Na prošlogodišnjem Art Zagrebu, tijekom dežurstva na štandu Ureda za fotografiju, dvije su gospođe vrlo odlučno prišle stolu s jasnom namjerom – žele kupiti knjigu Vlade Marteka objavljenu u izdanju Ureda za fotografiju. Kroz usputan razgovor ubrzo sam saznala da je jedna od njih Roberta Vilić, umjetnica čiji mi je rad zapeo za oko na izložbi Teret prisutnosti u Galeriji Siva. Privukla me njezina suzdržana, ali izrazito koncentrirana vizualnost – prevladavajuća crna boja, slojevitost površine, ali i način na koji kroz fotografiju, umjetničke knjige, grafiku i sliku gradi intiman i kontemplativan prostor. Nešto me odmah privuklo toj reduciranoj crnoj plohi i slojevitosti pa sam pomislila: „Ovako nešto bih voljela imati na zidovima svog dnevnog boravka.”
Iako je Roberta Vilić prisutna na domaćoj umjetničkoj sceni još od ranih 1990-ih, s kontinuiranom izlagačkom praksom i velikim brojem samostalnih i skupnih izložbi iza sebe, stekla sam dojam da pripada generaciji kojoj logika glasne samopromocije i agresivne vidljivosti nikada nije bila primarna. Izuzev njezinog vrlo zanimljivog Instagram profila, nisam mogla pronaći mnogo opširnijih razgovora ili tekstova koji bi pružili detaljniji uvid u njezin umjetnički proces i način razmišljanja. Upravo zato mi se učinilo važnim napraviti ovaj intervju – razgovarati o kontinuitetu rada, odnosu slike i teksta, umjetničkim knjigama, fotografiji, sporosti procesa i prostoru tihe, ali izrazito dosljedne umjetničke prakse danas.
Roberta Vilić (Banja Luka, 1971.) završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, a 1998. diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Zlatka Kesera. Izlaže kontinuirano od 1992. godine te je tijekom više od tri desetljeća rada ostvarila niz samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. U svojoj praksi razvija slojevit i introspektivan vizualni jezik koji se kreće između slikarstva, grafike, umjetničke knjige, objekta i, u novije vrijeme, fotografije. Izlagala je u brojnim galerijskim i institucionalnim prostorima, među kojima se izdvajaju Galerija SC, Galerija Karas, Galerija Modro, Galerija Siva i Galženica, kao i sudjelovanja na hrvatskim trijenalima grafike. Dobitnica je više nagrada i priznanja, uključujući Nagradu Muzeja suvremene umjetnosti na 9. hrvatskom trijenalu grafike 2024. godine. Članica je HDLU-a i HZSU-a.
► Završili ste Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, a potom i Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Zlatka Kesera. Koliko je to razdoblje formiranja bilo ključno za razvoj Vašeg slikarskog jezika – i u kojoj mjeri se vaš rad kasnije razvijao u kontinuitetu s tim iskustvom, a u kojoj kroz odmak od njega?
Roberta Vilić: Svaki period školovanja donio je nešto svoje. U Primijenjenoj sam završila smjer grafike, a grafika je do danas ostala važan dio mog likovnog izraza. Čak i kada slikam, razmišljam kao grafičarka – sliku na platnu tretiram kao matricu, koristeći valjke i grafičke alate. Na Akademiji sam imala sreću imati izuzetnog mentora. Profesor Keser dao mi je čvrste temelje za rad, ali me i poticao da izlažem već na drugoj i trećoj godini, što mi je tada puno značilo. Danas vidim koliko je bio u pravu. Mogu reći da sam imala sreće jer sve što sam tada usvojila i danas mi pomaže da se dalje razvijam i učim.
► Početkom 2000-ih izlagali ste u Galeriji SC i Galeriji Galženica. S odmakom od više od dvadeset godina, kako danas gledate na te radove? Prepoznajete li u njima kontinuitet s današnjom praksom ili ih doživljavate kao nešto što je u međuvremenu bitno transformirano?
Roberta Vilić: Izložbe iz ranih 2000-ih činili su radovi velikih formata – apstraktne slike reduciranog kolorita, na tragu monokromatskog slikarstva. Takav apstraktan način slikanja zadržao se do danas, iako se s vremenom razvijao kroz nove tehnike i pristupe. Neke se stvari ipak ne mijenjaju, kao da si na neki način „kodiran”.Već sam tada u sliku upisivala emociju, kao što to činim i danas. Moj likovni jezik je apstraktan, a slika slojevita. Kojom god temom da se bavim, bilo da je riječ o prolasku vremena, odnosu između „Ja-Ti” ili inspiraciji pronađenoj u stihovima, sliku uvijek gradim kroz emociju. Takav način slikanja i promišljanja ostao je isti do danas. Ono što se također nije promijenilo jest slojevitost slike: duboke emocije, ideje, inspiracija, tekstura i tragovi procesa, koji omogućuju da se vidi i osjeti i ono ispod vidljive površine. Takav pristup zadržavam i kada radim u drugim medijima, ne samo u slikarstvu na platnu.
► Vaš proces djeluje spor i slojevit, često uključuje vraćanje, prekrivanje i redukciju. Kako taj proces izgleda u praksi – i postoji li trenutak u kojem znate da je rad dovršen?
Roberta Vilić: Teško pitanje. Jednostavno znaš kada je slika gotova – to je onaj trenutak kada se sve poklopi. Ima i dana kada se doslovno borim sa slikom, a ponekad ih namjerno ostavim nedovršenima. Naravno, to znam samo ja, jer je ta „nedovršenost” zapravo prisutna jedino u mojoj glavi. Posljednjih nekoliko godina više sam fokusirana na manje formate na papiru, kolaž, eksperimentiranje s grafikom, a u novije vrijeme i fotografijom. Iako je riječ o manjim formatima, energija koju ulažem da bi slika bila snažna, sugestivna i iskrena zahtijeva jednako vremena kao i rad na velikim platnima. Zapravo, nema razlike.
► Na izložbi Dvije istine spajate elemente slikarstva i grafike kroz slojevite, taktilne postupke – struganje, nanošenje, kolažiranje i šivanje – dok knjiga postaje središnji medij kroz koji se otvara odnos „Ja“ i „Ti“. Koliko vam je u tim radovima bilo važno uključiti gledatelja kao aktivnog sudionika – kroz dodir, listanje i blisko iskustvo objekta? Mijenja li se, po vašem mišljenju, značenje rada ovisno o toj neposrednoj, gotovo intimnoj interakciji?
Roberta Vilić: Na izložbi Dvije istine fokus je bio na slikama u formi knjige. Izložba je tematizirala odnos „ja – ti”, a same knjige bile su vrlo intimne. Zaokupljale su me teme čekanja, prolaska vremena i usamljenosti – teme bliske mnogim ljudima. Bilo mi je važno da posjetitelji knjige doista prolistaju jer je svaka od njih imala svoj karakter. Korice su bile jednake na svim knjigama, pa ako ih niste otvorili, zapravo niste vidjeli ništa. Unutar korica svaka je knjiga pričala svoju priču: stranice su bile likovno slojevite, taktilno strukturirane i prožete dubokim porukama. Primjerice, teške sive stranice u Knjizi čekanja stvaraju osjećaj tjeskobe, dok u Knjizi o kući poluprozirne stranice s jedva otisnutim riječima proizvode suptilniji i nježniji dojam.
Namjera mi je bila uspostaviti interakciju između rada i gledatelja. Vjerujem da je i sam naslov pojedine knjige pomogao u razumijevanju njezine namjere, barem kao polazišna točka za povezivanje, ako ne na estetskoj, onda na intuitivnoj razini. Znače li te knjige u toj interakciji nešto više ili nešto drugo od moje početne namjere? Vjerujem da da. Primjerice, za mene je čekanje nešto teško i bolno, dok za nekoga drugoga može predstavljati tek izgubljeno vrijeme. Upravo u tom prostoru različitih doživljaja značenje se mijenja.
► U ciklusu Misli vaši radovi prizivaju asocijacije na ultrazvučne snimke i fotografske negative, ali se istovremeno opiru jednoznačnom čitanju. Koliko vam je važno zadržati tu otvorenost značenja, i postoji li nešto što ipak želite da gledatelj prepozna ili osjeti?
Roberta Vilić: Mogućnost različitog značenja mi je jako važna jer želim da gledatelj u radovima ima prostor za vlastito asocijativno razmišljanje. Asocijacije na ultrazvučne snimke ili fotografske negative su mi potpuno prihvatljive jer upućuju prema unutrašnjosti i onome što nije odmah vidljivo. Ipak, bilo bi mi drago da se čitanje ne zadrži samo na jednoj razini. Ako gledatelj osjeti poriv za pomakom prema unutra, neku vrstu uranjanja, kontemplacije ili suočavanja s nečim što je istovremeno vrlo osobno i univerzalno, onda sam uspjela. Mislim da i u ovom slučaju naslov Misli igra važnu ulogu, usmjerava percepciju, ali je ne zatvara; asocira, a ne daje konačno objašnjenje.
► Koliko fotografija u vašem radu djeluje kao autonomni element, a koliko kao početna točka koja se kroz proces dalje transformira i prevodi u druge medije? Na koji način pristupate tom odnosu između fotografskog zapisa i konačnog rada?
Roberta Vilić: Zadnja izložba Teret prisutnosti bila je iskorak u mom radu jer do tada nisam koristila fotografiju kao medij. U mom slučaju fotografija nije autonoman medij, nego prije svega polazišna točka kreacije, koja se kroz proces dalje transformira. Mislim da sam eksperimentiranjem u snimanju motiva uspjela napraviti odmak od klasičnog fotografiranja. Sam proces snimanja odvijao se s dva fotoaparata: kroz leću Pentaxa snimala sam motiv digitalnim aparatom, čime se dobio efekt “usmjerenog pogleda” u sam motiv, a motiv je bio kamen. Točno u njegovoj sredini pojavljuje se kružni trag, optički ostatak Pentaxa, koji ne pripada motivu, nego samom činu snimanja, i upravo taj element uvodi dodatnu napetost u gledanju. U drugom dijelu rada fotografija se još više udaljava od svoje izvorne funkcije. Seriju manjih fotografija istog motiva kolažirala sam pausom, čime sam zamutila sliku i usporila pogled. Te intervencije shvaćam kao nastavak rada na fotografiji, kao njezinu transformaciju. Upravo tom transformacijom početni osjećaj težine kamena nije nestao, nego se samo ublažio.
► U radu Knjiga misli intervenirate u već postojeći tekst rječnika – prekrivate ga, potiskujete i čin čitanja gotovo onemogućujete, ali ga istovremeno nikada u potpunosti ne brišete. U kojoj mjeri takav čin označava ujedno i postupak destrukcija jezika, a koliko pokušaj da se dosegne nešto izvan njega – nešto što se, kako i sami sugerirate, ne može u potpunosti prevesti u riječi?
Roberta Vilić: Ne doživljavam taj postupak kao destrukciju jezika u potpunom smislu jer tekst nikada nije u potpunosti izbrisan – on ostaje prisutan, ali mu se mijenja uloga. Prekrivanjem i intervencijama čitanje postaje otežano, gotovo onemogućeno, no time se otvara prostor za drugačiju vrstu percepcije koja nije isključivo vezana uz značenje riječi. Riječi same po sebi nose višeznačnost koja ovisi o kontekstu u kojem se pojavljuju, dok slika djeluje neposrednije, na razini podražaja i emocije. Upravo me zanima taj trenutak kada jezik prestaje biti sredstvo jasne komunikacije i počinje funkcionirati kao vizualni i materijalni sloj. U tom smislu, taj postupak nije toliko destrukcija koliko transformacija, pokušaj da slika preuzme prednost i da se kroz nju dosegne nešto što izmiče jeziku, nešto što se ne može u potpunosti prevesti u riječi, ali se može naslutiti kroz iskustvo gledanja i listanja.
► Koje biste utjecaje – ne nužno autore/ice, nego i druge discipline, vizualne ili iskustvene okvire – izdvojili kao važne za formiranje vašeg umjetničkog izričaja? Postoji li nešto izvan samog polja likovne umjetnosti što je bitno utjecalo na način na koji pristupate slici, materijalu ili procesu rada?
Roberta Vilić: Osim utjecaja iz likovne umjetnosti, sigurno me u velikoj mjeri određuje društvo u kojem živim. Stvarnost koju živimo neizbježno izaziva emocije, a upravo to pokreće proces rada. Postavljaš si pitanja i tražiš odgovore – baveći se i promišljajući sliku, dođeš i do nekih spoznaja. Teško je vjerovati da se svijet može promijeniti ili da se možeš izolirati od svijeta, ali vjerujem da ga umjetnost može oplemeniti. S druge strane, svijet nije samo težak, nego je i lijep. Priroda i muzika imaju snažan utjecaj na moj rad, primjerice, gledanje u more ili slušanje Mahlera za mene ima gotovo terapeutski učinak i otvara dublji emotivni prostor koji se definitivno reflektira i u slici.
► Na 9. hrvatskom trijenalu grafike 2024. godine predstavili ste rad koji se širi od pojedinačne grafike prema instalaciji i serijskom postavu. Kako ste pristupili tom radu u odnosu na prostor i kontekst takve manifestacije – jeste li ga od početka promišljali kao cjelinu koja funkcionira između slike, objekta i instalacije?
Roberta Vilić: Od početka sam znala da želim izložiti kompoziciju malih grafika i grafika u formi knjige, tako da sam rad promišljala kao cjelinu koja funkcionira između slike i objekta. U to vrijeme sam intenzivno radila na knjigama za izložbu Dvije istine u Beogradu, pa sam odlučila napraviti seriju od pet knjiga grafika. Tek naknadno sam se s kustosicama dogovorila da izložim i matrice, čime se rad dodatno proširio prema instalacijskom postavu. Tako je na kraju rad Separacija dobio svoj konačan oblik.
► Za isti rad dobili ste nagradu Muzeja suvremene umjetnosti. Kako općenito gledate na ulogu nagrada i priznanja u umjetničkom polju? Koliko one za vas imaju stvarnu težinu, a koliko su dio šireg sustava vidljivosti i legitimacije?
Roberta Vilić: Lagala bih kada bih rekla da mi je svejedno. Uvijek je dobrodošla pohvala kao potvrda tvom rada, tim više ako dolazi od struke. Naravno da je u tome prisutan i aspekt vidljivosti. Bilo bi pogrešno raditi umjetnost samo za sebe – ona treba biti dostupna drugima, a ako su nagrade jedan od načina da se publika upozna s mojim radom, onda mi to ima veću vrijednost.
► Na izložbi Teret prisutnosti, održanoj u zagrebačkoj Galeriji Siva prošle godine, vaš rad postavljen je u dijalog s praksom Selmana Trtovca. Kako su vaši radovi funkcionirali unutar tog dijaloga? Jeste li takvu situaciju doživjeli kao svojevrsno nadopunjavanje, kontrast ili možda kao prostor napetosti između dvaju različitih pristupa temi tereta?
Roberta Vilić: U samom procesu dogovaranja izložbe Teret prisutnosti Selman i ja smo imali odličnu komunikaciju, rekla bih da dijelimo sličan senzibilitet, iako radimo u različitim medijima. On kroz performans i instalaciju, a ja kroz sliku, pristupamo istoj temi iz različitih pozicija. Mislim da su radovi funkcionirali istovremeno i kao nadopuna i kao određeni kontrast. Kod Selmana je prisutan čin, proces i materijalizacija straha kroz teški, konkretni materijal, dok je kod mene pristup intimniji i suzdržaniji, težina se ne prikazuje direktno, nego se osjeća kroz sliku i njezinu atmosferu. Upravo u toj razlici nastaje i određena napetost, ali ona nije suprotstavljajuća, nego nadopunjavajuća. Ta razlika između eksplicitnog i suzdržanog, između čina i slike, zapravo je otvorila prostor u kojem se tema tereta mogla sagledati slojevitije, ne kao nešto jednoznačno, nego kao iskustvo koje može biti i fizičko i unutarnje. Kada smo prvi put razgovarali o izložbi, Selman mi je rekao:„Ja volim umjetnost drugih.“ Tu rečenicu sam zapamtila jer mi se čini da upravo opisuje i način na koji je ovaj dijalog funkcionirao.
► U vašim radovima tekst se često pojavljuje kao fragment, trag ili sloj koji ne funkcionira kao nositelj jasnog značenja, nego kao dio vizualne strukture. Kako pristupate uvođenju teksta u rad – vidite li ga kao ravnopravan likovni element ili kao nešto što uvijek zadržava i svoju jezičnu dimenziju?
Roberta Vilić: Tekst uvijek nosi neko značenje, ali kroz intervencije na slici pokušavam ga uklopiti u sliku tako da se, uspori čitanje, oteža ili gotovo onemogući. Tako tekst postaje nešto između: više nije samo jezik, ali nikada nije ni potpuno odvojen od njega. Zanima me taj prostor između čitljivog i nečitljivog. Kada koristim riječi, želim da funkcioniraju kao likovni element. Ipak, teško se možemo oduprijeti potrebi da čitamo kada vidimo tekst. Upravo zato što su riječi na mojim slikama izvan jasnog konteksta, ostavljaju prostor za vlastitu interpretaciju.
► Izlagali ste u različitim gradovima i kontekstima, od galerijskih prostora do različitih institucionalnih i nezavisnih okruženja. Kako pristupate različitim izložbenim prostorima u kojima izlažete? Koliko vam je prostor važan u oblikovanju postava i mijenja li se način na koji rad “funkcionira” ovisno o kontekstu u kojem je izložen?
Roberta Vilić: Volim kada se povežem s prostorom. Zaista mi nije važno radi li se o galeriji s određenom reputacijom ili o prostoru nezavisne scene. Vjerujem da se dobra izložba može napraviti i izvan mainstream konteksta. Ponekad upravo manje razvikani prostori pružaju veću slobodu. Naravno, postoje galerije koje u startu odgovaraju u svim segmentima, oblik, svjetlo, zidovi, pa i boja poda, ali teško je očekivati da će se uvijek izlagati u takvim uvjetima. Upravo zato prilagođavanje prostoru vidim i kao važan dio vještine postavljanja izložbe. Prava je sreća kada uz prostor dobiješ i dobre ljude koji vode galeriju, jer oni u konačnici oblikuju njezin identitet. Ipak, važno mi je da izložba, bez obzira na kontekst, zadrži svoju početnu vizualnu ideju u što većoj mjeri.
► Kako danas vidite domaću umjetničku scenu, posebno u odnosu na uvjete rada, vidljivost i mogućnosti razvoja umjetničke prakse? Vidite li u njoj prostor za kontinuitet i istraživanje ili prije dominira logika kratkoročnih projekata i produkcije?
Roberta Vilić: Mislim da u Hrvatskoj nedostaje galerijskih prostora i općenito smatram da bi poticanje kulture trebalo biti jače u svim segmentima, a posebno kroz podršku ljudima koji žele i mogu napraviti nešto dobro u zajednici. Danas je teško osigurati egzistenciju, pa je samim time teško i biti umjetnik, zato je podrška važna. Potrebno je puno upornosti da bi se održao kontinuitet. Istovremeno, u ovom pre-vidljivom svijetu, svijetu elitizma ili svijetu u kojem je svega previše, paradoksalno je vrlo teško biti stvarno vidljiv. Bilo bi dobro kada bi mogućnosti izlaganja i realizacije bile usklađenije, ali stvarnost je ipak drugačija i nisu svi u istoj poziciji, neki su ipak u tom smislu usklađeniji od drugih.
S druge strane, oduševljavaju me inicijative mladih umjetnika i entuzijasta koji rade izvanredan posao. Izdvojila bih Studio-galeriju Klet, kolektiv Kvadar, Suputnike ili Galeriju Siva – to su super primjeri gdje ljudi svojim idejama i entuzijazmom donose novu vrijednost zajednici. Takve projekte bi svakako trebalo više podržavati, jer osim entuzijazma zahtijevaju i konkretnu financijsku potporu, računi se ne plaćaju entuzijazmom.
► Za kraj, na čemu trenutno radite i što vas u ovom trenutku najviše zaokuplja? Postoji li neki smjer ili pitanje koje želite dalje razvijati u svom radu?
Roberta Vilić: Trenutno radim na seriji koja nosi naziv Druga strana ničega. Naslov je posuđen, a polazi od pitanja: Može li “ništa” imati svoju drugu stranu? To je nešto o čemu trenutno razmišljam. Zanimljivo mi je kako ono što smatram važnim u slikarskom radu, slojevitost, struktura i proces, mogu jednako uvjerljivo razvijati i kroz fotografiju i kolaž. Riječ je o nastavku istog istraživanja, samo kroz drugi medij.
Razgovarala: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Portreti: Sanja Merćep
Zahvaljujemo Roberti Vilić na ustupljenim vizualnim materijalima.
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Ministarstvo kulture i medija RH.
