Imaginacija je temelj za kreativno djelovanje

Živim na riječkom urbanom tkivu rubnoj, udaljenoj i visokoj Drenovi – maloj visoravni iznad Rijeke, gusto urbaniziranoj kroz socijalističke, a u novije vrijeme i svježe investitorske gradnje. U jednoj od novih stanogradnji upravo su otvorene Plodine, percipirane kao prvi kvartovski supermarket ikad. Ritam kretanja autobusom, kojeg maksimalno cijenim kao prijevozno sredstvo, posljednja dva desetljeća činilo je spuštanje prema centru svakih 7 do 10 minuta minuta. Imati i pratiti vozni red bila je nepoznanica jer nije bilo ni potrebe – jednostavno, autobus je vozio često. Tri autobusa u sat vremena! To je ritam 2024. godine pa kao pješaku, ne previše zainteresiranom za ovisnost o automobilu u gradskom životu, vremena je još manje. Između smo rutiniziranog, ali vremenski ograničavajućeg odvođenja djece u školu i vrtiće, nerutiniziranih poslovnih svakodnevica punih vanrednosti, između razgovora u različitim vremenskim zonama, jer već godinama svi kreativni i proaktivni suradnici nam nisu na jednom mjestu (web developer mi živi u Ekvadoru u prašumskoj komuni). Pokazat će se sve to pravom pozadinskom mentalnom scenografijom za razgovor s riječkom arhitekticom Idom Križaj Leko. Izravni povod je činjenica da je Ida nedavno odabrana za povjerenicu hrvatskog nastupa na Venecijanskom bijenalu – 19. Međunarodnoj izložbi arhitekture (o čemu je Vizkultura pisala ovdje) koje će se održati 2025. i to s temom Inteligencija grešaka.

U tom nedostatku vremena i dojmova razmišljam uopće o smislu vođenja i tipkanja klasičnih razgovora. Može li sve to kao interpretativnu transkripciju ispisati neki AI alat, koji možda i bolje poznaje sugovornika nego on/ona samoga sebe? Hoće li jednom samo neki čip spojen iza uha očitati naše misli i prenositi ih na neku čitljivu digitalnu mrežu svima ostalim poput kakve telepatije? Razmišljam o bilo kojoj budućoj semantici i ontologiji razgovora kao novinarske forme, isprepliću se ontološke krize i anksioznosti… Ma kakvoj budućnosti, koga zavaram… Pa danas novinari i autori jedva žele s nekim zapravo razgovarati, jer sve je ili video podcast snimanje, ili tipkanje nakon što sugovornik dobije nekoliko pitanja i doslovno sam ispiše svoj razgovor onako kako želi… mislim si prije pokretanja Google Meeta. Očito živimo svakakve krize – ekonomske, zdravstvene, ratne, klimatološke i naposljetku osobne, obilježene sumnjom u smisao rada, truda, posla (…), što će sve češće dodatno naglašavati kao “Gen Z” i “Gen Alfa” izazov. A upravo je Ida dobar sugovornik za razgovor o takvom svijetu kriznosti. Promišljena kao sugovornica, profesionalno i intelektualno uporno je usmjerena prema razmišljanju o arhitekturi, prostoru i urbanizmu u kontekstu permanentnih i radikalnih stanja krize. I jedna od onih osobi kod kojih se teorija i praksa miješaju na način koji je sve rjeđi. Stoga prije početka nekoliko temeljnih biografskih podataka.

 

 

Ida Križaj Leko arhitektica je koja, nakon 13 godina samostalnog, a ponekad i grupnog rada na arhitektonsko-umjetničkim projektima, preusmjerava svoje profesionalno djelovanje na rad na Sveučilištu u Rijeci, gdje 2022. postaje voditeljica i docentica na interdisciplinarnom sveučilišnom specijalističkom studiju – Urbani studiji, kojeg provodi DELTALAB – Centar za urbanu tranziciju, arhitekturu i urbanizam Sveučilišta u Rijeci. Možemo reći kako su Urbani studij njena dosadašnja kruna razvoja i djelovanja u kontekstu riječke regije. Iako ranim životom i središnjim obrazovanjem Zagrepčanka, nakon završenog fakulteta 2008. godine seli u Rijeku gdje se zapošljava u tada najdinamičnijem riječkom arhitektonskom birou Randić – Turato, kasnije Arhitektonskom birou Turato, gdje radi do 2011., sudjelujući na projektima kao projektant suradnik i koautor. Godine 2013. upisuje se u imenik ovlaštenih arhitekata te osniva vlastiti ured.

Kroz praktičan dio karijere arhitektice prošla je realizacije niza projekata. Dio je autorskog tima sportske dvorane i trga u Krku ovjenčanih nagradom Udruženja hrvatskih arhitekata “Viktor Kovačić” za najuspješnije ostvarenje arhitektonskog stvaralaštva 2014. godine (link). U koautorstvu s Anom Boljar za projekt RIHUB-a osvojila je nagradu “Bernardo Bernardi” za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja 2018. (link).

Dio je kustoskog tima i autor arhitekture i oblikovanja izložbe Fiume Fantastika – Fenomeni grad koji je rezultirao publikacijom Fiume Fantastika, svojevrsnom “enciklopedijom” urbanističke i arhitektonske povijesti Rijeke. Već je upoznata iz prve ruke s nastupom na Venecijanskom bijenalu, kao dio autorskog tima koji je predstavio Hrvatsku 2021. godine s paviljonom Togetherness / Togetherless u selekciji povjerenika Idisa Turata (link). Za projekt adaptacije prostora na riječkim Pećinama za program Moje mjesto pod suncem, gdje je bila u višestrukoj ulozi kao koautorica, mentorica i voditeljica adaptacije, nominirana je 2022. za nagradu “Bernardo Bernardi” za najuspješnije ostvarenje na području unutrašnjeg uređenja i za nagradu Europske unije za suvremenu arhitekturu – Mies van der Rohe Awards (EUMIES AWARDS) u 2024. (link).

Kao što je vidljivo, Ida Križaj Leko kao nositeljica ili članica tima bila je time uključena u neke od najznačajnijih riječkih (ali i hrvatskih) kulturnih ostvarenja, čija svrha ide u rasponu od coworkinga preko rada za studente do projektiranja za socijalno depriviranu djecu. Sve dobri razlozi za pobliže upoznavanje Ide i njezinih razmišljanja o vlastitoj profesiji.

 

 

► Živiš na 23. katu u neboderu na Rastočanima u Rijeci. Srećom, vibracije lifta ili bure ne osjetim dok pričamo. Što ti otkriva taj pogled? Ne osjećaš li strah od takvog pogleda i osjećaja prema Kvarneru? Strahopoštovanje? Neboderi su k tome izgrađeni na brežuljku. Bi li danas (i gdje u Hrvatskoj i Rijeci) izgradila neboder, ukoliko ti dobar investitor pruži priliku? Što bi ti značio zanimljiv i prihvatljiv projektni zadatak iz takvog pravca? 

Ida Križaj Leko: Važno mi je reći kako sam prestala imati, ako sam ga ikada i imala, fetiš na izolirane objekte. Želja mi je da se preispituju mnoge druge širine djelovanja u prostoru. Samo bavljenje objektom u prostoru nije dovoljno, a ovaj trenutak još je važniji, jer najveći CO2 otisak radi upravo izgrađeni okoliš pri čemu neslavno prvo i drugo mjesto dijele poljoprivreda i građevinski sektor. U tom se kontekstu i mi kao arhitekti moramo odgovorno repozicionirati.

Slobodno je postaviti pitanje koji je uopće smisao nove izgradnje, posebno nebodera, ako nema neke šire svrhe ili nekog tehničkog opravdanja. Neboderi ponekad mogu biti ikonični za sredinu, svojevrsni landmark, ili pak prikaz moći. No nikako ne mogu zamisliti neboder bez da je dio neke cjeline i smisla… No ako je bolje rješenje i cjelina može funkcionirati na pozitivan način, može biti zanimljiv. Rijeka ima prazan neboder HŽ-a, donedavno je i neboder Tower Centra bio prazan. Iskreno, zanimljivo bi mi bilo raditi rekonstrukciju i obnovu HŽ nebodera – i osobno puno smislenije.

Rijeka mi ovakvim mjerilom jako odgovara, uzbudljiva mi je i s pogrešnim stvarima. Sigurno je demografija ono glavno što je problematično, jer jednostavno ljudi u Hrvatskoj i regiji sve je manje. U isto vrijeme izgrađeni i planirani metar na kvadrat u gradovima, posebno Rijeci, izrazito je gust. Živeći na 23. katu s pogledom na sve, shvatiš bolje realnost tog procesa izgradnje. Jedan timelapse projekt s balkonskim fotografijama to bi sjajno prikazao. Odvija se i povlačenje u Gorski kotar, kao da Riječani bježe iza brda, no i tamo je budućnost neizvjesna.

 

► Pomalo adrenalinski zanima te svijet nevolja, problema, nošenja s njima ili neke radikalne situacije. To se vidi kroz dosta aktivnosti koje se provlače kroz tvoj stručni rad poput projekata na kojima si radila Mreža hrane, Budućnost kao alat, Probiotech, Next Vojak… 

Ida Križaj Leko: Istina, često je tu svijet apokalipse, jer me oduvijek fascinira i sve je realniji. Ali sve je imalo prirodnu genezu – 2005. godine dogodilo se nešto jako važno za moj profesionalni razvoj kroz sudjelovanje na masterclassu Protupoplavna kuća koji je vodio arhitekt Greg Lynn, a organizirao Berlage Institut u sklopu 2. Arhitektonskog bijenala u Rotterdamu (IABR). Temu bijenala, Poplava, osmislio je glavni kustos, krajobrazni arhitekt Adriaan Geuze. Veza između Hrvatske i drugih bivših jugoslavenskih zemalja i Nizozemske u području arhitekture ima svoju povijest zahvaljujući Vedranu Mimici koji je bio direktor Berlage instituta i ondje provodio poslijediplomski studijski program koji je odškolovao mnoge hrvatske arhitekte. Ta se prilika otvorila nakon Vedranovog poziva za dva studenta s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, kada smo odabrani kolega Miro Roman i ja. U tom trenutku sve mi je djelovalo jako apstraktno, ali s obzirom da sam i riječno dijete s međimurskim korijenima, bilo mi je dosta tjelesno razumljivo. Protupoplavnu kuću smo kao pripremni zadatak radili u Zagrebu uz mentorstvo prof. Tončija Žarnića, a sve je uključivalo puno spekulacije o tome kada će uopće ta poplava, i što je protupoplavna kuća kada poplave nema. Ekstremna stanja su mi bila i ostala užasno uzbudljiva, a sada jedno takvo i živimo.

 

 

► Možda to ima veze i s karakteristikama teme ulaska u svijet rada i prolaska kroz mladost naše generacije. Ako sam dobro shvatio, odstudirala si arhitekturu finalno 2008. godine, famozne po velikoj financijskoj krizi koja će nas pratiti s posljedicama godinama.  Poslije su nas ulovile i ostale “divote”… Što je bilo prije toga?

Ida Križaj Leko: Tako je. Išla sam u XV. gimnaziju, popularni MIOC koji je često istican kao najbolja zagrebačka škola, a istovremeno je bio najudaljeniji od kvarta u kojem sam tada živjela pa je u domu  bilo roditeljske brige kako ćeš ti dijete tako daleko. No bilo je to vrijeme super javnog prijevoza, a meni je trebalo takvo iskustvo. Zanimalo me inženjersko razmišljanje i logičnost, iako sada u svijetu koji nas okružuje, i kroz sve te godine, malo je toga ispalo logično. Bilo je tu i ključnih utjecaja iz profesorskog okruženja. To je svakako Karmen Ratković, profesorica iz likovnog, jedna od osnivačica Centra za ženske studije koja je, među ostalima, mene i školsku kolegicu Anu Labudović, kasnije isto tako riječku kreativnu doseljenicu, godine 2000. uvukla u izložbu Pitam se, pitam može li drugačije? koja je bila dio istraživačkog projekta B.a.b.a. Pričalo se o percepcijama i konstrukcijama žene u knjigama, čitankama… To su bila važna formativna iskustva. Znala sam kasnije da ne želim Akademiju ili neki klasičan inženjerski pravac, jer sam jednako htjela i tu logičnost koju ima matematika, ali i slobodno izražavanje karakteristično za umjetnost. Svakako je arhitektura to dobro spojila, iako u prvi mah nisam znala što je točno arhitektura. Da, diplomirala sam famozne 2008. godine, valjala se tada financijska kriznost, a ja sam se prijavila u Rijeci i Zagrebu ne bih li dobila posao kod Randića i Turata. I tako je krenulo s Rijekom, jer dobro smo se razumjeli na tom poslu, ispao je to baš jedan odličan staž kroz koji sam puno učila o Rijeci. Ispostavilo se da je Rijeka spoj hrabrih inženjerskih infrastrukturnih poteza, ali i prostornih paradoksa koji iz umjetničke pozicije postaju nepresušna inspiracija te ću o njoj nastaviti trajno razmišljati. Brzo sam se osamostalila te krenula u svojim putem uz puno različitih suradnji, a one su mi posebno važne posljednjih godina u obliku zdravog timskog rada i formiranja trajnijeg kolektiva.

 

 

► Od srednjoškolke koja analizira žene u čitankama do Venecije! Na predstojećoj 19. Međunarodnoj izložbi arhitekture Venecijanskoga bijenala 2025. predstavljat ćeš Hrvatsku projektom Inteligencija grešaka. Koliko je naziv retoričko-poetska igra, koliko “okrugli kvadrat”, koliko teza iza čijeg značenja snažno stojite? Postoji li globalno relevantan sadržaj rada?

Ida Križaj Leko: Projekt i njegov naziv direktno se povezuju sa zadanom krovnom temom bijenala naziva Intelligens koju je postavio glavni kustos arhitekt Carlo Ratti. Sam naziv je novokovanica koja spaja engleski pojam ‘intelligence (inteligencija) i latinski pojam gens koji u prijevodu znači ljudi. Ratti u pozivu naglašava nužnost buduće inteligencije kao uključive, mnogostruke i iznad limita trenutno sveprisutne i prevladavajuće umjetne inteligencije.

Inteligencija grešaka nastala je iz razmišljanja o ekstremnom u post-antropocenskom razdoblju na globalnoj razini, ali iz pozicije lokalnog konteksta. Kolega Marko Luka Zubčić i ja smo kroz zajednički rad i suradnju razvili ideju za jednu radionicu pod nazivom Disequilibrium Utlity koja se bavi time kako iskoristiti nešto što je izvan normalnog stanja kao alat za postizanje pozitivnog cilja. Na Urbanim studijima smo tu ideju razvili u design-driven metodu pod nazivom Žetva grešaka. Pitanje je kako razmišljati o budućnosti nekog prostora kada ovdje gdje živimo većinom susrećemo neka problematična stanja; ispravno je češće slučajnost nego rezultat nekog plana. A modernistički postulati u arhitekturi nam pak govore da projektiramo idealna stanja – i to čak bez uključivanja korisnika, već na temelju toga što mi kao arhitekti projiciramo da bi bilo idealno stanje za buduće korisnike. A to je krivo. Ljudi koji žive npr. u nekoj obiteljskoj kući ne žive idealne živote, većina vremena je neka devijacija te o tome treba razmišljati pri projektiranju.

U ime tima koji će predstavljati Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 2025. godine smatramo ovaj pristup odgovornim ponašanjem u svijetu ograničenih resursa jer se bazira na artikulaciji postojećeg stanja i njegovoj reupotrebi za osmišljavanje poželjne budućnosti. Ali smo i stava da je on usmjeren napredovanju jer je ključno obilježje nekog sustava koji može pouzdano rješavati probleme i učiti njegova sposobnost prepoznavanja i revidiranja greške.

Bitno je reći da je kontekst višestrukih kriza onaj koji Carlo Ratti adresira u svojoj temi vrlo jasno naglašavajući ga problematičnim prvenstveno za arhitekturu i arhitekte. Kroz vlastiti put djelovanja intuitivno sam osjetila da je to tema koja me motivira. Ratti je u svom kustoskom konceptu dao naslutiti da je to poziv spašavanje svijeta. Naravno, ako nismo zakasnili, kako i sam kaže.

 

 

 

► Očito ti je važan dio priče tim kojeg čine Ana Boljar, Jana Čulek, Iva Peručić, Marino Krstačić-Furić i Ana Tomić te Marko-Luka Zubčić. Koja je vaša geneza i što nastaje iz takve timske kemije? Kreativno polje često je područje ega i ostalih napetosti…

Ida Križaj Leko: Mislim da je vrijeme usamljenih genijalaca završilo i da je u ovakvom svijetu neodrživo. Dolaskom na Sveučilište rekla sam si kako je vrijeme da počnem stvarati kolektiv, skupinu ljudi s kojima si vrijednosno, umjetnički, intelektualno, prijateljski odgovaram. Ovaj tim je rezultat različitih kombinacija suradnji u različitim vremenskim intervalima. Čak i ako smo disciplinski isti, svi pristupamo drugačije nekom zadatku te se naposljetku nadopunjujemo ka dolasku do zajedničkog cilja. Zanimljivo je da je zajednički nazivnik tima, nećeš vjerovati, Rijeka – iako je u timu samo jedan Riječanin. Rijeka nas povezuje kroz rad, ali i mjesto stvaranja i ostvarenja. I do ovog intervjua nisam to toliko jasno povezala.

Naš projekt Inteligencija grešaka uzima greške, uobičajeno praćene negativnom konotacijom, te njih same sagledava kao potencijalne nove operativne resurse. Repozitorij grešaka time postaje moćan alat za učenje, inteligentno suočavanje s kriznim i kritičnim stanjem, promjenu obrazaca ponašanja i unapređenje institucijske i kolektivne inteligencije.

 

 

► Možeš li se osvrnuti na Urbane studije i recentni rad DeltaLaba u smislu rezultata, gušta i patnje kroz proces ovih par godina. Postoji li tvoj opipljiv prelazak i jače skretanje iz svijeta arhitektonske prakse prema teoriji?

Ida Križaj Leko: Ne bih rekla da sam igdje skrenula, čak bih rekla da sam i više povezana s praksom, samo sada na različitim razinama i u okruženju institucije. Znanje iz vlastite prakse sada mogu prenositi, ali mogu i steći nova znanja od multidisciplinarne grupe nastavnika i studenata na Urbanim studijima.

U zadnje dvije godine, koliko sam ovdje, čini mi da su se iskristalizirali prioriteti i jasnije usmjerenje za stvaranje znanstveno-umjetničko-edukacijskog think-tanka koji istražuje i stvara ideje za prostor u aktualnom vremenu iz pozicije arhitekture, strateškog planiranja, umjetnosti, filozofije, prava, ali i iz pozicije građana, stručnjaka, amatera itd. Urbani studiji su nukleus oko kojeg se gradi sadržaj, stvaraju nova znanja, proširuju prakse, istražuju goruće teme i najbitnije – okuplja kolektiv. Studij je zapravo neki oblik eksperimentalnog realizma. Eksperimentiraš preko poznatog, ali ne jer je svrha samom sebi, već uključuješ stvarnost, tj. težiš njegovoj primjenjivosti. Iz svega može nastati neko novo rješenje, od detalja do sustava koji možemo testirati.

Želja je ojačati interdisciplinarno umjetničko područje jer osmišljavanje prostora, stvaranje vizija i načina na koji ih stvaramo jest glavni fokus. Primjenjivost znanja je u otvaranju mogućnosti za stvarno djelovanje. Sve češće se adresira kriza imaginacije kao ona koja prednjači ispred drugih. Ubrzanje i progres su u disciplinama koje oblikuju prostor rezultirale enormnom količinom standarda i normi koje pak smanjuju mogućnosti za imaginacijom. A imaginacija je temelj za umjetničko djelovanje. Za takvo djelovanje potrebno je vrijeme i posvećenost. Vizija nekog grada neće nastati ako je taj grad instrumentaliziran u svrhu nečijeg kapitala koji se ostvaruje kroz brzo djelovanje i kataloški odabir.

 

 

► Možda i zbog te krize imaginacije, teme urbanizma kao da su u nekom fokusu društva, pomalo čak i iznenadno…

Ida Križaj Leko: Nisu to teme urbanizma, primjerenije je koristiti pojam gradogradnje. Urbanizam je danas slično prožet vrlo egzaktnom znanošću te razmišljanjem o idealnom, što je opet neki modernistički zaostatak. Nije urbanizam dovoljan da bi suvremeni grad uopće razumjeli, učinili boljim ili otpornijim. Potrebna znanja puno su šira. Urbanizam je vrlo uzak prema toj potrebi interdisciplinarnosti. Moramo postaviti i neka nova pitanja i zauzeti drugačije pozicije gledanja van ekrana naših računala. Analogno tome, moramo se pitati i što je s urbanizmom digitalnog svijeta?

Ali vratimo se na pitanje u kojem ćemo pojam urbanizam zamijeniti s pojmom grad i izgrađeni okoliš. Kako to da je sve više ljudi zainteresirano za prostore grada i za izgrađeni okoliš koji ih okružuje? Razlog je vrlo praktičan. Nakon pandemije naši su gradovi postali gradilišta, a samim time kvaliteta svakodnevice građana naglo je pala. Ali kako to da odjednom imamo toliku količinu gradilišta? Više je razloga. Jedan je razlog u tome jer je Hrvatska povukla velika sredstva iz kohezijskih fondova za obnovu i razvoj što će joj omogućiti (planirano je tako) da dostigne prve ciljeve klimatske otpornosti do 2030. godine, a druge do 2050. Drugi je razlog također proizašao iz europskih politika, a tiče se razvoja mobilnosti ljudi i roba na održiv način pa se tako razvijaju novi prometni putevi kao što je npr. riječka luka, ali se planiraju rekonstruirati već postojeći putevi, gdje je prioritet stavljen na željeznički promet. Neprekinuta mobilnost je zadani cilj koji je nastao nakon zastoja koji je prouzročio Covid, a rekonstrukcije postojećih trasa proizlaze kao rješenje smanjenja CO2. Treći razlog, koji najviše utječe na nezadovoljstvo građana, oduzimanje je javnog prostora gradnjom turističke namjene. Tu pak sudjeluju svi, lokalno stanovništvo, strani kapital i javna samouprava koji na momente više liče nekom bezglavom čudovištu koje juriša bagerom po obali i poljima. Uz sve to ne zaboravimo ekonomsku, ratnu i klimatsku krizu koja uzrokuje i velike migracije ljudi u potrazi za boljim životom. Sve to se događa u maloj zemlji Hrvatskoj koja nema donesene politike ili strategije koje uređuju prava i način ponašanja te mjere zaštite prostora. Građani su većinom nezadovoljni, ali ne samo zbog lošijeg života u gradu, nego zato što nemaju sve podatke, neke stvari ne razumiju, a za neke ih se nije pitalo.

 

 

► Možda trebamo pitati djecu, tu ne nedostaje imaginacije. Koliko ti je zanimljivo dizajniranje grada za djecu, pa i u tim ekstremnim uvjetima u kojem se počinje tvrditi da se i ne želi imati djecu baš zbog uvjeta života? Uz druge probleme nije li to jedan od njih? Radila si i na hvaljenoj sportskoj dvorani na Krku, čiji su značajni korisnici zasigurno upravo djeca, a jednako uspješan je i projekt prostora Mojeg mjesta pod suncem… Osjetljive teme, što kažu povratne reakcije korisnika sada, nakon što je prošlo neko konkretno vrijeme od realizacije…?

Ida Križaj Leko: Prije svega moram reći kako Moje mjesto pod suncem proizlazi iz velikog zalaganje udruge CeKaDe – Centra za kulturu dijaloga. Prvi projekt kojim su se bavili bila je lakša distribucija hrane gladnima i siromašnima. Detektiran je problem neučinkovite donacije hrane velikih prodajnih lanaca, iza koje su bile ključne politike oporezivanja donacija koje su rezultirale bacanjem nevjerojatne količine hrane. S ciljem stvaranja učinkovitijeg načina doniranja hrane i kroz zagovaračku medijsku kampanju uspjeli su ukinuti PDV na doniranu hranu direktnom izmjenom Pravilnika o PDV-u na doniranu hranu.

Nakon toga, spajanjem s obiteljima na rubu siromaštva, uvidjeli su niz drugih problema; osim ekonomskih, djeca iz tih obitelji izvan nastave u školama nemaju ništa – ni prostor za zadaću, niti kompjuter, a ni svijest o drugim mogućnostima. Tako je osmišljen projekt Moje mjesto pod suncem kojim se želi stvoriti taj dnevni boravak, a djeci ukazati na to da mogu biti i pravnici i liječnici. Kako je broj djece i obitelji rastao, nužno je bilo naći i osmisliti prostor za provedbu projekta. Projekt je rezultirao osmišljenim arhitektonskim prostorom, ali tu je bio posebno poučan proces zagovaranja kako prostora, tako i financija kojima će se prostor obnoviti i useliti. Proces građenja i proces zagovaranja događao se paralelno, ali cilj zbog kojeg smo svi bili prisutni i gurali svatko sa svoje strane bio je toliko jak i neupitan da je na kraju doveo do uspješne realizacije. Povratne informacije koje imam iz udruge jest da su djeca totalno prigrlila prostor, svaku nišu i svaku ciglu. Stariji se na prvu iznenade, što mislim da je povezano s asocijacijom socijalnih skupina s ružnim i neuglednim.

Takvih tema i pitanja koja se baziraju na pravu na neki prostor (dom, grad itd.) bit će sve više. Gdje su prostori za migrante? Realno, gradimo domove samo za bogate, dok trebamo mjesta inkluzije. U ovakvim projektima arhitektura jasno doprinosi društvu, ali je ona proizašla iz dobre ideje udruge koja se bori protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Potrebne su javne politike koje stvaraju takve prostore.

 

 

► Prostora ima, ljudi manje. Nacionalni si predstavnik u međunarodnoj inicijativi HOUSEEUROPE.EU koja zagovara promjenu zakonodavnog okvira Europske unije usmjerenog na obnovu, renovaciju i popravak postojećih građevina. Three key pillars zvuče izazovno: (I) tax reductions for renovation works and reused materials, (II) fair rules to assess the risks and potentials of existing buildings, and (III) new values for the embedded CO2 in existing structures. Postoje li neke konkretne aktivnosti na tom planu ili tvoje razmišljanje kako uopće u nacionalnom okviru poboljšati takve procese? Ne znam, nama su u “Benčiću” uglavnom govorili da smo trebali sve srušiti, a i s cijenama je bilo puno borbe… Naravno, da smo srušili, razvilo bi se kukanje da smo uništili baštinu.

Ida Križaj Leko: HOUSEOFEUROPE.EU angažman je savršen nastavak onoga moje tvrdnje da nisam sigurna trebaju li novi objekti uopće nastajati. Sve je više prakticirajućih arhitekata koji na neki zadatak odgovaraju minimalnim ili čak nikakvim intervencijama (Lacaton&Vassal) do onih koji svjesno djeluju samo kroz obnovu postojećih zgrada (bplus.xyz).

Kroz svoju sam praksu najviše radila na oživljavanju postojećeg kroz projekte rekonstrukcije i obnove. Na konferenciji u Esch-sur-Alzette, koji je tada bio EPK 2022., pričala sam o revitalizaciji riječkog Exportdrva u sklopu projekta Rijeka 2020 – EPK koji je najmanje bitan u svojoj arhitektonskoj pojavnosti, već kroz razine kojima se zgrada osvajala kao novi javni gradski prostor. Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture dodijelilo je Gradu Rijeci koncesiju na pet godina za obnovljenu zgradu za javne i nekomercijalne programe. Uz zgradu dodijeljen je vanjski prostor uz Mrtvi kanal, čime je oslobođena komunikacija za građane preko tog jednog pješačkog prijelaza, a to je potpuno promijenilo priču u centru Rijeke: famozna Delta time je oslobođena.

Na toj sam konferenciji upoznala entuzijaste koji su pokrenuli ovu inicijativu, a temu preizgradnje gledaju s ogromnom količnom skepse. Rušimo ne bi li gradili novo, što karakterizira i normizacija građevinskih proizvoda i arhitekture. To nikako nije dobro. Mi se borimo da EU stvarno stvori okvir koji će spriječiti skupoću rekonstrukcija u odnosu na nove zgrade. Ti lokalno možeš raditi jako jeftine rekonstrukcije, ako se kvalitetnije pristupi materijalima. Glavni cilj svega je svakako smanjenje CO2 otiska. 1. veljače 2025. kreće zagovaračka kampanja s već sada puno podržavatelja, čiji je cilj prikupljanje potpisa u svakoj zemlji EU kao osnov za pokretanje promjene politika na europskoj razini. Medij odabran za kampanju je film kao onaj koji ima najveći utjecaj na širu javnost kada se želi plasirati neki narativ o arhitekturi.

 

 

► Očito, Rijeka 2020 Europska prijestolnica kulture ostavila je tragova u tvom profesionalnom životopisu. Radila si RiHub kao svojevrsni coworking prostor, prilagodbu spomenutog Exportdrva u multifunkcionalni izvedbeni prostor, bila si dio tima programskog pravca Slatko&slano iz čega je izrastao i DeltaLab, uključena si i produkciju krunske knjige i izložbe Fiume Fantastika. Cijeli jedan legacy vrti se samo oko te sfere. EPK je bio veliki riječki narativ optimizma koji je vodio puno razvojnih niti do 2020. godine. U čemu vidiš sljedeći veliki motivacijski i izvedbeni okvir dok plovimo prema 2030., 2040., 2050. godini? 

Ida Križaj Leko: Vrlo brzo nakon što je završen projekt Rijeka 2020 EPK stvoren je novi narativ – Rijeka Gateway u ritmu kojega se odvija najveći dio trenutnog krupnog razvoja. Očito Rijeka nije statičan grad, ali bojim se koliko je ovaj posljednji osmišljen za ljude. Originalno u XIX. stoljeću sigurno nije slagan da bude nešto posebno prijateljski prema građanima jer ovo je grad ulaza i izlaza stvari. EPK je stvarao viziju naše zajedničke budućnosti. Pa samo kada se sjetim svih ljudi koji su tada dolazili ili se doselili u Rijeku iz sfere kulture. Iako će se sljedećih godina govoriti samo o dizalicama i kontejnerima, nadam se da nećemo biti naivni kako se to tiče nas. Vidim ovaj zaokret kao motivaciju i inspiraciju za stvaranje naše vizije budućnosti grada i županije kojom ćemo se baviti i s drugom generacijom Urbanih studija.

 

 

► Opet smo na terasi nebodera na Rastočinama. Kontejnerski brodovi čekaju, a dizalice novog terminala radikalno mijenjaju vizuru. Što misliš, koju grešku možemo pretvoriti u nešto super ili postoji li nešto o čemu smo jako kritični, a zapravo je super i već takvo pogrešno? 

Ida Križaj Leko: Na mene i moj rad duboko je utjecala knjiga Subnature, Architecture’s Other Environments Davida Gissena, objavljena 2009. godine. U toj knjizi prvi put se odnos prirode i arhitekture sagledava iz pozicije nepoželjnih i nevidljivih elemenata koji nastaju simultano kao posljedica prirodnih procesa i posljedica nastajanja i trajanja neke arhitekture. Prašina, blato, ispušni plinovi, smeće, građevinski otpad, korov i insekti neki su od elemenata koje Gissen naziva subnatures koje aktualizira kao potencijalne za uključivanje u arhitektonski diskurs. Njegova pozicija je i kritička prema arhitekturi koja uključuje prirodu samo kada u njoj prepoznaje funkcionalnu korist za sebe i koja zatvara oči pred materijom koju sama akumulira svojim postojanjem. Gissen ide toliko daleko da svakom elementu uz njegovu povijesnu genezu pridružuje aktualan projekt iz suvremene prakse. Subnatures su ultimativne greške. S 23. kata nebodera pratila sam gomilu željeznog otpada uz zgradu Metropolisa koji mijenja svoj volumen kroz vrijeme. I ta gomila nije nestala, još uvijek živi prvi red do mora. Počela sam razmišljati kako bi vrhunac inovativnosti bio kada bismo svu tu gomilu mogli upotrijebiti kao materijal kojim gradimo, a ne koji na vrlo komplicirani način pokušavamo razgraditi. Stvorila sam spekulativnu ilustraciju i priču metodom žetve te greške.

 

 

Ja pak na niti jedan od autobusa na koji sam žurio nisam stigao. A tek ćemo vidjeti koliko je inteligencije u greški postupka raspadanja javnog prijevoza u jednom “tvrdom” i visokom gradu poput Rijeke. Možda u Veneciji.  

 

 

 

Autor: Kristian Benić / tekstove ovog autora potražite na linku

 

 

Zahvaljujemo Idi Križaj Leko na ustupljenim vizualnim materijalima.