Ured za Fotografiju (UzF) izrastao je inicijalno iz autorske potrebe i jedne praznine u sustavu: od udruge osnovane 2013. godine, preko web platforme Suvremena hrvatska fotografija, do Galerije Spot od 2015., i međunarodnih suradnji koje su projekt iz inicijative pretvorile u snažnu kulturnu platformu posvećenu suvremenoj fotografiji. U posljednjih je desetak godina nastao sustav koji funkcionira kao radni arhiv umjetničkih procesa, mjesto premijernih produkcija i edukativni prostor za teorijsku i kritičku refleksiju, koji fotografiju proizvodi, čita i rekontekstualizira istovremeno. Današnji tim organizacije, koji čine Sandra Križić Roban, Sara Mikelić, Tena Starčević i Ivana Završki, podupire čitavi jedan umjetnički mikrosustav koji povezuje mentorstvo, produkciju, distribuciju, istraživanje i arhiviranje.
Ovaj razgovor polazi upravo od te dvostruke optike – kronologije koja je instituciju izgradila i etike rada koja inzistira na kvaliteti i pogledu “iznutra”: Kako nastaje zajednica, koje su joj stvarne potrebe te kako provesti konkretne planove?
► Zamolio bih vas za početak da u kratkim crtama predstavite kako su nastali Ured za fotografiju, portal Suvremena hrvatska fotografija i Galerija Spot – od inicijalne ideje privatne autorske mape Ane Opalić i kritike institucionalnog okvira za suvremenu hrvatsku fotografiju, do javnog infrastrukturnog projekta koji su postali i kako je s vremenom kolektiv rastao i mijenjao se?
Sandra Križić Roban: Ured za fotografiju nastao je preuzimanjem web portala Suvremena hrvatska fotografija, a koji su kreirale i vodile Gabrijela Ivanov i Ana Opalić. Naš je rad isprva bio vezan uz nadogradnju portala, koji je funkcionirao kao mjesto gdje su svoje umjetničke serije predstavljali fotografi različitih generacija. Uz to, na portalu su se objavljivali razgovori, kritike i prikazi o fotografiji, bio je tada mali repozitorij onoga što se krajem 2000-ih pisalo o mediju. Kao udruga, formirali smo se 2013. godine, kad smo se Ana Opalić, Ivana Vučić i ja udružile i krenule u redizajn web portala i intenzivirale rad s umjetnicima, nakon čega je pokrenut izložbeni program koji se od 2015. godine održava u Galeriji Spot. Krenuli smo s tri, zatim četiri izložbe u godini, uvijek popraćene razgovorima s umjetnicima. Ubrzo smo pozvani sudjelovati na projektu Kreativne Europe 2016. godine. Imam dojam da je to bio svojevrstan okidač intenziviranja zbivanja, koji nas je okrenuo prema raznim oblicima suradnje i omogućio zapošljavanje, ali i vrlo ozbiljno promišljanje što zapravo UzF želi, koji su nam motivi, želje, ciljevi, i kako ćemo to ostvariti. Tako da smo unutar tri godine, od web platforme, preko Galerije, došli do suradništva na međunarodnom projektu, nakon čega su uslijedila još dva međunarodna projekta i jedna nacionalna platforma. Velika promjena vidi se posljednje dvije-tri godine, s nizom novih formata, povezivanja i diseminacije naših programa u suradnji s drugim institucijama i udrugama.
► UzF je nastao iz autorske potrebe i manjka institucionalne brige za fotografiju. Biste li se složili da ste s vremenom i silnim uloženim trudom prerasli iz „inicijative“ u svojevrsnu alternativnu instituciju, izgrađenu izvan formalnih struktura, ali slične važnosti i utjecaja?
Sandra Križić Roban: U trenutku kada sam smišljala ime udruge, htjela sam nešto jednostavno i nepretenciozno, i tako je nastao Ured – mjesto za koje sam mislila da treba obavljati osnovne djelatnosti vezane uz medij. Naravno, bila sam svjesna da iza te riječi stoji mnogo šire značenje, i da “uredske poslove”, koji mnogi svode na administraciju, ustvari čini složen i izuzetno važan niz postupaka, od svakodnevnih administrativnih zbog kojih projekti funkcioniraju, preko stručnih, pa i znanstvenih, diskurzivnih; sve je to dio mreže koju stvaramo kontinuirano radeći bezbroj poslova kako bi se osigurao integritet medija za koji i danas smatram da nije zastupljen i prezentiran na adekvatan način. Da, mi imamo mnoge muzeje i galerije sa zbirkama ili kolekcijama fotografskog materijala, ali nama nedostaje ustanova koja bi bila posvećena samo fotografiji. Muzej, galerija, centar, institut, nazovimo to mjesto kako god želimo, na tragu ideje Petra Dabca koji je još 1986. godine skicirao model organizacijske strukture takve ustanove. Nekoliko je ustanova koje uzorno skrbe o svojim fotografskim kolekcijama, ali ipak, uvjerena sam da je odavno stasalo vrijeme da jednu takvu instituciju konačno i osnujemo. Mislim da je u Hrvatskoj i nadalje dominantan historiografski i faktografski pristup mediju, dok sve nas u UzF-u mnogo više zanimaju kvalitativne metode koje iz raznih perspektiva sagledavaju i interpretiraju fotografiju. Na tragu toga su osmišljeni mnogi segmenti našeg diskurzivnog programa, koji fotografiju tumači i dovodi je u blizinu drugih znanstvenih i umjetničkih disciplina, gdje se slika imaginira kroz zvuk, ili gdje u transferima slike nastaju pomaci koji govore koliko je važno istraživati iskustva i pojedinačnost. Pri čemu već dulje vrijeme svoj rad temeljimo na nizu za fotografiju osobito važnih teorijskih pristupa, od feminističke kritike reprezentacije sve do kritičkih teorija koje su obilježile zadnja desetljeća 20. i 21. stoljeće. Ne može se o fotografiji pisati kao da analiziramo djelo nekog slikara, pa tako i brigu o kritičkom diskursu smatram bitnim dijelom našeg rada, a što se itekako vidi u kvaliteti tekstova koje objavljujemo na portalu ili u našim tiskanim izdanjima, ali i u bitnim pomacima u diskurzivnim formatima koji se intenzivno razvijaju posljednjih godina. Posve drugačije se radi kad je samo fotografija u fokusu, i kad suradnici imaju mogućnost svakodnevnog uvida u naslove u knjižnici, podatke iz hemeroteke i digitalizirane zbirke stručnih fotografskih časopisa koji su objavljivani od razdoblja između dva svjetska rata nadalje. U nešto smo prerasli, ali na drugima je da to interpretiraju, ja sam možda suviše subjektivna.
► Što je po vašem mišljenju, kulturni dug koji Hrvatska ima prema fotografiji i što mislite da je glavni razlog prekida u institucionalnoj potpori i usporavanja umjetničkog razvoja suvremene hrvatske fotografije nakon 1990-ih, iako su Nove umjetničke prakse već od kraja 1960-ih, a posebno kroz CEFFT početkom 1970-ih, donijele izniman procvat konceptualne i avangardne fotografije, kao i umjetnici poput Petra Dabca, Željka Jermana, Ivane Tomljenović Meller, Gorana Trbuljaka, Vlaste Delimar, Josipa Klarice, Ivana Posavca i drugih?
Sandra Križić Roban: Jedan dio prakse koju navodite naravno da je moguće promatrati u šire zasnovanom kontekstu; znači, konceptualnu fotografiju moguće je promatrati kao dio konceptualnih neoavangardnih tendencija i smjestiti je u postav Muzeja suvremene umjetnosti. Ipak, u trenutku kad sam bila u prilici izdvojiti je na izložbi Nulta točka značenja i protegnuti utjecaj konceptualnih promišljanja od kasnih 1960-ih sve do našeg doba, slika fotografske scene odjednom je postala drugačija, čitajući se primarno u odnosu na kontekst medija koji u to doba proživljava bitne promjene, a što se odrazilo na suvremena, recentna zbivanja s medijem. Imali smo izvanrednu ustanovu – Galeriju suvremene umjetnosti (danas Muzej), Putara, Becka, kasnije Matičevića, Koščevića, imali smo CEFFT, časopis spot, seriju izložbi Nova fotografija, kao i međuinstitucionalnu suradnju Maribora, Beograda i Zagreba, izvrsne umjetnike i nekoliko kustosa i fotografa, primarno Petra Dabca, koji su u svemu navedenome sudjelovali, ili barem podržavali ova nastojanja. Paralelno imamo i fotografsku scenu koja nije avangardna, ali čiji dokumentarni pristupi, eksperimenti s medijem te umjetnički dosezi zavređuju pozornost. Teško je zaključiti zašto nikad nije došlo do ozbiljnije inicijative da se osnuje muzej, jer u proteklim desetljećima bilo je nekoliko vrijednih poticaja koji su uspješno okončani. Za jedan dio društva rekla bih da uopće ne shvaća važnost medija, i nažalost, mnogo je građe bačeno, ili je raštrkano tko zna gdje, što otežava sintezni prikaz scene osobito poslijeratnog razdoblja. Jako sam sretna što imamo muzej Narone, Vučedola i Apoksiomena, ali još bih bila sretnija da imamo muzej fotografije, jer ćemo jedino tako konačno steći nadzor nad brojnim putevima kojima je fotografija bilježila stvarnost, ili je distorzirala. Marija Tonković izborila se za povijesnu fotografiju, no nisam sigurna da ćemo u bližoj budućnosti doživjeti sličan uspjeh za suvremenu. Postojao je niz izvrsnih, ali vremenski ograničenih programa: više od dvadeset godina Hrvatski fotosavez organizirao je izmjenično nacionalne i međunarodne kurirane izložbe suvremene fotografije, Marina Viculin osobito je brinula o recentnoj sceni kroz sjajnu izložbenu seriju Snapshot, Želimir Koščević je preko dvadeset godina vodio Galeriju Lang u Samoboru. Uz Arhiv Toše Dabca desetak i više godina priređivane su se zapažene izložbe i druge vrste programa, da ne spominjemo ponovno Petra Dabca i važnost njegove Galerije Arhiv TD, programa od kojeg smo mnogo mogli naučiti. Sve ove inicijative pokazuju da brojni pojedinci smatraju da je kontinuitet važan i nastoje ga ostvariti, ali središnje mjesto ne postoji. Izložba Hrvatska fotografija od tisuću devetsto pedesete do danas autora Davora Matičevića, priređena 1993. godine, jedini je sintezni prikaz poslijeratne fotografske scene u Hrvatskoj. Od tada je prošlo više od trideset godina, trebamo li još nešto dodati?
► Jesu li SHF, UzF i SPOT danas više arhiv, platforma ili kulturna infrastruktura?
Ivana Završki: Iako portal Suvremena hrvatska fotografija funkcionira kao online baza podataka jer na jednom mjestu možete naći radove 50-ak hrvatskih fotografa i fotografkinja, a tu su i istraživački tekstovi te kritički osvrti, kao i dokumentirano djelovanje naše Galerije Spot, što se zajedno može promatrati kao repozitorij, ovdje bi mogla biti riječ tek o nekom širem poimanju arhiva kao mjesta pamćenja u kojemu se susreću različiti “zapisi” koje povezujemo i reinterpretiramo u novim kontekstima. Zajedno, SHF, UzF i SPOT danas su više kombinacija platforme i kulturne infrastrukture usmjerene na istraživanje, razvoj, promociju i kontekstualizaciju inovativnih praksi na polju fotografije. Jako bitan dio naših aktivnosti je produkcija novih umjetničkih ostvarenja pa se tako ne ograničavamo samo na promociju, nego izravno podupiremo umjetnike što posebno znači mladim autorima koji dobivaju priliku i za mentorsku podršku u procesu rada. Uz to, važno nam je stvaranje i razmjena znanja o mediju te sustavno razvijanje teorije fotografije što se provodi aktivnostima na portalu kao i našim edukativno-diskurzivnim programima.
► Vaši programi za mlade, poput programa Young SPOTs, više sliče na modele kultivacije scene nego samo predstavljanje. Mislite li da je edukacija važnija od izlaganja?
Tena Starčević: Edukacija i izlaganje za nas nisu odvojene kategorije, nego povezani procesi koji se međusobno nadopunjuju. Ured za fotografiju razvija programe koji istovremeno pružaju mentorsku podršku, ali i prilike za javno predstavljanje, jer tek kombinacija ta dva elementa mladim autorima i autoricama omogućuju cjelovit ulazak u profesionalno polje. Program Young SPOTs, primjerice, nije samo izložbeni ciklus, već platforma koja integrira mentorstvo, produkcijsku podršku i javnu vidljivost. Takav model odgovara potrebama mladih umjetnika koji često ne raspolažu ni prostorima za izlaganje ni iskustvom koje bi im omogućilo da samostalno razviju i prezentiraju umjetničku produkciju. U tom smislu, edukacija je temelj koji omogućuje kvalitetno izlaganje, dok samostalno predstavljanje daje smisao edukaciji – pretvara teoriju u praksu, odnosno stečeno znanje prelijeva se u stvarni, javni prostor i tako doprinosi profesionalnoj afirmaciji. Naša je misija osnažiti mlade autore i autorice da postanu aktivni, samosvjesni sudionici kulturnog sustava – s izoštrenim kritičkim promišljanjem i profesionalnim vještinama koje omogućuju dugoročno djelovanje u području umjetnosti. Ne promatramo edukaciju i izlaganje kao suprotstavljene ili hijerarhijski postavljene procese, već kao nerazdvojive elemente koji zajedno grade temelje za razvoj održive, poticajne i inkluzivne umjetničke scene.
► Kako mjerite uspjeh mentorskih procesa – po produkcijama, karijerama, jeziku, kritičkoj pismenosti koju potičete…?
Tena Starčević: U fokusu djelovanja Ureda za fotografiju je produkcija novih radova, njihova javna promocija i dugoročna distribucija – a upravo kroz te aspekte i pratimo učinke naših mentorskih programa. Smatramo da uspjeh mentorskog procesa ne leži samo u trenutnoj realizaciji izložbe, nego u tome što ti radovi dalje čine – gdje putuju, s kim komuniciraju i koji su im dugoročni učinci na razvoj autora i publike. Ubrzo nakon što sam počela raditi u Uredu za fotografiju 2022. godine, shvatila sam da je nužno razvijati programe koji uključuju mlade autore i autorice. Bilo mi je od samog početka jasno da, bez obzira na to koliko kvalitetni bili, prijedlozi mladih teško mogu stati uz bok radovima iskusnijih, etabliranih umjetnika. Teško je uopće slijediti iste kriterije prilikom ocjenjivanja prijedloga različitih generacija, stoga sam htjela osmiliti adekvatan format koji bi mladima omogućio ulazak u Galeriju Spot. Nakon nekoliko godina planiranja i traženja odgovarajućeg modela, konačno smo prošle godine pokrenuli pilot projekt Young SPOTs u okviru kojega su realizirane tri izložbe – Sara Grgurić, Ana Marija Marinov i Lana Đurđek.
Sve tri izložbe bile su izuzetno dobro posjećene, a ono što nas posebno veseli jest njihova daljnja cirkulacija – ove su godine sve nastavile svoj život u sklopu programa SPOT u gostima, što znači da su izvorno produkcije Ureda za fotografiju vidjela i publika u Splitu, Koprivnici i Subotici. Za nas je upravo ta višedimenzionalnost pokazatelj uspjeha – kada radovi nastali u kontekstu mentorskog programa nastave živjeti u drugim sredinama, komunicirati s novom publikom i postati vidljivi izvan lokalnog konteksta.
Uz materijalne rezultate – poput izložbi, kataloga i medijske vidljivosti – jednako cijenimo i nematerijalne ishode, kao što su razvoj autorskog jezika, jačanje kritičke samosvijesti i sposobnost mladih umjetnika da artikuliraju svoj rad i poziciju unutar suvremene umjetničke scene. U tom smislu, uspjeh mjerimo i kroz rast samopouzdanja, profesionalizacije i sposobnosti upravljanja vlastitim umjetničkim procesima.
Također smo posebno ponosne na činjenicu da nam se mladi autori i autorice redovito obraćaju za savjete, preporuke za literaturu ili podršku u razvoju vlastitih projekata – što je jasan pokazatelj da naš rad nadilazi jednokratne izložbene formate i prerasta u trajno povjerenje i dijalog s novom generacijom umjetnika. U tom je kontekstu važan i rad našeg portala Suvremena hrvatska fotografija, gdje kontinuirano objavljujemo kritičke osvrte, intervjue, teorijske tekstove i priloge iz područja suvremene umjetničke fotografije. Portal je postao relevantan resurs za mlade koji tako imaju priliku učiti, istraživati i pratiti recentne prakse, ne samo kroz izložbe, već kroz širi diskurzivni okvir koji pomaže izgradnji njihove kritičke pismenosti i razumijevanja struke.
► Feministički foto-kružok u suradnji s Tihanom Bertek i donedavno s VoxFeminae poziciniraju fotografiju i kao društveno-politički alat. Susan Sontag kaže da se moć fotografije da prikaže događaj nalazi upravo u prepoznavanju političke svijesti, bez čega bi fotografija bila tek prikaz nestvarnoga. Također, fotografija kao medij u kojem dominira vizualni element može prikazati ili prikriti činjenice i na taj način nositi političku poruku. Kako u svojim diskurzivnim programima balansirate između tih napetosti – na koji način radite na tome da suvremena fotografija ne reproducira stereotipe, već da otvara prostor za društveni uvid i promjenu?
Sara Mikelić: Ravnotežu između estetske razine i kritičke analize gradimo prvenstveno kroz svjesno kuriranje sadržaja i otvorene, često participativne programe. Uvijek polazimo od pretpostavke da fotografija nikada nije neutralna – ona uvijek nešto pokazuje, ali i nešto prešućuje. Upravo zato stalno propitujemo što je prikazano, kako je prikazano i kome je taj prikaz namijenjen. Takav pristup primjenjujemo kroz različite formate poput razgovora s umjetnicima, predavanja, panel diskusija, radionica i sl. Tu je svakako i sjajan primjer spomenutog edukativno-diskurzivnog programa Feministički foto-kružok, posvećen širenju znanja i poticanju diskusije o relevantnim temama s područja ženske fotografije i feminističke teorije. Kurikulum se sastoji od čitanja i rasprave o teorijskim i kritičkim tekstovima o ženama u fotografiji, gledanja dokumentarnih ili umjetničkih filmova te zajedničkih posjeta fotografskim izložbama.
U praksi to znači da potičemo sudionike i sudionice naših programa da prepoznaju vlastite pozicije i moguća ograničenja vlastitog pogleda. Kroz razgovore i kolektivne analize vizualnog materijala nastojimo otvoriti pitanja reprezentacije: tko se pojavljuje u kadru, na koji način, s kojom namjerom, iz koje perspektive i uz čije odobrenje? Time stvaramo uvjete da se fotografija gleda budnim kritičkim okom, da se interpretira i kontekstualizira prikazano, a ne da se pasivno upija i postaje (ili ostaje) sredstvo ponavljanja iskrivljenih ili neistinitih prikaza. Umjesto zatvaranja značenja, radimo na tome da fotografije otvaraju prostor za slojevita čitanja, za kompleksnost iskustava i za uvažavanje različitih glasova – posebno onih koji su povijesno isključeni iz dominantnih vizualnih narativa.
Na taj način težimo tome da suvremena fotografija postane sredstvo društvenog uvida; ne kao ilustracija unaprijed oblikovanih ideja, nego kao polazište za kritičko promišljanje, dijalog i potencijalnu transformaciju.
► Not Yet Written Stories – Women Artists’ Archives Online međunarodni je projekt nastao u suradnji s Fondacijom Arton iz Varšave, Centrom za suvremenu umjetnost iz Ljubljane i Latvijskim centrom za suvremenu umjetnost, baze podataka umjetnika i arhive iz Rige, pod potporom Kreativne Europe. Projekt je fokusiran na stvaranje arhiva istočnoeuropske avangardne ženske umjetničke scene i organizaciju edukativno-diskurzivnih radionica. Kako vidite važnost takvog projekta za ispravljanje povijesnih praznina u kanonu i valorizaciji rada žena u umjetnosti?
Sandra Križić Roban: Ta je situacija zanimljiva iz više perspektiva, no u trenutku kad smo radili ovaj projekt, nije postojalo ovoliko online baza i drugih inicijativa u fokusu kojih su ženske stvaralačke prakse. Danas problem vidim u količini takvih baza, koje naravno da su važne jer pružaju brojne podatke bez kojih je nemoguće ulaziti u fokusiranu raspravu o stvaralaštvu žena, no s druge strane, količina je tolika da više ne znam kako se osobno nositi s njihovim brojem. No, svaka takva inicijativa je važna, jer žene su, ne samo u fotografiji nego i u nizu drugih medija, teško nalazile svoje mjesto u historiografskim pregledima bilo kojeg umjetničkog medija. Dovoljno je prisjetiti se Venecijanskog biennala iz 2022. godine, Mlijeka snova, s koliko smo se umjetnica tamo susreli, za koje smo tek dijelom znali, a koje nisu pravovremeno doživjele pravu afirmaciju, poneke od njih tek u starosti. Tako da su svi ovakvi projekti važni i treba ih i nadalje poticati. U konačnici, osobno me potaknuo da nastavim istraživati žensku fotografsku scenu u Hrvatskoj, iz čega je nastala Rasvijetljena soba – ženska fotografska praksa u Hrvatskoj, prvo kao izložba krajem 2023., a uskoro i kao knjiga, kao i niz manjih, studijskih izložbi, članaka i izlaganja. Nedavno je kolegici Ani Šeparović iz Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža odobren projekt Leksikon hrvatskih umjetnica, u kojem će biti zastupljene i fotografkinje. Sve to vidim kao kontinuirani progres u kojem participiramo kako bismo revalorizirali ženske pristupe u umjetnosti i kulturi općenito.
► Projektom Forgotten Heritage digitalizirali ste i arhivirali avangardne fotografije iz razdoblja 1960-ih i 1970-ih u Hrvatskoj i ostatku bivše države. Mislite li da je upravo arhiviranje te zaboravljene baštine ključ za razumijevanje i razvoj potencijala suvremene fotografije danas?
Sandra Križić Roban: Teško pitanje, na koje ne znam mogu li ponuditi odgovor. U tom projektu fokus je bio na fotografiji, ali smo ga proširili i na institucije, institucionalnu kritiku, diseminaciju medija u kontekstu kritike, izložbi, kustoske prakse i slično. Odjednom je polje interesa počelo rasti, što smo naravno morali “zauzdati”, jer to je jedini način kako je moguće upravljati projektom. Mislim da su ta znanja koja smo posredovali važna, u segmentu digitalne humanistike ponuđena je i interaktivna mapa koja je, onima koji prakticiraju takav pristup, ponudila različite poglede na razdoblje, područja i slično. Ne smatram da je sva praksa koju smo prikazali doista zaboravljena, jer pojedini su autori odavno pozicionirani u nacionalnim umjetničkim pregledima neoavangarde, osobito konceptualnih tendencija. Krajnji utjecaj ovakvog niza podataka teško je spoznati, i u tu svrhu bi trebalo neprekidno vršiti ankete da se dođe do relevantnih podataka. Problem postaje kad, zbog neodržavanja, takve baze postaju teže funkcionalne, a što je problem s mnogim sličnim inicijativama koje su se poduzimale, jer projektna sredstva ne osiguravaju njihovo trajno održavanje. Koliki utjecaj imaju na razumijevanje današnje fotografije, ne znam. Ta je konkretna baza ipak bitno usidrena u specifično razdoblje, bez implikacija na koji su način pojedini umjetnici sa svojim praksama utjecali na nove generacije. Nama je omogućila digitalizaciju kako radova, tako i važne dokumentacije, a što je osobita korist za UzF i daljnja istraživanja koja na tom planu provodimo.
► U sklopu programa SPOT u gostima surađujete s AK galerijom u Koprivnici, Culture Hubom iz Splita, Gradskom galerijom Striegl iz Siska i drugima… Što publika dobiva kada umjetnost izlazi iz centra, tj. decentralizacijom programskih aktivnosti?
Tena Starčević: Decentralizacijom umjetničkih programa otvaraju se važne mogućnosti za publiku izvan Zagreba, kao i za sam umjetnički ekosustav u cjelini. Kada izložbe, autori i sadržaji koji nastaju u okviru Ureda za fotografiju putuju u različite gradove širom Hrvatske, kulturna se ponuda širi izvan uobičajenih geografskih i institucionalnih centara. Time publika dobiva direktan pristup suvremenim umjetničkim praksama bez potrebe za putovanjem u metropolu, što omogućuje ravnopravniji pristup kulturi i potiče razvoj živih, lokalnih scena.
Suradnje s partnerima poput AK galerije u Koprivnici, Culture Huba iz Splita ili Gradske galerije Striegl iz Siska omogućuju nam da umjetničku fotografiju stavimo u dijalog s različitim kontekstima – društvenim, urbanim i kulturnim – čime se i sam rad reinterpretira u novim okruženjima. Publika u tim sredinama dobiva priliku vidjeti aktualne produkcije mladih i etabliranih autora, sudjelovati u razgovorima, radionicama i programima koji se rijetko događaju izvan centra. Istovremeno, za umjetnike i umjetnice ovakve suradnje znače i širenje njihovog dosega – njihovi radovi postaju vidljivi različitim publikama, izlaze iz zatvorenog kruga metropolitanske scene i ulaze u živu komunikaciju s novim društvenim skupinama. Decentralizacija tako nije samo pitanje dostupnosti, već i alat za stvaranje pluralnijeg, raznolikijeg i demokratičnijeg umjetničkog prostora.
S druge strane, održiva kulturno-umjetnička produkcija podrazumijeva da izložbe ne ostaju vezane isključivo uz jedan prostor i jednokratno prikazivanje, već da nakon premijere imaju mogućnost putovati i otvarati se novim publikama. To je ključni razlog zašto u okviru programa SPOT u gostima sustavno distribuiramo izložbe nastale u Galeriji Spot diljem zemlje i regije. Ipak, budući da ulažemo značajna sredstva u produkciju novih radova, zadržavamo pravo da ih premijerno prikažemo upravo u našem prostoru. Time osiguravamo da naša publika u Zagrebu prva doživi radove koje smo podržali i razvili, nakon čega su oni spremni za turneju gdje će se neupitno ostvariti komunikacija s različitim kontekstima i publikama.
► Portal 2025. godine doživljava redizajn. Koje ste novine uveli i je li vam u cilju internacionalizacija hrvatske fotografije?
Ivana Završki: Drago nam je da smo ove godine imale priliku osvježiti portal Suvremena hrvatska fotografija jer je s godinama, i s obzirom na količinu prikupljenog materijala, on postao teže prohodan, unatoč tome što se od pokretanja redovito nadograđuje. Sve je više sadržaja koji želimo popratiti i suradnika/ca koje želimo uključiti, a i interes je veći – možemo reći da se portal afirmirao kao referentno mjesto informiranja o domaćoj fotografskoj sceni. Uz aktualnosti o domaćim (ali i međunarodnim) zbivanjima, ovdje se predstavljaju radovi hrvatskih autora/ica, zatim se mogu pročitati osvrti i kritike na izložbe, razgovori s umjetnicima/ama te istraživački tekstovi kojima se nastoje rasvijetliti neki aspekti razvoja produkcije, distribucije i recepcije fotografskog medija u različitim povijesnim etapama. Osim toga, portal dokumentira djelovanje Galerije Spot pa čitatelji/ce imaju uvid i u povijest naših izložbenih aktivnosti. Tako se s jedne strane obraćamo umjetnicima/ama, a s druge široj publici koja dobiva pregled hrvatske fotografske scene. Ovdje je predstavljeno 50-ak autora/ica s tri do pet fotografskih serija popraćenih izjavama o radu i biografijama, no taj se popis kontinuirano nadopunjuje. Uz afirmirane predstavnike/ce starije i srednje generacije kao što su Josip Klarica, Petar Dabac, Ivan Posavec, Boris Cvjetanović, Sandro Đukić, Marko Ercegović, Davor Konjikušić, Silvestar Kolbas, Igor Kuduz, Bojan Mrđenović, Ana Opalić, Jasenko Rasol ili Sandra Vitaljić, 2024. godine portal je osvježen novim imenima mlađe generacije poput Sanje Bistričić Srića, Denisa Butorca, Ivana Buvinića, Ivana Gundića, Glorije Lizde, Luke Pešuna, Lane Stojićević, Petre Slobodnjak i drugih. Taj dijalog između generacija otvorio je vrata novim perspektivama, a portal je postao živo mjesto susreta umjetničkih izraza.
Oblikovanje i vizualni identitet potpisuje Studio Hamper i u taj dio je minimalno intervenirano. Redizajn se ponajviše usmjerio na prilagodbu suvremenim potrebama naših čitatelja/ica u smislu organizacije i preglednosti sadržaja, u čemu nam je pomogla tvrtka Digitalni svemir. Rubrike su ostale iste uz mali dodatak – pokrenule smo rubriku “Hot Spot” u kojoj naši/e suradnici/e obrađuju “trendove” ili teme koje ih zanimaju, a do sada su slabo obrađene kod nas poput, primjerice, upliva umjetne inteligencije u (kreativno) stvaralaštvo. U ovoj rubrici možete naći i predstavljanje pojedinih projekata – zasebnih serija mladih umjetnika/ca, fotografskih knjiga ili fotografskih dijaloga u kojima autori/ce međusobno komuniciraju putem svojih radova. Kritički pristup jedan je od temelja portala pa smo ove godine pojačale suradnju s autorima/cama – od iskusnih kritičara/ki do mlađih koji tek ulaze u to područje. Ta kombinacija nam se pokazala kao poticajna jer donosi razmjenu iskustava i razvoj novih glasova. Neizmjerno nas veseli što se već sada primjećuje veliki porast čitanosti i novih korisnika pa nas to motivira za daljnji razvoj portala. U idućoj godini planiramo pokretanje još jedne nove rubrike posvećene predstavljanju fotografskih publikacija iz knjižnice Ureda za fotografiju, čime se nadovezujemo na svoju izdavačku djelatnost. S obzirom na to da je UzF tijekom godina objavio nekoliko fotografskih knjiga i kontinuirano izdaje časopis Fototxt, u potpunosti posvećen fotografskom mediju, želimo dodatno istražiti i predstaviti srodna izdanja i publikacije. Konačno, govoreći o internacionalizacije hrvatske fotografije – iako je portal od samog početka dvojezičan te se autori/ce i događanja u Galeriji Spot predstavljaju na hrvatskom i engleskom jeziku, posljednjih godina nisu objavljivani prijevodi tekstova i intervjua, pa nam je to idući korak – ključan za vidljivost i pozicioniranje u međunarodnom kontekstu.
► Tu su još projekti i programi RetroSPOT, radionice starih fotografskih tehnika, Foto-book-klub, vaš YouTube kanal i podcast SPOTcast u pripremi… Što nam možete unaprijed otkriti o projektima na kojima trenutno radite?
Sara Mikelić: Osim godišnjeg izložbenog programa odabranog putem javnog poziva za izlaganje u Galeriji Spot i projekta Kvartovski objektiv, o kojemu ste već pisali, provodimo i niz dodatnih programa koji obuhvaćaju edukativno-diskurzivne aktivnosti, istraživačke projekte te digitalne i izdavačke formate usmjerene na promišljanje, prezentaciju i razvoj suvremene fotografske prakse.
U lipnju 2026. realizirat ćemo novo izdanje programa retroSPOT posvećeno Antunu Maračiću, suvremenom umjetniku čija je fotografska praksa oblikovala domaću scenu. Izložba Priprema, pozor, proces, a koju je kustoski osmislila Sandra Križić Roban u suradnji s povjesničarkom umjetnosti Evelinom Turković, predstavit će do sada neizlagane radove i recentno digitalizirane filmove, a bit će popraćena predavanjima, radionicama i razgovorima sa suradnicima. Ovom izložbom želimo istaknuti važnost arhiviranja i reinterpretacije umjetničkih ostavština, te potaknuti promišljanje o konceptualnim i procesualnim aspektima fotografije. Program će biti popraćen i posebnim brojem časopisa Fototxt, koji UzF redovito izdaje od 2019. godine. Riječ je o stručnoj periodičkoj publikaciji koja se objavljuje najmanje jednom godišnje, najčešće u dvojezičnom (hrvatsko-engleskom) formatu. Svaki broj na šezdesetak stranica donosi autorske tekstove, razgovore s umjetnicima i kustosima te vizualne priloge.
Na YouTube kanalu Ureda za fotografiju planiramo nastaviti objavljivati video-vodstva koja prate svaku izložbu u Galeriji Spot, kao i novu epizodu programa Fotka u podne, čime želimo nastaviti praksu približavanja umjetnika, kustoskih koncepata i fotografske prakse široj publici. U pripremi je i SPOTcast, novi online format razgovora s relevantnim umjetnicima i teoretičarima iz područja fotografije i vizualnih umjetnosti, koji će biti trajno dostupan na društvenim mrežama i našem web portalu.
Od niza edukativno-diskurzivnih formata, sljedeće godine nastavljamo provoditi prethodno spomenuti Feministički foto-kružok, koji će se u novom ciklusu dodatno proširiti suradnjom s Eminom Đukić, umjetnicom i docenticom na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani. Program Razgovori o fotografiji, koji će voditi Karlo Čargonja, održat će se u Galeriji Spot te će kroz otvoreni format potaknuti dijalog i suradnju među fotografima, kustosima i publikom. Programom Foto-book-klub, za čije je pokretanje zaslužna Tena, namjeravamo istražiti fotografsku knjigu kao medij, okupljajući autore, dizajnere i čitatelje u zajednici koja promiče kritičko promišljanje i održive pristupe izdavaštvu. Radionicama eksperimentalnih fotografskih tehnika koje su gotovo zaboravljene (cijanotipija i fotogram), istraživat će se odnos materijalnog i emotivnog traga kroz osobne vizualne narative.
Tena Starčević: Foto-book-klub je nova programska linija koju smo odlučili pokrenuti kao odgovor na rastući interes za fotografsku knjigu kao autonoman i sve važniji medij unutar suvremene vizualne kulture. Radi se o prvom takvom klubu kod nas (koliko je nama poznato), osmišljenom na temelju metodologije koju je razvio britanski istraživač i edukator Matt Johnston, s kojim smo se ove godine povezali radi razvijanja programa koji uključuju fotografsku knjigu kao medij. Johnston je još 2011. pokrenuo međunarodnu mrežu Photobook Clubova sa željom da se oko fotografskih knjiga ne okupljaju samo profesionalci i autori, već i šira publika – kroz zajedničko čitanje, listanje, kritičko promišljanje i razmjenu iskustava.
Često se u kontekstu fotografskih knjiga sve vrti oko procesa nastanka – tko ih radi, kako se dizajniraju, gdje se tiskaju – dok pitanje same recepcije, čitanja i razumijevanja knjige kao medija ostaje u pozadini. Johnston je tu prepoznao prazninu i razvio jednostavnu, ali izuzetno učinkovitu metodologiju: okupljanje grupe ljudi oko jedne knjige, čitanje u najširem smislu te riječi (fotografija, dizajn, ritam, narativ), te vođena diskusija koja otvara prostor za različita tumačenja. Takav proces stvara ne samo veću uključenost publike, već i novu dinamiku odnosa prema fotografiji. Naš Foto-book-klub bit će, baš kao i naši ostali programi, otvoren svima – umjetnicima, studentima, kustosima, kao i znatiželjnim čitateljima – i temeljit će se na redovnim susretima tijekom kojih ćemo čitati/gledati odabrane fotografske knjige, uz poticanje razmjene mišljenja, tematske razgovore i povremeno organizirane radionice koncipiranja fotografskih knjige. Važno nam je da Foto-book-klub bude ne samo prostor kritike, nego i prostor učenja, suradnje i proizvodnje znanja.
► Što mislite da bi SHF/SPOT/UzF mogli biti 2035. – arhiv, institut, muzej…?
Tena Starčević: Ja sam uvijek ona optimistična strana našeg tima, pa tako i predviđam sjajnu budućnost Ureda za fotografiju. Naravno, potpuno sam svjesna svih rizika koji dolaze uz rad u nezavisnom sektoru i projektno financiranje… Nije jednostavno stalno „plivati“ između prijava, rokova, sklapanja novih i održavanja starih partnerstava, uz svu neizvjesnost koja nas prati. Ali kad gledam dugoročno, iskreno vjerujem da možemo postati hibridna institucija koja ne samo da nastavlja poticati nove produkcije, već razvija i istraživačke programe, gradi arhiv, surađuje međunarodno, povezuje zajednice – dakle, raste u širinu i dubinu. Zvuči preambiciozno? Možda. No ako smo išta pokazale do sada, to je da znamo raditi i onda kad se moramo snalaziti kako znamo i umijemo. A upravo nas ta snalažljivost uz dozu tvrdoglavosti može gurati naprijed.
Sandra Križić Roban: Uvjerena sam da bez ozbira bude li u Hrvatskoj osnovan muzej ili nešto institucionalno “višeg reda”, da tako kažem, nego što je to UzF, za nas će i nadalje biti mnogo posla. Mi smo naprosto sposobne naći ga i osmisliti, pa mi se iz te perspektive čini da je budućnost svijetla.
Ivana Završki: S obzirom na to da smo u nezavisnom sektoru, nemamo stabilan financijski okvir i time je određen tempo kojim ćemo se razvijati, što može biti demotivirajuće. Kroz godine se (uvijek mali) tim mijenjao, a tako su se mijenjala i prioritetna područja djelovanja, no upravo je zahvaljujući tome UzF stvorio dobre temelje za široko promišljanje o fotografskom mediju. Iako nas i dalje čekaju organizacijski i financijski izazovi, želimo se usmjeriti novim generacijama i temama koje oblikuju suvremenu fotografsku scenu. U svakom slučaju, trudit ćemo se da se SHF, UzF i SPOT i dalje razvijaju kao dinamična organizacija koja potiče produkciju, kritičko mišljenje i dijalog o fotografiji danas.
Razgovarao: Zvonimir Duka / tekstove ovog autora potražite na linku
Fotografije: Sanja Merćep i arhiva Ureda za fotografiju
Portal Suvremena hrvatska fotografija posjetite na croatian-photography.com.
Rad Ureda za fotografiju i Galerije Spot pratite na Facebooku i Instagramu.
Tekst je dio projekta “Introspekcije galerijskog” sufinanciranog sredstvima Ministarstva kulture i medija RH
