Slovo kao slika, jezik kao polazište, a knjiga kao produžena ruka jednoga dugog umjetničkog procesa – tim bi se riječima, vrlo sažeto, mogao opisati svijet Anabel Zanze. No njezino je stvaralaštvo mnogo slojevitije od jedne odrednice; neposredan povod za ovaj razgovor njezine su knjige – autorefleksivni Pogled iznutra. Čitati s razumijevanjem i nedavno objavljeni Slovosvijet, dok je u pripremi i nova, taktilno-auditivna publikacija Sto osamdeset dva “a”. Knjige za Zanze nisu tek dokumentacija umjetničkog rada, nego način da vlastiti opus ponovno pročita, sistematizira i, kako sama kaže, sredi svoj kaos. U središtu njezina umjetničkog interesa neumorno je istraživanje slova kao vizualnog i semantičkog fenomena, kao i odnosa jezika, slike, tipografije, redukcije i prostora.
Od prvih slovčanih kolaža sredinom devedesetih, preko Rastera, Lakuna, Likova i dvoličja, Grisaillesa, Blokova i Analognih struktura, do Slovokracije, Slovoenciklopedijskih jedinica i Brailleeve dionice, njezin se rad razvija kroz neprestano preispitivanje granica između gledanja i čitanja, reda i njegova narušavanja, značenja i njegove likovne transformacije. Formalna jednostavnost njezinih radova pritom je rezultat izrazite discipline: skiciranja, bilježenja, izračuna, ponavljanja i dugotrajne ručne izvedbe. U tom su procesu književnost, filozofija, glazba i likovna umjetnost neodvojivi sugovornici. Saint-Exupéry, Beuys, Kiefer, Duchamp, Magritte, Knifer, Opałka i brojni drugi autori ulaze u njezine slike kao susreti, asocijacije, hommagei ili neočekivani ugovori o suradnji, ali nikada kao puko citiranje. Jednako je važan i odnos prema vlastitoj umjetničkoj povijesti: Zanze iz početne ideje razvija cikluse, vraća se starim motivima, preispituje ih i dopušta da je u procesu rada iznenade pogreška, slučajni predmet ili nova ideja. U toj otvorenosti možda i jest jedan od paradoksa njezina rada – strogo strukturirano slikarstvo nastaje iz neprestanog unutarnjeg pomicanja.
Posljednjih je godina njezin dugogodišnji rad sa slovom dobio novu dimenziju u susretu s brajicom: slovo se tako više ne obraća samo oku, nego i prstu, a umjetničko djelo postaje mjesto susreta različitih načina percepcije, kao i pitanja dostupnosti i inkluzivnosti. U tom pomaku njezino se slikarstvo pokazuje i kao čin nesebičnosti – kao nastojanje da umjetničko djelo ne ostane zatvoreno u iskustvu onoga koji ga može vidjeti, nego postane prostor susreta, empatije i zajedništva. Od dubrovačko-konavoskih i šibensko-otočkih izvorišta do Slovosvijeta i brajice, s Anabel Zanze, u njezinom zagrebačkom domu i atelijeru, razgovaramo o gotovo tridesetogodišnjem umjetničkom istraživanju koje se kontinuirano razvija u stalnom dijalogu između slike i jezika, ali i o potrebi da se taj dijalog neprestano proširuje.
► Već gotovo tri desetljeća gradite svoj prepoznatljiv umjetnički opus unutar hrvatske suvremene likovne scene. Nazivaju Vas slikaricom slova, autoricom slikopisa i slikocrteža, kao i predstavnicom likovnoga letrizma. Kada danas pogledate svoje prve slovčane kolaže iz sredine devedesetih, prepoznajete li u njima početak svega što će uslijediti ili Vas je vlastiti put tijekom godina iznenadio
Anabel Zanze: Naravno da prepoznajem. Definirani, “zaokruženi” Kvadrati. Iz njih nije nastalo samo ono za što sam isprva zamišljala da će biti moje sve, a to su ispisane bijelocrne slikostranice, slikane pasionirano, onako kako su to radili Knifer ili Opałka. Moj je slikarski nerv, pokazalo se, ipak drukčiji: tu i tamo će me, mimo plana, nešto iz radnog okoliša – zaboravljeni alat, zametnuta boja, davno odložen papir, karton, istrižak – ali, isto tako, i pogreška u izvedbi i drugo, potaknuti na istraživanje koje omogućuje proširenje te baze. Novonastali radovi, kroz godine, i kao sličniji i kao divergentniji dijelovi, smisleno upotpunjuju koherentnu cjelinu nastalu iz spomenutih kolaža kojih je likovna deviza: čistoća, minimum, sklad. Iznenađenja je bilo, a nadam se da će ih biti još.
► U jednom ste zapisu napisali: Moj svijet unutar je crnih slova i blijedožutih podloga. Proredi moje ulice su, razmaci među riječima trgovi, riječi građevine. Ta misao doima se gotovo poput poetskog manifesta Vašeg stvaralaštva. Kako je nastajao taj slovosvijet i nastanjujete li ga danas na isti način kao prije dvadeset ili trideset godina?
Anabel Zanze: U međuvremenu nisam odletjela na Mars. Ostala sam u tom “strogo” strukturiranom prostoru, u kojem je ulica, trgova i građevina puno, kao i gradova i cesta koje ih povezuju. Puno je i institucija, muzejsko-galerijskih, knjižnih i drugih koje te gradove ispunjaju, kao i ljudi koji ih nastanjuju te u njima – manje produktivno ili produktivno – rade. Kretanjem se, tako, i moj slovosvijet širio iz svoje osnovice koja je dostatno široka da se razlije kao rijeka u delti. Važan su mi suradnik ideje – obojile su pojedine trgove crvenom bojom, pretvorile su zgrade u crne ili bijele likove što će, poput nekih dućana, nositi reklamne panoe: éléphante, trône, trapèze, helmet i druge. Ideje mi omogućuju da se likovno razigram, da mi slova požute ili pozelene, da postanu i protestna, da se ne bojim tautologija ili metafora – polis je grad, svijet je noćna mora, agora je mjesto za vrištanje – i ostanem, pritom, u doticaju s mojim slikarskim credom. Ili poetskim manifestom, kako ste ga Vi nazvali.
U međuvremenu je nastao i spisateljski moto: Volim pisati. U sitnim dozama. U rečenični sklop pretvoriti fluidnu masu emocija i bljeskovitih misli koje mi izmiču; tako stišavam mentalni kaos koji preostane nakon stvaralačkog čina.
► Po obrazovanju ste grafičarka, no Vaš umjetnički jezik jednako snažno oblikuju književnost, filozofija i glazba. Na koji se način ta područja pretaču u Vaše slike i postoje li autori i ideje kojima se tijekom godina osobito vraćate?
Anabel Zanze: Vraćam se ponajprije samoj sebi, jer sebe najbolje poznajem. Vraćam se onome što je u meni najpostojanije, a to su te prvonastale slike o kojima smo govorili. Odatle kreću “susreti” s nekim majstorima, njihovim idejama i realizacijama. Ti su mi susreti važni, no ne kalkuliram s njima, prolaze mi poput lahora kroz misli. Pritom sine neka ideja koju obično ne zabilježim pa je i zaboravim. Gdjekad je zapišem. Eventualno, realiziram.
Koji su to autori? Krenut ću od Antoinea de Saint-Exupéryja koji prelijepo spaja slikovnu i čitalačku priču, rad pisca i rad ilustratora. Uz njega mi je važan i Joseph Beuys. Osim što su crtači, obojica su bili i letači, zrakoplovci. Moj me let, komercijalnim zrakoplovom u Kanadu, u Montreal, doveo do tamošnjeg muzeja suvremene umjetnosti u kojem sam naišla na djela Anselma Kiefera… Karfunkel Fee me motivirao da Kieferov avion, u malenom crtežu-kolažu, pridružim kotaču Marcela Duchampa. Ta me “kretalačka” minijatura potaknula da nacrtam Perpetuum mobile i povežem se – vremeplovom – s prvićkim “sumještaninom” Faustom Vrančićem, jezikoslovcem, duhovnikom i inovatorom koji se trudio oko homo volansa.
Ovaj je niz samo ilustracija kako neke teme, likovi i djela sklapaju u mene “ugovor o suradnji” i postaju dijelom novih cjelina. To su moje imaginacije, koje nitko ne mora, ali može prihvatiti.
Spominjem moju dječju fascinaciju Saint-Exupéryjevim slonom u zmiji/šeširu koji je slon u jednoj varijanti crteža vidljiv, u drugoj nevidljiv; spominjem i nacrtanu ovcu kojoj dječak, mali princ nije prihvaćao ponuđene figuralne oblike, sve dok je crtač-pisac nije smjestio u kutiju s tumačenjem da je ovca u njoj, a dječak tu invenciju oduševljeno prihvatio: idejno mu je rješenje bilo važnije od doslovne prezentacije.
Do desetak godina prije toga, u vrlo ranome djetinjstvu, u gradskome me autobusu neodoljivo privlačio crveni čekić postavljen pored prozora. Pod alatom je bila istaknuta, kao što je i danas, službena pločica s ugraviranom obavijesti, koju bi mi majka, za čestih naših vožnji, pročitala (U SLUČAJU OPASNOSTI RAZBITI STAKLO), a potom bih, u taj ready-made, nastavljala zainteresirano gledati.
Ta mi se veza teksta i objekta/slike, urezala u sjećanje i zato jer sam takav čekić, kao iznenađenje, od odraslih dobila na poklon. Naš je susjed, naime, bio vozač autobusa, nije čekić netragom nestao iz neke dubrovačke “jedinice” ili “sedmice”, već ga je šofer za mene dobio sa skladišta. Bio mi je to prehladan tuš. Očekivalo se da se razveselim. Čemu? Trivijalizaciji objekta koji mora dežurati u autobusu da bi spašavao ljudske živote, a ne da ga neka četverogodišnjakinja, kao igračku, prima u ruke.
“Čekić nije dječja igračka”, bila je moja demonstrativna odluka. “Ovo nije lula”, zapisao je René Magritte pola stoljeća prije toga. To su neke od silnica o kojima razmišljam, i o kojima pišem, ili ih pokušavam naslikati.
► Za razliku od mnogih umjetnika koji su na platno unosili riječi ili rečenice, Vas je posebno zanimalo pojedinačno slovo. Što Vam je pojedinačno slovo omogućilo istražiti, a što riječ ili tekst nisu mogli?
Anabel Zanze: Lijepo je po papiru prosuti prstohvat slova: slovo abecede je fascinantna vizualna pojava i tehnička konstrukcija. Međutim, ispisano je slovo poput otiska prsta, uvijek je jedinstveno, uvijek unikat.
Slovo ima i semantičku vrijednost, iako ne onakvu kakvu imaju riječi ili rečenice. Tumačenje slike 40 a – o individualnosti ispisanoga i izgovorenoga slova – zabilježeno je na mojoj web stranici pa se ovdje ne bih ponavljala, zainteresirani će lako doći do te interpretacije. Ovdje bih se prisjetila obojenog platna, po kojega sam liku slobodno “ispuštala” slova p, b, d i q. Vertikala me naslikanoga lika podsjetila na tower, a slovčani je “nered” – u kojemu se, rotacijom ispisa, gubi identitet pojedinog slova pa ne znamo gledamo li / čitamo li slovo p ili slovo d, slovo q ili slovo b – evocirao babilonski nesporazum. Sliku sam nazvala Nebabilonska kula, privlačeći na nju pritom razne, i danas itekako aktualne, reference, dok je prefiks suprotnosti u naslovu, moja tiha agitacija za bolje sutra.
Otkad participiram u svijetu inkluzivne umjetnosti, sve me više privlače industrijski oblikovana slova Brailleeva pisma, no o tome bih, nekom drugom prilikom.
► U Vašim se djelima neprestano isprepliću gledanje i čitanje. Pritom često svjesno narušavate tipografska pravila, otežavate linearno čitanje i izostavljate interpunkciju ili dijakritike. Je li riječ o pokušaju da se jezik oslobodi svoje isključivo komunikacijske funkcije u korist one autonomne likovne? Ima li čitanje Vaših radova prevlast nad gledanjem ili obrnuto?
Anabel Zanze: Nikada nisam tekstu posve oduzela čitljivost. Kad ispis nije bio linearno unešen, upisivala sam ga fragmentarno. Čitanje je pritom otežano, struktura razlomljena. Ni jednom od pojedinačnih pristupa, čitanju ili gledanju, ne dajem prednost, već ostavljam čitatelju da bude čitatelj, gledatelju da bude gledatelj, ali također i čitatelju-gledatelju i gledatelju-čitatelju da budu ono što jesu.
Da bi se sliku moglo čitati, potrebno je poznavati pismo i razumijevati jezik kojim je oslikana. Kolikogod ja tekstu oduzimala funkcionalnost, onda kada je oduzimam, riječi, njihove krhotine i sama slova uspijevaju pronaći put do naše svijesti; čitanje je slike – htjeli mi čitati ili ne htjeli – neminovno. Ono će pritom izazvati u nama ono što izazove, kako u kome.
U jednoj sam zgodi na platnu napisala: slika govori više od riječi – i ta je slika odličan poligon za njihovo međusobno natjecanje, kao i za promatračevu/gledateljevu intelektualnu “tjelovježbu”.
► Vaša su djela formalno reducirana, ali iza njih stoji golema količina rada, skiciranja, bilježenja, izračuna i promišljanja. U tom sporom i temeljitom, gotovo meditativnom činu, koliko Vam je važna sama procesualnost?
Anabel Zanze: Prvi se radovi pojave iz iskre, poslije, razvijanjem ciklusa, kreću razmišljanja, izračuni, nameću se pitanja vrste materijala, tehničke obrade, odnedavno i digitalnog 3D printa, financijske zaokruženosti; naročito su izazovni inkluzivni projekti, što me zna obeshrabriti i umanjiti početni polet. Treba, ipak, udahnuti i vratiti se u proces.
Potom slijedi izvedbena procesualnost, pretpostavljam da ste ponajviše na nju mislili. Ona mi osigurava one vrijednosti do kojih mi je stalo: vrsnost izvedbe, iluziju otisnute slike. A je li taj spori način izvedbe meditacija ili pokora, huh, upitajte me to nakon cjelodnevnog ljetnog stajanja na nogama, ne bih li izvela tek jedan redak teksta na platnu. No, bez te žrtve, nema ni željenog rezultata.
► Od tautoloških radova preko ciklusa Rasteri, Lakune, Likovi i dvoličja i Grisailles, pa do Blokova i Analognih struktura, Vaš se opus razvijao kroz različite oblike redukcije, geometrizma i istraživanja odnosa jezika i slike. Što Vas je privuklo takvom pristupu i što ste kroz njega otkrili o samoj prirodi slike (i jezika)?
Anabel Zanze: Dadaizam, kao i spoznaja moderne europske misli Ludwiga Miesa van der Rohea: Manje je više. U redukciji vidim alat kojim mogu postići više nego ornamentom i barokizacijom. Redukcija promovira disciplinu, red, skromnost, jednostavnost. I sama konstrukcija slova podsjeća na Miesovu devizu.
I slika je misao, kažu. I slovo može biti misao, može biti pjesma. Sanjin mi je to rekao. Dva slova mogu biti, a i jesu, početak i kraj svega, alfa i omega grčkoga alfabeta.
Kroz trideset godina bavljenja jezikom i slikom, naukovala sam, slikala i pisala, no osjećam se kao početnica: U rujnu ću u prvi razred osnovne škole, s torbom punom bilježnica i knjiga. Naučila sam vezati “špigete”, zapravo: treba mi još koji dan. Preda mnom su neoslikana bijela polja. Učiti ću slova. I tata je živ. Lijepo je to.
► Često odajete počast umjetnicima, književnicima i misliocima koje cijenite – poput Marteka, Jermana, Kožarića, Kipkea, itd. – a Vaši radovi nerijetko ulaze u dijalog s njihovim idejama. Koliko su Vam važne te umjetničke i intelektualne okosnice koje nadilaze vrijeme?
Anabel Zanze: To mi je i neka vrst socijalizacije. Nisam, krenuvši na studij, mogla ni zamisliti koliko je rad u atelijeru samotnjački. Kada se dogodi ta slikovna komunikacija, kada se u slikama zrcale i neki apostrofirani autori… prostor mi se probudi, sve u njemu živne. Volim tu vrst komunikacije, zabavna mi je, radosna. Opet, najvažnije je u toj razmjeni znati zadržati sebe.
Započela sam, tako, bila stvarati jednu cjelinu, kad mi je suptilno rečeno da je Goran Trbuljak nešto slično radio prije mnogo godina. Čak su i boje bile gotovo iste. Nije to nikako mogao biti dijalog ni hommage, tek nehotičan prijepis pa sam se povukla iz toga. Previše cijenim “starog ćelavca u potrazi”, no, i bez toga, plagijat nije moja opcija.
► Čini se da je Slovokracija označila važnu prekretnicu u Vašem recentnijem stvaralaštvu. Kroz ironijski i distopijski jezik ukazali ste na pitanja moći, manipulacije i društvene odgovornosti, a upravo Vas je taj projekt doveo i do Brailleeva pisma. Što Vas je navelo da na taj način izravnije progovorite o društvenim fenomenima?
Anabel Zanze: Dugo sam bila premlada, prenaivna i vjerovala – poput nekih mojih starijih, isto tako, dugo premladih, prenaivnih, a zapravo pametnih, obrazovanih i informiranih dragih prijateljica – da je utopija budućnost koja tek što nam nije pokucala na vrata. Sukcesivna iracionalna događanja u geopolitičkom i gospodarskom svijetu, militarizacija i ratovi, postupno nestajanje mnogih oblika života na planetu zbog profita životinjice s prosječnim “vijekom trajanja” od sedamdeset i jedne godine, a naročito bolan sunovrat demokracije – odradili su svoje.
Nije to više samo kino-ekran i Terry Gilliam. Orwell mi otvara oči. Dobavljam, iz Koprivnice, sve njegove, na hrvatskom jeziku, dostupne knjige. Manipulacija, brainwashing i idolatrija doveli su me do Slovokracije i, naročito, do Slovoenciklopedijskih jedinica. Orwellijanskim se jezikom i vizualnim alatima borim za osviješteno sutra.
U svemu tome očaju, kao trak svjetla s kraja svemira, u život mi je ušla brajica. Shvaćam da su moji dosezi mali, no osjećam to kao neki meni važan put.
► U više ste navrata naglasili da Vam je susret s brajicom promijenio pogled na svijet. Kako su nastajali projekti NE-PRE-PRE-KE, Slovoenciklopedijske jedinice i najnovija Brailleeva dionica te što Vas je rad sa slijepim i slabovidnim osobama naučio o umjetničkom poslanju, komunikaciji i empatiji? Na koji način su Vas ti susreti promijenili kao umjetnicu, ali i kao čovjeka?
Anabel Zanze: Izložbe sam, prethodno, uglavnom radila “jedan plus jedan”, nešto povuče kustos, nešto ja, dio toga odradimo zajedno. Za izvedbu inkluzivnih projekata bila je potrebna suradnja većeg broja ljudi različitih kompetencija. Uz mene i kustose, tu su još i slijepe emancipirane osobe, stručnjaci iz Tiflološkog muzeja i Hrvatskog saveza slijepih te dragi volonteri, kojima je stalo. Započeli smo sa Slovokracijom, razmahali se s NE-PRE-PRE-KA-MA, neumorno nastavili sa Slovoenciklopedijskim jedinicama, potom sve to u Splitu sabrali u Brailleevu dionicu.
Izložba NE-PRE-PRE-KE Tiflološkog muzeja, tima Maroević-Zanze-Beroš, potvrdila se kao uspješan putujući – jer je deficitaran – projekt, o čemu svjedoče pozivi iz muzeja i galerija drugih naših gradova. Lani smo gostovali u Slavonskom Brodu, proljetos u Splitu, dogodine nas dočekuje Rijeka i Đakovo. Bitno je istaknuti da se dolaskom u novu ustanovu, u radni tiflološki proces uključuje i njihovo stručno osoblje: upoznavanjem s tiflološkom građom, pripremom te građe – taktilnih replika i zvučnih-opisa – za izložbu, pisanjem kataloških tekstova i osposobljavanjem za vodstva kroz postav. Županijske udruge slijepih i slabovidnih osoba rado se odazivaju na susrete koji su edukativni, a naša druženja budu iskrena, vedra i emotivna.
Izložba je, ujedno, namijenjena i redovnoj likovnoj publici, no važno je istaknuti da je koncepcijski prilagođena i neupućenima u svijet suvremene umjetnosti. Njima su moje audio-priče lozinke koje će im, ako ih poslušaju, otkriti “tajnu” svakog pojedinog izloška.
NE-PRE-PRE-KE nas ohrabruju, i nevideće i slabovideće i videće, da se otvorimo jedni drugima. Stoga je poželjno da ih što više generacija, naročito onih u formativnim godinama, kroz suradnju muzejskih i odgojno-obrazovnih ustanova, posjeti. Nešto se u čovjeku, kao što je to slučaj sa posjetom stalnom postavu Tiflološkog muzeja, tada promijeni.
► Nedavno je iz tiska izašla Vaša autorefleksivna knjiga Slovosvijet kojoj je prethodila ona pod naslovom Pogled iznutra, a u pripremi je i nova publikacija koja proizlazi iz recentnih projekata. Što Vam omogućuje knjiga kao medij, a što ne može ostvariti izložba?
Anabel Zanze: Knjiga je produžena ruka slike. Omogućuje mi da sistematiziram to moje djelo, da ga objasnim i sebi i onome drugome, koji je zainteresiran. Posložim ga u cikluse, potom te cikluse ujedinim u tematske blokove. Doći će jednog dana, valjda, i knjiga povjesničara ili povjesničarke umjetnosti o tome što radim. Ja, dotad, revno, “sređujem svoj kaos”.
Slovosvijet je koncipiran poput prve knjige. Kod odabira naslova, jer je dobro rezonirao, poslužila sam se nazivom poliptiha Slovosvijet iz 2021.
Uskoro će u tisak i inkluzivna taktilno-auditivna, knjiga Sto osamdeset dva “a”, s nizom odličnih suradnika koji su, svaki na svoj način, pridonijeli razumijevanju Slovoenciklopedijskih jedinica. Damir Gamulin, pak, dizajnerskim rješenjima testira vizualnu percepciju videćih osoba, dok slijepima maksimalno izlazimo u susret.
► Vjerujete li da umjetnost još uvijek može imati humanističku ulogu kakvu su joj pripisivale velike intelektualne tradicije prošlosti i postoji li pitanje za kojim posredstvom svoga stvaralaštva još uvijek tragate?
Anabel Zanze: Da ne vjerujem, ostavila bih se kista. Tragam.
Razgovarala: Karla Despot / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Fotografije: Inia Herenčić
Zahvaljujemo Anabel Zanze na ustupljenoj fotodokumentaciji radova.
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Ministarstvo kulture i medija RH.
