Iako kontinuirano prisutan u Hrvatskoj i susjednim zemljama, arhitekt Ivan Prtenjak najveći je dio profesionalne karijere proveo u Bruxellesu. Obrazovan je u Zagrebu, neko je vrijeme radio na Institutu za povijest umjetnosti, da bi 1968. otišao u Belgiju. Njegov dosadašnji radni vijek obilježila je velika produkcija s nizom realizacija u desetak zemalja i tri kontinenta.
Ovaj intervju nastao je u sklopu projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma, a fokus ima na tuniskim projektima arhitekta Prtenjaka te njegovim afričkim i drugim vaneuropskim realizacijama – osobito turističkom kompleksu u tuniskoj Kelibiji u sklopu kojega je izgradio Kuću pokraj mora, nominiranu 1995. godine za Nagradu Aga Khan za arhitekturu.
*Ivan Prtenjak
► Vaš prvi i najveći projekt u Tunisu je turističko naselje u Kelibiji nazvano “El Mansourah” kako se zove i plaža uz koju se nalazi, a građeno je od 1969. do 1971. godine u neposrednoj blizini Cap Bona, najisturenije točke te zemlje prema Europi. Kako je došlo do tog projekta, što vas je inspiriralo i što on podrazumijeva?
Ivan Prtenjak: Početkom 1968. ušao sam u Groupe Structures, najveći i najznačajniji urbanističko-arhitektonski ured u Belgiji. Primio me je arhitekt Jacques Boseret koji je studirao u Beču kod Josepha Hoffmanna. Nije pogledao moje diplome, projekte i crteže, nego me je procijenio po poznavanju arhitekture Beča i Zagreba na početku stoljeća, a naročito po poznavanju Hoffmannovog djela. Kao profesor arhitekture i vrstan pedagog, procijenio je da mi može povjeriti idejne projekte za mnogobrojna vanserijska zdanja sa specifičnim sadržajima.
Početkom 1969. godine u Tunis se iz Bruxellesa uputila velika ekipa političara, investitora, urbanista i arhitekata u informativnu misiju o mogućnostima turističke izgradnje u mjestima kao što su Sidi Rais, Kelibia, Nabeul, Hamammet itd. Arhitekt Boseret uklopio me kao najmlađeg člana u ekipu. Za taj put proučio sam detaljno arapsku arhitekturu općenito, kao i podatke o lokacijama koje smo planirali posjetiti pa sam se na licu mjesta istaknuo kao ekspert te je odlučeno da mi se povjeri projekt turističkog naselja Kelibija.
Nedaleko od luke u Kelibiji, zaštićene velikom mletačkom tvrđavom, nalazi se velika plaža s bijelim pijeskom, ispred kamenih stijena i divlje vegetacije koja je te 1969. godine bila netaknuta. U tom ambijentu predviđala se izgradnja samostalnih kuća, kuća u nizu, manjih vila te hotela, restorana i trgovina. U urbanističkoj koncepciji želio sam ponajprije sačuvati izvorni karakter krajolika s plažom. Kreirao sam 15 “otoka” zaokruženih vegetacijom u koje sam uklopio isključivo prizemne kuće. U pozadini, iza tih objekata integriranih u prirodu, situirao sam restorane, trgovine, sportske objekte, hotele…
Tom gradacijom od manjeg prema većem, od individualnog prema zajedničkom, želio sam stvoriti harmoničnu cjelinu u kojoj glavni element ostaje priroda i revalorizirana “rajska plaža”.
*Kuća pokraj mora
► Prvi realizirani objekt u sklopu kompleksa u Kelibiji bila je Kuća pokraj mora. Kako ste u jednom našem razgovoru naveli, tu ste kuću već pri prvom dolasku na lokaciju skicirali u pijesku na mjestu gdje će i biti izgrađena. Kakva je to kuća?
Ivan Prtenjak: Uz samu plažu, investitor je želio izgraditi jedan objekt koji bi svojim sadržajem i oblikom bio ogledni primjer tipologije arhitekture budućeg naselja. Program je predviđao uređenje restorana s maurskom kavanom i stanom pa je prostor trebalo organizirati na dva načina života: zapadnjački za turiste i tradicionalni za tunisku obitelj. Prostor restorana s velikim staklenim stijenama otvoren je prema plaži i moru, dok je onaj za obitelj artikuliran oko poluzatvorenog patija. Ta dva različita prostora povezana su jednim neutralnim prostorom koji ljeti služi kao salon za turiste, a zimi kao dnevni boravak za obitelj. Te su funkcije oblikovno jasno izražene: tri velike kupole za kavanu, tri manje kupole za obitelj, te veći volumen dnevnog boravka natkriven križno-bačvastim svodom. Zidovi servisnih prostora u pomacima prate prirodni ritam kamenih stijena.
Arhitektura Kuće pokraj mora nastala je na osnovu suvremene interpretacije tradicionalne arapske arhitekture. Ona se uklapa u tradiciju moderne arhitekture, ali bez “modernizma”. Prostorna igra volumena proizlazi iz jednostavne muzičke kompozicije: tri velike i tri male kupole u kontrapunktu s križno-bačvastim svodom, u skladu s ritmom zidova u pomacima.
*Kuća pokraj mora
► Kuća pokraj mora bila je 1995. godine bila nominirana za Nagradu Aga Khan za arhitekturu.
Ivan Prtenjak: Nominacija za prestižnu Aga Khanovu nagradu za arhitekturu dogodila se četvrt stoljeća nakon što je kuća izgrađena, što pokazuje da je prepoznata kao djelo trajnih vrijednosti.
► Bez vašeg znanja, kasnije je izgrađena kopija Kuće pokraj mora i to neposredno pored izvorne. Postoje li neke razlike i što mislite o njihovom suodnosu?
Ivan Prtenjak: Razlika između originalne kuće i njene kopije je u odnosu prema kamenim stijenama. Dok zidovi u pomacima prve kuće prate prirodni tijek stijena, druga kuća nema taj kontakt. No, na plaži one tvore jedinstveni arhitektonski niz.
*Izvorna i identična kopija Kuće pokraj mora / foto: Saša Šimpraga, 2018.
► U sklopu čitavoga kompleksa u Kelibiji je, kako ste i naveli, predviđen i dijelom realiziran još niz drugih kuća u različitim varijantama. Čime ste se tu vodili u procesu stvaranja?
Ivan Prtenjak: Prostor natkriven kupolom u tradicionalnoj tuniskoj arhitekturi toliko me impresionirao da sam ga koristio kao osnovni modul za stvaranje suvremenih oblikovnih struktura. Kao poveznica prostora kvadratnog tlocrta natkrivenih kupolom i onih pravokutnog tlocrta natkrivenih bačvastim svodom, koristio sam ravne krovove različitih oblika. Na ta tri tipa volumena nadovezuje se četvrti prazan prostor omeđen zidovima – mediteranski patio. Dok kuće na padinama karakterizira kupola kao glavni izražajni element, kuće u nizovima uz plažu prepoznatljive su po bačvastim svodovima postavljenim okomito prema horizontu mora. Grupe kuća na padini komponirane su, ovisno o reljefu i orijentaciji, svaki puta u drugačijim međuodnosima. Razlog stvaranja horizontalnih nizova kuća natkrivenih bačvastim svodom, bila je upravo nepredviđena izgradnja druge Kuće pokraj mora. Tako je uz plažu stvoren jedan arhitektonski kontinuitet kupola, bačvastih svodova, križno-bačvastih svodova, patia i terasa natkrivenih pergolom koji se otkrivaju šetnjom uz more.
► Od kuća po padini, bitno je drugačiji projekt nikad dovršeni hotel monumentalnijih dimenzija koji se nalazi na rubu kompleksa. U odnosu na kuće, i tipološki i vizualno radi se o posve različitoj arhitekturi. Kako ste zamislili to zdanje?
Ivan Prtenjak: Svi projekti kuća i restorana s maurskom kavanom, kao i njihova dispozicija na terenu, proizišli su iz detaljnih studija. U to doba, a i kasnije, u Tunisu, kao i u Maroku, bile su u turističkoj izgradnji najčešće prisutne dvije koncepcije: replike europskog modernizma ili imitacije tradicionalne arhitekture koje su često vodile u kič. U tom kontekstu, moj pristup je bio inovatorski jer je bio svjesni nastavak lokalne tradicije, ali ne prijepisom oblikovnih detalja, nego istraživanjem dubljih strukturalnih sazvučja te krajnjom jednostavnosti kojom se postiže monumentalni dojam i kod malih zdanja.
Za hotel, predviđen za drugu vrstu posjetilaca, želio sam stvoriti zdanje koje je “in”. U to doba bio je u hotelskoj izgradnji trend reljefnog raščlanjivanja fasada. Primjer takve arhitekture u Hrvatskoj je Hotel Barbara (1970.) pokraj Zadra arhitekta Bregovca. Projektirao sam jednu varijantu hotela te tipologije pa to u suštini nije moja arhitektura jer nije proizašla iz osobnih izvora. Arapski ugođaj, u osobnom arhitektonskom rječniku, želio sam postići u unutrašnjosti, no taj je projekt nakon izgradnje betonske strukture zaustavljen i takav stoji do danas.
*Kelibija / foto: Saša Šimpraga
► Čitav kompleks nikad nije dovršen i tek je dio radio kraće vrijeme. Što je sve od zamišljenoga ostvareno? Kad je prekinuta gradnja, što je bio razlog i koji je status svega danas?
Ivan Prtenjak: Osim dviju Kuća pokraj mora izgrađeno je nekoliko raznolikih sklopova kuća s kupolama na padini i nizovi kuća s bačvastim svodovima uz plažu. Izgradnja turističkog naselja je zaustavljena nakon promjene vlasti i kompliciranih imovinsko-pravnih odnosa. Naselje sam posjetio 1995 godine povodom nominacije Kuće pokraj mora za Aga Khanovu nagradu. Dio izgrađenog naselja je izvrsno funkcionirao.Terase i plaže bile su pune, a vegetacija uz nizove kuća njegovana u kontrastu s divljom vegetacijom neizgrađenog dijela. Na Kući pokraj mora, na zidu križno-bačvastog svoda, stajao je veliki natpis Bar u tunisko-plavoj boji. Sve mi je djelovalo je kao mali raj za turiste i stanovnike Kelibije. Sadašnje, zapušteno stanje, vidio sam samo na fotografijama. Slike divlje vegetacije iz koje izviru bijela zdanja s kupolama i bačvastim svodovima djeluju mi ponekad kao nadrealistička likovna djela.
► U Hamammetu ste projektirali turističko naselje u sklopu kojega je i bila zamišljena i natkrivena tržnica. Koja je karakteristika tog naselja i što je od toga realizirano?
Ivan Prtenjak: Zadatak ispitati mogućnost turističke izgradnje na velikom terenu nedaleko od povijesnog grada Hamammeta dobio sam nakon uspješnih realizacija u Kelibiji. Teren ima dvije plaže, jednu uz more i jednu uz veliku rijeku, “oued”, (lokalni naziv za “tip” rijeke, op. S.Š.), koja presušuje u sušne dane.
Radio sam cjelovitu studiju s paralelnim urbanističkim kompozicijama u koje sam uklapao moderne modularne strukture: kuće, nizove vila, mala naselja i hotelska zdanja. Među tim projektima bila je i kreacija idealnog “souka” tj. arapske tržnice. Svi objekti bili su u istovjetnim modulima kojima je baza bila kupola promjera od 360 do 480 centimetara te odgovarajući bačvasti svodovi. Na osnovu te unikatne studije investitor je odredio program te sam projektirao cjelovito naselje, uz suradnju na hotelu s kolegom Leopoldom Vanderputteom.
Za razliku od naselja u Kelibiji, uklopljenog u prirodni okoliš, naselje u Hamammetu imalo je sadržajno i oblikovno gradski karakter. Svi objekti, uključujući i hotel, bili su projektirani u istoj arhitektonskoj tipologiji koja je bila određena u mojoj studiji. No, tradicionalna urbana tržnica zamijenjena je u programu modernim trgovinama. Taj projekt kasnije su preuzeli tuniski investitori i ne znam što je realizirano.
*Maketa projekta tržnice u Hammametu
► Kako je došlo do projekta Vile Essaouira u Sousseu 1972. godine i kakav ste projekt tamo izveli?
Ivan Prtenjak: U toku rada na projektu u Hamammetu, jedan investitor iz Genta želio je izgraditi modernu vilu s velikim transparentnim prostorima uz plažu pokraj Sousse-a. Za mene je taj projekt bio kreativni nastavak mog dotadašnjeg rada realiziranog u Kelibiji i sistematiziranog u Hamammetu. Želio sam stvoriti sintezu između “miesovski” prozračnih prostora i tradicionalne arapske arhitekture. Ulazni hol, blagovaonica, dnevni boravak i biblioteka uz veliki mediteranski patio omeđen staklenim stijenama, prelijevaju se jedan u drugi. Ti su prostori prekriveni serijom spojenih bačvastih svodova koji se produžuju iznad velike terase. Veza između dnevnog i noćnog dijela je uspostavljena velikim unutrašnjim vrtom bogate vegetacije u koji je, u arapskoj tradiciji, uklopljen i element vode. Četiri kupole iznad soba uz taj vrt u kontrapunktu su s kupolom kuhinje na drugoj strani. Sklad između arhitekture otvorenih prostora i one zatvorenih očituje se kao sinteza između moderniteta i tradicije. Transparentno otvorena prema horizontu mora, vila je potpuno zatvorena prema ulici. Omeđuje je dugi bijeli zid, dužine 38 metara, na kojem su naglašena samo ulazna vrata u tunisko plavoj boji. Za prolaznike kuća je gotovo nevidljiva, tj. misteriozna.
Moje djelovanje u Tunisu započelo je projektom Kuće pokraj mora 1969. godine u kojoj su načete sve buduće arhitektonske teme, a završava projektom sinteze koju utjelovljuje vila Essaouira 1972. godine.
*Vila Essaouira
► Vila je kasnije devastirana dogradnjom kata.
Ivan Prtenjak: Vila je dobila ime po gradu Essaouira u Maroku što na arapskom znači “lijepo nacrtana”. To je bitan razlog zašto sam odbio nastaviti projekt nakon što je investitor želio na dio vile nadodati jedan kat, koji nisam mogao “lijepo nacrtati”. Ne znam koja joj je sudbina. Meni je ostala njena maketa.
► Element kupole ponavlja se kroz varijacije u većini vaših tuniskih projekata. Kako doživljavate kupole koje ste okarakterizirali i “dvostrukim sadržajem”? Koje je njihovo mjesto u vašoj arhitekturi?
Ivan Prtenjak: Kupolu sam prvi put primijenio na mom prvom projektu u Bruxellesu 1968. godine. Bila je to mrtvačnica, koju sam tretirao kao sakralno zdanje uz jednu funkcionalističku bolnicu. No, pravo otkriće kupole dogodilo se u Tunisu kada sam saznao da “jedan tuniski zidar, s jednim radnikom, izgradi jednu kupolu za jedan dan”.
Nakon primjene u tuniskim projektima, temom kupole bavio sam se na različite načine i u mojim hrvatskim i belgijskim projektima. Želio sam “prizemljiti” njezin simbolični i dekorativni značaj. Primjerice, u projektu obnove katedrale u Dubrovniku 1985. godine promijenio sam radikalno organizaciju prostora koristeći baroknu kupolu na sjecištu glavne lađe i transepta kao moderator. Oltar, koji je prije bio u dubini lađe postavio sam ispod svjetla kupole. Time je jednosmjerna crkva postala trosmjerna, a vjernici su polukružno raspoređeni oko oltara, kao u tlocrtnoj dispoziciji suvremenog kazališta.
Kupolom sam se bavio i na zgradi La Prévoyance Sociale u Bruxellesu koja je izgrađene u stilovima Art Nouveau i Art Deco, i gdje je kupola bila samo estetski element, simbolični znak bez dodira s unutrašnjim prostorom. Unutar obnove i modernizacije objekta od 1998. do 2002. tu sam kupolu najprije minuciozno renovirao, a zatim probio strop krovne konstrukcije. Time ona danju osvjetljava veliki ured uprave, a noću postaje svjetlosni arhitektonski znak u urbanom krajoliku Bruxellesa.
U mom djelovanju, naročito u Tunisu, kupola je bila element arhitektonske igre, koje su počinjale studijama, a rađene maketama na kojima su presječene ping-pong loptice glumile kupole.
*Kelibija / foto: Saša Šimpraga.
► Sakralna arhitektura čini značajni dio vašeg opusa. Najviše takvih realizacija imate u Hrvatskoj. Čime ste se vodili kod oblikovanja sakralnih prostora?
Ivan Prtenjak: Oblikovanju sakralnih prostora pristupam na isti način kao oblikovanju “profanih” prostora. To se najbolje iskazuje u projektima moje serije Crkva od sobe do grada, koja se sastoji od pet potpuno različitih mediteranskih zdanja. Prva Crkva-soba je Kapela svjetla na otoku Šipanu iz 1975. godine koju je Jasna Galjer opisala kao “minijaturu crkve kao model svijeta”. Druga, Crkva-kuća je u Petrovu selu pored Dubrovnika iz 1986. godine. To je moderna interpretacija gotičke arhitekture. Treća, Crkva-gradska četvrt iz 1977. godine nalazi se na Boninovu u Dubrovniku. To je moderno slojevito zdanje koje se uklapa u povijesni prostor i stvara novu urbanu jezgru uz grad. Potom, arhitektonska interpretacija strukture Dubrovnika osnova je Crkve-grada na Lapadu projektirane 1982., koja nije izvedena (izvedena je druga na tome mjestu, op. S.Š.). I konačno, Crkva-priroda kao otvoreni sakralni prostor u kršu Hercegovine s velikom gromadom kamena kao oltarom, koji je natkriven nebom.
Svjetlost je glavni element koji određuje sakralnost moje arhitekture, ponajprije u projektima crkava, ali i u projektima kuća, muzeja i memorijalnih prostora. Drugi važan element je utemeljenost na trajnim, povijesnim vrijednostima, uključujući i modernitet, a kako bi se postigle skladne, bezvremenske kreacije. I na kraju, korištenje trajnih materijala, naročito kamena. Počevši od belgijskog “plavog” kamena, pa do indijskog svjetlozlatnih nijansi u svojim sam zdanjima koristio 50-ak vrsti kamena iz 20-ak regija u Europi, sjevernoj Africi i Aziji. Čini mi se i da je kamen sam po sebi prirodno sakralno zdanje.
*Neizvedeni projekt crkve na Lapadu u Dubrovniku
► Kakav dojam imate o gradu Tunisu u kojem ste i boravili neko vrijeme, s uredom u središnjoj Aveniji Habiba Bourguibe?
Ivan Prtenjak: Od svih arapskih gradova, Tunis ima najbolje uspostavljenu ravnotežu između povijesti i suvremenosti. Na izvrsno sačuvanu povijesnu jezgru, barem u to doba kada sam tamo bio, nadovezuje se prostrana avenija Habiba Bourguibe. Naš ured bio je na početku avenije, na broju 29, na spoju starog i novog, nasuprot čuvenog Hotela Afrika, onda središta poslovnog života, u kojem smo često imali radne sastanke. Taj ured bio je zapravo jedan veliki stan u kojem je dnevni boravak služio za rad, a tehnički ured bio je u obližnjoj ulici 18. siječnja 1952., na broju 2.
Sjećam se bogatog društvenog života u prostorijama Pariškog kluba. Bio je to klub arhitekata, inženjera i likovnih umjetnika koji su studirali u Parizu. Kao pravi Mediteranci, diskutirali smo žustro duboko u noć, uz “boukhu”, tunisku rakiju od smokava. No, najviše su mi ostale u sjećanju večernje šetnje uz drvored avenije Bourguiba, kao nekada na Stradunu u Dubrovniku ili na Elizejskim poljanama u Parizu. Samo što su tuniske djevojke, tada u mini suknjama, bile ljepše.
► Projekti na kojima ste radili izvedeni su u još nekoliko arapskih zemalja. Tu je stambeno naselje u Rijadu (Saudijska Arabija) gdje ste kreirali moderne modularne strukture na osnovi tradicionalnih tlocrta. Autor ste i privremenog radničkog naselja u Akabi (Jordan), u sklopu kojega ste izveli i privremenu džamiju. Projekt džamije je s jedne strane bio minimalan, budući da nije bio ni predviđen, a s druge strane efemeran. Možete li reći nešto više o tom projektu ali i o vašem shvaćanju arhitekture dugog trajanja i one koja nema tu namjeru. Je li ljepota i u tome da stvari ponekad i prestanu postojati?
Ivan Prtenjak: Projekt privremenog stambenog naselja u Akabi za radnike iz Jemena i Pakistana radio sam kao i arhitekturu dugog trajanja, kao “grad kontejnera” koji se tretira kao “grad kuća”. U njegovom stambenom dijelu, grupe od 14 prefabriciranih baraka složene su u 14 malih urbanih jezgri eliptičnog tlocrta. Kako bi svaki radnik prepoznao svoj kvart, grupe baraka obojane su u različite tople boje, od svijetlo žute do tamno smeđe. Tako se dobio koloristički sklad u naselju postavljenom na pijesku. Tamošnji jedini zidani objekt bila je džamija. Iako će se i ona, nakon demontaže kontejnera, vjerojatno srušiti, želio sam da u čvrstom materijalu iskazuje trajnost. Svojom bjelinom, ona se izdvaja od naselja u bojama, kao posebno, zajedničko zdanje za sve radnike. Želio sam najjednostavnijim oblicima, tlocrtom svedenim na znak, kreirati trajno sveto mjesto. Radnici, dovedeni izdaleka, tako mogu barem djelomično “biti kod kuće” u toj minimalističkoj, pročišćenoj džamiji. Slažem se da ljepota može ponekad biti i u tome da stvari prestanu postojati, pod uvjetom da smo ih kreirali kao da će biti trajne.
*Stambeno naselje u Rijadu
► Uz Kelibiju, vaš prvi afrički projekt je iz 1969. godine za hotel pored rijeke Kongo u Kinšasi (Demokratska Republika Kongo), koji ste projektirali s belgijskim arhitektom Guyom Gorsenom. O kakvom se projektu radi?
Ivan Prtenjak: Pokraj veličanstvenog vodenog toka rijeke Kongo, kasnije se zvala i Zaire, predviđena je izgradnja reprezentativnog internacionalnog hotela. Dugi horizontalni objekt postavili smo okomito na tok, kao bi sačuvali okoliš uz rijeku. Hotel ima tlocrt riblje kosti, tako da sve sobe pod kutom od 45 stupnjeva imaju pogled na vodeni krajolik. Restoran smo postavili,dijelom konzolno, uz sam rub visoke padine obale, tako da gosti imaju osjećaj lebdenja iznad uzburkane vode. Hotel smo oblikovali kao moderno “corbusierovsko” zdanje u golom betonu i velikim staklenim stijenama. Ograde na balkonima terasa predvidjeli samo od plemenitog afričkog drva.
U Bruxellesu sam bio impresioniran drvenim elementima arhitekture Victora Horte, čiji su bogati oblici mogli biti izvedeni jedino od drva iz Konga. Tako sam, očaran tim drvom, crtao i originalne drvene vile unutar zelenog pojasa uz veliko jezero Kivu, s pogledom na daleku obalu Ruande. Ti crteži služili su kao ilustracija detaljnog urbanističkog plana turističke zone jezera Kivu koju smo radili 1970. godine.
*Hotel u Kinšasi
► Puno ste projektirali i gradili, a kako ste u jednom od ranijih razgovora spomenuli, neke objekte nikad niste vidjeli dovršene. Primjerice autor ste urbanističkog rješenja luke u Libiji, a pri nekom slijetanju na aerodrom u Frankfurtu prepoznali ste poslovni neboder koji te projektirali, a za koji uopće niste znali da je izgrađen. Možete li reći nešto više o vašoj velikoj produkciji i stvaranim i izgubljenim vezama s projektima koji su, očito, imali svoje sudbine?
Ivan Prtenjak: Kao i za jezero Kivu, često sam crtao idejne projekte arhitekrure kao ilustracije za urbanističke planove u kojima sam sudjelovao, a najznačajnije je turističko naselje Baia delle mimose na Sardiniji.
U Libiji sam, nadovezujući se na inženjerski plan nove luke, projektirao mali grad za istog investitora kao i u Jordanu, kod kojeg je ostala dokumentacija.
Za mnogobrojne investitore koji su dolazili u Groupe Structures često sam radio provizorne projekte, koji su služili za realniji proračun investicije, a ja sam ih shvaćao kao arhitektonske “stilske vježbe”. Dva značajna objekta u središtu Bruxellesa, koje su izgradili drugi arhitekti, proizašla su iz mojih “stilskih vježbi”. Tako mi se nedavno, leteći avionom iznad Frankfurta, “ukazala” slika monumentalnog nebodera koji izgleda kao maketa mog projekta koji sam radio 1970-ih godina za jednog američkog investitora. Još kao student vidio sam u Düsseldorfu 1965. godine jedan manji neboder koji se sastoji od dva plošna volumena u pomacima. Tu sam temu razradio za neboder u Frankfurtu, nadodavši središnju jezgru.
Još danas ne znam gdje se nalazi prva kuća koju sam realizirao u Belgiji prije pola stoljeća. Bila je to transformacija stare farme s uklapanjem velikih staklenih stijena u okolici Bruxellesa za obitelj Debras – van Hove. Na gradilište su me vozili navečer nakon posla tako da se ne sjećam puta, a ni imena mjesta. Françoise, javi se!
Ima i projekata koje bi želio sakriti jer su ih korisnici unakazili, no danas je to teško. Na internetu sam, pod mojim imenom, pronašao dva takva objekta. S druge strane, na internetu se nalaze objekti koje uopće nisam radio. Najznačajniji je lansirala Deutsche Welle pod naslovom Hrvatski arhitekt autor zaštitnog znaka NATO-a, a ja sam samo postavio skulpturu/znak između dva objekta koja sam projektirao.
Prije nekoliko godina sreo sam u Bruxellesu Leopolda Vanderputtea, koji se vratio iz Rijada. Rekao mi je: “Srušili su tvoju džamiju.” – “Koju džamiju?” Sjetio sam se da sam crtao jednu džamiju uz naselje koje sam projektirao, ali nisam znao da je bila izgrađena.
► U dosadašnjoj karijeri projektirali ste čak 16 muzeja. Koji bi od tih projekata izdvojili i zašto?
Ivan Prtenjak: Od devet izvedenih muzejskih prostora izdvajam tri potpuno različita: jedan u Hrvatskoj, jer sublimira prošlost, jedan u Bosni, jer iskazuje sadašnjost, i jedan u Belgiji, jer najavljuje budućnost. Muzej dominikanaca u Dubrovniku iz 1985. godine prvi je pravi, cjeloviti, suvremeno koncipirani muzej u gradu. Cijelo istočno krilo samostana pretvoreno je u muzej. Prostore samostana koji su sami po sebi umjetnička djela, trebalo je obnoviti i revalorizirati. U toku obnove otkrio sam unutar zida originalni renesansni lučni otvor koji je postao žarišna točka muzeja. Minucioznim studijama postava postignuta je sljubljenost izložaka s povijesnom arhitekturom. Želio sam stvoriti dojam da su svi ti izlošci oduvijek bili na tom mjestu.
Drugi projekt je Galerija Šimun u Dubravama pored Brčkog iz 2010. godine za zbirku moderne hrvatske i bosansko-hercegovačke umjetnosti koju je u pola stoljeća prikupio fra Stjepan Pavić. U projektu sam se vodio geslom “Priroda je prirodna, a umjetnost je umjetna”. Apstraktni prostori “labirintske jasnoće” omeđeni su zidovima u pomacima koji su izvedeni u prepečenoj rustičnoj opeci i dugim ravnim zidom u kamenu bogate kolorističke i taktilne živosti.
Treći projekt je Muzej biotehnologije Sveučilišta u Bruxellesu iz 2005. godine i dio je Centra za znanstvenu kulturu koji sam projektirao u zaštićenom parku prirode. Za razliku od Centra, koji je otvoren prema prirodi, izložbeni prostor muzeja projektirao sam kao zatvorenu kružnu ćeliju u kojoj je audiovizualno prezentiran misterij evolucije života kao i najnovija istraživanja u biotehnologiji. U središtu te čelije kreirao sam kružnu jezgru, mali patio, u kojem je postavljeno “drvo života” s kronološkim redoslijedom pojave bioloških vrsta na Zemlji.
Sličan koncept proveo sam i u projektu Galerije Rabuzin u Ključu 1973. godine. I tamo je, u zatvorenoj kružnoj ćeliji, u obliku razvedenog svijeta, bila predviđena kružna jezgra. No, umjesto teoretskog “drva života” u njoj je trebalo biti zasađeno pravo cvijeće.
► Pohađali ste, kasnije ukinuti, Iblerov studij arhitekture pri zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Možete li reći nešto više o tome i koja su neka od vaših sjećanja na sam studij, ljude i to vrijeme općenito?
Ivan Prtenjak: Slavna Iblerova arhitektonska škola na Likovnoj akademiji (osnovana 1926. i djelovala do 1943. op. S.Š.) obnovljena je 1959. godine, ali je nakon godinu dana bila zatvorena. Bivši Iblerovi učenici, Drago Galić i Lavoslav Horvat te njegov statičar Drago Verner predavali su “čisto” arhitektonske predmete u kontinuitetu predratne škole, a novi duh donijeli su “Diša” Radić, gotovo religiozni teoretičar dizajna, i Zlatko Bourek koji je vodio predmet Likovne vještine. No, najveću novost donio je Milan Prelog u predavanjima o povijesnoj baštini i o njenom uklapanju u suvremenost. Drago Ibler, koji je prije bio temelj čitave nastave, u novoj školi bio je samo pokretač, zaštitno lice i vrlo rijetko se pojavljivao na Akademiji. No, svakodnevno, u 11 sati, moglo ga se vidjeti u Kazališnoj kavani ispred koje je parkirao svoj crveni Mercedes.
Nakon ukidanja škole, koja legalno zapravo nije ni postojala, svi bivši studenti napravili su zavidne karijere na područjima vezanim uz dizajn, a jedino sam ja postao arhitekt.
Upravo na Likovnoj akademiji sam upoznao profesora Preloga koji me zaposlio, kao prvog namještenika u novoosnovanom Institutu za povijest umjetnosti, zaduženog za dokumentaciju hrvatske urbanističke i arhitektonske baštine na jadranskoj obali. To je obilježilo čitav moj profesionalni život u kojem je odnos starog i novog bio dominantan.
Vrijeme mog obrazovanja i odrastanja, pedesetih i šezdesetih u Jugoslaviji, bilo je zlatno doba hrvatske kulture i umjetnosti. Kao nikad prije u povijesti, bili smo dio onog najprogresivnijeg na europskoj sceni. To se najbolje očitavalo u urbanističkom planiranju koje je danas u Hrvatskoj zaboravljena djelatnost, ali i arhitekturi, dizajnu, slikarstvu i kiparstvu te u muzici – spomenimo samo Muzički bijenale – kazalištu, crtanom filmu pa i poeziji. U svim tim djelatnostima sudjelovao sam indirektno, a u nekima i direktno. Jedna riječ, danas rijetko korištena, sintetizira to razdoblje, a to je – optimizam.
*Makete izložbenog paviljona Heysel i Trga Rogier, Bruxelles
► Budući da se bavite i jednim i drugim, na koji način se u vašem shvaćanju prožimaju slikarski i arhitektonski prostor?
Ivan Prtenjak: Slikarske, imaginarne, prostore počeo sam kreirati mnogo ranije nego projektirati realne arhitektonske prostore. U očevoj stolarskoj radionici bilo je raznovrsnih pigmenata koji su se miješanjem s vodom, alkoholom ili uljem pretvarali u boje za drvo. Na ostacima dasaka radio sam s tim pigmentima pokuse te sam rezultate primjenjivao na papiru. Usavršio sam otkrivenu tehniku i počeo stvarati osmišljene slike imaginarnih prostora. U međuvremenu sam slikao, a kasnije izlagao portrete, npr. seriju Dafne od 1958. do 62. i transformacije starih natpisa u kromatsku memoriju materije od 1964. do 1968, no to je bilo “čisto” slikarstvo, nevezano uz arhitekturu.
Svi moji projekti novih zdanja započinju kao skice u boji koje u početku izgledaju kao apstraktne slike. Iz tih slika nastaju mnogobrojne varijante iz kojih se kristalizira projekt. Precizni nacrti su gotovo uvijek prezentirani s površinama u elementarnim čistim bojama, zbog čitkosti i brze komunikacije. Perspektivne prikaze vanjskih i unutarnjih prostora radim više slikarski nego arhitektonski, nastojeći da slika ima svoj osobni, neponovljivi pečat. U mom djelovanju slikarstvo i arhitektura se prožimaju na tri načina: u kreaciji, prezentaciji i realizaciji.
► Na koji način tretirate boju u vašim projektima?
Ivan Prtenjak: Boja je često prisutna u mojim zdanjima, ali isključivo u izboru materijala, a ne u aplikaciji na materijal, osim u rijetkim iznimkama za sekundarne elemente. Boja materijala bitno sudjeluje u doživljaju slike mojih prostora, a često ima i svoju dodatnu priču. U mom projektu sjedišta belgijskog telekoma u Monsu, boja je konstitutivni element urbanističke i arhitektonske koncepcije. Zdanje je cijelo obloženo svijetlo sivo-plavim burgundskim kamenom, koji je u skladnom dijalogu s plavim belgijskim kamenom kojim je izgrađen srednjovjekovni grad Mons. Na, taj sivo-plavi kamen, iz regije glasovitog bijelog vina Chablis, nadovezuje se u unutrašnjosti kamen toplih bež boja s crvenkastim preljevima iz regije najboljeg burgundskog vina “Nuits-Saint-George”.
U memorijalnom parku Polje hrvatskih mučenika u Villefranche-de-Rourgue u Francuskoj postavio sam 2006. godine jedan veliki monumentalni zid bogate taktilne i kolorističke živosti na mjestu pogibije Hrvata 1943. godine. On se sastoji od trinaest kamenih monolita grube teksture, s crvenim, crnim i smeđim slikarskim oblicima. Ti monoliti, koje samo vadili iz obližnjih stijena, u kromatskoj memoriji materije iskazuju svu dramatiku tragičnog događaja.
► Koji vam je vaš projekt najdraži i zašto?
Ivan Prtenjak: Kapela svjetla uz renesansnu kuću u Suđurđu na Šipanu koju sam izveo 1975. godine. Projekt izdvajam zbog originalne koncepcije, zbog participacije stanovnika mjesta u njenoj izvedbi, zbog načina korištenja, zbog njene internacionalne reputacije i na kraju, zbog njene tragične sudbine rušenja koju su proveli katolički integristi.
Kapela svjetla je prvo moderno sakralno zdanje na dubrovačkom području i moj prvi projekt sakralne arhitekture. Na osnovi te realizacije naručen mi je projekt crkve Sv. Petra na Boninovu i mnoga druga sakralna zdanja.
Uz veliku renesansnu kuću, koja je služila kao franjevački samostan časnih sestara, nalazila se neugledna prigradnja korištena kao skladište koje sam minimalističkim postupkom pretvorio u najčišći sakralni prostor. Određuje ga samo jedan polukružni zid ispred postojećeg prozora. On stvara prostor mini-sakristije, zaklanja vjernicima pogled kroz prozor i, što je najvažnije, omogućuje difuzno osvjetljenje prostora svetišta. Tri vertikalne kamene ploče ambona i glatka horizontalna ploča oltara, postavljena na grubi kameni blok, označavaju svetište. Najjednostavnijim oblicima postiže se arhetipska simbolika.
Mjesni zidari, klesari, soboslikari, stolari i ekletričari kapelu su izgradili dobrovoljnim radom. Željka Čorak poklonila je profinjenu drvenu skulpturu raspela. Kapelu su časne sestre koristile za jutarnje mise i večernje molitve.
Najveće priznanje dobila je na svjetskom simpoziju Sacred Places in the Modern Age, u organizaciji RIBA-e (Royal Institute of British Architects) u Londonu 1993. gdje je bila komparirana sa slavnom Kapelom svjetla Tadaa Anda nastalom kasnije, 1988. godine. No, jedna katolička sekta iz Međugorja, koja je zakupila samostan, pretvorila je kapelu u sobu s kupaonicom. Franjevačka hijerarhija blagoslovila je taj zahvat za “mir i dobro”.
*Kelibija / foto: Saša Šimpraga
► Ako je lokacija temelj arhitekture, što je njena bit?
Ivan Prtenjak: Više od pola stoljeća gradio sam kuće, vile, stanove, muzeje, crkve, memorijalne prostore, javne objekte i to u dvadeset i pet gradova i petnaest regija, u deset zemalja na tri kontinenta. Izlagao sam svoje radove, samostalno ili grupno u prestižnim muzejima i galerijama u Bruxellesu, Zagrebu, Parizu, Veneciji – gdje sam i bio na dva Bijenala, za Hrvatsku i Belgiju – Münchenu, Londonu, Potsdamu, Ateni, Bologni, Rimu i Dubrovniku. Držao sam predavanja o arhitekturi u važnim europskim institucijama u Bruxellesu, Londonu, Stockholmu, Berlinu, Valladolidu, Zagrebu i Dubrovniku. Pisao sam o arhitekturi u mnogobrojnim stručnim časopisima te objavio knjigu sinteze Arhitekture –Architectures na hrvatskom i francuskom jeziku. Često sam sudjelovao u radu sa studentima na hrvatskim i belgijskim sveučilištima. Posljednji razgovor imao sam ove godine s tuniskim studentima arhitekture u dvorištu ibaditske džamije na otoku Đerbi. Tema je bila geneza ibaditske arhitekture i veza Le Corbusiera s tom jedinstvenom pojavom u islamskoj umjetnosti. S navedenim iskustvom mogu pouzdano, i s punom odgovornošću, odgovoriti na vaše pitanje da – ne znam.
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkultura pročitajte na linku
Fotografije: Arhiva Ivana Prtenjaka, Saša Šimpraga
Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir. Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze.
Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:
vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/
vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/
vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/
Razgovor s Ivanom Prtenjakom dogodit će se krajem listopada 2018. u Zagrebu u organizaciji projekta Motel Trogir/Mediteranske mreže modernizma.
