Igor Ruf, rođen u Virovitici 1984., akademski je kipar koji je izlagao na brojnim grupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu te za svoje radove stekao brojne prestižne nagrade, poput Nagrade Radoslav Putar 2014., Glavne nagrade 31. Salona mladih te Grand Prixa XI Trijenala hrvatskog kiparstva… Osim umjetničke prakse, od 2012. godine Igor radi na Akademiji Likovnih Umjetnosti u Zagrebu. Dok ga neki maglovito svstavaju u pokrete neonadrealizma ili suvremenu naivu, valjalo bi zaobići definicije koje bi reducirale ili previdjele neke od gradivnih elemenata Igorovih radova. Skulpture oblih i glatkih linija sačinjene od određenih oblika i neodređenih dodataka ili konfuzne nadgradnje, poput akustičnih gitara postavljenih u formi vjetrenjače u djelu „Tikolo Mikuze“ ili modela tvornice postavljenog na životinjskim nogama u djelu „Tvornica me prati“, izložene u neizvjesnoj korelaciji unutar galerijskih prostora doprinose ambijentalnom iskustvu njegovih izložbi. Izravni naslovi Igorovih radova poput „Bernardi u mirovini“, „Tata drži sinu glavu dok povraća“, „Bista Glista“, „Kakvo je takvo je“ prikazuju iskrenost autorove namjere i predlažu publici neopterećen pristup djelima.
O tome kako sami umjetnik razumije svoje radove, kako oni nastaju i na koji način doživljava svoj karijerni put u umjetničkom svijetu, pročitajte u intervjuu u nastavku.
► Postoji li neka idejna nit koja se prožima kroz tvoj portfolio?
Igor Ruf: Baš nedavno, kad sam uređivao portfolio, razmišljao sam o tome kako moji radovi, kada ih se gleda tako objedinjeno, izgledaju kao da ih je radilo više autora. Na prvi pogled nema neke jedinstvene estetske linije ili teme koja ih povezuje. Mislim da se u nekom najširem smislu moji radovi mogu povezati lelujavom niti koja se dotiče pitanja memorije i identiteta, kroz više ili manje bizarne prizore, u polju kiparstva, objekta, instalacije i ponekad performansa. U posljednje vrijeme sam ušao u područje umjetnosti koja se referira na samu sebe, što je dosta zakučast i hermetičan pristup, ali to je ono što me trenutno okupira i što se reflektira u mom radu.
► Možeš li objasniti kako izgledaju istraživački i eksperimentalni procesi koji se odvijaju iza realizacije tvojih radova?
Igor Ruf: Ne bih mogao reći da postoji neki sistem, već najčešće krenem od nekog intrigantnog detalja, nečega što me zainteresira makar samo na intuitivnoj razini, pa oko toga napravim rad. Na primjer, u radu „Bez naziva“, koji se sastoji od 10 iskrivljenih kozlića/nogara za stol, počeo sam s pitanjem – na koji način kroz instalaciju mogu prikazati usiljenost situacije u kojoj kao umjetnik moraš unutar određenog vremena isporučiti rad da bi opravdao sebe kao umjetnika. Bio sam tad na rezidenciji u Parizu i znao sam da se od mene očekuje da, nakon što se vratim u Zagreb, podnesem izvješće HDLU-u. S klicom tog neugodnog osjećaja, da sam nekome nešto dužan, počeo sam razmišljati o radu kao obaveznoj i ozbiljnoj ljudskoj aktivnosti te malo po malo razvio model koji sam donio u Zagreb i kasnije po njemu izradio rad koji je izložen na izložbi „Acoustic Turbo Sonic Momentum“. To je bio rad u kojem sam znao što želim napraviti i bilo mi je u startu jasno kako će taj rad komunicirati s publikom, ali najčešće mi ne ide tako jednostavno. Jako mi je bitno boraviti u ateljeu/radioni gdje uvijek imam nekoliko započetih/otvorenih situacija, za koje često ne znam što su. To može biti eksperiment u materijalu, svježa akvizicija s Hrelića ili rastavljena obiteljska memorabilija. Puno puta ne uspijem iskoristiti ništa od toga, ali mi takve stvari često kasnije posluže kao gradivni element, ljepilo ili naprosto doživljeno iskustvo koje prije ili kasnije implementiram u neki rad.
► Kako se iskustvo rada kao izvanredni profesor na ALU u Zagrebu prelijeva u tvoje procese umjetničkog stvaranja?
Igor Ruf: To je lak i, neproporcionalno tome, jako odgovoran posao, koji uključuje svakodnevnu komunikaciju sa studentima. Svaki od studenata je univerzum za sebe, koji pokušava pronaći svoj sistem rada i artikulirati svoje interese, a ja im u tome nastojim pomoći – od usmjeravanja na literaturu do, doslovno, zabijanja čavla u konstrukciju za skulpturu. Pri tome i sam prolazim kroz njihove procese i otkrivam nove stvari. Posao na ALU je dosta fleksibilan, a od nas profesora se i očekuje da dio satnice trošimo na vlastitu umjetničku praksu, što je i jedan od uvjeta za napredovanje. Kiparski odsjek je jako koherentan, pa je najnormalnije da onom tko sprema izložbu, ili radi neki drugi projekt, ostali kolege uskaču. Dugo radim na ALU, tako da zapravo ni ne znam kako bi bilo da se bavim samo svojim umjetničkim radom. Mislim da sam radeći tamo skupio ogromno iskustvo, kako kroz rad sa studentima, tako i kroz komunikaciju s kolegama i suradnicima. Posao na ALU mi omogućava sigurnu egzistenciju i slobodu da radim radove ne razmišljajući o tržišnom aspektu, ali predstavlja i svojevrsnu opasnost, jer je lako ulijeniti se u ugodi i uljuljkanosti koju ti sigurna plaća pruža.
► Zvuk je bitan konstitutivni element više tvojih radova poput „Tikolo mikuze“ i „Bernardi u mirovini“. Koliko bitnim smatraš zvuk kao gradivnim elementom ambijenta kojeg stvaraš u svojim izložbama, tj. u kakvom smatraš da su odnosu vizualno i auditivno u tvojim radovima?
Igor Ruf: Ja se nadam da su u komplementarnom odnosu, inače ne bi bilo jednog ili drugog. U mojim radovima zvuk je najčešće glazba, primjerice u radovima „Dalje nema“, „Pećini“ ili „Kondor, que pasa?“. Glazba u tim radovima je najčešće i smjernica za čitanje rada, tako da vizualni dio rada ne bi funkcionirao bez auditivnog i obratno. U nekim radovima poput „Bernardi u mirovini“ ili „Wunderschon“ zvuk je došao naknadno jer im je falila neka komponenta – hoću reći, nisu u početku bili zamišljeni kao zvučni radovi.
► U našem razgovoru koji je prethodio ovom intervjuu naveo si kako su forme tvojih radova rekonstrukcije doživljaja i mašte potaknute najčešće nekim apsurdnim situacijama iz svakodnevnog života. Možeš li definirati što je to u apsurdu što te inspirira i pokreće ti misaone procese?
Igor Ruf: Dosta mojih radova ima neku apsurdnu narativnu liniju, ali u zadnje vrijeme se nastojim odmaknuti od toga jer mi se čini da sam to potrošio. Mislim da sam kao autor prerastao čuđenje svemu što nije racionalno i logično i zapravo ne bi rekao da me privlači apsurd kao takav, već spajanje slika koje nisu nužno iz istog spektra, pa rezultat često bude apsurdan.
► U povijesti umjetnosti filozofija apsurda vezana je uz pokrete nakon Drugog svjetskog rata, krizu tradicionalnih vrijednosti, ubrzanje globalnih procesa i generalno ubrzanje života, kao odgovor na kolektivno stanje otuđenosti. Preko teatra apsurda, egzistencijalizma, surealizma, Dadaizma i Shock Art-a, danas je apsurd u vizualnoj umjetnosti prisutan element kod postmodernih umjetnika poput Damien Hirsta, Yayoi Kusamae, Banksyja itd., dok se od pojave mem kulture čini sveprisutnim i integralnim dijelom suvremenog zeitgeist-a. Naginješ li korištenju apsurda kao vještine suočavanja s paradoksalnom stvarnosti kroz revolt ili putem nihilizma?
Igor Ruf: Da se nadovežem na prethodni odgovor, mislim da apsurd u mojim radovima proizlazi iz spajanja nespojivog, što i je neka šira definicija apsurda, ali mislim da se protiv apsurda u svakodnevnom životu treba boriti jer je to put u nihilizam. Ja kao autor samo radim sa slikama i mogućnostima interpretacije unutar njih, a ako se i dotaknem apsurda, to nije namjerno – jednostavno tako vidim stvari i nekako se spontano dogodilo da više mojih radova ima taj predznak.
► Koliko si investiran u umjetničko stvaranje svojih suvremenika i smatraš li da se tvoj jezik umjetničkog izričaja preklapa s nekim od suvremenih umjetnika?
Igor Ruf: Ne mogu reći da podrobno analiziram radove drugih umjetnika, više ih percipiram na nekoj intuitivnoj razini sviđanja i nesviđanja, potpuno subjektivno. Nastojim posjećivati izložbe u Zagrebu, ali i po Europi, odnosno, kad putujem najčešće je to vezano uz obilaženje galerija i muzeja. Jako je puno umjetnika i umjetnica čiji rad pratim i uzbuđuje me otkrivanje sličnosti u radu s nekima od njih, iako su to najčešće sitnice koje netko drugi možda ne bi prepoznao. Neki od umjetnika koji su mi dragi su Alex da Corte, Ragnar Kjartanson, Mike Kelly, Martin Kippenberger, Christian Boltanski, Mona Hatoum, Isa Genzken… klasika, uglavnom je više pokojnika.
► Neonadrealizam i suvremena naiva smjerovi su u koje te uvrštavaju brojni kritičari koji prate tvoje djelovanje. Što za tebe osobno to znači i kako se snalaziš u promišljanju tih kategorija?
Igor Ruf: Ne bih sam sebe svrstao u nijednu od tih kategorija, a pogotovo u suvremenu naivu – ako tako nešto uopće postoji. Ta poveznica je nastala zbog rada „Tata drži sinu glavu dok povraća“, jer se njime referiram na bogatu povijest hrvatske naivne umjetnosti, i jer vizualno možda podsjeća na skulpture Petra Smajića. Ono što mi je u tom radu bilo zanimljivo je da taj intimni čin dobije svoje mjesto na postamentu, u većim dimenzijama. Također, velikim dijelom je naivnost tog kipa i u načinu na koji je napravljen, a napravljen je tako da sam malu figuricu od plastelina skenirao i onda izradio strojno pomoću 5-osnog glodala, u jednoj tvornici u Virovitici. Mislim da sam s tim, doslovnim uvećanjem, dobio dojam da se radi o gigantskoj figurici koja nije nimalo monumentalna, kao što nije monumentalan ni događaj koji ta figura opisuje. U kiparskom svijetu je neuspjeh napraviti nemonumentalnu skulpturu, ali meni je upravo to, u ovom slučaju, bilo zanimljivo.
Što se neonadrealizma tiče, u to isto nisam baš siguran. U umjetnosti mi je najzanimljivija transformacija slika i značenja te stavljanje istih u neke odnose, što često rezultira nekim nadrealnim prizorom – kao kod, primjerice, mog rada „Frizerski salon za brdo“, u kojem brdo ima kosu. To nema nikakvo nadrealno ili skriveno značenje, te u tome nije kanalizirano ništa podsvjesno. Ja se bavim slikama, prizorima i objektima koji su katkada začudni.
► Rekao si mi da definicije smatraš pretencioznima te da koncept tvojih radova i izložbi eventualno dolazi naknadno izvedbi, iako se na prvi dojam tvoji radovi čine esencijalno konceptualnim. Znači li to da u osnovi tajna snažne estetske potentnosti tvojih radova leži u organizaciji prividno konceptualne izložbe bez koncepta (apsurd) i u instinktivnoj prostornoj manipulaciji iskustva izložbe?
Igor Ruf: Znam napraviti izložbu koja se sastoji od više radova koji konceptualno nisu povezani na najočitiji način. Svaki od tih radova može stajati sam za sebe, ali možda imaju neku sličnu emociju i karakter i treba ih promatrati iskustveno, doživljajno.
► Pričali smo i o fantazmi post izložbenog mamurluka. Možeš li iz osobnog iskustva predočiti scenarij suočavanja s tim fatalističkim osjećajem?
Igor Ruf: Vjerujem da je to stanje koje nije svojstveno samo umjetnicima, već svima koji se fokusirano i intenzivno bave nečim neki dulji period, ali i da je povezano s količinom proživljenog stresa u tom periodu. Meni je konkretno većina mojih izlaganja traumatično iskustvo, jer prvi put vidim svoje radove u prostoru, tako da i ja, otprilike isto kad i posjetitelji, svjedočim uspjehu ili neuspjehu nekog svog rada. Taj osjećaj je kratkog vijeka, jer me nakon svakog obavljenog posla čeka neki drugi, i tako to ide u krug, od kad sam se počeo baviti ovim poslom.
► Kako su nagrade koje si do sada osvojio djelovale na tvoj rad i kako smatraš da je to utjecalo na tvoju poziciju u svijetu umjetnosti?
Igor Ruf: Sve svoje nagrade sam osvojio na samom početku karijere, i to mi je dalo određeno samopouzdanje i vidljivost, ali me je na neki način i opteretilo. Sad kad razmišljam o tome, shvaćam da su nagrade jako relativna stvar, i na kraju krajeva, odluka nekog žirija koji se sastoji od par ljudi koji u nekom trenu moraju nekoga nagraditi. Na jednom trijenalu hrvatskog kiparstva sam dobio Grand Prix, a na posljednji nisam niti primljen – a ne mislim da mi je rad koji sam prijavio lošiji od onog nagrađenog. Nagrade u umjetnosti nisu tako bitne, lijepo je dobiti nagradu, ali ne treba ih shvaćati kao jedino mjerilo kvalitete nečijeg rada.
► Osim u Hrvatskoj, izlagao si i u BiH, Sloveniji, Bugarskoj, Češkoj, Njemačkoj, Pennsylvaniji i New Yorku. Kako si doživio ta međunarodna iskustva i možeš li jedno izdvojiti posebno zanimljivim ili značajnim?
Igor Ruf: Ne znam, u biti sam jako malo izlagao vani, i to najčešće skupno, i s najmanjim radovima, jer ih je bilo lako prevesti. Možda su mi izložbe u Lectoureu i Indiani u Pennsilvaniji, gdje sam u sklopu studentske razmjene imao prvu samostalnu izložbu, najdraže – ali to su sve sentimentalna iskustva i promatram ih isključivo kroz taj filter. Ne mogu reći da su te izložbe značajno utjecale na moju karijeru, ali drago mi je da su se dogodile. Kiparstvo je medij koji zahtijeva puno logistike i sredstava, a transport je obično prva stavka koja otežava međunarodne suradnje i najčešći povod da se izložba ne dogodi. Zvuči banalno, ali takvo je moje iskustvo.
► U jednom prijašnjem intervjuu naveo si kako do sada nisi i nemaš interesa realizirati skulpturu u javnom prostoru, je li se to do danas promijenilo?
Igor Ruf: Nije da nemam interesa, nego me često natječaji ne interesiraju zbog načina na koji su raspisani ili uvjeta pod kojima se na njih moraš prijaviti. Meni je potpuno ludo da natječaj za javnu skulpturu ili spomenik, koji će trajno obilježiti neki značajan događaj ili komemorirati neku osobu, traje mjesec ili dva. Jedna od stvari koje me smetaju je i to što se kao školovani kipar ne mogu prijaviti na natječaj bez ovlaštenog arhitekta. Kao rezultat takve politike imamo masu spomenika koji izgledaju kao malo ljepše dizajnirane trafostanice. U tom svjetlu pozdravljam prijedlog Ive Šimata Banova, koji kaže da bi trebalo uvesti moratorij na podizanje spomenika na neko vrijeme. Upravo sam pogledao kada je to izjavio i bilo je to prije 11 godina. Od tada se podiglo barem 20 spomeničkih grdobina diljem zemlje i to je ogromna šteta za javni prostor. Posljednji natječaj u Dubrovniku za djecu poginulu u Domovinskom ratu je bio korektan natječaj, ali nisam u tom trenu imao vremena posvetiti se samo tome. Uglavnom mi se čini da je oko javne skulpture i spomenika u hrvatskoj sve nekako krivo postavljeno.
► Na čemu trenutno radiš, što je sljedeće i gdje ćemo u najbližoj budućnosti imati priliku uživati u tvojim radovima?
Igor Ruf: Radim na radu koji će biti predstavljen u Galeriji na katu u KIC-u nekada ovog proljeća. Osim toga, trenutno s Lovrom Ivančićem radim na scenografiji za plesnu predstavu „Safe Chemistry“, autorica Petre Hrašćanec i Ksenije Zec, koja će premijeru imati u Hrvatskoj (Pogon Jedinstvo) i Portugalu u ožujku. Odnedavno u ZKM-u igra i predstava „Euforija“, autorski projekt Ksenije Zec, na kojoj sam radio kao scenograf.
► I za kraj, reci nam nešto o samom ateljeu u kojem radiš i u kojem su nastale fotografije koje prate intervju. Koliko dugo si već tu, koliko vremena provodiš u njemu na dnevnoj/tjednoj bazi. Koje karakteristike prostora su ti važne za rad, što su neke prednosti/nedostatci prostora u kojem trenutno jesi?
Igor Ruf: U ovom prostoru sam od 2015. Naravno da ima perioda kada sam zbog drugih obaveza manje u ateljeu, ali radni dan mi najčešće izgleda tako da nakon akademije idem u atelje i tamo sam do kada izdržim. Nemam neki striktni režim, ali nastojim da to bude svakodnevno. Koristim puno bučnih alata i strojeva i najbitnije mi je da ne smetam nikome kada radim, a to mi ovaj prostor omogućuje. Djelomično je za to zaslužna pozicija ateljea, ali i dobri i tolerantni susjedi, koji mi svih ovih godina nisu niti jednom prigovorili, i ovim putem im zahvaljujem. Jedini nedostatak ovog prostora je svjetlo, kojeg je malo nakon podneva, ali to nadoknađujem s dobrom rasvjetom.
razgovarao: Zvonimir Duka (sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pronađite ovdje)
zahvaljujemo Igoru Rufu na ustupljenim vizualnim materijalima dokumentacije njegovih radova
fotografije portreta i ateljea: Maja Bosnić (Bosnić+Dorotić)
urednik projekta: Ivan Dorotić
više o radovima Igora Rufa potražite na igorruf.com
Intervju dio je projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
