U Zagrebu već gotovo dva desetljeća djeluje Studio Kuna zlatica – nezavisni dizajnerski tim koji su pokrenule Ana Kunej i Zlatka Salopek Radić, a koji posljednjih deset godina radi u proširenom sastavu s Almom Šavar i odnedavno s Lucijom Tadić. Njihova baza je Gundulićeva, a njihov ekosustav se proteže od suradnji s velikim institucijama do nezavisne scene. Oslonac im je pritom dosljedan autorski pristup i neposredan rad s naručiteljem. Riječ je o studiju koji se namjerno održava “malim” u broju, kako bi ostao oštar, brz i blizak sadržaju, ali i više nego sposoban iznjedriti projekte koji presijecaju regionalnu, pa i globalnu scenu.
Prepoznajemo ih po discipliniranom, ali živom vizualnom jeziku koji često čine restriktivni koloriti, jasna tipografija i ritmične kompozicije koje se nerijetko i po potrebi prelamaju u emocionalnu ili taktilnu intervenciju. U projektima poput izrade vizualnog identiteta za KONTEJNER – Biro suvremene umjetničke prakse razvijaju fleksibilne vizualne sustave koji se rastežu i prilagođavaju formatu, čuvajući prepoznatljiv okvir i logiku znaka – rezultat je identitet koji istodobno podnosi eksperiment i odražava konzistenciju. Na drugom su polu njihova rada dugogodišnja suradnja s Kazalištem slijepih i slabovidnih Novi život, gdje se inkluzivnost kao gesta i ethos materijalizira taktilnošću tiska.
U tom rasponu između formalizma i avangarde, tradicije i elegancije, njihove se teme često dotiču feminizma, ekologije i inkluzivnosti – ne samo deklarativno, već savjesnim pristupom dizajnu, materijalima i kontekstu.
► U dvadesetak godina postojanja i više različitih lokacija, Studio Kuna Zlatica prošao je niz faza i postava. Je li se u razdoblju od vašeg intervjua za Vizkulturu iz 2021. godine promijenio sastav tima i način vašeg zajedničkog rada?
Kuna zlatica: Baš smo u tom zadnjem intervjuu sabrale po nama ključne točke koje su se kroz silne godine mijenjale na poslovnom i privatnom planu, kao dio naše tadašnje izložbe u Galeriji Bernardo Bernardi pod nazivom Intimna analiza podataka. Nakon tog intervjua preselile smo se u trenutni prostor u Gundulićevoj gdje smo zadnje tri godine i nadamo se tu duže ostati. Ostale smo u manje-više istom sastavu osim što znamo pojačati tim u gustim trenucima kada nam se nakupi više posla. Zadnjih godina imale smo sreće jer su nam dolazile baš divne talentirane i nekako uvijek cure. 🙂 Sada u studiju s nama rade Alma i Lucija. Alma je već odavno skroz integrirana kuna zlatica i i njen autorski pečat vidljiv je na nizu vrhunskih projekata, a mlada kolegica Lucija Tadić je tek nedavno diplomirala, ali nas oduševljava svježim pristupom i pankerskim grafikama.
Način našeg rada nije se previše izmijenio u sve te godine. Uvijek smo malo u šoku kada shvatimo da se radi o dva desetljeća, još uvijek imamo isti entuzijazam kao na početku… Prirodno je da stvari evoluiraju, da se način rada profesionalizira, da okruženje u kojem radimo nije više skvotersko, da oprema nije najjeftinija koju možemo naći, a da je dovoljno dobra za rad, ali sama jezgra, esencija načina na koji funkcioniramo i dalje je ista. I dalje same radimo većinu toga, na vrlo izravan način, i dalje nas zanimaju podjednako mali projektići kao i oni veliki. Svaki nam je podjednako važan i posvetimo mu podjednako vremena, bio volonterski ili jako dobro plaćen. Nemamo posrednike između sebe i naručitelja, nemamo kopirajtere i dtp-ovce. Jako nam je važan taj neposredan pristup. Jednom nas je netko kritizirao za nedostatak ambicije jer nismo prerasle u veliku agenciju. Taj je potpuno promašio – mi nikada nismo željele biti velike, jako nam je važno da to što radimo ostane održivo i da ne izgubimo kontakt s dizajnom.
► Iako se radi o igri riječi s vlastitim imenima, studio ste nazvale po sitnoj agilnoj životinjici. Odražava li simbolika imena i vaš način rada, prilagođavanja i pozicioniranja na sceni?
Kuna zlatica: To ime se nametnulo samo po sebi i baš bi bila šteta da smo ga propustile, iako ako ćemo najiskrenije, znali su nas zvati i kunama lasicama i zlatnim kunama, ali eto nas. Nama se kuna zlatica strašno sviđa! To nije neka naročito popularna životinja, nije kao da djeca spavaju s plišancem kunom. Nije niti lijepa na prvu loptu, više te osvoji s vremenom. Oko nje se mijenja svijet, polja i šume se betoniraju, a ona se prilagođava mijenjajućem krajoliku. I još uvijek može napraviti dosta štete. Negdje čuvamo članak o tome kako je pola Zagorja ostalo bez struje jer je kuna zlatica pregrizla neke žice.
Ona je na neki način malo i gerilka, mali Robin Hood, beštijica koja brije svoj film bez obzira na okolnosti. Tako smo i mi mali studio i želimo mali i ostati. Puno toga je prepušteno nama samima, ali zadržavamo visok stupanj kontrole nad poslovima i trudimo se da svaki bude maksimalno profesionalno odrađen. Ponosne smo na veliki broj suradnika koji su nam odani već desetljećima, ali stalno stižu i novi s kojima gradimo lijepe suradnje.
► Dizajnirali ste vizualni identitet za novo izdanje Zgraf 13, koje ujedno obilježava i 50. obljetnicu postojanja ove međunarodne manifestacije grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija. Kako ste pristupile ovom projektu i uspostavile vizualni jezik koji komunicira i povijest i suvremenost, ali i otvorenost Zgrafa prema eksperimentalnim formama dizajna?
Kuna zlatica: Zgraf je manifestacija koju izrazito volimo i cijenimo. Imale smo priliku mnogo puta izlagati, ali i biti u izvršnom odboru Zgrafa 11 i svjedočiti svakojakim izazovima organizacije jedne takve velike nekomercijalne međunarodne izložbe s ograničenim budžetom. Strahovito je puno toga na entuzijazmu ljudi, dobro posloženom timu i dugogodišnjoj tradiciji manifestacije kojoj se mnogi regionalni, europski pa i svjetski dizajneri vole vratiti. Zgraf je imao pauzu od gotovo 8 godina, trebalo ga je ponovno osoviti na noge i to za njegovu 50. obljetnicu postojanja. Strašno smo se veselile ponovno biti dio svega toga, ali ovoga puta iz potpuno nove perspektive, kao dizajnerice vizualnog identiteta. Kako zapravo poslovima pristupamo na način da se najčešće podijelimo po tome što kojoj bolje leži, ovdje smo odlučile potpuno promijeniti pristup.
S dizajnerske strane, tema ovogodišnjeg izdanja bila je “Zadovoljstvo svima” i mi smo to shvatile dosta osobno. Napravile smo identitet koji je nama bio zadovoljstvo – sve smo radile na njemu. Jedna je crtala slova, druga je u slova intervenirala digitalnim alatima, a treća je to sve spajala u jednu kompoziciju. On je u pravom smislu te riječi kolaborativni projekt, na zadovoljstvo svima u Kuni zlatici, i na zadovoljstvo publici. Početna ideja – oblikovanje ilustriranih tipografskih elemenata – rezultirala je potpuno različitim pristupima spojenim u skladnu kompoziciju koja povezuje tehničko i organičko, strogo i fluidno, red i „nered“, dok odražava i uvažava individualne doprinose u svrhu zajedničkog cilja. Jedino zbog čega žalimo je izložbeni katalog koji je nažalost zapeo u elektronskoj verziji, a za njega smo imale u planu prekrasan set specijalnih papira.
► Kako pristupate materijalnosti, taktilnom aspektu i multisenzornom iskustvu dizajna? Papir, tekstura, reljef, tiskarske tehnike u vašem dizajnu sudjeluju u istom narativu kao i tipografija, boje i ostali elementi, vraćajući dizajn u polje iskustva osjećajem prisutnosti.
Kuna zlatica: Mi smo prvenstveno grafičke dizajnerice i tako instinktivno razmišljamo. Naravno da smo se kroz godine prilagodile svim ostalim medijima, ali su nam papir, tiskarske tehnike i dorada važne kao i sva ostala sredstva komunikacije, a nekada toliko jake da „drže“ dizajn. To sve naravno ovisi o projektu i što je za njega najbolje. Kako radimo puno knjiga i plakata, imamo priliku, ako to sredstva dozvoljavaju, osmisliti nešto van kunstdruck standarda. Dobar je primjer Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život, naš suradnik već dugih petnaest godina. Kod njih su nas od samih početaka oduševljavale mogućnosti koje su davali dizajnerima. Specijalni papir, UV lak, peta boja, fluorescentni pantone nikada nisu bili problem za postizanje zajedničkog cilja, materijala koji će na najbolji način prezentirati kazalište, pa makar i u manjoj nakladi.
Bilo je tu i plakata kod kojih bi zbog jasnoće ideje dovoljan bio kvalitetan papir, a sve dodatno bi predstavljao višak, no i to je odluka u korist komunikacije. Najjednostavniji plakat koji smo osmislile za Novi život je iz 2014. godine za Ionescovu Ćelavu pjevačicu. Taj je plakat toliko do apsurda očišćen od svega da smo čak primile poziv iz tiskare jer su nam otpali dijakritici.
► Često izrađujete sustave vizualnog identiteta koji se mijenja i prilagođava različitim kontekstima, poput suradnje s udrugom Kontejner. Imate li određenu logiku, sustav ili pravila – tipografiju, boje, module, ritam itd. kojima postižete da identitet bude dosljedan i živ?
Kuna zlatica: Živimo u vremenu kad je plakat zamijenio vizual, a u nedostatku boljeg termina to se naziva i vizualnim identitetom, a vizualni identitet se naziva brendingom. Radi se o tome da su se suvremeni mediji izmijenili na način da komunikacija nekoga ili nečega potencijalnoj publici (kupcima ulaznica, klijentima tvrtke ili glasačima političke opcije) prelazi ustaljene tradicionalne okvire okomitog plakata i letka. Vizual mora biti prilagodljiv na sve formate, tiskane i digitalne i, u idealnoj varijanti, mora se moći animirati. Tako da mi uglavnom dizajniramo fleksibilne vizualne sustave koji zauzvrat postaju vizualno mnogo čišći i jednostavniji. To predstavlja dodatne izazove u smislu da je, u situaciji gdje je sve dostupno odmah i vidljivo istovremeno, daleko teže biti jedinstven i prepoznatljiv. O originalnosti ne moramo niti razgovarati, postoji jako malo toga što već nije napravljeno i objavljeno. S druge strane, vizual i dalje prvo dizajniramo u formi plakata. S te strane smo dosta tradicionalne i odgojene smo (u profesionalnom smislu) u sustavu vrijednosti koji iznad svega cijeni dobar plakat. Nažalost, naši naručitelji često uopće ne tiskaju taj plakat, već naruče od nas sve drugo. 🙂
Kontejner je jako lijepi primjer fleksibilnog vizualnog sustava. Kada je Kontejner, nakon niza godina djelovanja s pozicije najutjecajnijeg aktera na nezavisnoj umjetničkoj sceni u ovom dijelu Europe, ušao u svoj prostor, pojavila se potreba da njihova produkcija ima jasniji krovni vizualni identitet. Javili su nam se sa zadatkom da dizajniramo njihov cjelokupni identitet (znak i logotip, serija plakata, merchandise, signalizacija u prostoru, oglašavanje na društvenim mrežama) tako da bude nedvojbeno jasno tko stoji iza organizacije njihovih programa, a da svako događanje (izložba, performans, festival) zadrže slobodu vlastitog izričaja i ne moraju robovati krovnom identitetu.
► Osvojili ste srebro na European Design Awards 2024. godine. Koji vam je bio najveći izazov u realizaciji prijavljenih projekata i što za vas znači takva međunarodna potvrda? Mislite li da se kriteriji europske dizajnerske scene razlikuju od onih koje poznajemo u hrvatskom kontekstu?
Kuna zlatica: Međunarodne nagrade velika su potvrda radu, prvenstveno zato što je konkurencija višestruko jača nego na natječajima unutar zemlje ili regije, a sud nepristraniji jer vaš rad dolazi pred žiri vjerojatno po prvi put. Konkretno, European Design Awards godišnje su nagrade koje se dodjeljuju dizajnerima iz Europe za najbolja ostvarenja u području komunikacijskog dizajna. Razlikuju se od dizajnerskih nagrada tog tipa po tome što im žiri ne čine profesionalni dizajneri, već kritičari i teoretičari dizajna.
Godina 2023. za nas je bila vrlo uspješna po pitanju količine kvalitetnih projekata na kojima smo radile, tako da smo i vagale što sve prijaviti. U kategoriji Single poster osvojile smo srebro za plakat 12. izdanja festivala Blind in theatre – Slijepi u kazalištu, ali i ušle među finaliste s vizualnim identitetom u kategoriji Company logo za Kontejner – biro suvremene umjetničke prakse. Za srebro se moramo zahvaliti i Kazalištu slijepih, jer nagrađeni je plakat treće njima poslano rješenje iako je osmišljeno prvo. Iz nekog nam se razloga to rješenje činilo previše logičnim da bi bilo dobro. Srećom sve drugo što smo slale nije imalo upravo to što je ovo rješenje komuniciralo za slijepe glumce i njihovu publiku. BIT festival postoji od 1999. godine i ugošćava kazališne trupe slijepih iz čitavog svijeta. Dio tih trupa dvije godine sprema predstave isključivo radi gostovanja na festivalu u Zagrebu. Ovaj inkluzivni festival na najljepši mogući način omogućuje slijepim i slabovidnim osobama afirmaciju i participaciju u javnom kulturnom životu, senzibilizira javnost za potrebe i specifičnosti osoba s invaliditetom i promovira hrvatsku kulturu kroz izvođenja domaćih autora. Kao kućni dizajneri kazališta sudjelujemo u oblikovanju ovog festivala od njegovog sedmog izdanja 2011. godine. Ovogodišnje 13. izdanje odgovor je na temu po šesti put, no svaki puta festival inspirira na nov način.
► Vaša suradnja s Animafestom također traje već niz godina. Koliko vam takav tip dugotrajne suradnje omogućuje dublje istraživanje identiteta manifestacije kroz dizajn? U takvim projektima otvaraju se mogućnosti kontinuiranog razvoja, ali i odgovornosti prema kontinuitetu vizualnog identiteta. Koliko se dizajn festivala odvija „sam od sebe“, a koliko ili kada svjesno intervenirate?
Kuna zlatica: Rijetke su situacije takvog kontinuiteta, ali nije teško kad je nešto tako divno i kad su ljudi koji organiziraju tako nešto tako profesionalni i topli i entuzijastični. Taj dizajn je specifičan izazov jer glavnu ilustraciju dobivamo gotovu, a opet moramo dati neki svoj dizajnerski odgovor – nikada to nije ilustracija na koju samo nalijepimo tipografiju. Uvijek je ta dizajnerska intervencija podcrtavanje nekog aspekta te ilustracije ili teme izdanja festivala. Npr. kada je Stipan Tadić opremao izdanje svojim genijalnim slikama, tema je bila horor film, pa smo se inspirirali tretmanom tipografije iz klasika tog žanra. Kad je ilustracija bila djelo divne japanske autorice Yoriko Mizushiri, koja radi vrlo senzualne i uvrnute ilustracije naglašenog ženskog rukopisa, bilo je nužno dodati neki akcent, a ne narušiti ezoteričnost nježne ilustracije. Godine 2024. ilustraciju je radila sjajna Irena Jukić Pranjić, i napravila je golemu žensku figuru lutke, dekonstruiranu na dijelove koju sastavljaju (ili rastavljaju) mali ženski likovi, pa smo i mi koristile razmontiranu tipografiju… Uz to moramo izaći iz fiksnog formata ilustracije koja obično dolazi u uspravnom formatu i opremiti položene formate, signalizaciju, majice, torbe, niz publikacija… Zahtjevan ali prekrasan zadatak zbog kojeg se smatramo sretnicama što radimo ovaj posao.
► Godinama izrađujete i izvješća za Svjetsku banku koji zahtijevaju visok stupanj funkcionalnosti i jasnoće – lako čitljive i pregledne tipografije i i infografike. Kako pronalazite prostor za autorsku inovaciju unutar tako strogo definiranih, suhih vizualnih okvira i koliko obično traje tako opsežna produkcija?
Kuna zlatica: Poslovni svijet, a tu mislimo na publikacije koje radimo za i za Ministarstvo gospodarstva i Svjetsku banku, pokazao se neočekivano otvorenim za snažne grafičke intervencije u smislu ilustracije, boje i kolaža. Dok god je funkcionalna komponenta zadovoljena, i te ilustracije ostaju u domeni bez konflikta (što ne znači u domeni kompromisa!), nema poteškoća niti potrebe za uklapanjem u žanr. Ta izdanja dokaz su da se suhoparni dijagrami i teme teško dokučive nama izvan svijeta ekonomije i financija mogu iskomunicirati na način koji će ih s lakoćom učiniti čitkima i jasnima, bez da se podlegne ustaljenom obrascu igre s odrazima, generičkim fotografijama i neinventivnim kolorističkim shemama. Na kraju se dobar dio toga svodi na učinkovitu komunikaciju s klijentom, a prvenstveno na činjenicu da je klijent došao k nama jer mu se sviđa kako mi radimo.
► Časopis O. i vizualni identitet udruge Održivi otok odlikuju se tihim, ali identitetski nabijenim dizajnom koji govori o zajednici i održivosti, na rubu dizajna i aktivizma. Kako pristupate projektima u kojima dizajn postaje alat društvenog angažmana i u kojima vizualni jezik mora biti i informativan i empatičan?
Kuna zlatica: Hmm, zanimljivo da si upotrijebio riječ „empatija“. Za nas je empatija važna u svakom projektu, uvijek je u pozadini ta neka potreba da naručitelj dobije ono što mu treba. Međutim, u angažiranim projektima od društvenog značenja ne radi se o empatiji. Za nas je to oblik aktivizma. Tu pristupamo više partnerski. Objeručke prihvaćamo priliku da sudjelujemo u pokretanju društvene promjene i tu možda empatija malo i pati jer ćemo pristupiti beskompromisnije prema naručitelju da bi dobili najbolji mogući rezultat.
Udruga Održivi otok koja djeluje u Jelsi na otoku Hvaru pokrenula je časopis za kritičko promišljanje života na otoku pod nazivom O. (Otočka – žena s otoka). Časopis je nažalost izašao u samo tri broja od 2017. – 2018. – 2019. zbog financijskih, ali i organizacijskih razloga. Entuzijastične Otočke u valu kreativne energije izbacivale su tekstove o naizgled idiličnom životu otočana kao i teme iz naglašeno feminističke perspektive, što je za takvu manju otočku patrijarhalnu zajednicu izuzetno važno.
Oblikovanju smo pristupile pragmatično. Željele smo da bude sasvim jasno da je časopis orijentiran ženama i kreiran za njih, dizajnerski sličniji fanzinu nego tipičnom ženskom listu. U prvom smo broju klesale prijelom u dogovoru s uredništvom, što nije teklo apsolutno glatko, no krajnji rezultat su (barem) tri broja časopisa koji drastično odskače od prosjeka malih lokalnih tiskovina i projekt koji je zapažen i nagrađen.
► Dobili ste i drugu nagradu na natječaju za novi vizualni identitet grada Zagreba za projekt Veliko Z. Koje ste povratne informacije primili od žirija i koliko vam takve nagrade doprinose vidljivosti?
Kuna zlatica: Da, dobile smo najbolju moguću nagradu: vidljivost i novčanu kompenzacija, a bez linča neupućene javnosti.
Gdje krenuti u razgovoru o tom natječaju? Općenito podržavamo javne natječaje kao pristup oblikovanju tema od javnog interesa, kad god je to moguće (a uglavnom jest). Upravo je ovih dana HAMAG-BICRO putem sustava javne nabave tražio vizualne identitete Jadranske, Panonske i Sjeverne Hrvatske. To je u obliku jedne male stavke skriveno unutar goleme javne nabave promotivnih artikala u vrijednosti gotovo pola milijuna eura. To nikako nije adekvatan pristup brendiranju i dizajniranju vizualnog identiteta od javnog značaja.
Natječaj za Zagreb organiziran je i proveden jako lijepo od početka do kraja, tu moramo čestitati i kolegama iz HDD-a i sadašnjoj gradskoj upravi. S druge strane, šteta je da se toliko malo kolega koji dobro rade odazvalo natječaju. To je zahtjevan natječaj koji uključuje višemjesečan rad cijeloga studija, i mali broj autora spreman je odvažiti se na takvu investiciju. Uz to, dalo se naslutiti da bi pobjedničko rješenje moglo biti izloženo izuzetno neugodnim reakcijama javnosti, kakvo god ono bilo. No, najveći problem tog natječaja je uvjet da prijedlog treba koegzistirati s grbom grada Zagreba, bez intervencija u sami grb. Svi gradovi koji imaju takvu bogatu i složenu povijest imaju grb s kojim se ponose i koriste upravo grb kao okosnicu vizualnog identiteta. Grb je znak grada pa čemu tražiti novi? Treba prilagoditi postojeći suvremenim uvjetima. Grb se ionako mijenja kroz stoljeća – nije ni zagrebački ovako uvijek izgledao, daleko od toga. Oni koji ne vjeruju, trebali bi posjetiti Muzej grada Zagreba, tamo se nalaze izloženi artefakti na kojima se lijepo vidi da se i plava boja pojavila u nekom trenutku povijesti, nije tu „oduvijek“. No, za takav pristup potrebno je imati jedinstvenu situaciju u gradskoj vlasti, potrebno je imati ujedinjenu gradsku Skupštinu koja neće „skočiti“ na mijenjanje grba kao na svetogrđe, nego će dobronamjerno razumjeti da je Zagreb živo tkivo koje se mora prilagođavati i rasti u svim smjerovima, ne samo geografski.
Ovdje se dakle, tražilo hibridno rješenje što je pomalo ograničilo moguće pristupe dizajna. Osim toga, raspisan je natječaj bez razrađene strategije brendinga. Nama to nije toliko smetalo, nadopunile smo si kontekst koji nam je nedostajao i shvatile to kao proširenje područja kreativne slobode. No, simptomatično je da je prvonagrađeno rješenje u svojoj biti više brending strategija nego dizajnersko rješenje. Naravno, čestitamo prvonagrađenim kolegama, i izražavamo suosjećanje zbog izuzetno neugodne rekacije javnosti. Bilo je dosta javnih aktera koji su svojim neinformiranim i zlonamjernim reakcijama pokazali neukusan stupanj društvene neodgovornosti.
► Edukacija i informiranost, ili nedostatak istih, bio bi glavni razlog negativne javne percepcije tog natječaja, kao i rezultata. Što je uzrok tome po vašem mišljenju? Nepovjerenje građana prema institucijama, manjkavosti u pristupu obrazovanja, nedostatna komunikacija namjere i koncepta iza rješenja, ili sama gradska skupština u kojoj su, kako i sami kažete, vlast i oporba neujednačene u politikama i time skloniji ideološkom pozicioniranju nego odgovornoj prezentaciji projekta od javnog interesa?
Kuna zlatica: Nije moguće očekivati puno više od građana zemlje u kojoj se likovni odgoj predaje jedan školski sat tjedno. Živimo u svijetu koji je dominantno vizualan, a našu djecu se ne oprema s alatima s kojima se mogu neozlijeđeni probiti kroz medijsku buku do srži stvari.
Reakcije na taj natječaj ušle su u osjećajnu sferu, kritičari su manipulirali lokalpatriotskim sentimentom i ljubavlju Zagrepčana prema Zagrebu da bi osvojili komad medijskog prostora za sebe. Istovremeno, svjedočili smo dirljivim primjerima Dunning-Krugerovog efekta na sve strane.
Kada s odmakom sagledamo tu medijsku hajku, zanimljivo je da su te silne uzburkane emocije trajale možda desetak dana. Ubrzo je sve zaboravljeno, i može se steći dojam kao da toga svega nikada nije niti bilo. Kritičarima, dakle, ta tema nije doista važna, jer nisu bili spremni ići dalje od neugodnih komentara na portalima i društvenim mrežama.
► Imate li neki interni filter i projekte koje u pravilu odbijate jer ne odgovaraju etici ili estetici tima?
Kuna zlatica: Rijetko, ali zna se dogoditi. Da se izrazimo bez ustezanja, neke drage projekte moraju financirati neki drugi. To je jednostavno tako. Ponekad se pojavi naručitelj s kojim ne dijelimo sustav profesionalnih vrijednosti i kreativnu viziju, ali uglavnom uspijemo iznavigirati projekt u pravom smjeru. Kroz godine smo zaslužile povlasticu da nam se javljaju ljudi koji cijene upravo naš način razmišljanja i oblikovanja, i to znatno olakšava stvari.
► Koje proceduralne razlike uočavate u radu s velikim državnim ili međunarodnim institucijama u odnosu na lokalne kulturne i umjetničke organizacije?
Kuna zlatica: Institucije su nešto sporije i nefleksibilnije, i često imamo nekoliko razina koje naše idejno i izvedbeno rješenje prolazi, a s kojima nemamo direktan kontakt. Neovisne organizacije sklonije su iskoracima u smislu ideje i oblikovanja, ali su i financijski puno nesigurnije, stoga i odgovorne donatorima i publici.
► Preferirate li rad s ograničenjima, u smislu jasne vizije klijenta ili kada su vam u potpunosti otvorene ruke?
Kuna zlatica: Obožavamo ograničenja, ali ne u smislu jasne vizije klijenta – to ne smatramo ograničenjem, već nesretnom okolnosti. Ograničenja koja su dobrodošla u dizajnerskom smislu su npr. vrlo ograničen budžet, inkluzivan pristup publici, točno određen vremenski okvir ili geografska lokacija… Ograničenja tog tipa omogućavaju dizajneru da u startu donese neke odluke koje će usmjeriti prema rješenju, postaviti neki okvir igrališta u kojem se može slobodno djelovati.
► Vaš rad obuhvaća različite uloge, od izlagačica na samostalnim i grupnim izložbama, preko sudjelovanja u žirijima i natječajima, do angažmana u raznim strukovnim udrugama. Kako se mijenja vaš pristup dizajnu iz ovih različitih perspektiva?
Kuna zlatica: Doza samokritike je apsolutno zdrava, pa smo tako u ulozi izlagačica svjesne cjelokupnog procesa svakog od naših projekata, prosuđujemo vrijedi li ga na tom mjestu pokazati ili ne. Izuzetno je bitno biti svjestan platforme i okolnosti jer svaki rad ne sjeda svugdje i svakom žiriju jednako dobro. Kako je naša dizajnerska scena relativno mala i prilično ju je lako pratiti, rad koji prvi puta na nekoj žiriranoj izložbi dobro prođe, uglavnom dobro prolazi i dalje. Kako prema vlastitom, kritične smo i prema radovima koje dobijemo čast ocijeniti. Pristup dizajnu ne mijenja se s obzirom na ulogu, bitno je samo pokušati prilagoditi očekivanja različitim situacijama, radi li se o studentskim radovima ili profesionalnom natječaju. Osobne preferencije svakako postoje i od njih ne treba bježati. Vrlo je čest slučaj da se žiri sastavi od ljudi različitih afiniteta ne bi li se dobio što objektivniji sud.
Uvijek smo pomalo aktivne u afirmaciji struke, kroz djelovanje ULUPUH-a, HDD-a i HZSU-a čije smo članice. Vidite, dizajnerski rad je teško odvojiti od životnog okruženja (grada i države), kako na svakodnevnoj razini, tako i na razini institucionalnih okvira. Gdje živimo, koje poslove možemo dobiti, koliko se oni plaćaju, kako izgleda tržište, uvelike utječe na rad dizajnera. Idealno je funkcionirati u prostoru maksimalne slobode. Što to znači? To znači da dizajner ima priliku dati vrhunsko autorsko rješenje, bez cenzure, i za njega dobiti adekvatnu financijsku kompenzaciju. Na pitanje što je adekvatna financijska kompenzacija pokušale smo dati odgovor kroz rad na Smjernicama za izračun cijena dizajna koje su podržali i HDD i ULUPUH. Taj cjenik već je negdje dvije godine na doradi jer ga treba osuvremeniti i prilagoditi aktualnim tržišnim promjenama. Veselimo se uskoro ga vidjeti!
► Dizajn je izrazito dinamično polje – trendovi se mijenjaju i brže nego što tehnologija napreduje, dok velike platforme kontinuirano redefiniraju pravila igre i način na koji se radi. Kako pratite te promjene i integrirate u svoj rad, a da pritom ostajete vjerni svojoj vizualnoj i konceptualnoj strategiji?
Kuna zlatica: Dizajn je u svojoj biti nepromijenjen tim kretanjima. On u svojoj srži ima ugrađen jedan optimisitičan pristup: sagledajmo problem, analizirajmo ga, prikupimo što više informacija, sintetizirajmo saznanja, i rješenje će uslijediti organskim putem. Taj ciklus događa se neovisno o tome radi li se o dizajnu u elektronskim medijima, umjetničkoj monografiji ili oblikovanju svakodnevnog predmeta. Alati se mijenjaju, načini dostavljanja poruke se mijenjaju, ali u okviru dizajnerskog načina razmišljanja to su samo okolnosti, nađeni okviri koji svakako utječu na taj dizajn, ali ga uglavnom ne mijenjaju u njegovoj biti.
Već smo govorili o današnjoj potrebi za fleksibilnim vizualnim sustavima, pa to možemo izdvojiti kao značajnu promjenu, ali valjalo bi izdvojiti dizajn za društvene mreže kao jednu pojavu koja ima vrlo neposredan odnos s publikom. Tu je omogućeno fino podešavanje vizuala i nakon objavljivanja, što je jedan svjež moment u našoj profesiji.
Dosta je govora bilo o korištenju umjetne inteligencije u svijetu oblikovanja. Tu ima zanimljivih eksperimenata naših kolega. Neke aspekte UI smo i mi prigrlili u svakodnevnom radu, prije svega u analizi i radu s riječima. Dosta alata je sigurno vrlo korisno ljudima koji trebaju dizajnera, a ne barataju s budžetom kojim bi ga mogli angažirati, i mi ohrabrujemo ljude da ih koriste. Ali za bilo koji ozbiljan projekt, UI je još daleko od upotrebljivog. Pitanje bojimo li se da će nas UI izgurati i da će dizajneri postati nepotrebni malo je neozbiljno – pa što ljudi misle, tko će upravljati s tom UI-om?
Portreti i fotografije iz studija: Ivan Buvinić
Njihov rad pratite na kunazlatica.hr, www.instagram.com/kuna.zlatica i www.facebook.com/kunazlatica.
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo.
