Kada sam s umjetnikom Alexom Brajkovićem, čija izložba upravo traje u zagrebačkoj galeriji Forum, razgovarao o njegovom životu, fasciniralo me što je do puta nagrađivanog multimedijalnog umjetnika došao poprilično iznenadno, i to nakon što se na studiju u Amsterdamu zaljubio u live elektroniku i s putanje jazz glazbenika skrenuo u sferu multimedijskih instalacija i generativnih audiovizualnih praksi. Pričao mi je kako bi nakon svirki posvuda po Europi, umjesto izlazaka odlazio u hotelsku sobu kako bi skladao i programirao. Ta njegova posvećenost svom umijeću duboko je rezonirala sa mnom. Mislim da svi krećemo s jednom predodžbom o tome tko smo i čemu bismo, prema nama unaprijed postavljenoj matrici, trebali stremiti i da postoji posebna ljepota u tomu da pronađeš ono što te pokreće i u čijim se dražima onda gubiš u svakoj sekundi svog vremena koje tomu posvećuješ. Alex i ja brzo smo se povezali oko toga kako gledamo na naše karijere u umjetnosti i da naša posvećenost struci nije ništa drugačija od pronicljivog osvajanja pojedinačnih kampanja u strateškim igrama poput Age of Empires – sve dolazi u svoje vrijeme i na nama je da nastavljamo dalje graditi prema našim vizijama. U tom sam zajedničkom zaključku s Alexom pronašao i unutarnji mir da je moj sljedeći karijerni korak udaljen tek jedno Age of Empires rušenje tvrđave neprijateljskog kampa, i da će me novi projekti dočekati iza ugla, ranije no što ponekad mislim da hoće.
Alex Brajković multimedijski je umjetnik iz Poreča s magisterijem live elektronike s Amsterdamskog konzervatorija. Trenutačno stvara u području imerzivnih multimedijskih instalacija, produkcije elektroničke glazbe, dizajna zvuka, surround zvuka, algoritamskih skladbi, multiinstrumentalnih elektroakustičnih solo izvedbi i umjetničkih instalacija u javnim prostorima. Prethodno je izradio niz site-specific radova u području umjetničkih instalacija i multimedije (Disperzije 0.3 na XIV. trijenalu hrvatskog kiparstva i STRP festivalu u Eindhovenu, Drumming 0.3 na Device_art festivalu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Stillness u Galeriji umjetnina u Splitu, Generative Contemplation uvršten u kolekciju Cycling74) te je nastupao na renomiranim festivalima i koncertnim dvoranama (BBC Jools Holland Show, Nice Jazz Festival, London Jazz Festival, Blue Note Milano, North Sea Jazz Festival, Jazz à Sète, Amsterdam Dance Event, Bimhuis, Institut STEIM). Dobitnik je nagrade na međunarodnom natječaju vizualnih umjetnosti za multimedijalnu instalaciju A-létheia 2021. godine, nagrade Kožarić Digital za rad Generative Contemplation – Cellular Automata koju je dodijelio Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu 2022. godine (link) i 2. nagrade 37. salona mladih 2024. za rad Contem.plant, o čemu je Vizkultura pisala ovdje.
► U Galeriji Forum zagrebačkoj si publici prezentirao izložbu pod nazivom Nexus / Geoglyphs koju si prethodno prošli mjesec predstavio i publici u Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli. Na izložbi prezentiraš dva odvojena rada, Nexus i Geoglyphs, pa me zanima zbog čega si odlučio ta dva rada izložiti zajedno i na koji način se oni konceptualno nadopunjuju?
Alex Brajković: Izložbu čine dva komplementarna umjetnička koncepta koja istražuju međusobnu interakciju čovjeka, tehnologije i svemira. Inspiraciju za oba rada pronalazim u svemiru i podacima, pri čemu najnoviji radovi crpe ideje iz fizičkih sila gravitacije nebeskih tijela.
U radu Nexus centralni atraktor upravlja kretanjem 640.000 čestica varijabilnih masa stvarajući fluidne i nepredvidive vizualne prikaze. Ti prikazi dodatno se nadopunjuju interaktivnim multikanalnim glazbenim kompozicijama, što iskustvo čini sveobuhvatnim i gotovo transcendentnim. Posebno me zanima kontrast između dinamičnog i nepredvidivog – kakvo je iskustvo Nexusa, gdje zvuk i projekcija kontinuirano stvaraju nove varijacije – te statičnog medija slika kakav nalazimo u Geoglyphs.
Geoglyphs ispunjava prostor nizom slika i crteža nastalih pomoću robotske ruke plotera koju kontroliram u stvarnom vremenu. Razvio sam softvere koji oblikuju proces nasumičnog hoda (eng. random walk) robota, dok za ulazne parametre koristim podatke prikupljene s NASA-inih platformi. Ovaj postupak omogućuje spajanje nasumičnosti i preciznosti što rezultira radovima koji povezuju analognu ljepotu crteža s digitalnom estetikom algoritmičnih i generativnih procesa.
Odabirom ova dva rada za zajedničku izložbu želio sam istražiti kako dinamična interakcija u prostoru (Nexus) i kontemplativna statičnost (Geoglyphs) mogu zajedno ponuditi publici jedinstvenu refleksiju o našoj povezanosti s tehnologijom, podacima i kozmosom.
► Tijekom razgovora o radu Nexus spomenuo si da si napravio Python skriptu koja prepoznaje prisustvo ljudi u njenoj neposrednoj blizini i na temelju toga rad generira audiovizualne sadržaje. Zbog čega ti je važna konceptualna nit za rad bila (ne)prisutnost ljudi i kakav audiovizualni input si htio da rad generira u prisustvu i neprisustvu ljudi?
Alex Brajković: U Nexusu prisutnost i odsutnost posjetitelja oblikuju suštinsku narativnu nit rada, pretvarajući ga u dinamični dijalog između prostora, umjetnosti i publike. U odsustvu ljudi pikseli se rastežu stvarajući hipnotički statičan prikaz gotovo poput svjetionika u tami čija je svrha da privuče pažnju izdaleka. Zvuk prati ovu vizualnu smirenost jednostavnim i kontemplativnim skladbama koje prizivaju osjećaj tišine svemira i potiču introspekciju.
Međutim, kada posjetitelji priđu, rad oživljava u punini svoje ekspresije. Vizualni prikazi postaju fluidni, nepredvidivi i bogati odražavajući interakciju i energiju prisutnih. Glazba se transformira u uranjajuće kompozicije, koje dodaju osjećaj kinematografske napetosti i transcendencije. Ova dualnost, između statičnog prizivanja udaljenosti i dinamične bliskosti, osmišljena je da istraži interakciju između promatrača i rada, dok rad postaje most između introspektivnog povlačenja i intenzivne, osjetilne aktivacije.
► Rad Geoglyphs koristi mehanički ploter da bi prema tvojim programskim postavkama generirao jedinstvene vizualizacije podataka koje je tvoj softver prikupio o masama te gravitacijskim poljima crnih rupa i zvijezda. Sličan si princip mehaničkog plotera i korištenja vizualizacije podataka koristio i u radu Earthlines koji si prošle godine izlagao u Galeriji Karas u Zagrebu i u Dnevnom boravku u Puli. Na koje se načine ova dva rada nadovezuju jedan na drugi i na koji je način rad na Earthlines pomogao da se realizira Geoglyphs?
Alex Brajković: Da, Geoglyphs se prirodno nadovezuje na istraživanja započeta u radu Earthlines. Iako konceptualno povezani, ova dva rada fokusiraju se na različite aspekte i izvore podataka. U Earthlines sam se primarno bavio bazama podataka svih zabilježenih meteorita koji su udarili Zemlju. Ti podaci oblikovali su crteže koji vizualiziraju prostornu i vremensku dinamiku tih događaja. S druge strane, u radu Geoglyphs proširio sam svoj pristup i usredotočio se na simulacije gravitacija celestijalnih objekata.
Važno je napomenuti da oba rada počinju s podacima i principima podatkovne vizualizacije, što je egzaktna znanost koja ima svoja pravila i ciljeve poput jasnoće i razumljivosti odnosa među brojkama i omjerima. Međutim, iako u radovima koristim podatke kao početnu točku, kreativno ih reinterpretiram. Cilj nije bio stroga znanstvena preciznost, već stvaranje umjetničkog izraza koji nadilazi same podatke, otvarajući prostor za emocionalnu i estetsku interpretaciju. Taj postupak omogućuje balans između egzaktne znanosti i umjetničke slobode čime istražujem kako tehnologija i kreativnost mogu zajedno oblikovati nove narative.
► Prošle si godine u Galeriji Novo u Puli izložio multimedijalnu instalaciju Contem.plant za koju si ove godine na 37. Salonu mladih nagrađen 2. nagradom. Što te nagnalo na to da u središte rada postaviš biljku koja kroz instalaciju postaje svojevrsna suautorica rada?
Alex Brajković: Sve svoje radove programiram i nastojim pronaći neobične izvore podataka s težnjom da ti radovi budu na neki način “živi” – da digitalni aspekt rada dobije dozu prirodnog. Što je prirodnije nego biljke? Upravo me ta ideja vodila u radu na Contem.plantu u kojem biljka postaje svojevrsna suautorica rada.
U instalaciji senzor mjeri interne procese koji se odvijaju unutar biljke. Ti se podaci prikupljeni u stvarnom vremenu potom interpretiraju pomoću softvera koji sam razvio. Prevedeni podaci upravljaju mehaničkim rukama koje sviraju gongove i tibetanske zdjele stvarajući zvukove ovisno o intenzitetu biljkinih bioaktivnosti. Ovaj proces ne samo da uključuje biljku u kreativni čin, već i omogućuje publici da na neposredan način doživi njenu interakciju s okolinom.
Moram priznati da sam u početku bio skeptičan prema ideji da biljka može osjetno reagirati na prisutnost ljudi. Međutim, nakon duže izloženosti instalaciji, primijetio sam jasnu korelaciju između ljudske prisutnosti u prostoriji i intenziteta unutarnjih procesa biljke. Taj me moment fascinirao – svjedočiti kako biljka, kroz tehnologiju, može postati suptilan, ali izražajan komunikator svojih stanja i interakcija.
► Kako vidiš svoju ulogu kao umjetnika u tom radu i koliko općenito interveniraš u svojim radovima s generativnom komponentom?
Alex Brajković: Kroz Contem.plant sam, na neki način, biljci omogućio kinetičke pokrete – dao joj svojevrsne “ruke”, ako to tako možemo nazvati. Moja uloga bila je osigurati uvjete za tu interakciju i pokušati što vjernije prenijeti interne procese biljke u njihovu fizičku manifestaciju u prostoru.
U tom radu vidim sebe kao posrednika između prirode i tehnologije – kao nekoga tko stvara platformu na kojoj biljka može izraziti svoje “stanje” kroz generativnu komponentu.
Generativna komponenta u mojim radovima uvijek ima ključnu ulogu jer vjerujem da su upravo nepredvidivost i spontana varijabilnost ono što unosi život u umjetnički rad. Ipak, moj zadatak je osigurati da taj proces bude dosljedan i da se, unatoč nasumičnosti, očuva konceptualna jasnoća i koherentnost. U Contem.plantu se to ostvarilo kroz pažljivo osmišljenu vezu između biljkinih bio-signala i zvučnih ili kinetičkih odgovora instalacije.
► Na ovogodišnjem izdanju Izmir Mediterranean Biennal izložio si rad Axion Cartograms u galeriji Atlas Pavillion. U radu koristiš algoritme i AI tehnologiju kako bi napravio kartografsku dekonstrukciju inače neuhvatljivih kozmičkih parametara. Možeš li nam tehnički objasniti na koji si način programiranjem i umjetnom inteligencijom generirao vizuale?
Alex Brajković: Tehnički proces započeo je generiranjem više od 4000 slika koristeći različite AI sustave. Automatizacijom sam ubrzao dio stvaranja pomoću vlastitih skripti, čime sam osigurao konzistentnost u određenim aspektima vizuala. Međutim, ključni dio procesa – kuriranje i selekcija materijala – ostao je ručan. To je bio najzahtjevniji dio jer je bilo ključno održati estetsku konzistenciju rada. Vjerujem da će i taj dio uskoro biti moguće delegirati strojevima, iako je ljudski element nezamjenjiv za finu estetiku i konceptualnu koherenciju.
Nakon selekcije slika pristupio sam montaži. Brzo izmjenjujuće slike sinkronizirao sam s glazbom koju sam posebno skladao za ovaj rad. Fokusirao sam se na to da postoji direktna korelacija između ritmova perkusija i izmjena slika što je zahtijevalo precizno usklađivanje.
Za određene dijelove video rada sam transformirao statične slike u video uz pomoć Luma Labs Dream Machine. Kao dio njihovog creators programa, imam priliku biti beta tester za najnovije modele što mi omogućuje pristup eksperimentalnim alatima i mogućnost da doprinesem razvoju kroz povratne informacije i prijedloge za nove značajke.
► Kako rad uključuje zvučne elemente i kakvu ulogu oni igraju u iskustvu gledatelja?
Alex Brajković: Zvuk je integralni dio rada Axion Cartograms, s ključnom idejom stvaranja potpune korelacije između zvuka i slike. Prilikom rada na ovom projektu pažljivo sam razmatrao zvučne elemente koji najbolje odgovaraju vizualima i tematici. Zvukovi su skladani kako bi naglasili dinamičnost izmjena vizuala – svaki udar perkusija prati promjenu kadra čime se stvara snažan osjećaj sinkronizacije i ritmičkog toka. Tako zvuk i slika zajedno djeluju kao jedinstvena cjelina brišući pritom granicu između auditivnog i vizualnog.
► Za Festival svjetla u Zagrebu ovo si proljeće realizirao dva rada – kompoziciju Odjeci opstanka i multimedijalnu instalaciju Bubbles u suradnji s umjetnicom Idom Blažičko. Odjeke opstanka skladao si za globalni događaj Sat za planet Zemlju koji organizira Svjetska organizacija za zaštitu prirode. Na koji si način auditivno htio skrenuti pažnju na važnu poruku o empatiji prema životinjama?
Alex Brajković: Za Odjeke opstanka skladao sam kinematske kompozicije u kojima su zvukovi životinja s crvenog popisa ugroženih vrsta postali glavni protagonisti. Svaka kompozicija fokusirala se na jednu životinju poput bjeloglavog supa, goluba grivnjaša ili risa čineći ih simbolima borbe za opstanak. Ti zvukovi, uklopljeni u pažljivo oblikovane glazbene pejzaže, evociraju njihovu ranjivost i povezanost s prirodom. Cilj je bio iskoristiti moć zvuka da emocionalno dotakne slušatelje omogućujući im da na trenutak osjete prisutnost tih životinja i njihovu borbu za opstanak. Festival svjetla Zagreb se simboličnim gašenjem svjetla na svim lokacijama pridružio ovoj inicijativi pa su kompozicije izvedene u potpunom zamračenju svjetlosnih instalacija. Na taj je način publika bila u potpunosti uronjena u zvučni doživljaj.
► Na koji su način posjetitelji reagirali na rad Bubbles i da li postoji nešto što te iznenadilo u reakcijama publike?
Alex Brajković: Bubbles je naišao na iznimno pozitivan odjek kod publike. Kao novopečeni tata male curice želio sam stvoriti nešto što bi bilo zabavno i za mladu publiku, ali i privlačno odraslima. Instalacija je pružila interaktivno iskustvo koje je očaralo posjetitelje svih generacija.
Uz pomoć mašina za stvaranje sapunastih balončića napunili smo prostor Glazbenog paviljona na Zrinjevcu s milijunima balona, dok su vaporwave i funk glazba, koju sam skladao posebno za ovu instalaciju, dodatno pojačale atmosferu. Svjetlosni efekti sinkronizirani s glazbom i balončićima stvorili su dinamičan, magičan prostor koji je doslovno izmamljivao osmijehe.
► U svibnju u Crkvi sv. Martina u Bujama realizirao si rad Flux. Zbog čega ti je odabir upravo te lokacije bio bitan za izvedbu rada?
Alex Brajković: Crkvica sv. Martina smještena je na starom groblju s prekrasnim pogledom na more što ovo mjesto čini uistinu magičnim. Već dugo sam želio stvoriti intimnu instalaciju u sakralnom prostoru jer takva mjesta pružaju jedinstvenu atmosferu i kontekst za promišljanje. Zahvaljujući Tanji Šuflaj i podršci Pučkog otvorenog učilišta Buje uspio sam realizirati ovu ideju na meni posebno dragoj i mirnoj lokaciji što je bilo ključno za stvaranje željene kontemplativne atmosfere.
► Kroz naš si razgovor spomenuo da si ovim radom prostor htio pretvoriti u kontemplativnu zonu. Kakva je atmosfera koju si time htio dočarati i na koje si sve načine audiovizualno htio pospješiti osjećaj kontemplacije u publici?
Alex Brajković: Koristio sam programirane dim mašine kako bi prostor crkvice bio ispunjen gustom maglom čime se onda stvorila eterična i mistična atmosfera. Uz pomoć projektora generirao sam pseudogenerativne zrake svjetla različitih veličina i gustoća koje su kroz gusti dim djelovale gotovo opipljivo. Inspiracija je bila replicirati fenomen sunčevih zraka koje prodiru kroz oblake (eng. god rays), ali u manjem i kontroliranom obliku. Zrake su izbliza, lebdeći tako u prostoru, izgledale poput holograma što je dodatno pojačalo osjećaj nadrealnosti.
Zvuk je bio ključni dio doživljaja. Skladao sam multikanalnu kompoziciju s gotovo sakralnim karakterom koja je bila savršeno usklađena s vizualima pa je pomoću nje uspostavljena harmonična veza između instalacije i prostora. Publika je često opisivala kako su se osjećali smireno, introspektivno i opušteno nakon iskustva Fluxa. Nekoliko posjetitelja čak je spontano pustilo suzu što mi je bilo posebno značajno jer pokazuje koliko je instalacija emotivno dotaknula ljude.
Razgovarao: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora potražite na linku
