Uz dizajnere, kao i arhitekte, ali i nas kulturne radnike, često se veže stereotip minimalističkog all black stila. Je li razlog tomu simbolika intelektualnosti, kontradiktorna sposobnost blendanja u okolinu uz istovremeno isticanje, omogućavanje bijega s otvorenja izložbi ili jednostavno, matches our mood kako kaže Daria u istoimenoj MTV seriji, nisam otkrila ni u ovom razgovoru sa Svenom Sorićem. Crnina u koju je socijalni leptirić poput Sorića vječno obučen možda proizlazi iz punka koji živi, postindustrijske okoline u kojoj je odrastao i (ne)boju tinte uz koju se veže tiskarstvo od svog samog početka. Često ga se može vidjeti u pratnji njegove pseće sjene po imenu Srna koja je također crna, i stvarna je zvijezda slikovnih priloga ovog teksta, a zajedno podsjećaju na slatki duo Hiccupa i Toothlessa iz animiranog filma How to Train Your Dragon (2010.).
Sven Sorić (Sisak, 1989.) je od nedizajnera i odbjeglog arhitekta, kako se sam nekad nazivao, postao svestrani i na kulturnoj sceni cijenjeni freelance grafički dizajner, član i trenutni predsjednik Hrvatskog dizajnerskog društva, član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i glazbenik u četveročlanom noise bendu ###. U središtu djelovanja su mu oblikovanje publikacija iz područja kulture i humanistike pa je tako uređivao publikacije u izdanju Arhitektonskog i Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Multimedijalnog Instituta MaMa, Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, Ureda za fotografiju, Oris Kuće arhitekture, Gradskog muzeja i Gradske galerije Striegl u Sisku te brojnih drugih. Imao je priliku dizajnirati i nekoliko književnih izdanja autora poput Bojana Krištofića i Maše Seničić te fotoknjiga umjetnice Nike Petković, Sanje Bistričić Srića i Ivana Posavca. Osim na i u knjigama, Sorićeva vizualna oblikovanja često se mogu vidjeti na plakatima za predstave, koncerte, izložbe i druge manifestacije nezavisne kulturne scene, npr. Močvare, Pogona — zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, AKC-a Attack itd., kao i plakatima i coverima pojedinačnih bendova i solo glazbenika. Osim toga, autor je vizualnih identiteta nekoliko organizacija i festivala od kojih su neki, npr. Klubvizija Lab, Dani Orisa, Muzički biennale Zagreb i Dani komunikacija, a posljednje je tri godine kroz nekoliko samostalnih izložbi u Zagrebu i Beogradu počeo istraživati i drugačije, više umjetničke, a manje dizajnerske prakse. O njegovom smo dizajnerskom radu i brojnim drugim projektima i razmišljanjima razgovarali u prostoru neformalnog studija M28 kojeg dijeli s osmero kolega_ica i prijatelja_ica, dok nas je Srna strpljivo čekala drijemajući na svojim jastucima ispod njegovog radnog stola.
► Krenimo od početka, kako je sve skupa krenulo. Možeš li mi nešto reći o svom ranom projektu This Town Needs Posters koji si pokrenuo s kolegom i prijateljem Hrvojem Spudićem?
Sven Sorić: S tim smo projektom krenuli na faksu 2012. godine. Hrvoje Spudić je predložio da otisnemo neke od mojih plakata koje sam tada dizajnirao za KSET, Močvaru i AKC Attack!. Plakate za koncerte sam počeo još raditi u srednjoj školi u Sisku. Pošto su se plakati sve manje tiskali, a sve više objavljivali na internetu, odlučili smo stvar uzeti u svoje ruke, ali doslovno jer smo sve ručno radili. To je preraslo u jedan veliki val eksperimentiranja, s moje strane s dizajnom i tipografijom, a s Hrvojeve s tehnikama tiskanja. Htjeli smo opis glazbe koji prenosimo plakatom povezati i s tehnikom tiska što je krenulo s klasičnim linorezom ili visokim tiskom, a došlo do jako hibridnih tehnika u kojima smo npr., otiskivali tekućinu za cijanotipiju ili sitotiskali emulziju za foto papir. Spudić je smislio i način kojim možemo raditi duboki tisak s pleksiglasom pomoću graviranja laserom, upoznali smo se i s različitim fototehnikama za koje je izrazito stručan, svašta smo radili. To nas je dovelo do najma svoje prve tiskarske radionice 2017. godine, zapravo pljesnivog podruma u Đorđićevoj ulici u čijih bi se petnaest kvadrata, kada bi prijateljima organizirali izložbe i koncerte, skupilo i po pedesetak ljudi. S vremenom se stvorila potreba za većim prostorom pa se 2018. nas devetero ekipiralo i preselilo na Maksimirsku 28 gdje je nastao životno-radni kolektiv M28 koji djeluje i danas. Tiskali smo u tolikoj količini i intenzitetu da sam ja od 2016. počeo intenzivno frilensat kao grafički dizajner u punom smislu te riječi, dok je Hrvoje počeo sve više raditi na vlastitim projektima. A i žar nam je nakon stotinjak odrađenih plakata malo splasnuo, napravili smo sve što smo htjeli. Ali time nije prestala i naša suradnja; još uvijek svako malo surađujemo na različitim projektima, samo drugih vrsta i u drugim ulogama; ja sam npr. za neke njegove instalacije radio zvuk, a on je meni tehnički pomagao na brojnim projektima pa tako i recentnim samostalnim izložbama. Ali nisu ni plakati potpuno završena priča, jedan smo ponovno napravili ove godine za naše prijatelje iz Peach Pita.
► Tko sve danas radi u studiju M28 i kako izgleda vaše djelovanje? Osim što dijelite prostor, radite li i zajedno kao kolektiv?
Sven Sorić: U studiju danas rade dizajnerice Lana Grahek i Josipa Tadić, dizajner Andro Giunio, arhitektica Mirna Udovčić, vizualna umjetnica Sara Salamon, multimedijalna umjetnica, fotografkinja i snimateljica Sanja Bistričić Srića te intermedijska umjetnica Jiao Guo. Neki od nas smo kao kolektiv izlagali na Touch Me Festivalu 2020. godine što je rezultiralo lijepim umjetničkim istraživanjem. Al’ shvatili smo da je M28 više fizički radni prostor koji dijelimo, dok povremeno na nekim projektima i službeno surađujemo. U starom smo prostoru na Maksimirskoj jednom godišnje organizirali open studio na kojem smo ljudima prezentirali sve što smo te godine radili, a tim bi povodom izradili i zine. Prostor u kojemu smo sad nažalost ne podržava dolazak stotinjak ljudi i nalazi se u stambenoj zgradi pa ne možemo održavati koncerte i partyje. No, iako sam u suštini samostalni umjetnik i freelancer i ne želim nositi odgovornost formalnog studija, oko sebe imam mrežu ljudi s kojima stalno surađujem. U zadnje su vrijeme to najviše Josipa Tadić s kojom sam, između ostalog, radio plakat za Trnjanske kresove 2023. godine i koja mi je desna ruka na svim većim projektima, Sara Salamon s kojom radim na projektima koji uključuju animaciju, Ivana Pevec koja je također sjajna animatorica, sound artist Tin Dožić, već spomenuti Hrvoje Spudić, a iz ureda Andro Giuniuo i Lana Grahek. Mislim da je takva horizontalna mreža suradnika koji se međusobno podržavaju i angažiraju na projektima za koje znaju da će biti poticajni za sve uključene izrazito dragocjena i bilo bi super da više ljudi funkcionira na taj način.
► Magistrirao si na Studiju arhitekture i urbanizma, no danas ne djeluješ u toj struci. Je li se to arhitektonsko obrazovanje ipak nekako prenijelo u tvoj grafički dizajn?
Sven Sorić: Obrazovanje arhitekta i dizajnera ima dodirnih točaka što je jasno već zbog činjenice da se Studij dizajna nalazi u sklopu Arhitektonskog fakulteta, iako bi bilo idealno da je dizajn samostalan. Dodirne se točke nalaze u načinu razmišljanja; koncipiranja i apstrahiranja ideje, reduciranja na njezinu srž, planskom i strateškom razmišljanju te sposobnosti jasne, neverbalne komunikacije čije se osnove upoznaju na početku studija i kasnije razvijaju u praksi. Ali tu dodirne točke prestaju, svaka struka dalje razvija svoj vlastiti jezik i alate. Kad sam na faksu tijekom studentske blokade samouvjereno počeo raditi plakate, prijatelji koji su studirali dizajn brzo su me spustili na zemlju. Tada sam shvatio koliko toga još moram naučiti i najviše sam naučio upravo od njih. Mislim da se arhitektonsko obrazovanje u mom dizajnu možda uviđa tek naknadno, kad je promatrač već svjestan te činjenice o meni. Istina jest da me uvijek fascinirao tehnički crtež koji je zapravo usko vezan uz analogne grafičke tehnike. Arhitektura i dizajn nekoć su koristili iste grafičke alate. I dizajneri poput arhitekata razmišljaju u gridovima, strukturama i uzorcima, a ja sve to baš volim ogoliti. Tipografija mi je osnovni alat rada, ona mi je važnija od slike i ilustracije, uvijek krećem od nje. Na studiju dizajna velik je naglasak na tipografiji, čak i na dizajnu pisama čime se nisam nikad bavio. Kad imaš tako snažan alat kao što je tipografija, ne treba ti puno više; možeš promijeniti boju, dodati pattern, ali ono što ti tipografija daje kao set oblika radikalno definira kako će dizajn djelovati. Ona nije eksplicitni fokus svakog plakata, ali je baza koja određuje komunikacijski doživljaj, temelj je vizualnog jezika. Nijedan od tih plakata ne bi izgledao isto da sam koristio drugu tipografiju ili čak nešto malo drugačiju. Riječi se čitaju kao slike, a ne slovo po slovo; pamtimo njihov oblik. To je jedan od osnovnih alata koji posjedujemo. U dizajnu vizualnih komunikacija uvijek postoji verbalna dimenzija jer se mora prenijeti određen sadržaj, tj. informacije. Sam oblik pisma već komunicira karakter objekta ili događaja i bez znalačkog korištenja tipografije gubi se velik dio potencijala dizajna. To je jako očito kod prosječnog dizajna u Hrvatskoj; dugo se u Hrvatskoj moglo vidjeti fantastično ilustrirane ili grafički promišljene plakate i proizvode, ali s potpuno neadekvatnom tipografijom. Mladi dizajneri često nauče pravila za, npr. tekući tekst i potom ih slijepo primjenjuju na naslove, na kompozicije koje više funkcioniraju plakatno, a ne kao layout. Ne promišljaju gustoću, prored, odnos debljine slova i bjeline između slova i redova. Unatoč tome što na fakultetu dobivaju jako visoko teorijsko znanje, u praksi to ne provode uvijek dosljedno. To se nasreću, u zadnjih desetak godina počelo mijenjati. Primjerice, ako usporedimo moj plakat za Muzički biennale Zagreb i plakat za gig Boyja Harshera u Močvari, razlika u izboru tipografije je jasna. Za Biennale sam tri godine koristio istu tipografiju kako bih izgradio konzistentan identitet zajedno s reduciranim vizualnim jezikom. Ta tipografija odlično funkcionira na plakatu i ekranu pa tako i u tekstu. Ima veliki izbor znakova, više varijanti nekih slova i naslanja se na modernističku tradiciju 1960-ih godina kad je Biennale nastao. Uz to, ima suvremene i postmodernističke elemente, primjerice podvlačenje riječi pomoću elemenata samih slova. Suprotno tome, ova koju sam koristio za Boya Harshera je tzv. display ili naslovna tipografija, pismo koje ima svoju geometrijsku konstrukciju proizašlu iz digitalnih, softverskih alata. Logično je tada jedno takvo konstruktivističko pismo koristiti za kontekst suvremene elektroničke glazbe.
► Možeš li mi malo detaljnije objasniti vizualne identitete koje si radio za Muzički biennale Zagreb (MBZ) 2019., 2021. i 2023. godine, a koji uključuju dizajn tiskanih materijala, sadržaja za društvene mreže, video i zvuk? Kako su međusobno povezani?
Sven Sorić: Identiteti su međusobno povezani kroz jedan jako tehnički i reducirani grafički jezik koji se uvijek suptilno referirao na ranija izdanja Biennala, konkretno iz razdoblja u kojem je manifestacija nastala i bila najprepoznatljivija. MBZ dugo godina, uz dužno poštovanje svima koji su na njemu prije radili, nije imao adekvatan vizualni identitet svojih izdanja. Upalo se u neke klišeje o tome kako bi dizajn za klasičnu glazbu trebao izgledati, a zapravo se uopće ne radi o klasičnoj glazbi. Meni je bilo važno dizajnom podsjetiti na onaj avangardni duh koji je vladao na početku MBZ-a 1960-ih pa sam se jezikom referirao na događaje u likovnosti iz tog razdoblja; mislim da su najizraženiji pravci bili Nove tendencije, neokonstruktivizam i op-art [optical art]. Nisam elemente doslovno preuzimao, nego promišljao kako bi mogli izgledati u novom kontekstu. Prvi identitet iz 2019. koji sam razvio zajedno sa Spudićem, temeljio se na uzorku kojim se zvuk optički zapisuje na filmsku vrpcu. Drugi sam radio 2021. u suradnji s Tinom Dožićem koji je radio zvuk i Sarom Salamon koja je radila animaciju, a za koji smo istraživali na koji način se grid može reiterpretirati u zvuku, u slici i u pokretnoj slici. Tin je tako snimku propuhivanja klarineta Branimira Norca izrezao na jednake dijelove bez uvažavanja ritma, kao da se glazba protisne kroz grid. Kad se taj materijal randomizacijom presložio, dobila se specifična zvučna slika koju smo mi potom vizualno preveli u rezove i grid. Dizajn posljednjeg Biennala 2023. godine simbolički se referirao na interferencije u zvuku. Kad se u akustici pojedine frekvencije dogode istovremeno, mogu se poništiti, pojačati ili stvoriti intenzivne vibracije. Tu sam ideju prenio u vizualni jezik pomoću niza linija koje se preklapaju na različite načine i stvaraju različite optičke interferencije. Svi ti koncepti dolaze iz znanosti i aleatorike — tehnike skladanja iz ‘60-ih godina. No, gledatelj ne mora razumjeti svu tu kompleksnu pozadinu da bi identitet uspješno funkcionirao; dapače, doslovnost u dizajnu često i ometa komunikaciju najbitnijih informacija.
► Uz Muzički biennale Zagreb, jesu li Dani komunikacija najkompleksniji i najveći projekt na kojemu si radio ili radiš?
Sven Sorić: Na Danima komunikacija sudjelujem od 2020. godine kada zbog pandemije nije bilo fizičkog izdanja festivala pa smo u tom periodu razvijali i brusili neke koncepte. Taj mi je festival sigurno najkompleksniji projekt; tu sam i dizajner i art direktor za video i scenografiju. On mi je posebno zanimljiv jer mi je slogan rebrandanog festivala – Fuck advertising, love advertising (koji je postavila Jelena Babić) – praktički diktirao kakav dizajn mora biti: jako kontrastan i crno-bijeli jer označava nešto ekstremno bipolarno. Bilo je zanimljivo pojaviti se u javnom prostoru s ogromnim billboardima bez boje što je vrlo netipično za percepciju koju ljudi imaju o marketinškoj industriji. Projekt je odličan i zato što sam dobio vrlo jasnu kreativnu direkciju za rebranding festivala, uz čvrstu podršku organizacijskog tima, a istovremeno i ogromnu slobodu u razradi vizuala i njegove primjene, ne samo u oglašavanju, nego i na samom festivalu. Ondje ga zajedno s grupom suradnika mogu dovoditi do krajnjih granica, dok medijska kampanja intenzivno traje gotovo pola godine. U Hotelu Lone Rovinj koji je već sam po sebi genijalan, apliciramo niz poruka koje propituju tu industriju, a u dvorani za predavanja imamo i devedeset metara dugačak ekran na kojemu prilikom najave svih tih velikih marketinških faca prikazujemo njihova distorzirana lica izrezana na razne načine. To je istovremeno malo i prst u oko i igra, ali upravo od njih uvijek dobivamo najbolje reakcije i feedback, stvarno budu oduševljeni. Identitet festivala postoji, ali nije fiksiran nekom knjigom standarda ili birokratskim predloškom, nego se bazira na crno-bijeloj paleti, jednoj tipografiji i različitim grafičkim postupcima koji svake godine mijenjaju naglasak; nekad je on na optičkim efektima, nekad na kolažiranju ili na razaranju tipografije. Na taj se način svaki put pokušava otvoriti neka nova vizualna fronta unutar istog prepoznatljivog identiteta. Taj je festival mjesto razgovora o kulturi komunikacija u najširem smislu što direktno involvira i dizajn. U agencijama koje posjećuju festival zaposlen je veliki broj vrhunskih dizajnera. Meni je zanimljivo što sam kao freelancer dobio priliku raditi na tako velikom projektu i mislim da je zdravo da netko izvana unese svoju viziju te industrije. Teme koje se obrađuju relevantne su za cijeli spektar kreativnih industrija. Nije namijenjen široj publici, nego profesionalcima koji se bave novim tehnologijama, aktualnim temama i relevantnim stavovima. Svako ima svoju nišu i različiti segmenti bit će zanimljivi različitim grupacijama. Mislim da je to konvergiranje različitih struka koje se nalaze u istom području dobar pristup. Odlično je također što se na festivalu okupljaju i klijenti svih tih agencija koji kroz showcase određenih projekata i dodjelu nagrada mogu vidjeti kako struka reagira na njihove potrebe. Jer klijenti su zapravo najvažniji dio procesa za sve nas, oni su ti koji daju budžet i odlučuju što može proći. U tom je smislu edukacija klijenata važna i dobro je imati festival koji pokazuje najradikalnije i najhrabrije ideje.
► Radio si dizajn brojnih knjiga, najviše kataloga i drugih akademskih i muzejskih publikacija — biraš li s namjerom takve vrste publikacija ili je tako ispalo igrom slučaja? Kako pristupaš njihovom dizajnu?
Sven Sorić: To su sve bile narudžbe vezane uz moj milje; dizajnirao sam publikacije za Institut za povijest umjetnosti, Galeriju Spot, MaMu [Multimedijalni institut MaMa], Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i druge aktere iz domene kulture i humanističkih znanosti. Gradski muzej Sisak i Gradska galerija Striegl, za koju sam oblikovao i vizualni identitet, su me angažirali za vizualno oblikovanje svojih publikacija jer im je bilo zanimljivo i drago što sam rodom iz tog grada. Tu sam i tamo radio dizajn za knjige iz književnosti, primjerice naslovnicu knjige Makroorganizmi Bojana Krištofića 2019. godine i knjigu poezije koja je rezultat radionice Mesto pesnika u radničkom stroju urednice Maše Seničić 2022. Jako mi je bilo zanimljivo oblikovati fotoknjigu Tok umjetnice Nike Petković koja uz istoimeni video tematizira prostor grada Rijeke. Dugo smo radili na njenom oblikovanju i shvatili da je knjiga počela zaista funkcionirati tek kad smo u nju ubacili praznine kao svojevrsne naglaske između pojedinih segmenata jer knjiga funkcionira kao narativ, a ne kao katalog. Ona mi je nekako bila najizazovnija do sada jer sadrži isključivo fotografije, a ja inače preferiram raditi s tekstom, s njegovim hijerarhijama i značenjima. Posljednja objavljena knjiga je If This is True, What Else Must Be? Sanje Bistričić, nagrađena na Maribor Photography Festivalu. Knjigu o zagrebačkom spekulativnom projektu američkog arhitekta Lebbeusa Woodsa pod nazivom Zagreb Free Zone Revisited iz 2021. tri puta sam iznova prelamao u suradnji s uredničkim timom kako bi čim bolje funkcionirala, dok se knjiga Alpski kontrapost o projektu ljubljanskih arhitekata Medprostor, izdana prošle godine, radila jednako dugo koliko je trajala i sama izgradnja projekta. Baš poput ranije spomenutih velikih projekata, oblikovanje knjiga je izrazito ovisno o timu s kojim radiš; ako nešto od pojedinih segmenata ne štima, neće ni cjelina funkcionirati. Nadalje, uvijek se rado odazovem na upite za oblikovanje političko-aktivističkih publikacija vezanih uz ljevicu bez obzira na budžet. Imam tu sreću što sam došao do točke u karijeri kada mogu birati projekte na kojima ću raditi tako da ću često za projekte određenih vrsta koje su van moje domene reći da nisam prava osoba za to jer niti će dizajn biti nešto posebno dobar, niti će ljudi biti zadovoljni. Postojala je međunarodna konferencija pod nazivom (Grafički) Dizajner: autor ili univerzalni vojnik koja se održavala u Beogradu do 2019. godine i čiji je naziv propitivao modernističko shvaćanje koje dizajnera smatra univerzalnim vojnikom, odnosno stručnjakom koji “samo” rješava probleme i nema neki svoj specifičan jezik ili potpis. Na samom sam početku svoje prakse i osobno naginjao takvom razmišljanju, no ubrzo sam shvatio da definitivno ne znam rješavati sve probleme, nego baratam vizualnim jezikom koji određene teme bolje komunicira od drugih. Trudim se pritom ne ponavljati, već pristupati svakom projektu od nule, no neki se rukopis ne može potpuno izbjeći. Pokušavam se sad ipak malo probiti van te svoje niše pa radim s klijentima na pokretanju njihovih brandova ili redizajnu postojećih, ali to će se moći primjetiti tek kroz koju godinu.
► Osim kao freelance dizajner i glazbenik, djeluješ i kao predsjednik Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD). Koji je najveći izazov s kojim si se susreo u svoja dva mandata?
Sven Sorić: Najveći izazov bilo je interno otvaranje određenih procesa, npr. update cjenika i ažuriranje internih pravilnika, ali i nastavak dosadašnjih komunikacija s državnim i gradskim institucijama, reagiranja na loše prakse javnih nabava i zaštita interesa dizajnera. Znao sam da će to biti dio posla, no mislio sam da ću imati prilike više se baviti regionalnim povezivanjem i međunarodnom suradnjom sa sličnim udrugama. Mi smo zapravo jedina aktivna dizajnerska udruga na području bivše Jugoslavije, većina je drugih dio strukovnih udruga poput udruga likovnih umjetnika ili udruga primijenjenih umjetnosti i sl. Radi se paralelno na svim tim aspektima, ali u HDD-u su na puno radno vrijeme zaposlene tri osobe, dok svi mi u Upravnom odboru radimo volonterski uz svoje stalne poslove i unutar privatnog slobodnog vremena. Oslobođeni smo članarine i to je zapravo to. U HDD-u imamo voditelja galerije Marka Goluba, njegovog tehničkog asistenta i dvije prevažne administrativne radnice Mirjanu i Tenu. Sva javna događanja u organizaciji HDD-a poput izložbi, bijenalne Izložbe hrvatskog dizajna, razgovora, snimanja, itd., prolaze kroz njihove ruke, a mi ostali se bavimo strukovnim problemima.
► Uzimajući u obzir Izložbu hrvatskog dizajna i druge festivale iz tog područja koji se kod nas redovito održavaju poput Zagreb Design Weeka, DA! Festivala, DA2 – Zagreb Design, Art & Architecture Film Festivala i Cyan festivala vizualne kulture u Splitu, kakvom smatraš domaću dizajnersku scenu u kontekstu kulturnih politika i uvjeta rada?
Sven Sorić: Ako prelistamo katalog, npr. svakog petog izdanja Izložbe hrvatskog dizajna, mislim da možemo vidjeti da svi zajedno rastemo – i kreativno i profesionalno. Smatram da napredak u kvaliteti rada ne zaostaje za onim što se događa u Europi. Dosta naših studija radi za strane klijente tako da tu ne postoje neke velike razlike. Ono što jest problem su uvjeti rada. Društvo i država još uvijek nema dovoljno sluha da razumije način rada dizajnera i koliko je vremena zapravo potrebno da se jedan projekt kvalitetno izvrši od početka do kraja. Tu je i problem financijskih mogućnosti, ali i toga što se s dizajnom događa nakon što nastane. Lako je naručiti dizajn, ali ga kasnije treba znati i koristiti. Dizajn nikad ne funkcionira sam za sebe, nego u sinergiji s drugim strukama. Dobro dizajnirana knjiga s lošim urednikom i dalje će biti loša knjiga, bez obzira na dobar dizajn. Isto tako, odličan vizualni identitet bez kvalitetne strategije njegovog korištenja neće donijeti dobre rezultate. Problematično je i razmišljanje da svatko može dizajnirati; mnogi misle da je dovoljno znati raditi u nekom softveru. Ali problem nastaje kad javne institucije ili ministarstva rade velike javne nabave u kojima su dizajn i tisak zajedno uključeni u paket. Za takve su javne nabave potrebne ogromne financijske reference koje velike tiskare mogu imati, ali mali dizajnerski studiji nažalost nikad neće. Tada grafički tehničari iz tiskara preuzimaju posao dizajna vizualnog identiteta što često ispadne katastrofalno. Postoji niz takvih slučajeva na koje kolege konstantno upozoravaju HDD i mi se uvijek referiramo prema raspisivačima tih nabava.
► Dakle, moglo bi se reći da se dizajnerska struka u društvu, izvan tog dizajnerskog i kulturnog mjehurića, ne cijeni dovoljno?
Sven Sorić: Uvijek će to biti mjehurić, ali mislim da se ipak sve više cijeni. Dizajn je uvijek vezan uz neko ljudsko djelovanje i proaktivnost, bilo organizaciju događaja, proizvodnju intelektualnih djela poput knjige ili plasiranje proizvoda, odnosno branda na tržište. Sve te različite niše imaju istu potrebu — nešto vizualno uredno i sistematično iskomunicirati — a sve više aktera postaje svjesno da je dobar dizajn ključan za uspjeh. Nažalost, u izdavaštvu se, primjerice, vrhunsko znanje domaćih dizajnera često zanemaruje i preskače pa imamo izdavačke kuće sa zanimljivim izdanjima, ali s ispodprosječnim dizajnom. S druge strane, veliki su brendovi i korporacije počele sve više ulagati u dizajn što se vidi po kampanjama koje su vizualno jako trendy i po čemu je jasno da su nekadašnji mladi studenti dizajna, koji su tipografski i vizualno vrlo pismeni, danas na vodećim pozicijama u marketinškim agencijama. Mislim da je u zadnjih desetak godina dizajn za tržište prevalio zaista impresivan put k boljem dizajnu, parirajući dizajnu u kulturi i nezavisnoj sceni koji se zbog prirode svoje pozicije konstantno razvija i eksperimentalan je u svojoj srži.
► Koje bi uvjete na državnoj razini trebalo poboljšati za rad u području dizajna? Financiranje, prostore, nešto treće ili sve navedeno?
Sven Sorić: To je pitanje koje bih, zbog čitave lepeze različitih potreba, trebao postaviti zapravo cjelokupnoj struci. Ali ono što definitivno nedostaje jest prisutnost dizajnera u proizvodnoj industriji, posebno produkt dizajnera. Hrvatska još uvijek ima kakvu-takvu industrijsku proizvodnju, iako rudimentarnu u usporedbi s prošlošću, ali uključivanje dizajnera u proces razvoja industrijskih proizvoda od samog početka uvijek je dobra investicija. Ne samo zbog osnovnog proizvoda, nego i zbog razmatranja iskoristivosti nusproizvoda koji nastaju u proizvodnom procesu. Mislim da se u Nacionalnom i Akcijskom planu razvoja kulture i medija za razdoblje od 2023. do 2027. godine dizajn spominje samo dva ili tri puta, a ono što još nedostaje zagovaranje je visoke razine profesionalizma. Do profesionalnog dizajnera u Hrvatskoj uopće nije problem doći, ali njihovo znanje i potencijal nisu dovoljno iskorišteni.
► Bio si jedan od voditelja natječaja za novi vizualni identitet grada Zagreba. Što misliš o radu koji je žiri odabrao za prvu nagradu, ali i ostalim nagrađenim radovima te prijavama općenito? Što misliš o reakcijama građana i raspravama koje su se pokrenule? Što je problem našeg društva u ovom kontekstu?
Sven Sorić: Mislim da je žiri odradio izvrstan posao; stali su iza rada za koji su uvidjeli da ima veliki potencijal i koji je sad u fazi projektiranja. Smatram da od svih ponuđenih, taj rad jedini u svojoj srži ima sve potrebne elemente za razvoj jednog jako složenog municipalnog identiteta. Ljudi zaboravljaju da je riječ o izrazito utilitarnom alatu za komunikaciju Gradske uprave i svih gradskih institucija, ne samo prema građanima, nego i korisnicima grada, dakle strancima koji tu rade i/ili žive i turistima. Reakcije javnosti bile su svakakve pa i politički nabijene što smo i očekivali. Raspisivači su prilikom svakog raspisivanja takvog natječaja upozoreni na svakakve reakcije i činjenicu da neće svatko biti zadovoljan, ali i da nose odgovornost pronaći najbolji i najoptimalniji identitet u dobroj suradnji s nama te ga na kraju i iskoristiti. To je jako veliki projekt čija će implementacija trajati godinama. Građani su uvijek podvojeni što je uostalom i posljedica njihovih političkih stavova, ali bitno je da je struka samoinicijativno dobro reagirala. Prvonagrađeni je rad kvalitetan jer je jednostavan, fleksibilan i krajnje utilitaran. Sadrži i verbalni dio koji upućuje na Zagreb, ali je dovoljno otvoren da se u njega može upisati bilo koja poruka vezana uz grad. Osim toga, zadržava pojavnost grba, tj. obrise štita što jasno upućuje da se radi o municipalnom identitetu. I sam je autor rekao da su svi oni memeovi nastali u postnatječajnom periodu zapravo dokaz da je sustav participativan. Velik je broj ljudi mislio da je taj logotip konačan identitet, a ne samo njegova osnova, a proces zapravo tek počinje što gradska vlast možda nije dovoljno eksplicitno komunicirala.
► Osim što oblikuješ vizualne identitete, plakate, covere albuma i drugo za različita glazbena događanja i bendove, osobno se također baviš glazbom svirajući s Goranom Nježićem, Anjom Tkalec i Juricom Zrncem u bendu ###. Kako bi opisao svoj odnos glazbe i grafičkog dizajna? Postoji li nešto zajedničko ili slično u tvom doživljavanju i pristupanju glazbi i dizajnu?
Sven Sorić: Moj rad u dizajnu i jest krenuo iz glazbe jer sam već u srednjoj školi radio plakate za vlastite koncerte i bend, covere za vlastita izdanja i slično. Mnogi dizajneri kod nas dolaze iz glazbe što smo Bojan Krištofić i ja čak indirektno tematizirali kroz izložbu pod nazivom TKO RADI SCENU? — dizajn za nezavisnu glazbu u Hrvtaskoj 2011. — 2018. na kojoj smo izložili dizajn s nezavisne scene iz zadnjih desetak godina pa se ispostavilo da se dosta dizajnera u nekom trenutku bavilo glazbom. Ne bih rekao da postoji direktna korelacija između mog dizajna i glazbe, osim što je i jedno i drugo po estetici jako minimalno. Sviramo instrumentalni rock; bavimo se teksturama, slojevima zvuka, glasnoćom i u tom smislu postoji neka paralela te grube i tektonične glazbe s mojim dizajnom koji je jako oštar i strog. Dizajniranje covera je težak posao jer mora izdržati test vremena, a i u tehničkom je smislu najzahtjevniji jer pripreme za tisak treba jako pažljivo raditi. Radio sam covere za, npr. Neon Lies, za Jerko Jurin Quartet i njegov bend Trokut, od recentnijih cover prvog solo albuma Maje Rivić pod imenom Drugo sunce u suradnji s fotografkinjom Marinom Uzelac, a trenutno sam u procesu izrade covera za album jednog berlinskog eksperimentalnog jazz muzičara. Svakako bih naglasio i album Svibanj Vol. 1 koji je baš izašao. Riječ je o kolektivnom projektu koji je pokrenula basistica Anja Tkalec iz mog benda za koji je bukirala studio na sedam dana i pozvala niz bendova i muzičara, uključujući i nas, da tamo svaki dan napišu i snime po jednu pjesmu. Cijeli je album nastao u samo tih nekoliko dana, a inicijativa će se nastaviti svake godine. Cover albuma za koji sam ja radio koncept i tipografski layout nastao je u suradnji s Evom Badanjak iz benda Žen koja je ilustrirala taj apstraktni oblik na naslovnici, a bubnjar iz mog benda Goran Nježić, koji se inače bavi 3D animacijom, je sve to zajedno ubacio u Blender i pretvorio u digitalni objekt. Na kraju je to ispao kolaborativni projekt u svakom smislu, i u vizualnom i glazbenom.
► Spomenuo si angažmane za sisački Gradski muzej i Gradsku galeriju Striegl. Kakav je tamošnji kulturni život? Imaš li želju i sam nešto pokrenuti u Sisku?
Sven Sorić: Kulturni život u Sisku jednak je kulturnom životu svakog provincijskog grada u Hrvatskoj. Naravno da postoje pojedinci koji se trude to promijeniti, svatko na svoj način i u svom području. Tijekom mog je odrastanja bilo jednako ili čak malo gore, ali i tada su se pojedinci poput Alme Trauber koja je sada direktorica Gradske galerije Striegl, a nekada je kao kustosica radila na izložbama mladih autora kao i surađivala na izložbama van Galerije, trudili to promijeniti. Neki od formativnih događaja bili su i koncerti u klubu SKWHAT koji i dan danas postoji u Sisku, a jedan od njihovih organizatora Marijan Bogatić bio je i ravnatelj Gradskog muzeja Sisak gdje pak najviše dizajniram publikacije Vlatka Čakširana o njegovim istraživanjima industrijske baštine. Simpatično mi je kako su se s vremenom ljudi iz jednog konteksta prelili u drugi pa tako ljudima čije sam glazbene CD-e nekad pržio, sada radim covere albuma i slično, poput Zarkoffa ili Le Chocholat Noira. Ali ne privlači me baš organizacija kulturnih događanja izvan našeg studija jer sam prvenstveno dizajner i za to izgaram. Osim toga, smatram da događaje u Sisku trebaju organizirati ljudi koji tamo žive i znaju kako grad diše. Lokalci izrazito ne vole kad im se nešto “nameće”, ali akteri pritom trebaju preuzeti odgovornost odgoja i edukacije publike, a ne joj samo podilaziti.
► Je li odrastanje u tom gradu još nekako utjecalo na tvoj rad pa možda i sam vizualni izričaj?
Sven Sorić: Pa sigurno jest. Rođen sam 1989. i odrastao u tranzicijskom periodu ‘90-ih godina tijekom kojeg su polako počeli blijediti tragovi socijalizma. Moje su igralište bile napuštene zgrade, prazni kolosijeci, poluugašena industrija, zapostavljene skulpture iz likovnih kolonija obrasle travom, stari brodovi i kranovi, a aktivnosti se sastojale od promatranja izblijedjelih murala i reklama i kopanje starih novina u napuštenim prostorima. Ta je neposredna arheologija posljednjeg desetljeća 20. stoljeća vizualno utjecala na mene kao i alternativna glazba kojoj sam bio izložen u srednjoj školi, a koja ima tu neku jako prljavu decaying estetiku. To su sve prostori nestalnosti, nestajanja, industrijskog raspada, pustopoljina i polu SF-a [science fictiona]. Ne znam u kojem bi se dijelu moje estetike to točno moglo iščitati, ali nije da ne volim raditi s bojom. Samo je pitanje kad ću raditi s njom; glavni alat mi jest tipografija i mislim da je, kad je jasno i efekto složena, suvišno puno joj toga dodavati. Osim nje me jako zanimaju taktilnost i tekstura, odnosno njezina vizualna izražajnost tako da mi ponekad i ona zamjenjuje boju. Boja dolazi kao naglasak ili kao neko važno komunikacijsko sredstvo. Najteže mi je kad me netko traži da ubacim malo boje, a ja ne razumijem zašto. Ili me traži određenu boju, a ja imam baš inherentno emocionalan odnos prema svakoj boji zbog čega onda imam potrebu pronaći točno određenu nijansu koja bi se uklopila, a često se ne poklapa sa zahtjevom. To su procesi eksperimentiranja. Ali definitivno je imala utjecaja ta stravična statičnost prostora koji su nekad proizvodili sve, a sad su ništa. Isto tako su na mene intenzivno utjecali i underground pop kultura, punk, Igor Hofbauer i cijela ekipa okupljena oko Močvare, alternativni strip, itd. Na mene još uvijek najviše utječu ljudi koji rade oko mene i s kojima sam u interakciji, dok su mi “idoli” tipografi koji naprave neko pismo koje ja potom posvuda apliciram.
► Tijekom zadnje dvije godine imao si tri samostalne izložbe u Zagrebu i Beogradu na kojemu izlažeš radove za koje kažeš da nemaju upisano značenje ni temu — iz čega radovi onda proizlaze? Kakvo ti je bilo iskustvo izražavanja u, za tebe, novom formatu prostorne instalacije?
Sven Sorić: Radovi sa samostalnih izložbi u Beogradu i Zagrebu zapravo su nekakvi spin off serije kolaža pod nazivom Meine Freunde haben die schönsten Augen [Moji prijatelji imaju najljepše oči] koja je nastala iz čiste razonode 2018. godine tijekom mog boravka na rezidenciji u Zentrum für Kunst und Urbanistik [Centra za umjetnost i urbanistiku] u Berlinu, na jedan dosadni i vrući dan. Napravio sam nekoliko kolaža od fotografija iz novina na kojima sam, rastapajući acetonom boju, brisao lica i potom dodavao različite elemente poput točaka i linija pomoću letraseta. Jedan sam od njih kasnije iskoristio i za naslovnicu spomenute knjige Bojana Krištofića. Nastavak tog rada je kolaborativni fanzin Meine Freunde schätzen Ihre Augen [Moji prijatelji cijene tvoje oči] izdan 2020. godine, a koji se sastoji od sličnih acetonom brisanih fotografija iz novina s intervencijama mojih prijatelja. Potom su me 2023. godine iz Brigade zvali da kod njih izložim nešto svoje, što god želim. Smatrao sam da ne bih trebao izlagati neki svoj postojeći dizajn na nekuriranoj izložbi pa sam odlučio napraviti nešto novo. Tad sam se sjetio da mi je dugo bila želja napraviti distorziju jednog od prvotnih kolaža, ali u mjerilu 10:1 zbog čega materijal više nije mogao biti papir, nego nešto deblje. Kao najpraktičniji se pokazao aluminij jer je lagan, lako se da savijati, a istovremeno je i podosta izdržljiv. Osim toga, estetski mi je zanimljiv zbog tog laganog odsjaja, lijepo hvata svjetlo za razliku od mat papira. U Brigadi sam tako pod naslovom Meine Freunde haben die schönsten Augen II [Moji prijatelji imaju najljepše oči II] izložio original i njegovu presavinutu aluminijsku verziju što je postalo novim dijelom tog kontinuiranog projekta. Tim sam radom shvatio koliko mi se sviđa raditi takve nenamjenske objekte, tj. grafike koje imaju čisto vizualnu vrijednost, koje su isključivo “estetski” pleasure. Zato sam 2024. dogovorio izložbu Dein schönes rotes Blut [Tvoja lijepa crvena krv] u Galeriji Kula u Beogradu za čiji sam prostor napravio tri nova rada, a na izložbi Seine Augen sind voll klebiger Bitterkeit [Oči su mu pune ljepljive gorčine] u zagrebačkom Studiju-galeriji Klet 2025., jednog od njih sam ponovio i nadopunio s malim displayem koji je sadržavao izvor materijala i citate iz književnosti na koje se referiram. Njemački naslovi radova su ili izmišljeni ili parafraze postojećih tekstova; prvi od njih, Meine Freunde haben die schönsten Augen, pao mi je na pamet tijekom izrade kolaža, a malo je čudno sve skupa jer nitko na tim radovima zapravo nema oči. Na izložbi u Zagrebu imao sam i nove majice s natpisom Dein schönes, rotes Blut kao i ranije napravljene prišivke Deine Augen liegen in meinen Händen [Tvoje oči leže u mojim rukama] za čiju sam limitiranu ediciju 2022. uz pomoć prijateljica napravio photo session u svojoj kupaonici. Fraze su nastale na njemačkom jer me generalno zanima rad s jezicima i značenjima riječi, ali i igrom slučaja; tijekom tromjesečnog boravka na rezidenciji u Berlinu sam odlučio da je nakon jedanaest godina nekorištenja tog jezika vrijeme da ga ponovno progovorim. Istovremeno mi je dovoljno poznat da kroz njega mogu izraziti određenu poetiku i stilski se u njemu smjestiti, ali i dovoljno nepoznat da ne razmišljam i ne sanjam na njemu. Motiv očiju nema neko dublje značenje i riječ Augen koristim isključivo jer mi dobro zvuči. U našoj je književnosti Josip Sever jako pridavao pažnju zvučnosti, bila mu je bitnija od značenja. Američki pjesnik E. E. Cummings i srpsko-rumunjski pjesnik Vasko Popa koristili su jezik doslovno kao materiju, oblikujući nove riječi i razbijajući sintaksu. Osim na ove tri samostalne izložbe, s instalacijom sličnog koncepta sudjelovao sam na grupnoj izložbi Shaped Shapes u Galeriji Sivoj 2024. godine s radom Niemand, nicht mal der Regen [Nitko, čak niti kiša]. Često sam imao neku likovnu praksu odvojenu od svakodnevnog dizajnerskog posla; prije su to na neki način bili plakati sa Spudićem, a sad su mi u ovoj fazi života ovakvi objekti estetski jako zanimljivi. Krenulo je od kolaža i fanzina na papiru, a došlo do metalnih objekata u zraku.
Portreti i fotografije iz ateljea: Luka Pešun
Svenov rad pratite na svensvensven.com i www.instagram.com/sven_sven_sven.
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo.
