Vlatka Škoro akademska je kiparica koja iza sebe ima respektabilni autorski i izlagački staž. Dobitnica je Erste Grand Prix nagrade 2010. godine za skulpturu Indigo dijete, nagrade HDLU Zagreb za najbolju mladu umjetnicu 2020. godine te nagrade žirija na izložbi One su tu 2025. za rad Čopor. U osječkoj galeriji Kazamat nedavno je održana njezina izložba I saw a dead man once, he was alive at the time kojom je označila povratak figuraciji ljudskoga lika. Spomenuta nam je izložba poslužila kao izravni povod za razgovor o njezinu autorskom putu, instinktivnom pristupu skulpturi i modeliranju, motivima koji ju fasciniraju kao i pomirbi s besmislom koje ju svakodnevno okružuje.
► Pročitala sam kako baš i nisi voljela školu, ali si vrlo rano znala kako će upravo likovnost biti tvoj profesionalni izbor. Kako je došlo do te jasne odluke?
Vlatka Škoro: Uopće nisam voljela školu iako sam uglavnom bila odličan ili vrlo dobar đak i nisam znala čime se želim baviti u životu. Spletom okolnosti završila sam u srednjoj primijenjenoj i to mogu zahvaliti roditeljima koji su s jedne strane prepoznali potencijal, a s druge se strane pomirili s činjenicom da nisam ni za što drugo. Tek sam upisom na Akademiju likovnih umjetnosti doista shvatila da je kiparstvo moj poziv tako da jedino meni ništa nije bilo jasno od početka.
► Prvi likovni medij kojim si se bavila bio je crtež, a završila si u kiparstvu. Kako je tekao tvoj put iz dvodimenzionalne plohe prema volumenu i skulpturi?
Vlatka Škoro: Crtež je većini ljudi prvi dodir s likovnošću i prije ulaska u obrazovni sustav. Uglavnom kreće kroz igru i pokušaj prikazivanja nečega iz vlastite mašte pa se razvije sve do crtanja prema promatranju. Na Akademiji sam do nekog trenutka mahnito crtala i voljela bih ponovno doživjeti tu razinu energije, ali, naravno, promišljenije. Ugljen smatram ekvivalentom glini; jednako trpi sve razine meni karakterističnog predomišljanja i gradnje u crtežu i u skulpturi. Iskustvo prostornog oblikovanja doprinosi rješavanju problema u crtežu i obrnuto. Nisu odvojivi, naprosto se nadopunjuju. Ono što u mom slučaju nedostaje je zrelost umjetnika u prezentacijskom kontekstu jer se do sada nisam odlučila predstaviti izložbom crteža. Ne isključujem tu mogućnost, samo skupljam hrabrost.
► Jedna si od rijetkih umjetnica koja ističe instinktivni pristup motivima, ne praviš skice svojih radova, negiraš kontekstualizaciju svojih postava ili bilo kakvu društvenu angažiranost ili alegoričnost, a to je nešto s čime se vrlo rijetko susrećemo u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Čini se kako je umjetnost za tebe „agonija i ekstaza“, iskrena znatiželja i nešto iskonsko. Kako bi ti opisala točku iz koje pristupaš kiparstvu?
Vlatka Škoro: Vjerujem da je ono od čega svaki umjetnik polazi potraga za vlastitim jezikom, potreba za izražavanjem na ovaj ili onaj način. Ta potreba ne proizlazi uvijek iz konteksta obraćanja drugima, već je možda češće unutarnji monolog koji oblikovanjem prelazi u dijalog sa samim sobom. Osnovni poriv je teško, a ponekad i nemoguće objasniti riječima. To je iskonska potreba za oblikovanjem svega. Kako prikazati vlastiti doživljaj nečega? Proces realizacije skulpture ne mogu odvojiti od razmišljanja. Kiparstvo nije samo rezultat, nego način na koji promatram i doživljavam svijet i vlastito postojanje. Moj kiparski komentar istovjetan je mislenom, odnosno, nikada nije do kraja zatvoren i apostrofiran. Kontekst rada uglavnom retrogradno dešifriram. Skica uvijek postoji kao misao, a ono što mi je svojstveno je da jedino tako i postoji, kao vizualni podražaj u mojoj glavi.
► Svoje skulpture modeliraš u glini, a potom ih izvodiš u poliesteru. Je li mekoća i podatnost gline zapravo tvoja „olovka“ kojom praviš skicu ili ti ona kao materijal otvara i neke druge mogućnosti?
Vlatka Škoro: Glina je odgovorna za većinu mojih ostvarenja, ali često me prizemljuje. Njena podatnost ne anulira moju kiparsku odgovornost, a češće nego rjeđe objašnjava moju ulogu kao alata. Sva ponuđena sloboda i sklonost promjeni dolaze uz cijenu jer i ona može biti upropaštena, ali nudi i potpuni oporavak ako sam spremna krenuti od početka. Kao i bilo koji drugi materijal može biti i zamka u smislu napuštanja traganja te prihvaćanja i ponavljanja, manire. Dakle, sloboda uz cijenu. Uvijek joj se iznova vraćam s idejom promjene i sazrijevanja, ali duboko uvjerena da svi dosadašnji pokušaji nisu dovoljno dobri. Srećom, glina prašta. Daleko je više dobrih slučajnih gesti nego moje namjere i kiparske zrelosti. Utvaram si da je svjesnost o tome dovoljno velik korak prema napretku.
► Što te je približilo poliesteru? Koje odlike toga materijala smatraš korisnima, a koje problematičnima prilikom oblikovanja konačne skulpture?
Vlatka Škoro: Uloga poliestera je prenijeti informaciju o onom što se dogodilo u glini, a posrednik im je gipsani kalup. Plastičan je to materijal upitne trajnosti koji demistificira kiparsku ekstazu, ali služi svrsi. Zbog načina na koji radim u poliesteru skulpturu lišavam njene stvarne težine, a potencijalno i duha. Tehnička discipliniranost je preduvjet za prenošenje pozitiva u neki drugi materijal, a dužim iskustvom rada s poliesterom razvila sam svjesnost o ograničenjima. Nastojim se iskupiti glini prepoznavanjem manjkavosti odabranog materijala i ne skrivam nusprodukte postupka, nego ih promišljeno inkorporiram u rad.
► Nedavno si izjavila kako čar skulpture vidiš u činjenici što ona, uz trenutno stanje, krije i potencijal onoga što će tek dogoditi. Pojasni nam taj potencijal futura u svojim skulpturama.
Vlatka Škoro: Polazim od toga da je ta činjenica, koja je statični materijalizirani artefakt, promjenjiva u kontekstu nagovještaja pokreta. Sugestivna u onom neprikazanom. Osim toga, skulptura je podložna vremenskom trošenju, sve do trenutka uništenja. Dakle, ni trajni trag zapravo nije apsolutan i konačan. Često razmišljam o dekonstrukciji vlastitih radova kako bih mogla graditi nove – taj futur koristim, ali isključivo kao potencijal.
► Tvoj izlagački umjetnički put započeo je izlošcima dječjih obličja (skulptura Indigo dijete), nastavio se antropomorfnim skulpturama i svojevrsnim animalističko-humanim hibridima da bi jasno prerastao u figurativne životinjske oblike koji su dugo bili tvoj prepoznatljivi znak. Opiši nam kako se profiliralo to neobično područje interesa, taj autorski specifikum.
Vlatka Škoro: Iako sam još kao student vrlo aktivno izlagala, Indigo je bila prva ozbiljna star. To je moj diplomski rad i prva samostalna izložba, a u konačnici i prva nagrada. Indigo su činile tri skulpture sa senzorima pokreta koje su reagirale na kretnje promatrača i izvodile određenu radnju; jedna je okretala očima, druga pljuvala, a treća se hihotala.
Nakon toga upisujem doktorat i na tragu teme diplomskog rada upuštam se u opširno istraživanje sjecišta umjetnosti i tehnologije, umjetne inteligencije te virtualne i digitalno proširene stvarnosti. Osim doktorske disertacije, realiziram i rad koji čine skulptura ronioca u prirodnoj veličini, elektromehanički prototip/skulptura manjeg formata i virtualna skulptura za aplikaciju digitalno proširene stvarnosti.
Negdje između tih diploma producirala sam dva veća rada, Polar Escape i Pol čovjek, Paul Newman, antropomorfni predimenzionirani hibrid, a nijedan od ta dva rada nije realiziran prema originalnom planu. Tu su do izražaja došli osnovni problemi prototipa (nedostatak sredstava, nemogućnost izvedbe, nepoznavanje materije, česta neispravnost) što mi je u konačnici pomoglo osvijestiti da od samog početka korištenja tehnologije u vlastitom radu kontekstualno dovodim u pitanje njenu ulogu u umjetnosti i uvijek dobivam jednako apsurdan odgovor. Zaključila sam da tu više nemam što reći.
Logičnim prijelazom učinio mi se animalizam. Zanimljivo da je većini to prepoznatljiv moment u mom petnaestogodišnjem profesionalnom kiparskom radu, a trajao je samo par godina. To pripisujem motivu.
► Prva skulptura kojom si započela „animalističku“ fazu u svome umjetničkom djelovanju bio je Ero, čovjek primitivnih svjetonazora i ideja koji uistinu djeluje životinjski i „sirovo“, a nakon njega posvetila si se životinjskome svijetu. Njega karakterizira određena grotesknost i karikaturalnost od koje nisi odustala ni u modelaciji životinjskih likova. Je li Ero „ljudska životinja“, odnosno je li i on dio istog animalističkog opusa koji razvijaš posljednjih godina?
Vlatka Škoro: Ero je prva životinja, a sve je krenulo igrom riječi i potrebom za groteskom. Lažna masivnost tog onižeg lika potencirana je dodatnom grimasom, tim kiselim namrštenim izrazom lica i neuvjerljivom, napuhanom posturom. Taj tip je životinja. Jasno se sjećam trenutka u kojem mi se zgadio dok sam ga modelirala i tada sam zaključila da je dobar, da ga trebam odliti. Osim njega realizirala sam još osam skulptura nekih drugih životinja.
► Tvoje skulpture odražavaju fascinaciju evolucijom kao i širinom i raznolikošću faune, a svaka životinja koju oblikuješ iskazana je nekom osebujnom fizičkom ili bihevioralnom karakteristikom. Znam da tvojim radovima prethodi ozbiljno istraživanje, ali me zanima od koje polazne točke krećeš. Kako odabireš životinjsku vrstu i što te pri tome najviše zanima?
Vlatka Škoro: Nemam nekakav mehanizam odabira motiva, odnosno, ne mogu ga u potpunosti raščlaniti. Sve počinje fascinacijom i sve je potencijalno fascinantno. Češće i bolje reagiram na apsurd nego na uzvišenost, ali ono što uglavnom presudi je skulpturalni potencijal samog motiva. Motiv na kraju i nije toliko bitan kao motivacija za rad. Neizmjerno mi je važna rutina boravka u radnom prostoru i nastojim svakodnevno odlaziti u atelje što ne znači da će produktivnost uvijek biti na visokoj razini, ali tamo ću najprije moći reagirati i nešto napraviti.
► Jasno je kako ne ustrajavaš na metaforičnosti i aluzivnoj sličnosti životinjske i ljudske zajednice ili vrste, ali te su spone vidljive u tvojim skulpturama i postavu izložbe. Je li to podsvjesno ili vrlo svjesno prisutno u izboru motiva? Želiš li se odmaknuti od takvih tumačenja ili ti ona jednostavno nisu bitna u kontekstu tvoga rada?
Vlatka Škoro: Potpuno je prirodno uspoređivati se s drugim živim bićima i na toj razini ne bježim od tumačenja. Ta igra svjesno je usađena u radove o kojima je ovdje riječ, ali nije presudna. U procesu oblikovanja dodajem i uklanjam puno toga, a konačan rezultat trag je svega što se dogodilo. Ne mora nužno doslovno postojati kao modeliran element, naprosto je upisan u samu srž skulpture. I meni je čitanje skulpture nakon dovršetka enigmatično iako sam direktno upletena u njen nastanak što će reći da podsvijest obavlja svoj dio posla. Ona je najbliža životinjskom instinktu, najneposrednija i najzanimljivija činjenica o postojanju svakog ljudskog bića. Ono što oblikujem jasno je u formi, ali to nije nužno samo forma čovjeka ili životinje i nije samo karakter te forme. Da odjednom odlučim modelirati isključivo kugle, vjerojatno bi iste stvari bile upisane u njih, ali više ne bi bile toliko čitke. Ne bavim se čovjekom jer je drugima čitkiji, meni je on beskonačno zagonetan u formi i ideji postojanja, odnosno kiparskoj potrebi stvaranja.
► Mnogi u tvojim skulpturama prepoznaju duhovitost i komiku. Je li ona odlika autorskog karaktera ili je promišljen pristup materiji?
Vlatka Škoro: Oboje istovremeno, ali možda je bliže autorskom karakteru jer isplivava i tamo gdje nije promišljeno.
► Kada je riječ o tvojim izložbama, čini mi se kako se najsnažniji efekt stvara smještanjem divljine u prostorne okvire uređenog i sofisticiranog galerijskog interijera. Kako doživljavaš taj antitetički odnos divljeg i civiliziranog?
Vlatka Škoro: Svaki postav izložbe zaseban je likovni problem i zapravo ga je najlakše riješiti suprotstavljanjem oprečnosti. Ovdje je konkretno riječ o izložbi Čopor, odnosno, dvanaest skulptura postavljenih u prostoru galerije Bačva u Meštrovićevu paviljonu 2020. godine. Čistoj cilindričnoj bjelini Bačve suprotstavila sam centralno izloženu skupinu pasa koji su stavom potencirali napetost. Kada u jednadžbu dodate promatrače, voila!, riješen postav. Zapravo me brinulo da će me u srazu formata Meštrović potpuno pojesti, vjerojatno se i tu dogodio nekakav moment divljaštva, u mojoj glavi je.
► Tvoja posljednja izložba I saw a dead man once, he was alive at the time označila je tvoj povratak figuraciji ljudskoga lika koji si i najavljivala. Kažeš kako si se okrenula na peti i otišla u nekom potpuno drugom smjeru te na određeni način najavila i početak novog šireg ciklusa pa i faze svoga stvaralaštva. Kako je došlo do tog okreta na peti?
Vlatka Škoro: Uglavnom radim u ciklusima koji zapravo nisu i ne moraju biti zatvoreni izlaganjem, ali u pravilu sam svaki od njih napuštala na isti način, okrećući se nečemu novom. Naravno da ti obrati i napuštanja iz moje perspektive djeluju puno dramatičnije no što stvarno jesu. S radovima prezentiranim na spomenutoj izložbi prvi put doživljavam potrebu za nastavkom. Objektivno sam tek zagrebla u djelić onoga kamo s tim želim ići i zanimljiva mi je razina svjesnosti o neiskorištenom potencijalu dosad izvedenih skulptura u odnosu na željeni rezultat. Samim tim vrijedno je moje pozornosti.
► Spomenuta je osječka izložba, osim povratka ljudskome liku, donijela još mnogo novina u tvome radu; smrt kao provodni motiv, nove materijale (stiropor i drvene letvice) kao i siroviju estetiku s vidljivim šavovima na skulpturama i ekspresivnom gestom. Čime su motivirane spomenute karakteristike u tvome radu?
Vlatka Škoro: Spomenuta sirovost dio je mog kiparskog jezika neovisno o motivu; ona je naprosto poštivanje procesualnosti i zakonitosti kiparskih materijala i postupaka, odnosno, valoriziranje njihovih estetskih vrijednosti. Osobna povijest skulpture prihvaćena je kao legitiman vizualni identitet u korelaciji s ekspresivnom modelacijom. Na spomenutoj izložbi osim deset skulptura u poliesteru, brda gipsa i letvi koje su ostatak kalupa izlažem i jednu skulpturu u stiroporu koja je modelirana direktno u materijalu i dramatično je sirovija i neposrednija gesta za razliku od ostatka postava. Još jedan rad iz tog ciklusa trenutno je izložen na XV. Trijenalu hrvatskog kiparstva, riječ je o sijamskim blizancima, skulpturi Za tango je potrebno dvoje.
► Osim svega navedenoga, ova izložba, iako introspektivno, jasnije no prethodne korespondira s besmislom svakodnevice i apsurdima s kojima živimo. Znači li to da si i u tom smjeru napravila zaokret prema jasnim referencama na stvarnosni kontekst nudeći neki svoj odgovor na taj kontekst?
Vlatka Škoro: Kada govorim o toj izložbi nazivam ju introspektivnim kiparskim esejem o pomirenju s besmislom. To pomirenje podrazumijeva da nemam odgovor, odnosno, da ga nužno i ne tražim. Kontekstualizacija je u mom slučaju rob vremenskog faktora i tu do izražaja možda najviše dolaze neposrednost i prepuštanje instinktu jer za nešto što mi je u trenutku oblikovanja potpuno razumljivo jedino vrijeme može iznjedriti prevodivo značenje. Retrogradna analiza, naravno, ne isključuje kontinuirani misaoni proces, ali u jednom trenutku postaje stvar odluke ili donošenja nekakvog zaključka. I smrt je zaključak, ali u kontekstu ove izložbe govorim o pokušaju ignoriranja njene prisutnost, o krajnje ljudskoj motivaciji u bijegu od konačnosti, usprkos apsurdnosti postojanja. Ono što me doista zanima pluta u vakuumu jedne doživljajno vrlo hermetične situacije.
► Sudjelovala si u projektima Oni dolaze čiji je cilj promoviranje mladih umjetnika koji tek traže svoje mjesto na sceni kao i projekta One su tu u kojemu si i žirirala i izlagala, a koji promiče vidljivost ženskih umjetničkih rukopisa na domaćoj sceni. Kako bi ocijenila startnu poziciju mladih umjetnika i umjetnica u Hrvatskoj i uopće mogućnosti koje im se otvaraju?
Vlatka Škoro: Pretpostavljam da se ovo mladih odnosi na autore koji su tek na početku svojih profesionalnih umjetničkih karijera jer i mene se još uvijek naziva mladom kiparicom; tome se s kolegama jako volim smijati.
Čini mi se da u Zagrebu možda ima više alternativnih galerijskih prostora i općenito više manjih galerija nego što ih je bilo u vrijeme mojih početaka (možda se varam, ali svakako ih nije manje). U Osijeku, u koji sam se vratila prije dvije i pol godine, osim Galerije Knifer Akademije za umjetnost i kulturu koja je pokrenuta prvenstveno kao startna pozicija za studente i alumnije, postoji Bure baruta HDLU-a Istok, koncept sličan programu Oni dolaze Galerije SC-a. Uz to, naravno, postoje i nezavisne inicijative okupljene oko atipičnih izložbenih koncepata, međutim u Osijeku svakako postoji ozbiljan nedostatak izložbenih prostora. One su tu, projekt nastao u Vinkovcima, također otvara mogućnost izlaganja i konekcije s drugim autoricama i to na državnoj razini. Generalno mogu zaključiti da su pojavom društvenih mreža i raznih platformi mlađi kolege svakako u prednosti ukoliko prihvate načine korištenja takvih alata, ali jedno staro pravilo i dalje vrijedi – ništa bez puno rada.
Razgovarala: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
Zahvaljujemo Vlatki Škoro na ustupljenim vizualnim materijalima.
Vlatkin rad pratite na web stranici www.vlatkaskoro.com.
