Stjepan Šandrk zagrebački je umjetnik rodom iz Osijeka. Godine 2006. diplomirao je slikarstvo, a 2015. doktorirao pod mentorstvom prof. Igora Rončevića na Akademiji likovnih umjetnosti. Do danas je Stjepan izlagao svoja djela na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u domaćim i inozemnim galerijama, bijenalima, trijenalima i salonima. Za svoj rad primio je i znatne nagrade poput Ex Aequo, nagradu 22. Slavonskog bijenala u Osijeku, nagradu publike [email protected] u Zagrebu, te sudjelovao na rezidencijama kao Glo’Art u Belgiji, Dekonstrukcija slike u Leipzigu
U svojim radovima Stjepan upozorava na oskudnost naše kolektivne percepcije medijski posredovane slikama koje lome, iskrivljuju ili u potpunosti zamjenjuju stvarnost. Platonova špilja danas su prostori interneta, društvene arene postala su virtualna ne-mjesta, radio frekvencije nove domene naše svijesti, a sjene na ekranima memovi koji na omamljujući način razotkrivaju besmisao koji je zamijenio svo značenje. No, je li ga ikada i bilo?
Dok je proučavanje umjetnosti u pravilu svjesna aktivnost koja zahtijeva osim fokusa i određeno predznanje, memovi se konzumiraju neusiljeno i spontano, oni su simbol hiperaktivne generacije. Otuđeni turisti leđima okrenuti povijesnim remek djelima svjetskog slikarstva koje doživljavaju tek posredno, tehnologija proširene stvarnosti i pikselizirani fantomski objekti koji nam ometaju percepciju fizičkog svijeta te popularni memovi na Stjepanovim platnima simboliziraju prezasićenost sadržaja, supsumpciju produkcije i konzumacije, eskapizam i pseudoprirodnost Spektakla 2.0.
► Aktualnost memova kratkog je vremenskog trajanja. Od trenutka viralnosti dok se osuše uljane boje oni u pravilu izgube svoj momentum i značaj. Kako se prvenstveno galerijski umjetnik natječe s internetskim vremenom i kako odabireš motive svojih djela, što te inspirira u memovima?
Stjepan Šandrk: Tu prolaznost opisao je još Andy Warhol sa svojom izjavom o 15-minutnoj slavi, ukoliko je ta izjava uopće njegova. Ja ne bih rekao da su memovi prolazni, nego radije da je memetičnost neuništiva. Ponekad su oni jedino što nam ostaje, viralna slika koja s vremenom može mijenjati svoju poruku i značenje. Volim reći da su te sličice ultimativni način internetske komunikacije. Na kraju krajeva, što je poznati Kniferov meandar nego – mem?
Pritom se slažem da su partikularni memovi isprazni, površni i prolazni, ali to nije moja tema. Internet je mnogo toga fundamentalno promijenio u našim životima, i nema smisla da to ignoriramo. Shvatio sam da mi cijela ta digitalna tranzicija otvara beskonačno vrelo ideja. Pristupio sam toj temi iz više kutova u isto vrijeme, a slike s memovima samo su jedan od njih.
► Kako si otkrio NFT (Non-Fungible Token) i kripto umjetnost, i što te privuklo toj sceni?
Stjepan Šandrk: Čini mi se da spomen NFT-a u kulturom miljeu izaziva mnogo oprečnih emocija, a veliko je i nerazumijevanje, jer većini sudionika nedostaje i nekakvo osnovno predznanje za razgovor.
NFT je naprosto tehnologija, a nipošto ne istoznačnica za neku vrstu digitalnog arta. Non-fungible tokeni donijeli su mogućnost unikatnog digitalnog vlasništva, i to slobodno možemo nazvati pravom revolucijom. Primjenu ćemo kroz koju godinu gledati puno šire od svijeta umjetnosti; očekujem da svaki vlasnički ugovor, zapis u katastru ili ulaznica za koncert postanu NFT. Zato što je brže, jeftinije, pouzdanije i otvara mogućnost efikasnog i pristupačnog sekundarnog tržišta. Nakon što to razumijemo, možemo konzumirati činjenicu da je jedna od prvih primjena tehnologije bila pokušaj da se spakira umjetnost u token.
Moja je priča takva da sam NFT otkrio u samom početku, jer pratim zbivanja u svijetu kriptovaluta već desetak godina. S obzirom da u osnovi nisam digitalni umjetnik i da volim istraživati što tradicionalna slika još može reći, mogu reći da sam više pratio scenu i učio, nego što sam se bavio produkcijom. Sve u svemu, napravio sam samo nekoliko NFT-a osobno, nastojeći da ispoštujem digitalni medij. Tehnologija je tu i otvorena je svima, ali ne vidim nikakvu svrhu u tome da slikari sada masovno digitaliziraju svoje radove u JPEG-ove, pa ih samo mintaju kao NFT. Tu nema dodane vrijednosti.
► Slažeš li se da je NFT svojevrstan digitalni potomak ulične umjetnosti, barem u smislu pristupačnosti, decentralizacije i otvorene konkurencije na tržištu? Baš kao i kod ulične umjetnosti čini mi se da su velika imena do sada samo prigodno sudjelovali na NFT tržištu – bez zadržavanja i privlačenja publike izuzev kripto entuzijasta, ili se varam?
Stjepan Šandrk: Da, jako ti je dobra ta usporedba u smislu demokratičnosti i decentralizacije. Sličnost je u tome da se u oba slučaja zaobilaze gatekeeperi i direktno se komunicira s velikom masom. Te su karakteristike u isto vrijeme i vrlina i nedostatak pa znači da možemo ustvrditi da su naprosto specifičnost medija. Za NFT je još rano pričati o integraciji u naš sustav tržišta i muzeja, iako ima i tu razvoja situacije. Znamo da su aukcijske kuće Christie’s i Sotheby’s još prije nekoliko godina ubacile prve tokene na svoje aukcije, i to prilično uspješno.
Prva aplikacija blockchaina bila je novac (Bitcoin), a prva killer aplikacija za NFT bio je digitalni art i nekako je organski i prirodno da je u prvom valu to privuklo mlađu generaciju kripto investitora koji barataju digitalnim novcem. S obzirom da adopcija kriptovaluta ne prestaje i zaista je impresivan trend za očekivati je i da se publika s vremenom širi.
► Velika prednost NFT tržišta jest transparentnost i univerzalna pravila najčešće neovisna o lokalnim zakonima o autorstvu, posredovanju i sl., no cijelo tržište laički se istovremeno doima nestabilno i neodrživo u smislu ulaganja u kripto valute i digitalne umjetnine. Čini mi se da je NFT tržište na sigurnoj ruti do implodije te da će od kripto tržišta preživjeti tek blockchain tehnologija u potrazi za odgovarajućom namjenom?
Stjepan Šandrk: Mislim da si prerano donio sud pa normalan ekonomski ciklus objašnjavaš konačnom propasti NFT tržišta. Naprosto nije tako, a vrijeme treba to potvrditi. Dakle, kao što je tradicionalno tržište umjetnina u jakoj korelaciji s tržištem kapitala i ciklično je (2023. godina također je bila godina značajne kontrakcije za sve sudionike), tako i NFT tržište prati kripto ciklus. NFT umjetnine su trofejna imovina i statusni simbol, poput neke jahte, Rolexa ili fizičke umjetnine, a u ljudskoj prirodi je da jednom kada zaradimo neke novce volimo to i pokazati.
Mislim da ćemo blockchain koristiti apsolutno svugdje, ali neprimjetno; kao što koristimo TCP/IP protokol svaki dan, a da to ni ne znamo. Digitalni art naprosto će biti upakiran kao NFT, i to je to. No, ajmo dati cijelom procesu do kraja desetljeća da se odvrti, pa ćemo biti pametniji.
► Tvoji radovi inicijalno su digitalni kolaži koji definiraju konačnu viziju. Možeš li objasniti proces nastanka tvojih radova i na koji se način prvotna namjera razvija u koncept?
Stjepan Šandrk: Dosta rano sam shvatio da mi puko apstraktno estetiziranje nije prihvatljivo niti zadovoljavajuće, i da me osim forme zanima i sadržaj. To me vuklo dalje i dalje i shvatio sam da mi je naracija u slici užasno zanimljiv element, osobito jer je slika tako statična i dosadna sama po sebi. Došlo je do toga da danas isprobavam svoje ideje digitalno, radim skice koje su u potpunosti moj konstrukt; sačinjene kolažiranjem od raznih fotki (vlastitih ili nekih koje sam pronašao na internetu), a u zadnje vrijeme najčešće se služim i generativnim modelima umjetne inteligencije kao što je Midjourney i cijelim spektrom digitalnih alata, upscalera i enhancera.
Dakle, prvo dolazi ideja, kreativni proces je u potpunosti digitalan, i nakon toga nastojim reflektirati, promišljati i brusiti te ideje i skice. Krećem na slikanje tek kada sam riješio sve probleme, i shvaćam da je to prilično nekonvencionalan proces, nakon nekoliko generacija koje su svoju bitku vodile direktno na platnu.
► Apsurdni sentiment izgubljene internet generacije u tvojim radovima podsjeća na Dada pokret i strah od besmisla. Koja je intencija iza takvih realnih prikaza apsurda?
Stjepan Šandrk: Apsurd je svakako jedna od kvaliteta koje nastojim ugraditi u svoje radove, jer tako uspješno otkriva paradokse i nejasnoće svakodnevnog života. U mojim radovima intencija iza prikazivanja apsurda leži u reflektiranju suvremenog stanja svijeta, posebno kako ga doživljava internet generacija suočena s konstantnim priljevom informacija, često uz osjećaj besmisla ili dezorijentiranosti.
Dada pokret nastao je kao odgovor na kaos i besmisao nakon Prvog svjetskog rata, dok ja nastojim izraziti reakciju na digitalni kaos i informacijsku preopterećenost našega doba. Intencija nije samo kritika besmisla, nego možda više otvaranje prostora za refleksiju i dijalog.
► Postaju li tvoji otuđeni turisti sa selfie štapovima i omamljenim izrazima dijelom Rubensova ili Bukovčeva svijeta ili je rezultat kolizije ovih stvarnosti simulacija novog hiperverzuma?
Stjepan Šandrk: U početku sam, negdje od diplomskog rada nadalje, samo slikao svoje privatne fotografije s putovanja i posjeta velikim svjetskim izložbama. Koristio sam ih kao dokumentarnu građu koja samo precizno svjedoči o nekome trenutku. Kasnije sam se počeo igrati s konstruiranjem imaginarnih događaja i tu je nastao ciklus radova Spektakl – te su slike zaista simulakrum koji nastoji kreirati svoj autentičan svijet.
Prva takva slika je ono veliko platno širine od tri metra, koje prikazuje skupinu kanadskih turistkinja kako snima grupni selfie s mobitelom na štapu, a ispred prepoznatljive Vehabovićeve slike Prokleta posada. Ta je Zlatanova slika bila medijski dosta popraćena (kao i cijela izložba oko nje) i možemo reći da je postala nekakvo opće mjesto, i to u doba kada se formirala cijela ideja oko novog vala figurativnih mladih slikara. Veselile su me tada jako te jezične igre i citati, a nedavno sam uspješno odradio sličan postupak i s Artukovićevom Deklaracijom. Ipak, potpuno sam osvijestio što sam zaista tom slikom napravio i poručio nakon što je moj profesor Igor Rončević napisao komentar ispod moje sliku na Facebooku: “Dva svijeta okrenula su leđa jedan drugome”.
Bio je to totalni “aha moment” za mene jer sam odmah povezao taj opis i s Platonovom alegorijom špilje koja tako dobro ilustrira razliku između svijeta osjetila i svijeta ideja. Još bitnije, shvatio sam da slika zaista nikad nije gotova, nego ostavlja prostor za nove i bolje interpretacije.
► Serija radova Spektakl i izložba Who the Fuck is Tinky Winky?! izgledaju kao da bi trebali biti humoristični, ali istovremeno preuvjerljivo prikazuju tjeskobu vremena i razočaranost današnjicom koje svi suosjećamo i prepoznajemo. Je li tvoj svijet ciničan ili preskriptivan?
Stjepan Šandrk: Bitna mi je ta dimenzija humora, ali uvijek nastojim da nije glavni ili jedini sastojak. Imam tu karakteristiku da teško formiram čvrsto mišljenje, radije nastojim stvari promatrati iz nekoliko kutova gledanja, pa valjda onda i slikama volim dati nekoliko slojeva ili mogućnosti čitanja. Iako to sada može zvučati kao oksimoron, volio bih da je moj svijet i ciničan i preskriptivan u isto vrijeme.
► Gdje Debordova društvena kritika kaska pri ozbiljnijoj analizi Baudrillard nadomješta teorijom o simulakrumu koja je zauzela mjesto sve stvarnosti i simulaciji kao procesu kolektivne percepcije oblikovane spektaklom. Misliš li da je danas moguće oteti se ideološkim slikama te pronaći autentično značenje i smislene vrijednosti bez predaje apokaliptičnim vizijama kolapsa industrijskog društva kojeg svi potajno priželjkujemo? Kako bi Nietzsche rekao – Ne smijemo li sami postati bogovima?
Stjepan Šandrk: Debord nas upozorava na društvo spektakla gdje su slike i reprezentacije zamijenile stvarnost, dok Baudrillard ide korak dalje, tvrdeći da živimo u svijetu simulakruma, gdje su simulacije zauzele mjesto stvarnosti.
U današnjem okruženju, pitanje autentičnosti postaje ključno. Mogu li se autentične vrijednosti pronaći u svijetu preplavljenom simulacijama? U suštini, pronalaženje autentičnog značenja danas zahtijeva svjesnu i kritičku refleksiju o medijima i tehnologijama koje oblikuju našu percepciju. To podrazumijeva aktivno razotkrivanje slojeva ideoloških slika i prepoznavanje načina na koje one oblikuju naše stavove i vrijednosti.
No, ovaj proces ne mora nužno voditi prema apokaliptičnim vizijama kolapsa. Umjesto toga, može nas potaknuti na stvaranje novih načina razumijevanja i angažmana sa svijetom. Naša potraga za autentičnošću ne mora biti bijeg od suvremenih stvarnosti, već prilika za njihovo preoblikovanje. Ovdje se možemo osloniti na Nietzscheovu ideju o “postajanju bogovima”. To ne znači doslovno postati božanska bića, već preuzeti odgovornost za stvaranje vlastitih vrijednosti i značenja, transcendirajući postojeće ideološke strukture.
Umjetnost, filozofija i kritičko mišljenje igraju ključne uloge u ovom procesu. Kroz umjetnost možemo dekonstruirati simulakrum i spektakl, stvarajući prostor za nove, autentične izraze i vrijednosti. Na taj način, možemo odgovoriti na izazove koje postavljaju Debord i Baudrillard, ne odbacujući ih, već ih koristeći kao polazište za dublje razumijevanje i transformaciju našega svijeta.
► Što misliš o utjecaju umjetne inteligencije [U.I.] na umjetnost? Hoće li U.I. porobiti i zamijeniti ljudske aktivnosti ili je U.I. tek još jedan od alata, poput kamere, Photoshopa ili projektora, koji će eliminirati mnoge dugotrajne i mukotrpne umjetničke i ine, prema Kafki, zadatke koji drobe ljudski duh i potencijal te nam omogućiti fokusiranje na one bitne i značajne zadatke?
Stjepan Šandrk: Kao slikar, vidim U.I. prvenstveno kao alat, slično kao što su to bili kamera, Photoshop ili projektor. Kafka je opisao mnoge zadatke koji drobe ljudski duh i potencijal, ali U.I. može eliminirati dosadne, dugotrajne i mukotrpne postupke i osloboditi umjetnike od tehniciranja ili ponavljajućih zadataka. U idealnom slučaju to bi trebalo omogućiti više prostora za inovaciju i originalnost.
Nisam jedan od onih koji smatraju da će ostati bez posla. Naprotiv, umjetnički izraz čini mi se kao jedna od rijetkih kategorija svojstvenih upravo i samo ljudima i potreba za njim može samo rasti vremenom. Bitno je da ne koristimo U.I. kao zamjenu za vlastiti kreativni proces, kreativnost ili intuiciju, nego rađe sredstvo za proširenje svojih mogućnosti. To je prilika da redefiniramo što znači biti umjetnik u digitalnom dobu.
► Koje su ti omiljene značajke tvoga ateliera i koliko je teško danas u Zagrebu umjetnicima pronaći i zadržati odgovarajući prostor za svoj rad?
Stjepan Šandrk: Moj atelje, naravno, ima svoje mane i vrline. Šarmantna mi je ta pomalo skrivena pozicija, a u samom centru grada. Vrlo je zgodno za otići negdje na ručak, šetnju, pauzu ili samo nešto kupiti. S druge strane, centar je i opterećenje, prometne gužve i pješačka zona sve otežavaju. Izuzetno je teško pronaći odgovarajući prostor za rad, a čini mi se da je u Zagrebu to posebno izraženo. Manjak je adekvatnih prostora; jer niti su igdje građeni prostori namjenski za ateljee, niti ima dobro očuvane i upotrebljive industrijske arhitekture koja bi se dala preurediti. Ludo visoke cijene nekretnina samo su dodatno otežale tu situaciju. No, nećemo kukati, atelje je onakav kakvim ga napraviš, i valja uvijek težiti pronalaženju rješenja.
Razgovarao: Zvonimir Duka / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pronađite ovdje
Portreti i fotografije iz ateljea: Maja Bosnić
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo.
