Bilo da se radi o slikama velikih formata, naslovnicama knjiga, plakatima koje možemo susresti na ulici, slikovnicama ili putopisima iz urbanih džungli u magazinu, rukopis i vizualni vokabular umjetnika Danijela Srdareva ostaju prepoznatljivi. Ovaj akademski slikar i grafičar svoj je umjetnički put započeo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu proučavajući crtež pod vodstvom Nives Kavurić-Kurtović, grafiku u klasi Miroslava Šuteja, te diplomirao slikarstvo 2007. u klasi Zlatka Kesera.
Na kulturno-umjetničkoj sceni aktivan je još od prve godine studija, pa je u 25 godina stvaralaštva svoje djelovanje proširio mnogo dalje od samog slikarstva: radio je plakate za Festival europske kratke priče i Međunarodni dječji festival Šibenik, ilustracije za brojne publikacije – od časopisa, kataloga, monografija, knjiga ili godišnjih izvješća do omota nosača zvuka…, objavio je jedanaest ilustriranih knjiga za djecu, sudjelovao u kazališnim projektima kao scenograf i autor maski… Pritom je ostvario i niz uspješnih suradnji, među kojima su najistaknutije one s dizajnericom Majom Bagić Barić, studijem Bilić-Müller, redateljima Reneom Medvešekom i Matejom Koležnik te vlastitom kćerkom Kišom Vitom.Iza njega je i dvadesetak samostalnih izložbi, a sudjelovao je na više od osamdeset skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu, a za svoje je radove osvojio i brojna priznanja diljem svijeta: Gold G – Graphis Gold Award, HOW Poster Design Awards, The Undiscover Letter – ADC Young Guns, Moleskine and Lettera 27, Art Directors Club; 100 WINERS – Step annual design u SAD-u, jedne od tri jednakovrijedne nagrade na 46. Zagrebačkom salonu te brojnih drugih nagrada i priznanja za svoj rad.
Djela Danijela Srdareva uvrštena su u više hrvatskih i svjetskih umjetničkih zbirki. Ovakav rezime dosadašnjeg stvaralaštva odličan su povod za razgovor o radu koji stoji iza nagrada i postignuća, o inspiraciji i planovima.
► Iza tebe je već 25 godina stvaralaštva. Kako gledaš na toliki put i godine djelovanja?
Danijel Srdarev: U 26. sam godini stvaralaštva… Ne vjerujem da je prošlo toliko vremena. Počeo sam raditi već na prvoj godini Akademije – moje prve ilustrirane knjige su izašle već u drugom semestru prve godine. Nisam mislio da ću se ikad time baviti, napravio sam to jer su me angažirali na temelju nekih mojih radova. Nikad nisam mislio da će to biti nešto što zapravo traži jednaki angažman kao i moje primarno područje djelovanja – slikarstvo.
► Danas iza sebe imaš popriličnu bibliografiju knjiga koje mlađima približavaju umjetnost i arhitekturu: serije Umjetnost za djecu i Arhitektura za djecu, o kojima smo na Vizkulturi često pisali (primjerice, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje i ovdje). Kako si se odlučio posvetiti tome i što se nadaš da će čitatelji (djeca i roditelji) „preuzeti“ iz njih?
Danijel Srdarev: Ne radim to da bih docirao, to je jednostavno najbolji način na koji mogu pružiti ta znanja. To je promišljanje proizašlo iz nekih mojih afiniteta, prema oblikovanju knjiga, prema autorima koji su radili slične stvari u ranijim dekadama, a zapravo je nešto što me veseli unutar mog rada. Godinama sam odlazio u Bolognu na najveći svjetski sama knjiga. Nekoliko godina zaredom radio sam na likovnom oblikovanju hrvatskog paviljona i posjećivao sajam zbog toga. Tako sam u Bologni otkrio super knjižare i neke autore koji nisu kod nas poznati ili za njih zna vrlo mali krug ljudi. To me podsjetilo na knjige iz djetinjstva koje su bile oblikovane s nekim pauspapirima, što je bila rijetkost, a ja sam ih dobivao iz Nizozemske. Kasnije sam u Bologni, kad je Hrvatska bila zemlja gost, na izložbi Aquamarine Selection izlagao svoje radove baš iz serije Umjetnosti za djecu. Osobno me zanima arhitektura, posebice hrvatska iz razdoblja modernizma. U doba kad se održavao Zagreb Design District u Martićevoj mi je prijateljica Anita Celić sugerirala da nešto zajedno napravimo pa smo prijavili knjigu o Vitiću na kojoj sam već počeo raditi. Ona je napravila kolaže, ja crteže u kombinaciji s grafikama i u vrlo kratkom roku smo tiskali i objavili za taj dan kada smo imali prezentaciju projekta. Kako je to inicijalno bio moj projekt, nastavio sam dalje, pogotovo u doba pandemije kada su se više otvorili, a čak i forsirali ti digitalni kanali. Nisam imao strah da, ako bude digitalno objavljeno, to nitko neće htjeti objaviti u tiskanoj varijanti, što se pokazalo točnim jer će uskoro biti objavljena publikacija Richter: Oblik arhitekture – skulpture za Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu kao knjižica. Imam dogovore i oko naslova koji su već objavljeni, a radim i na novima, već imam gotov dio knjižice o Dragi Galiću. Što se recepcije tiče, djeca to možda vide, pa zaborave u međuvremenu, ali mislim da će im probuditi interes, ostati podsvjesno, jednog dana sigurno da će im se uključiti neka lampica.
► Odakle proizlazi taj interes za arhitekturu razdoblja moderne?
Danijel Srdarev: To je po meni najbolje razdoblje arhitekture u Hrvatskoj, osobito u odnosu na to kako se danas gradi. Razina vještine koja se vidi u nekadašnjim interijerima – intarzije u parketima, terrazzo podovi, to je neusporedivo…
► Kad smo se već dotakli teme približavanja umjetnosti djeci, moram spomenuti i Laboratorio Bestiario, izložbu na kojoj su bili izloženi i radovi na kojima si surađivao s vlastitom kćeri Kišom Vitom. Kako si došao na tu ideju?
Danijel Srdarev: Izložba Laboratorio Bestiario bila je dosad izlagana tri puta. Premijerno je bila prikazana u Šibeniku, u Muzeju grada za vrijeme Međunarodnog dječjeg festivala koji se održava već preko šezdeset godina. Deset godina ranije radio sam na monografiji Dječjeg festivala u Šibeniku, a te godine su me pozvali za izradu plakata i vizuala te da održim samostalnu izložbu. Kako te izložbe posjećuju i djeca, učinilo mi se zgodno raditi s kćeri Kišom Vitom i mali dio posvetiti našim zajedničkim radovima. Katalog sam radio sa studijem Bilić-Müller s kojima surađujem na svim svojim izložbama od samih početaka. Glavni dio kataloga prikazuje moje radove, a knjižica koja je na koricama zaklamana prikazuje one koje smo mi zajednički producirali i neki procesi koji stoje iza tih radova. Mislim da to djeci promijeni percepciju. Radili smo mitološka bića, ali iza toga stoji cijeli proces čitanja tih knjiga, otiskivanja grafika. Od rođenja ju vodimo na izložbe, u tom je svijetu, ali iznenadilo me kad smo radili te grafike, pa je kao trogodišnjakinja rekla: „To sam htjela! Uspjela sam! Ovo izgleda kao Lucio Fontana!“
Projekt sam izložio i u Uraniji u Zagrebu (link) , tamo sam izložbu htio prilagoditi prostoru, pa mi je prijateljica montažerka Ana Štulina napravila video od mojih kratkih videa i fotki rada s Kišom Vitom, koji je bio predstavljen u centralnom dijelu oko kojeg su bili izloženi moji radovi, a povezivao je sve te dijelove i objašnjavao cijeli proces.
Na jednoj ranijoj izložbi u Virovitici sam dobio prvu nagradu – samostalnu izložbu. No kako se dvorac Pejačević u kojem se nalazi muzej obnavljao godinama, pa je došao Covid, učinilo mi se kao dobra ideja tu izložbu, koja je bila velika i na kojoj sam dugo radio, i tamo prikazati. Kako su jedan dio postava posvetili industriji tj. produkt dizajnu u kojem ima i Bernardijevih komada, odlučio sam intervenirati postavljanjem ekrana na kojem se mogla listati moja knjižica Bernardi za djecu.
► Kroz tvoj se opus provlače fantastične teme, životinje… Zašto baš životinje, bestijarij? I kako su oni vezani za gradove kao što su Firenca i Venecija?
Danijel Srdarev: U ranijim ciklusima sam se dosta vezao za knjižena djela, započinjao igru sam sa sobom. Proces je taj koji me zapravo najviše veseli – u njemu promišljaš milijardu drugih stvari koje su totalno suprotne od tog što radiš. Na putovanjima često crtam svoje putne dnevničke crteže. Imao sam već puno blokova kad mi je urednica Meridijana Petra Somek predložila da ih objavljujemo u posebnom dijelu Meridijana i dosad ih je izašlo već osam ili devet. U predzadnjem broju je baš izašao moj dnevnik iz Portugala, a ranije su već izlazili London, Basel, Zürich, Bologna, Venecija… To nisu bile skice za slike već crteži koji su u jednom trenu direktno počeli utjecati na moje slikarstvo. Bitan mi je narativ unutar kojeg mogu dati svoju ekspresiju, formu koja drži to sve na okupu. Ta forma i tema životinje može se percipirati na različite načine. Tako se razvio jedan ciklus iz kojeg je proizašla izložba Bestijarij u Galeriji Kranjčar. Katalog za ovu izložbu su također dizajnirale Dora Bilić i Tina Müller iz studija Bilić-Müller, a bio je i uvršten na izložbu Strani predmeti autora Marka Goluba koja je nedavno održana u Galeriji HDD (link).
► Slikarstvo ponekad djeluje kao samotan posao, no iza tebe su brojne uspješne suradnje. Jedna od važnijih za spomenuti je i ona s dizajnericom Majom Bagić Barić na vizualima za Festival europske kratke priče, a zajedno ste radili i plakat za Vizkulturino Plakatiranje (link) . Kako je izgledala dugogodišnja suradnja slikara i dizajnerice?
Danijel Srdarev: Osam godina smo radili Festival europske kratke priče. Svake godine je jedna zemlja bila gost, pa se vizual temeljio na zemlji partneru te godine. Kad je suradnja s Festivalom završila, sve smo to prikazali na izložbi Letači iznad sadržaja u HDD-u 2015., jer smo htjeli taj dugogodišnji rad objediniti u nekoj publikaciji (link). Na naslovnicu smo stavili plakat prve godine naše suradnje jer se on ne odnosi na nijednu pojedinu zemlju, a za njega smo 2007. osvojili i Golden G na Graphis Poster Annualu u New Yorku. Godine 2010., kada je Katalonija bila partner, taj je plakat izabran među najboljih 100 plakata na svijetu u Cincinnatiju. Premda se od nagrada ne živi, one su uvijek podrška.
► Slikarstvo, grafika, izdavaštvo – ali u tvojoj biografiji ističu se i suradnje u kazalištu. Je li ti kao slikaru bilo izazovno baviti se prostorom – scenografijom i skulpturom?
Danijel Srdarev: Prva predstava na kojoj sam radio bila je Ivica i Marica u kazalištu Trešnja s Matejom Koležnik. Alan Hranitelj je radio kostime, a ja scenografiju. Glumci su na štulama, u šumi, a u jednom trenu se sve počinje okretati. To mi je draga predstava. Daria Lorenci glumi vješticu, a Tvrtko Jurić i Aleksandra Naumov Ivicu i Maricu. Kasnije sam, ponovno s Matejom Koležnik, u Sloveniji radio predstavu Skrivnosti koja je dosta camp, a moj rad na njoj bio je skulpturalan. Likovi su bili transformabilni, jedno odijelo se moglo pretvoriti u drugo, a predimenzionirane glave koje sam radio za to mogle su se mijenjati.
S Reneom Medvešekom sam na Muzičkom Biennaleu radio dvije predstave. Pierrot lunaire i Čekić bez gospodara. Nakon toga smo radili operu za djecu, lutkarsku predstavu, ponovno na Muzičkom biennaleu, Žabica kraljica u ZKL-u, s glumcima koji su bili vidljivi na sceni. Za to sam radio i lutke i scenografiju. Zadnja predstava na kojoj sam radio je glazbena suita Šuma Striborova u organizaciji Male opere, a igrala je u K.D. Vatroslav Lisinski.
► Na što si najponosniji dosad u tih 25 godina stvaralaštva?
Danijel Srdarev: Najponosniji sam na sve suradnje koje su se događale kroz vrijeme i na ljude koje sam upoznao na tom svom putu. Predivno je pronaći s ljudima zajednički jezik, pa čak i prijateljstva.
► Imaš li neki savjet za mlađe kolege koji tek su na Akademiji ili završavaju Akademiju kao netko tko je već etabliran i iskusan?
Danijel Srdarev: Nemam uopće takvo mišljenje o sebi, na sebe gledam kao na šljakera. Bitno je da budu svoji. U današnje vrijeme ima užasno puno plagijata, stvari koje ne nastaju iz nekih unutarnjih poriva.
► Na čemu trenutno radiš?
Danijel Srdarev: Radim na slikama za nove izložbe koje će uskoro biti predstavljene.
Portreti i fotografije iz ateljea: Ivan Buvinić
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Ministarstvo kulture i medija RH.
