Kipar Neven Bilić profesor je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i umjetnik čiji radovi bude pažnju, kako kod onih koji prate umjetnost tako i kod onih koji se s njima samo susretnu. Oni svojim dimenzijama izazivaju arhitekturu, nose u sebi nešto pomalo zastrašujuće, a replicirajući dijelovi, koji kao da pripadaju nekoj neodređenoj većoj strukturi, polje su u kojem Bilić istražuje raznolikost i proturječnost pojmova kroz već karakterističnu lančanost i modularnost.
Povoda za razgovor bilo je i više nego dovoljno, konkretno i aktualno: ambijentalna instalacija Veliki Muntius izložena je u Galeriji umjetnina u Splitu, no to je bila samo prilika da porazgovaramo o inspiraciji, literarnoj osnovi iz koje je proizašao sam naslov izložbe, autorovom kreativnom procesu te o smjeru u kojem Bilić nastavlja razvijati svoj karakteristični stil. Također, Neven nam je otvorio vrata svog kiparskog ateljea, ugostio nas u toj posebno projektiranoj kući u zelenoj tišini i miru periferije koja služi za umjetnički rad, život i brojna umjetnička druženja koja se u njoj odvijaju.
► Jedan od povoda za ovaj razgovor je vaš posljednji rad Veliki Muntius, ambijentalna instalacija izložena u Galeriji umjetnina Split koja je prvi puta postavljena 2021. godine ispred Umjetničkog paviljona u Zagrebu. Kako ste došli do ideje za ovaj rad, nazvanom po liku koji se spominje u znanstveno fantastičnom romanu Solaris Stanislawa Lema? Koje mjesto zauzima u vašem opusu s obzirom na to da je nastavak razvijanja tendencija po pitanju ideje lančane strukture sačinjene od jednakih replicirajućih dijelova, isječaka cjeline koja se najčešće opisuje kao trnovita i uznemirujuća?
Neven Bilić: Možda se stječe takav dojam zbog djelomično trnovite strukture rada, ali nije mi bila namjera stvoriti djelo koje izaziva strah ili odbojnost, isto kao što nisam želio zapriječiti ulaz. Taj rad se nadovezuje na moje prethodne radove po pobrkanim tipološkim obilježjima koja ga sačinjavaju, ali ideja je nova. Sada je polazište u literarnom djelu, što dosad nisam imao kao praksu. U ovom se radu također ne referiram prema znanstvenoj fantastici kao žanru, nego koristim sasvim sporednu epizodu s profesorom Muntiusom kao polazište univerzalne ideje o uzaludnosti pokušaja da shvatimo nešto što nas veličinom nadilazi. To se i vidi kroz moju depersonalizaciju same pojave Muntiusa, koji je znanstvenik, dakle čovjek, a ja naziv pridružujem objektu i još mu nadodajem „veliki“. Inače, knjigu Solaris sam dobio na poklon, i do tada nisam poznavao to djelo Stanislawa Lema.
U ovovremenoj hiperprodukciji ideja, mentalnih slika i dobara, želja za upornim istraživanjem svijeta, objašnjavanjem društva i posljedica njegova utjecaja na nas, podsjeća nas na činjenicu o vlastitoj nemoći. Nakon niza pokušaja, vraćeni smo na početak i vrtimo se u krug. U romanu znanstvenici na istraživačkoj postaji godinama istražuju, postavljaju teze, pronalaze i sumnjaju. Mislim da Lem uopće ne akcentira Muntiusa, jer on je samo sporedno ime koje se spominje svega jedanput, a ja upravo u njegovoj teško objašnjivoj herezi pronalazim polazište svoje ideje. Ono je za mene najjača ideja djela. Vjerojatno je mogućnost raznolikih čitanja i interpretiranja nekog teksta odlika velikih literarnih djela. Premda se ne ubrajam u zagrižene fanove znanstvene fantastike, s veseljem sam pogledao izvrsnu interpretaciju Tarkovskog, i onu manje uspješnu, od Soderbergha. Ostala djela Stanislawa Lema tek čekaju da ih otkrijem.
► Koliko je bilo važno pozicioniranje rada ispred ulaza u Umjetnički paviljon ili pak Galeriju umjetnina – što je predstavljalo svojevrsnu pregradu, ogradu, smetnju pri ulazu, upozorenje… Koliko je bitna njegova vizualna dominacija koja izaziva i napada arhitekturu?
Neven Bilić: Ispred ulaza u Umjetnički paviljon je naprosto tako kompozicijski moralo biti postavljeno, jer sam odabrao stube kao optimalnu poziciju rada, a da sam htio izvršiti totalnu vizualnu dominaciju, kao i konkurirati arhitekturi, to je točno. Izlaganje u samom prostoru Umjetničkog paviljona tada nije bilo moguće, jer je zgrada pretrpjela značajna oštećenja u potresu, pa nije bila sigurna za boravak i izlaganje. Rad je kasnije pokazan u Galeriji Umjetnina u Splitu i tamo je drugačije postavljen, jer su prostorne zadatosti drugačije. Dakle rad je dijelom site-specific.
► Napravili ste odmak od klasičnih kiparskih tehnika i materijala u svojim kasnijim radovima. Radili ste primjerice s poliuretanom. Kako ste došli do odluke za korištenjem tog materijala, što vam on omogućuje i kako se taj materijal uklapa u ideju vašeg rada?
Neven Bilić: Poliuretan nije jedini sintetski materijal koji koristim. Ustvari već ga dosta dugo ne koristim i pomalo se vraćam drugim, meni dobro poznatim tehnikama i materijalima, kao što su poliesteri, epoksidi i slično… Također razvijam i neke za mene nove tehnologije, kao što su termoformiranje, za što sam izradio uređaj koji mi omogućuje da u kratkom roku dođem do većeg broja jednakih elemenata. Člankovitost i modularnost već su dugo moj prepoznatljiv znak, pa je svakako i 3D print na tom tragu, samo mi se čini da je to svojevrsna Pandorina kutija.
► Imate li u vidu neke nove radove; razvijate li nešto novo, drugačije od stilskog smjera koji karakterizira vaše radove Ad infinitum, Veliki Muntius ili pak želite istražiti opcije koje vam nudi ovaj vid izražavanja i korištenja materijala?
Neven Bilić: Rad Ad infinitum predstavlja ciklus radova cjelovito pokazanih u galeriji Božidar Jakac u Kostanjevici na Krki. Radi se o desakraliziranom prostoru crkve unutar bivšeg cistercitskog samostana. U toj grupi radova su i moje Monstrance, kojima sam se bavio duže vrijeme, a radovi iz ciklusa nose nazive dijelova sakralnog inventara, pa dobro surađuju s arhitekturom.
Trenutno pripremam sasvim novu kiparsku priču u kojoj istražujem neke zanimljive situacije iz života pčela. To je polje s kojim sam se nedavno susreo na potpuno amaterskoj razini, i otkrio da dijeli idejna polazišta kao i neki od mojih prethodnih radova. Svakako je tu prisutna člankovitost i modularnost, ali u tom svijetu to je najvažniji princip, kako hijerarhijski, tako i geometrijski-materijalno.
► Kako izgleda vaš kreativni i radni proces; od konceptualizacije ideje, odabira materijala, naslova rada i samog završetka? Kako birate veće i manje ponavljajuće uzorke koje koristite u radu, a koji međusobno stoje u svojevrsnom neskladu koji kao cjelina dobiva smisao, što ste jednom opisali kao pobrkanost pojmova?
Neven Bilić: Elementi kreativnog i radnog procesa nemaju nužno linearni slijed, pa se ponekad preklapaju ili zauzimaju mjesto jedan drugom. Artikulacija ideje je svakako prva, ali ona može ponekad biti i površna, pa će konačan vizualni aspekt rada u početku biti nejasan. Pobrkanost pojmova, ili kako ja volim reći kodova, proizlazi iz različitih tipologija uzorka. Zašto geometrijski, a opet mekano; zašto kićeno, a opet svedeno; zašto ornamentalno, a opet mehanički čvrsto; zašto biljka, a opet stroj? Ovo pomalo zadire u prostor dizajna, ali mislim da ga ja pravovremeno preusmjerim.
► Primjetan aspekt vašeg rada svojevrsna je nedorečenost, nedovršenost, sugestija da se prikazani lančani niz može nastaviti u beskonačnost… To u određenom smislu ostavlja gledatelju veliku slobodu tumačenja o značenju, isječku odmetnutom od cjeline te mu ostavlja veliku slobodu zamišljanja. S obzirom na to, kako odredite kada je vaš rad gotov?
Neven Bilić: Takvi radovi najčešće se sastoje od nedefiniranog broja multipla, pa je dojam nedorečenosti i nedovršenosti rezultat prostornog konteksta. Dajem si slobodu da mi nekad odgovara zasićenija prostorna situacija, a nekad ne želim natrpavati. Stvar je u mojoj procjeni.
► Vaši radovi, posebice Veliki Muntius, obaraju racionalnost iskazujući nemogućnost spoznaje stvarnosti, kako umjetničke tako i svake druge, upozoravaju na varljivost razuma i nemoć pred velikim tajnama. Na tom me tragu zanima kako shvaćate svoju ulogu kao umjetnika, ali u širem smislu i samu ulogu umjetnosti danas? Je li ona pogled iza zastora koji ukazuje na tajnu veću od nas, nespoznatljivu našim umom?
Neven Bilić: Kada pokušam razumjeti svoju ulogu, nastojim uvijek o sebi razmišljati kao o kiparu. Kao što je govorila Marija Ujević, „ja sam kiparica, a kiparstvo je fizički posao“, stavljajući pritom pojam umjetnosti i umjetnika u drugi plan. Ipak, jasno je da me ljudi doživljavaju kao umjetnika, jer se izlagačka praksa i priča koju predstavljam očituju u svijetu umjetnosti u svim njegovim aspektima; umjetničko djelo, umjetnička galerija, umjetnikov atelier i slično. Kako se u svom radu ne bavim problemima i katastrofama današnjice, društvenim komentarima i dosjetkama, ponekad me brine da se ono što radim tumači kao hermetično, ili još gore autistično, ali to je nešto što ne mogu mijenjati. Nemam jako intenzivnu izlagačku aktivnost, jer radim stvari koje su prije svega dimenzijama velike, a izvedbeno i tehnološki kompleksne.
► Otvorili ste nam vrata svog ateljea u kojem djelujete i radite, te u kojem su nastali radovi na koje se referiramo. Možete li se osvrnuti na zaista impresivno osmišljen i uređen radni prostor koji čitatelji/ce mogu vidjeti na fotografijama koje prate ovaj intervju? Kako ste kreirali taj prostor, što vam je u njemu bilo bitno i omogućuje li vam adekvatan rad?
Neven Bilić: Prostor u kojem radim iz samog je početka organizacijski smišljen kao prostor umjetnika, odnosno kiparski atelier. Projektirala ga je moja supruga arhitektica. To je barn-style kuća na periferiji grada okružena zelenilom i mirom gdje boravim svakodnevno. U proljetno i ljetno vrijeme mjesto je okupljanja i druženja za naše kolege i prijatelje, dok zimi uglavnom samujem. No i tada rado okupljam ekipu iz nedalekih Ateliera Žitnjak.
razgovarao: Dario Dunatov (sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pronađite ovdje)
zahvaljujemo Nevenu Biliću na ustupljenim vizualnim materijalima foto dokumentacije njegovih radova
portreti: Maja Bosnić
urednik projekta: Ivan Dorotić
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
