste pakete dobili su arhivi nezavisne kulture – “Centar za dokumentiranje nezavisne kulture” (u Booksi), Documenta i Močvara – zatim Akademija likovnih umjetnosti, Filozofski fakultet, KIC, udruge Blok, Brid… Tkogod bude trebao pristup tiskanim Zarezima, moći će se obratiti nadležnim arhivama. Digitalna arhiva Zareza također je sačuvana i trebamo je prebaciti na web. To je veliki posao i trebat će nam vremena, ali napravit će se. Strategije preživljavanja su nastavak rada su traženje izvora financiranja (kako javnih fondova, tako i sponzora) i traženje novih ljudi. Trenutni politički događaji nas financijski ograničavaju, ali nas istovremeno potiču da reagiramo i nastavimo s radom. Volje i entuzijazma još ima, ali ni Internet nije besplatan (treba platiti održavanje stranice, hosting i domenu), a ni princip besplatnog rada nije ni dugoročno rješenje, ni naša želja.
► Najiritantnije pitanje ide i tebe pa slobodno daj takav odgovor: o.k, jasno je da su u Hrvatskoj “kulturne strategije i ideje kulturne politike” u najmanju ruku – neprecizne, proizvoljne, destruktivne po kulturu. Kako vidiš posljedice koje je proizvelo novo vodstvo u Ministarstvu kulture? Nabrojat ću samo neke: Kultura Nova i već treći raspis natječaja za Upravni odbor, Natječaj za neprofitne medije, odnos prema knjizi, prema potpori za književno stvaralaštvo gdje notorna autorica dobije poveću svotu, poveći broj biva izbrisan s liste, lovljenje “vještica i sablasti”? Ako se stvar stubokom promijeni u našem političkom polju, mogu li se ove nanesene štete po kulturu brzo i efikasno sanirati? Znam da je odgovor vjerojatno ne, ali ipak…?
Luka Ostojić: Iznimno je frustrirajuće vidjeti kako je nova vlada u svega par mjeseci uspjela napraviti ogromnu štetu vrijednim stvarima koje su nastajale godinama, i to ne samo u području kulture. Strah me pomisliti što bi se dogodilo kad bi trenutna vlada odradila cijeli mandat. Srećom, na horizontu se naziru novi izbori. Mislim da u ovom slučaju rješenje nije dijalog, jer trenutna vlada nema ni sluh ni dobru volju za razgovor. Rješenje je glasno i ustrajno ukazivanje na štetnost aktualne politike te zahtijevanje promjena, što trenutno najsustavnije radi inicijativa Kulturnjaci 2016. Valja se nadati brzoj smjeni vlade i početku spore sanacije nastale štete.
► S obzirom na uređivanje portala Booksa i tvoju kolumnu, molio bih te da nam odabereš/preporučiš pokojeg mladog autora/icu, kažeš ponešto o stanju suradnje s “regijom” (tim trenutno negativnim izrazom) te hvalevrijednim projektom CRITICIZE THIS gdje su se konačno pojavile kritike, a ne povlađivanja i jeftini PR?
Luka Ostojić: Iako na portalu objavljujemo i književne tekstove, mi smo zapravo skupina strastvenih čitatelja, zbog čega su tekstovi uglavnom o književnim djelima: kritike, preporuke, neobične interpretacije, razgovori s književnicima, književne kolumne… No, ne čitamo da bi pobjegli od stvarnosti, nego uvijek vežemo književnost uz aktualne društvene fenomene. Želimo da dobre knjige budu neizostavan dio svakodnevnog života. Surađujemo sa starijim i dokazanim piscima (David Albahari, Daša Drndić, Zoran Pilić, Vladimir Arsenić), ali posvećeni smo radu s mladim i neafirmiranim autorima koji na portalu dobivaju prvo profesionalno iskustvo: tako su za nas počeli pisati danas poznati kritičari Neven Svilar, Nađa Bobičić, Kristina Špiranec i drugi, a mlade kritičarske nade su Ivan Tomašić i Bojan Marjanović.
Od mladih autora moram izdvojiti naše autore mikro priča: to su Ante Zlatko Stolica i Ružica Aščić kojoj upravo izlazi debitantska zbirka priča. Bezobrazno su talentirani i vjerujem da će uskoro postati afirmirani književnici, a mi iz Bookse ćemo se hvaliti da smo ih objavljivali prije svih.
Veći dio naših kritičara angažirali smo tijekom europskog projekta “Criticize This” čiji je nositelj bila Udruga Kulturtreger (koja vodi Booksu). Projekt je trajao od 2011. do 2013., provodio se u cijeloj regiji, a radilo se o nizu modula za obrazovanje kritičara u raznim poljima umjetnosti. Mladi polaznici prošli su stručnu edukaciju da bi zatim nastavili raditi i pisati za razne medije, među ostalima i za Booksu. Ta suradnja s kritičarima iz regije krenula je baš zato što nisu iz “domaje”, jer ne spadaju na hrvatsku književnu scenu i ne poznaju autore o kojima pišu. Stoga mogu donijeti kritički sud s distance, bez sentimentalnosti i kalkulacije, što je nužno da bi književna kritika bila poštena i objektivna. Baš zato što smatramo da je književnost bitna i da je književni rad bitan, kritičari se trude držati letvicu visoko, imati beskompromisan i argumentiran stav u procjeni novih književnih naslova. Žao mi je što smo vjerojatno rastužili brojne autore čija djela nisu zadovoljile kritičare, ali nadam se da naše kritike ipak potiču autore na razmišljanje, te da “odrađuju PR”, tj. da motiviraju čitatelje da razmišljaju o književnosti i da pročitaju knjigu.
Zarez pratite na zarez.hr, a Booksu na booksa.hr
Fotografije: Maja Bosnić
Razgovor vodio: Srđan Sandić / sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr pogledajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
