U drugom dijelu intervjua s vizualnim umjetnikom Marijem Matokovićem, čiji radovi nose zapaženi društveno angažirani predznak, fokusiramo se na njegov stvaralački profil koji često proširuje i djelovanjem izvan granica umjetničke scene. Naime, osim što radovima i izložbama dijagnosticira brojne društvene probleme, vrlo aktivno i djeluje u njihovim “korekcijama” kao odgovoran i poduzetan član šire zajednice. Osim toga, pokretač je nekoliko inicijativa koje nastoje pojačati vidljivost likovne produkcije mlađih autora, a u ovom nam je razgovoru predstavio dojmljivi niz od programa umjetničkih rezidencija, preko kulturnog podcasta sve do aktualnih društvenih projekata koje planira.
Prvi dio intervjua čitajte ovdje.
*Prva izložba u MMML Studiju: izložba Filipa Bojanića / foto: privatna arhiva
► U umjetnički si svijet uronio ne samo kao autor, već i kao inicijator; bio si članom skupine koja je osmislila i realizirala programe umjetničke organizacije POPUP, tri godine predsjedao si osječkim HDLU-om, a sa Sandrom Marijanović osnovao si i Udrugu za kreativni razvoj Osijek. Jesu li spomenute aktivnosti rezultat entuzijazma, nekog umjetničkog i osobnog uvjerenja, aktivizma ili društvene nužnosti?
Mario Matoković: Da, Sandra i ja osnovali smo UKRO 2008. godine i u početku smo organizirali likovne radionice za djecu. Nakon nekog vremena prestali smo s time , a zatim smo ponovo aktivirali udrugu kako bismo mogli programe POPUP-a prijaviti na natječaj Ministarstva kulture. Iz POPUP-a sam se povukao radi privatnih obaveza te sam u međuvremenu pokrenuo umjetničke rezidencije.
Sve te aktivnosti pripadaju sferi društvene odgovornosti i čini mi se kako bi baš svaki pojedinac trebao to imati u sebi. U svim navedenim aktivnostima ja sam jačao svoju društvenu svijest i nastojao sam dati svoj obol društvu kojemu pripadam.
► Najdugovječnija inicijativa realizirana je u sklopu UKRO-a i nosi naziv MMML Studio. Riječ je o programu umjetničkih rezidencija u kojima ugošćuješ različite umjetnike, a koji tijekom boravka u Osijeku istražuju, stvaraju te u konačnici i oblikuju rad koji potom predstavljaju publici kao postav, projekt ili koncept. Što je iniciralo pokretanje ovoga projekta i kako je on prvotno zamišljen?
Mario Matoković: Riječ je o ideji koja se u meni kuhala duže vrijeme i u jednom sam trenutku samo prelomio, odlučio i pozvao prvoga gosta; Filipa Bojovića koji mi je i dobar prijatelj. Supruga i ja pozvali smo ga kod nas, predložili mu suradnju, on je rado pristao. Tu je nekako sve krenulo; bili smo svjesni kako moramo započeti s projektom kako bismo mogli tražiti i sredstva za sve ono što smo planirali realizirati. U početku nisam to želio raditi preko udruge, ali shvatio sam da to olakšava stvari i tako su rezidencije postale projekt koji smo prijavljivali na natječaje. Dakle, prva je rezidencija realizirana privatnim sredstvima, a već druga rezidencija prolazi na natječaju Grada Osijeka i ta podrška traje i danas. Ponekad dobijemo i sredstva Ministarstva kulture; nisu to velika sredstva, ali meni je bitno da umjetnicima koji dolaze bude isplaćen honorar i odlučan sam u namjeri da se to nastavi. Rekao sam si da ispod nekih granica neću ići, a to se u prvom redu odnosi na autorske honorare i materijal za rad.
► Što umjetnička rezidencija u MMML Studiju podrazumijeva? Opiši tijek od dogovora do realizacije.
Mario Matoković: Iskreno, ni sam nisam znao kako funkcionira rezidencija dok nisam bio na umjetničkoj rezidenciji u Americi. Ona može biti vezana uz analizu rada, uz neko istraživanje ili temelje za budući rad, a može ići zaista u različitim smjerovima. Nijednom umjetniku koji je gostovao u MMML Studiju nisam rekao da moraju realizirati rad u zadanom roku, ali se on ipak najčešće dogodi. Ja već sredinom godine, u lipnju i srpnju, pozivam umjetnike za dolazak sljedeće godine i dogovor je takav da oni do kraja godine promisle što bi radili te nakon toga komuniciramo o tome. Dakle, dolaze s konceptom i idejom. Konačni rad ne nastaje isključivo kao plod komunikacije između mene i umjetnika/umjetnice, ali u nekim se slučajevima to i dogodilo. Mislim kako su dosadašnje rezidencije vrlo pristojno realizirane. Budući da prijave na natječaje počinju u rujnu, ja moram predložiti određene koncepte kao priloge natječajnog programa tako da mi ih umjetnici šalju u pisanom obliku. Naravno, tijekom same rezidencije to se još filtrira. Po završetku svake rezidencije imamo prezentaciju rada i nastojimo da to izgleda poput neke mini izložbe jer moj atelje ipak nije izložbeni prostor niti je za to predviđen. Ono što me najviše iznenađuje jest odaziv publike koji kontinuirano raste. Sve u svemu, čini mi se kako su rezidencije jedna vrlo pozitivna inicijativa i program, a pozitivni su i osvrti na sve to.
*Promocija knjige “Osijek Snapshots” / foto: Kristina Alilović
► Prvi rezidencijalni gost bio je fotograf Filip Bojović i usudila bih se reći kako je njegov boravak iznjedrio najpromišljeniji pa i najopipljiviji artefakt – fotoknjigu Osijek Snapshots. U kojoj je mjeri ta prva rezidencija prezentirala i postigla ono što si njezinim pokretanjem želio?
Mario Matoković: Možda imam problem s tim što sam biram umjetnike pa na neki način već imam u glavi obrise onoga što bih htio vidjeti kao rezultat njihova rada. Naravno, umjetnici imaju potpunu slobodu u tome što žele raditi. Iskreno, ne sjećam se tko je u razgovoru između Filipa i mene predložio fotoknjigu. Da, upravo je ta prva rezidencija i spomenuta fotoknjiga smjer u kojem bih volio nastaviti ovu priču. Osijek Snapshots sjajan je photobook koji prezentira Osijek na jedan drugačiji način. Knjiga je predstavljena i u Zagrebu i dobila je odlične kritike.
*Knjiga “Osijek Snapshots” / foto: Filip Bojović
► Nakon Filipa Bojovića uslijedilo je još pet mladih umjetnika. Možeš li nam prikazati presjek spomenutih rezidencija, odnosno rezultate njihova umjetničkog djelovanja u zadanim vremenskim, tematskim i financijskim okvirima?
Mario Matoković: Budući da se Mario Kolarić bavi crtežom i objektima u posljednje vrijeme, on se na rezidenciji predstavio grafikama tako da je završna prezentacija bila u obliku grafičkog poliptiha i instalacije. Nakon njega slijedio je Luka Kedžo koji je opet bio potpuno svoj. Ne znam kako bih nazvao to što je on napravio, možda konglomerat Luke Kedže koji je prošloga mjeseca doživio svojevrsni nastavak na izložbi u Galeriji Karas. On je ovdje započeo ideju s nazivom Tko tu živi? da bi ju proširio u izložbu Tko tu živi? 2. Iva Muškić napravila je ogroman posao i rad u kojemu se referirala na Vinkovce i vlastitu prošlost u svom rodnom gradu. Producirala je pet grafika dimenzija 100 X100 cm što je zaista velik posao. Nakon nje pozvao sam Marka Jovića, mladog multimedijalnog umjetnika koji je imao audioizvedbu u prostoru osječkog Bastiona. Tu smo po prvi put izašli iz samog studija. S njim sam mnogo komunicirao, raspravljali smo o načinu realizacije i sve je završilo u obliku glazbenog performansa OSscape. Zapravo, ta rezidencija još nije završena jer je moja ideja bila da nakon performansa izdamo ploču tako da postoji mogućnost da se to dogodi u budućnosti. Posljednji rezident bio je Marko Marković, rođeni Osječanin, trenutno u Beču koji je, kao i svi umjetnici prije njega, na rezidenciji prezentirao nešto novo, nešto što publika ima priliku vidjeti samo u Osijeku, a to mi je vrlo bitno u ovome projektu. On je premijerno prezentirao 90% svoga magisterija, odnosno magistarskoga rada s bečke Art and Science Universität für Angewandte Kunst.
*MMML Studio – rezidencija i izložba Marija Kolarića / foto: Mario Matoković
*MMML Studio – rezidencija Luke Kedže / foto: Mario Matoković
*MMML Studio – otvorenje izložbe Luke Kedže / foto: Marina Matoković
► Upravo je ta spomenuta, posljednja rezidencija održana virtualno kao posljedica lockdowna i poznatih epidemioloških preporuka. Na njoj je gostovao Marko Marković, a njegov se rad i oslanja na posljedice pandemije i pripadajućih restrikcija. Kakvo je iskustvo bilo realizirati rezidenciju na ovaj način? Koliko je ona stvarna i vjerodostojna uzmemo li u obzir činjenicu kako rezidencija podrazumijeva fizički boravak u nekom prostoru?
Mario Matoković: Kada je krenuo prvi val korone, odgađao sam tu rezidenciju nadajući se kako će Marko ipak doći u Osijek. No, u Austriji su mjere kudikamo rigoroznije nego kod nas i on jednostavno nije mogao izaći iz zemlje. Zbog toga smo bili primorani organizirati online rezidenciju. No, mi smo kontinuirano komunicirali pa smo dva, tri mjeseca prije realizacije imali uvid u ono što će Marko predstaviti i moram reći kako to nije u velikoj mjeri drugačije od onoga što su posjetitelji imali prilike vidjeti. Malo sam istraživao pa sam zaključio kako su sve rezidencije širom svijeta u tom razdoblju slično funkcionirale i odvijale su se online. One i danas, nažalost, tako funkcioniraju pa mi je drago što smo nekako uspjeli iznjedriti sve ovo. Uvijek mi je iznimno bitno da u atelje dođu studenti i kolege pa pogledaju izložbu ili konačni rezultat, ali ovoga puta nismo organizirali uobičajeno otvorenje, već dolazak uz prethodnu najavu što se znatno odrazilo na broj posjetitelja. Nadam se kako ćemo već sljedeću rezidenciju moći održati bez tih restrikcija.
*MMML Studio – rezidencija i izložba Ive Muškić / foto: MMirela Blažević
*MMML Studio – Marko Jović, izvedba rada “OScape” / foto: Maja Gjajić
► Zašto biraš lokalne umjetnike, i to one koje možemo odrediti kao mlađe umjetnike? Koji su ti kriteriji presudni u izboru umjetničkih imena koje pozivaš?
Mario Matoković: Izbor osječkih umjetnika leži u jednostavnom razlogu; smatram da ovdje ima mnogo ljudi koji imaju što pokazati i reći. Jednako tako smatram kako u Osijeku ne postoji platforma na kojoj se oni mogu kvalitetno predstaviti. I za ovogodišnji sam program ciljano izabrao dvoje osječkih umjetnika jer su mjere koje je nametnula pandemija izazvale velike probleme u organizaciji i realizaciji planiranih programa. Međutim, grad iz kojega umjetnici dolaze nije kriterij i nije pravilo, već je osnovni cilj prilikom odabira autora isključivo kvaliteta njihova rada. Naravno, zanima me i to kako će se odabrani umjetnik snaći u zatečenoj situaciji u kojoj mora producirati novu ideju jer su neki od njih tek završili Akademiju. Dakako, želim ih i potaknuti da se aktivno bave umjetnošću jer u njihovu radu vidim velik potencijal.
*MMML Studio – izložba Marka Markovića / foto: Mario Matoković
*MMML Studio – detalj rada “Dnevnik straha” Marka Markovića / foto: Mario Matoković
► Upravo traju pripreme za novu umjetničku rezidenciju; najavi ju i predstavi nam ovogodišnje umjetničke rezidente.
Mario: Ove sam godine planirao dvije rezidencije, a prva je u pripremi. Prvo nam dolazi Mia Štark, umjetnica mlađe generacije koja se bavi interdisciplinarnim područjem; trenutno je najaktivnija u sferi suvremenog plesa, ali završila je i studij likovne kulture, točnije modul grafike. Priprema vrlo svjež program čije detalje ne bih otkrivao. U listopadu ili studenome planiram realizirati i rezidenciju s Vinkom Vidmarom, također mladim i vrlo uspješnim osječkim autorom.
► Nakon što se MMML Studio “zahuktao”, nisi mirovao pa si animirao ljude i pokrenuo podcast Kutnjak. Što mu je cilj, tko mu je ciljana publika, koje prednosti vidiš u tom mediju?
Mario Matoković: Nema tu velike filozofije, jednostavno sam želio čuti neke odgovore od nekih ljudi koji su mi umjetnički zanimljivi. Ekipu Kutnjaka čini četvero ljudi i svatko ima slobodu i pravo odabrati goste s kojima ćemo razgovarati. Meni nije problem slušati podcast ni s plesačem ni s književnicom jer smatram kako je umjetnost univerzalna priča. Osim toga, mislim kako nas četvero možemo poslati neku poruku svakim snimljenim podcastom i vjerujem kako smo to i činili. Doduše, posljednjih se mjeseci smanjio intenzitet snimanja, ali nećemo odustati od njega. Malo su nas privatne obaveze omele u planovima, ali Kutnjak će svakako ići dalje.
Što se tiče ciljane publike, vjerujem kako ju čine naše kolege, kulturnjaci, građani koje zanima kultura i studenti. Sama forma podcasta osobno mi je vrlo zanimljiva jer ih redovito slušam (i u formi radijskih emisija i u formi video podcasta), odgovara mi ta neformalna atmosfera toliko različita od tipa emisija Nedjeljom u 2. Opuštenost dovodi do kvalitetnije komunikacije i to mi se čini kao prednost podcasta.
*Ekipa podcasta Kutnjak
► Tko je sve do sada gostovao u Kutnjaku? Koji su kriteriji odabira gostiju? Gdje je moguće pogledati dosadašnje snimke?
Mario Matoković: Iza nas je šest Kutnjaka; gosti su bili Luka Kedžo, Dalija Dozet, Mario Čaušić, Dubravko Mataković, Maja Urban i Marko Marković. Svi su oni bili zanimljivi sugovornici, osobe i umjetnici – kreativne osobe koje su imale nešto poručiti i čije djelovanje uglavnom i nije vezano samo uz jedno umjetničko područje. Sve su emisije dostupne na platformi You Tube i mogu se pogledati. Uskoro pripremamo izdanje s Majom Rožman i Martinom Miholić za festival Umjetnost i žena, a već duže planiramo realizirati razgovore s nekim zanimljivim književnim i plesnim autorima, no za to nam je potrebno vrijeme s kojim smo neprestano u deficitu. Program Kutnjaka financiramo sami, do sada nije prošao ni na jednom natječaju i radimo ga isključivo voljom i entuzijazmom.
*Vrtić MAK – mjesto gdje će se realizirati festival Mjesta kreativnog pogleda
► No, to još uvijek nije sve. Planiraš i jedan širi društveni projekt koji će izrasti iz teorijskog bavljenja social artom pa nam ga ukratko predstavi.
Mario Matoković: Unazad nekoliko mjeseci istražujem područje socijalno angažirane umjetnosti i dolazim do zaključka kako je nužno komunicirati s društvom s ciljem da ga poboljšaš. Drugim riječima, ta komunikacija ne staje samo na izlaganju rada i primanju dobrih kritika. Tom je idejom vođen i moj novi projekt; u rujnu ćemo pokušati organizirati festival Mjesta kreativnog pogleda u suradnji s Dječjim vrtićima Osijek, točnije vrtićem Mak. Supruga i ja pozvali smo umjetnike koji će muralima oslikati pročelja vrtića, a koji su u tom mediju poznati i kvalitetni. Motivi tih murala, odnosno oslikana pročelja služit će odgajateljicama kao didaktičko sredstvo u radu s djecom, a ujedno će dovesti do interakcije koja je u umjetnosti neophodna. Također, cilj je projekta uključiti i širu zajednicu; nije nam namjera samo stvoriti mural koji bi oplemenio prostor, već bismo željeli naglasak staviti na “odgajanje pogleda” kod djece. Osim toga, željeli bismo prvenstveno djeci i odgajateljicama, a potom i zajednici, ostaviti neku trajniju vrijednost. Ovakvi me projekti zaista vesele, oni su način kojim želim doprinijeti zajednici. U isto vrijeme, oni su vođeni pitanjem može li umjetnost mijenjati zajednicu, pitanjem koje me u zadnje vrijeme provocira i na koje tražim odgovor.
Razgovarala: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
Zahvaljujemo Mariju Matokoviću na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
