Tisućljetni zagrebački Kaptol kroz svoju je povijest preimenovan samo jednom. Ranih 1990-ih na incijativu HDZ-a službeno je promijenjeno ime u Trg Alojzija Stepinca. Ta nasilna činjenica koja se događala u vrijeme kada su vraćana neka povijesna imena, ali istovremeno mnoga uklanjana na valu radikalnog revizionizma, naišla je na otpor i iz same Crkve pa je već postavljena ploča ubrzo skinuta, a trgu vraćeno povijesno ime. Ostaje nepoznanica da li je povratak imena prošao i službenu proceduru, budući da je ishitreno preimenovanje trebalo zataškati. Uz preimenovanje, jedina promjena koja se na tom važnom gradskom trgu dogodila od neovisnosti je ukidanje parkirališta i manja izmjena prometne regulacije pa tako najstariji zagrebački trg i dalje živi – privremenost. Istovremeno je malo prostora u Zagrebu koji bilježe toliku diskrepanciju između planova i realizacija kao što je to slučaj s Kaptolom. Trg i njegova zona bili su predmetom nekoliko natječaja, na kojima su sudjelovala i neka od najvažnjih imena arhitekure u Hrvatskoj, no nikad ništa nije ostvareno. Kaptolski trg – lokacija koja za Zagreb predstavlja njegovo ishodište kao grada s kontinuitetom – već više od stoljeća čeka uređenje primjereno mjestu koje posjeti vjerojatno svaki turist koji dođe u Zagreb.
U nastavku Vizkulturine serije o Zagrebu fokusiramo se na Kaptol i njegovu zonu, ali i Trg bana Jelačića, Zelenu potkovu, Središnju os te važnost i mogućnosti pomalo zaboravljene Trnjanske ceste, o čemu govori povjesničar umjetnosti i urbanist-konzervator Zlatko Uzelac.
*Zlatko Uzelac
► Koje je značenje kaptolskog trga za Zagreb i kako bi opisali taj prostor danas?
Zlatko Uzelac: Kaptolski trg je rodno mjesto grada Zagreba, najstariji gradski trg. Grad bi mu trebao posvećivati prvorazrednu i osobitu pažnju i najveću brigu. No danas je to, osim posve neartikulirane asfaltirane površine pred Katedralom, tek prolazna automobilska prometnica s okretištem gradskih autobusa za Mirogoj i druge gradske linije prema sjeveru, a u važnom jugozapadnom uglu je nekakav kaotični predprostor gradske tržnice, zastrt neprimjerenim slučajnim zelenilom. Iako danas osim dva-tri ugostiteljska lokala i jedne gradske dvorane za raznovrsne diskusije – ponekad i urbanističke – na katu nekadašnje nadbiskupijske tiskare, te jednog čudom nastalog i još većim čudom zasad na tome mjestu održanog kazališta, nema drugih javnih sadržaja koji nisu najizravnije povezani s nadbiskupskim i kanoničkim kompleksom, to ipak nije niti je ikada u povijesti bio (samo) katedralni trg. Na njemu je stajala i gradska vijećnica, a njegova ploha služila je od samog nastanka trga, dakle još puno prije nego što je uz njega podignuta Katedrala, pa sve do prva dva desetljeća dvadesetog stoljeća za svakodnevno trgovanje.
*Kaptolski trg između dva svjetska rata / foto: Zagreb kakav je bio nekada
► S jedne strane imamo izuzetno važni gradski trg koji je potpuno neodgovarajuće uređen i tretiran i živi više od stoljeća u privremenosti i iščekivanju rješenja, a s druge tu je niz provedenih natječaja upravo za taj prostor, od kojih se nikad ništa nije izvelo. Zadnji natječaj proveden je 2008. godine, a obilježile su ga kontraverze, naime, programom tražena eksploatacija prostora mogla bi se svesti pod sintagmu katolički urbanizam s obzirom na upliv i interese Crkve nauštrb baštine. Možete li se osvrnuti na prošle natječaje i osobito na taj zadnji?
Zlatko Uzelac: Velika je sreća što ništa od te goleme kolekcije svakovrsnih, uglavnom sumanutih ideja za radikalno dodatno razvaljivanje, pa i potpuno uništenje naslijeđenih vrijednosti povijesnog grada Kaptola, kojih je ovdje bilo ukupno u količinama kao za malo još koji grad, ipak srećom nije pogodilo i sam Kaptolski trg – koji je prije toga bio pogođen rušenjem Gradske vijećnice i potom Bakačeve kule sa zidovima uz nju.
Najprije se na Kaptol okomio Milan Lenuci. Urbanist vrlo zaslužan za ideje u planiranju širenja grada, nije se proslavio u svom višedecenijskom bavljenju njegovim najstarijim postojećim dijelovima, posebno Dolcem i Kaptolskim trgom, kojima je pripremio radikalnu devastaciju i razgradnju, što je na Dolcu i uslijedilo, ali srećom i stjecajem okolnosti ipak ne i na Kaptolskom trgu. Na istom planerskom tragu su bile i ideje Viktora Kovačića. I on je kao i Lenuci planirao sličnu gotovo temeljitu urbanističku i arhitektonsku devastaciju starog Dolca, nekadašnjeg Doleca, te minijaturne najstarije gradske jezgre Zagreba, s očuvanim gradskim zidinama i kulama i srednjovjekovnim tkivom koje je bilo gusto napućeno prekrasnim malim jednokatnim građanskim kućama duž njegove tri logične povijesne ulice koje su od Kaptolskog trga vodile jedna prema Opatovini, druga prema crkvi sv.Marije, a treća prema Malim vratima i kroz njih preko potoka i Harmice dalje na Ilicu. Kovačićeve su vizije arhitektonski dopadljive, danas i više nego u vrijeme kada su nastale, a posebno u odnosu na onu arhitekturu koja je naposljetku na Dolcu na istom urbanističkom tragu najzad nastala tridesetih godina. No i Kovačić nije ispočetka pokazivao puno milosti ni prema skromnim barokiziranim srednjovjekovnim kućama ni prema stilski izraženijim malim gradskim baroknim palačama koje je predviđao za rušenje samo da bi proširio postojeće srednjovjekovne ulice ili probio nove prema svojoj viziji. Osobito se njegovi projekti za Kaptolski trg ističu kao „kvalitetni prijedlozi“. No on je, predviđajući na istom tragu kao i Lenuci preseljenje trgovanja s trga na buduću tržnicu koja treba nastati razvaljivanjem Dolca, Kaptolskom trgu namijenio uz funkciju „predvorja crkve“, umjesto dotadašnjeg pučkog, glavnog trga malog grada Kaptola još i ulogu – nacionalnog reprezentacijskog mjesta „visokog simboličkog naboja“, kako je to precizirala Snješka Knežević. Na trgu je zamislio konjički spomenik Nikolu Šubiću Zrinjskom, a u novoj Bakačevoj kuli predvidio je ili Mauzolej Zrinjskih i Frankopana ili Panteon znamenitih Hrvata (što je ideja na koju će kasnije doći i Franjo Tuđman i pokušati Panteon Velikana smjestiti u Meštrovićev paviljon na Trgu žrtava fašizma, kojega je zato preimenovao u Trg hrvatskih velikana). Na kraju je 1910. odustao od obnove Bakačeve kule, ali je također odustao u jednoj varijanti i od radikalne devastacije Dolca. No bilo je kasno. Odškrinuta vrata uništenja otvorila je do kraja slijedeća daleko manje talentirana generacija, koja je Dolac pretvorila u provizorij kakav je danas, a tada je istovremeno cijelim Kaptolom i njegovim trgom paralelno protutnjala, srećom ipak samo s papirnatom arhitekturom, ali i „gigantskom arogancijom“ konjica radikalno nove arhitekture i novog urbanizma, koju je Kaptol zanimao samo kao objekt za simboličko uništenje prošlosti. Do zamišljenih totalnih, pa ni često tome posljedičnih manjih fragmentarnih uništenja, ovdje ipak nije došlo jer je preostali dio osebujnog srednjovjekovnog grada bio prvenstveno u vlasništvu Crkve. Ona je tada bila materijalno osiromašena, pa se zadovoljavala samo niskim raubanjem svojih nekretnina, iznajmljivanjem dvorišta svojih zapuštenih kurija za mehaničke radionice, skladišta i slično. Međutim, nakon što je njen položaj preokrenut, okrenula se puno ambicioznijem nekretninskom poduzetništvu i tada se nad Kaptolom i njegovim trgom nadvila zbilja realna i strašna opasnost, koja je bjelodano bila iskazana u spomenutom natječaju iz 2008.
Arhitektonski natječaj za Kaptol tada je zapravo naručila Crkva s namjerom da se ispita koliko bi se još višekatnica poput već izgrađenog Doma za umirovljene svećenike – koja je izgrađena u vrtu jedne kurije južno od franjevačkog samostana – moglo izgraditi na njenom zemljištu, prvenstveno na mjestu svih preostalih vrtova kaptolskih kurija. Ne znam da li bi se to moglo nazvati baš „katolički urbanizam“ ili je to bio dio poznate nekretninske politike klerika koji je nedavno smijenjen nakon fijaska pothvata nazvanog „Prebendarski vrtovi“, provođene pod kapom njegovog nadređenog, ali u tome za javnost samozatajnog nadbiskupa Josipa Bozanića. Tu je također isprobana i „ideja“ podzemne višekatne garaže pod Kaptolskim trgom. Podzemne garaže su poznati opći fetiš dugogodišnjeg gradonačelnika Milana Bandića, nastao pod utjecajem njegovog specijalnog „stručnjaka“ za promet Mate Kraljevića. U prvonagrađenom radu, u kojemu su autori uspjeli naći mjesta za uvaljivanje samo skromne četiri višekatnice u jedinim preostalim dvorištima kurija, blistala je dodatna „briljantna“ ideja za smještaj i riznice katedrale i Metropolitane – pod trgom! To je valjda bila samo kopija isto tako veličanstvene ideje podzemne garaže dotičnog prometnog „stručnjaka“ Kraljevića, koja je svojevremeno oduševila sadašnju gradsku pročelnicu za kulturu, u vrijeme dok je dotična vodila HNK, da se nova nacionalna Opera smjesti u – podzemnu garažu na trgu pored zgrade HNK.’
► Što je ključno u programskom smislu za Kaptolski trg kod njegova budućeg uređenja?
Zlatko Uzelac: Svakako prvenstveno rehabilitacija svih tragova njegovog izvornog povijesnog karaktera kao građanskog trga srednjovjekovnog porijekla s monumentalnom katedralom i njenim kompleksom kao glavnom okosnicom, te kao poveznicom tkiva jedinstvenog urbanog fenomena grada pojedinačnih kanoničkih kurija, jedne od temeljnih povijesnih osebujnosti karaktera grada Zagreba. Treba odmah ukinuti prolaz preko trga automobilima i potom smanjiti okretnicu autobusa već i prije njenog konačnog izmještanja s trga, arheološki istražiti cjelinu i pronađene dijelove prezentirati na cjelovito objedinjenoj i uređenoj plohi trga, te vratiti na trg neke dijelove tržnice, bar cvijeće ili slično. Osobito bi bilo dobro obnoviti najslavniji i najveći zagrebački sajam, veliki sajam na Kraljevo 20. kolovoza, koji je trajao dva tjedna, a kojega je ovjekovječio Miroslav Krleža. Izvorno se stoljećima odvijao najprije na ovom trgu ispred katedrale posvećene sv. Stjepanu Kralju, po kome je i imenovan, a kasnije je premiještan na druga mjesta onako kako je grad rastao.
► Ono što bi trebalo prethoditi svakom uređenju tog slojevima bogatog prostora su arheološka istraživanja koja su bila iznenađujuće malobrojna s obzirom na važnost Kaptola za Zagreb. Tek slijedom toga tu je mogućnost prezentacije memorije na neka od zdanja koja su nekad tamo postojala. I sami ste predlagali opsežno urbanističko-konzervatorsko istraživanje s ciljem njihova obilježavanja. Recite nam nešto više o tome i što bi u svemu bio imperativ?
Zlatko Uzelac: Godine 2012. predložio sam (u svojstvu pomoćnika ministrice kulture, op.S.Š.) da predviđena sredstva Ministarstva kulture u visini od milijun kuna, koja nisu mogla više biti dostavljena za 2013. godinu Nadbiskupiji za obnovu katedrale, prenamijenimo za arheološko istraživanje ostataka Bakačeve kule i eventualnih ostataka crkve sv. Emerika, koja je stajala na mjestu kule, odnosno cjeline poteza porušenih zidina pred Katedralom, te za otvaranjem temelja porušene kaptolske vijećnice na trgu. Taj je novac preostao jer Nadbiskupija nije ni te godine ispunila zakonsku obavezu i podnijela izvješće o tome u što su konkretno trošeni milioni koji su se svake godine redovno dostavljali za obnovu katedrale. Dogovoreni projekt arheološkog istraživanja kaptolskog trga počeo je pripremati Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, no oštro je tu ideju prekinula tadašnja ministrica kulture, jer je u to vrijeme Bandić bio na nekakvom ledu i meni je izričito zabranjeno da to dalje organiziram. Tako se i na tome slučaju, a on je samo jedan od bezbrojnih sličnih, zrcali sav apsurd i sve negativne posljedice utrpavanja službe zaštite spomenika kulture izravno u političko-birokratske ralje Ministarstva kulture i pretvaranje nekadašnjih stručnih službi, koje su bile organizirane u regionalne Zavode, u birokratsku službu Ministarstva, utopljenu izravno u političke samovolje i igre umjesto da su trajno i neovisno upućene isključivo na zaštitu javnog dobra.
► Rušenje Bakačeve kule i zapadnog bedema izazvalo je svojevremeno veliku javnu polemiku, no unatoč snažnim glasovima u prilog očuvanja izuzetnog spomenika, sve je srušeno. Brojna od kasnijih natječajnih rješenja išla su prema ponovnom zatvaranju povijesnog sklopa kroz različita, tada suvremena, rješenja. Treba li ići na restituiranje zapadnog zida katedralnog kompleksa u nekoj suvremenoj verziji ili ne?
Zlatko Uzelac: Već tada je Izidor Kršnjavi ispravno predlagao da se samo prikažu u parteru temelji kule i zidina u sklopu cjelovito uređenog partera pred katedralom. No, to nije izvedeno do danas, iako je stručno neupitno, jednostavno je za izvesti, a na isti je način već izvedeno i pred brojnim sličnim katedralama i drugim crkvama u Europi. Čini se da svima sve do danas i dalje lebde pred očima davne lijepe slike Viktora Kovačića, no bilo bi apsurdno i posve nepotrebno i neopravdano to ili nešto slično izvoditi sada, cijelo jedno stoljeće kasnije.
*Bakačeva kula i zapadni bedemi srušeni 1906. / foto: Zagreb kakav je bio nekada
► Jedan od urbanističkih nedostataka suvremenog Kaptolskog trga je nepostojanje pješačke komunikacije s parkom Ribnjak. Natječajni radovi su na različite načine tematizirali otvaranje te veze. Neosporno je da je ona potrebna, ali isto tako da se ne može narušavati karakter postojećeg povijesnog kompleksa, što ne isključuje mogućnost rješenja. Jedna od opcija je otvaranje postojećeg prolaza kroz nadbiskupsko južno dvorište, no sadašnji nadbiskup to odbija. I po tome se razlikuje od svojih prethodnika koji su u nasljeđe ostavili, primjerice, velike i važne parkove poput samog Ribnjaka. Ideju i potrebu baš tog prolaza problematizira i npr. Aleksander Laslo kroz sekciju Prijedlog gdje je predlagao uređenje te logične veze s južne strane dvora. Platforma 1POSTOZAGRAD Nadbiskupiji je, kao kompromisno rješenje, predlagala i otvaranje prolaza samo danju, no bez odjeka. Što mislite o tom prolazu i gdje bi se ta pješačka veza još mogla ili trebala otvoriti kako bi trg i park bili povezani? Opcije postoje i sa sjeverne strane, a možda i na mjestima nekadašnjih prolaza.
Zlatko Uzelac: Vrlo je urbanistički, kao i za temeljni povijesni integritet spomeničke cjeline, opasno a redovito je i posve nepotrebno, otvarati gradske zidine tamo gdje nikada izvorno nije bilo prolaza. Ribnjak je imao također i obrambenu ulogu zajedno s gradskim zidinama i tu duž istočnih zidina nije bilo i ne treba ni biti prolaza. No na južnom rubu Ribnjaka, uz sjeverni rub današnjeg Langovog trga protezao se poveći most preko kojega je vodio glavni ulaz u grad s istoka, s gradskim vratima koja su vjerojatno postojala u zidinama i u vrijeme dok još nije bila izgrađena renesansna utvrda oko Katedrale. Ta su vrata ostala i u novoj utvrdi kao njen glavni ulaz, a tada su dobila i svoj renesansni izgled. Očuvana su i u baroknoj dogradnji središnjeg rizalita istočnog krila biskupskog dvora, jedino što su nedavno u njima napravljene – betonske stepenice. No to su druga očuvana povijesna gradska vrata u Zagrebu i njihova prezentacija i otvaranje trebalo bi biti neupitno, makar i samo u sklopu Nadbiskupskog kompleksa. Možemo tek sanjati da se ona nakon što se konzervatorski istraže ponovo otvore i kao javni prolaz i da tako najatraktivniji povijesni prostor cijelog Zagreba iza apside Katedrale – gdje su nedavno manjim arheološkim istraživanjem izašli na svjetlo za Zagreb iznimno važni nalazi – doživi svoju izvanrednu revitalizaciju. Iako se danas oko Katedrale uz Nadbiskupski dvor može relativno slobodno prošetati, već i na to se gleda pomalo nevoljko, a nešto takvo kao što je otvaranje javnog prolaza kroz povijesni ulaz u grad, danas kroz Nadbiskupski dvor, posebno dok biskupiju vodi sadašnji za takvo što posve nezainteresirani nadbiskup, posve je nezamislivo i vjerojatno nemoguće.
► Zadnjih godina zamjetna je obnova kaptolskih kanoničkih kurija. U tome procesu došlo je i do nekih otkrića. Možete li prokomentirati taj proces i nešto izdvojiti? U pripremi za ovaj intervju isticali ste i tu neponovljivost odnosa kurija i katedrale, nešto što ima samo Zagreb.
Zlatko Uzelac: Ta je obnova, temeljena na konzervatorskim istraživanjima, slabo zamijećena jer se odvija manje-više u tišini, ali uporno i postupno godinama, zajedno s isto tako kontinuiranim uređivanjem Gornjeg grada koje također nije pobudilo onu pažnju koju zaslužuje. Radi se o vrsnim dosezima konzervatorske struke i rezultat je upornosti, posvećenosti i velikog znanja i iskustva prvenstveno dosadašnjeg pročelnika Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Silvija Novaka. Valorizirana je, upornom postupnom obnovom cjelina pretežno barokne arhitekture malenih, ali arhitektonski bogatih i raznovrsnih kaptolskih kurija, pojedinačnih kuća specifične zajednice kanonika, službenika nadbiskupije organiziranih u svojevrsno redovništvo. Smještene u svojim vrtovima uz sjeverni dio Kaptolskog trga gdje se on pretvara u ulicu, pretežno u dnu vrtova ili pak uz samu ulicu, jedinstvena su urbana formacija, koja uz katedralni kompleks daje Zagrebu nešto što na takav način organizirano i očuvano nema ni jedan drugi grad na svijetu. Nedavnim dovršenjem složene prezentacije kurije Lektorije, ta je obnova uglavnom zaokružena, a osim otkrića cijelog jednog do sada pod zapuštenim fasadama skrivenog i zaboravljenog izuzetnog poglavlja barokne arhitekture, pronađeni su i stariji dijelovi kao na kuriji Kaptol 26., sjeverno do Lektorije, jedinoj koja ne stoji ni uz ulicu ni u dnu vrta, nego na sredini parcele. Na njoj su iz složene građevinske povijesti, kakve karakterizira i većinu drugih kurija, izronili i dijelovi izvorne srednjovjekovne gotičke kuće.
► Ono što je za dubrovačke ljetnikovce renesansni, to je za kaptolske kurije njihov vrt, često voćnjak. Kako se postaviti prema tim ostacima ostataka i potrebi da ih se sačuva od daljnje izgradnje?
Zlatko Uzelac: Nakon restauratorske obnove kurija, sada bi bio red da se obnove i njihovi pripadajući vrtovi. No to podrazumijeva uklanjanje brojnih naknadnih dogradnji čije prostore Nadbiskupija iznajmljuje i od toga crpi znatne prihode, pa je posve sigurno da ćemo njihovu valorizaciju dočekati još i teže nego otvaranje istočnih vrata kaptolske utvrde. Moramo se tek nadati da su nakon propasti „Prebendarskih vrtova“ splasnule ambicije za novim dodatnim najamnim gradnjama u još preostalim vrtovima.
► Pitanje garaža na Kaptolu se opetovano provlači, a jedna se gura i ispod Dolca. Kako to komentirate?
Zlatko Uzelac: Ta je ideja o garaži ispod tržnice Dolac vrhunac sumanutosti u kolekciji nevjerojatnih ludorija koje su na tu temu predložene. Ostat će zasigurno srećom, kao i brojne slične, tek ilustracija jednog dugog žalosnog razdoblja u depresiji urbanističkog planiranja Zagreba, razdoblja kojega su nažalost „pojeli skakavci“. Da podsjetim još da je garaža zamišljena pod samim Kaptolskim trgom trebala imati i izreske staklenih površina na krovu, koje bi bile nekakav „peep show“. Nazvali smo ga odmah „opservatorijem donjeg rublja“. Koliko god to izgledalo nevjerojatno „peep show– arhitektora“ ipak je bila potom prihvaćena i doživjela je realizaciju u hrvatskoj arhitekturi, postavši središnjom idejom Muzeja Apoksiomena u Malom Lošinju – gdje joj je uz to još dodan i „efekt Big Brothera“, kako su to ponosno istakli autori toga muzeja.
► Gdje smjestiti kaptolsku muzejsku zbirku koja je bez dvojbe prvoklasna senzacija i nešto što zaslužuje trajnu javnu prezentaciju? Ona se ne mora nužno nalaziti na Kaptolu.
Zlatko Uzelac: U podzemnu garažu pod Kaptolskim trgom valjda ipak ne. Biskupija nešto razmišlja o smještaju u dio istočnog krila Biskupskog dvora, što bi možda moglo pospješiti i otvaranje povijesnih vrata na toj strani. No čini mi se da je taj prostor ipak nedostatan. Za mene je oduvijek bio idealan u tu svrhu veliki prostor kompleksa Sjemeništa neposredno do Katedrale, s njegovim sada obnovljenim dvorištem kojim dominira sjajna Bolleova neogotička kapela. Kapacitet Sjemeništa je danas takav da dio može i ostati u nekom, na primjer uličnom krilu kompleksa, dok je preostali idealan za reprezentativan smještaj svih muzejskih zbirki Nadbiskupije, Metropolitane i svega ostalog, uključujući i zbirku biskupa Kokše.
*Cesarčeva ulica / foto: Saša Šimpraga
► Blok Bakačeva – Cesarčeva – Vlaška je nedovršen. Kako gledate na taj prostor, osobito onaj s njegove južne strane – tamo gdje je nametnut arhitektonski beznačajan javni WC i krajobrazno neinventivno uređena zelena površina, a recentnije otvoren, zbog nesređenih imovinsko-pravnih odnosa još uvijek neuređeni, prolaz na trasi potoka Medveščaka? Novo mjerilo bloka naznačila je Planićeva zgrada, koja ostaje kao „urbanistički nesporazum“ i od onda, s navedenim iznimkama, traje svojevrsni status quo.
Zlatko Uzelac: Cijeli je taj prostor sada pretvoren u trg koji to nije. Budući da neupitno treba ukinuti promet preko Kaptolskog trga, koji je neusporedivo, zar ne, važniji od ovog novog pješačkog fluidnog pseudotrga, najprije treba obnoviti kolovoz Vlaške ulice i njime ponovo pustiti promet do Ulice pod zidom za stanare i za opskrbu Dolca – koji sada ide preko Kaptolskog trga, ali tamo dijelom može i ostati i dalje za jutarnje opskrbe tržnice. Osobito je bitno ukloniti onaj rotor u Bakačevoj i zatim cjelovito iznova urediti parter Bakačeve kao u cjelini buduće pješačke spone dva središnja pješačka trga – Kaptolskog i Jelačićevog, što je opet problem za sebe jer u parteru ulice treba pokazati položaj nekadašnjih gradskih vrata i još ponešto, kao što je trasa potoka Medveščaka. Za mene tamo otvoreni prolaz nije javna komunikacija nego natkriveno korito potoka, a rehabilitacija cjeline odnosno pojedinih dijelova potoka Medveščaka pitanje je za sebe. Za južnu stranu bloka još je Antoaneta Pasinović navela da ga treba ostaviti do daljnjeg kakav jest i bila je u pravu, kao i u mnogim drugim stvarima. Planićeva pak zgrada je ipak dobila nekakav sada pomalo i umanjeni izgled urbanističkog nesporazuma postavši dio okvira „Europskog trga“, no njega treba svesti na konkretiziranu i točno određenu pjacetu da bi to postalo i očito.
► Za Kaptol se zagovara uređenje, no kako se postaviti pred činjenicom da doslovno nijedan javni prostor u Zagrebu, neovisno da li je bilo natječaja ili ne, u vremenu od neovisnosti, ali i prije toga, nije dobio vrhunsko uređenje? Zagrebačka kriza trgova, za posljedicu ima da su nekoliko njih koji su uređeni pod izlikom obnove svedeni na slaba rješenja ili čak devastacije, na čije smo trajanje potom i osuđeni desetljećima. Gdje detektirate problem?
Zlatko Uzelac: Radi se o prvenstveno o posljedicama krize ili točnije svjesnog, ne samo političkog, nego i od važnog dijela struke podržanog uniženja, marginalizacije, organizacijske devastacije i razgradnje urbanističkog planiranja kao organizirane i stručno kapacitirane gradske službe. Uz to ide i izrazita kriza kompetencija, te veliki nedostatci u arhitektonskom i posebno urbanističkom obrazovanju, napose u mogućnosti raspoznavanja čak i najelementarnijih vrijednosti i smisla naslijeđenog povijesnog prostora.
► Vidite li mogućnost ili potrebu promjene instituta natječaja za važne javne prostore ili objekte i to na način da se čitav proces demokratizira. Primjerice, da stručni žiri odabere nekoliko najboljih prijedloga, potom se oni izlažu s ciljem uvida i komentara javnosti te mogućnosti korekcija pa tek onda da uslijedi finalni odabir. Sve to pod pretpostavkom da natječaj ima smisla tj. da će se dovesti do kraja, uključujući realizaciju, budući da to u Zagrebu vrlo često nije slučaj.
Zlatko Uzelac: Svakako su potrebne bitne promjene u institutu natječaja za uređenja, a osobito preuređenja povijesnog prostora. Za nove, osobito javne prostore ne tako velike, ali u natječajima za preuređenja zaštićene baštine potrebne su radikalne promjene. Konzervatorske „smjernice“ tu ne mogu nipošto biti tek nekakve neobvezujuće „podloge“, nego obrazloženi detaljni skup direktiva za proces rehabilitacije naslijeđenih vrijednosti s točnijim definiranjem gdje one i kada mogu biti dopunjavane novim vrijednostima. One moraju biti odlučujuće i u definiranju prostornog okvira zahvata, da se ne desi ono što je zadesilo npr. splitsku Rivu. Dakle, u većini slučajeva natječaji za cjelovita preuređenja u povijesnim prostorima ne samo da su izlišni nego su, kao što se praktički redovito pokazuje, i veoma opasni. Glavna su rupa u inače krhkom i političkim pritiscima podložnom sustavu zaštite baštine, otvoren prozor za velike i legalne devastacije. Demokratsko planiranje, posebno novih javnih prostora, i uopće odnos prema javnosti zasebna je tema. Najbolja iskustva u zemljama poput Danske na primjer pokazuju da se radi o gradacijskim procesima koji se moraju razvijati kao dio rasta opće kulture prostora i izravne demokracije.
► Aktivno ste radili i na mogućnosti novog pristupa kroz uvođenje urbanističko-konzervatorskog plana. Kako ste naveli u jednom razgovoru, ne radi se samo o još jednom pravilniku, već odgovarajućem instrument za kojim bi s posezalo za određeni tip prostora. Možete li ukratko elaborirati potrebu i cilj takvog dokumenta?
Zlatko Uzelac: Sada se za planiranje uređenja naših uglavnom urbanistički zapuštenih i manje ili više devastiranih povijesnih jezgri gradova nudi potpuno neodgovarajuća i neprimjerena vrsta urbanističkog plana koji se u biti svodi na plahte općeg zoninga, pa kada se takav plan i izradi, to djeluje tragikomično, dok se ne shvati da se radi o namjerno smišljenoj magli za otvaranje prostora manipulacijama. Tamo gdje je potreban precizni kirurški instrument nudi se tupa sjekira, koja se ponekad pretvara i u pravi malj. Pokušao sam 2003. i u zakonodavstvo uvesti jedan posebni i specifični urbanistički kirurški instrument koji je isključivo bio namijenjen za zaštićene povijesne cjeline, a kojim bi se u operativnoj praksi integrirao konzervatorski postupak i urbanističko planiranje. Unošenje te vrste planiranja i u našu praksu spriječila je tada svojim podzemnim vezama Marina Matulović Dropulić, koja je inače prije toga već maljem razorila cijelo urbanističko planiranje u Hrvatskoj. No, to joj je bilo olakšano tada, a i danas još opće prihvaćenom budalaštinom u „struci“, tj. uglavnom među onima koji se nikada nisu susreli i koji ništa zapravo ne znaju o planiranju povijesnog prostora, da imamo „previše vrsta planova“! Tragično je, međutim što to najviše sada odgovara birokratiziranom dijelu konzervatorske struke, jer u nedostatku urbanistički ozakonjenog urbanističko-konzervatorskog planiranja caruje ponegdje već i posve nekontrolirani dnevni voluntarizam, što će se uskoro čini se pokazati u najgorem obliku, posve paradoksalno, ali možda ipak ne i posve slučajno u Osijeku.
*Izvorna lokacija spomenika banu Jelačiću / foto: Zagreb kakav je bio nekada
► Glavni zagrebački trg uređen je temeljem natječaja povodom Univerzijade 1987. godine. Za to vrijeme pretvaranje prometnog trga u pješačku zonu bio je revolucionarni potez koji se pokazao i odličnim. Od onda je prošlo više od 30 godina. Trg je u međuvremenu ponovo dobio i spomenik koji je postavljen na drugoj lokaciji od one na kojoj je izvorno stajao i bio vidljiv iz prilaznih ulica. Vidite li neke programske momente koji bi tražili korekcije na glavnom trgu? Primjerice, vraćanje spomenika na izvornu lokaciju za što je potrebna manja prometna preregulacija; potom “otvaranje” prostora trga uklanjanjem “zida” koji čini pregusto stupovlje; zamjenu ili promjene na nosaču javnog sata koji je nekad nosio fotografije, a sada su ostale četiri cijevi; konačno i u promjeni načina upravljanja javnim prostorom koji je dio godine pod šatorom itd.
Zlatko Uzelac: Spomenik je vraćen na prijedlog Gorana Jukića, arhitekta koji je svoju praksu vezao za rehabilitaciju baštine, specijaliziranog za arhitektonska snimanja, no nažalost prerano preminulog. Postavljen je na svoje dobro mjesto, bolje nego što je bilo izvorno, a relativno se čak i uklopio u inače predizajniranu i u sebe zagledanu plohu trga, koja je još jedan primjer koji pokazuje kakvi su u najboljem slučaju rezultati takvih općih i neizdiferenciranih natječaja za povijesne trgove. Može li se još ponešto u tom urbanističkom „total-dizajnu“ mijenjati, osim povratka spomenika, nisam baš siguran. Možda tu i tamo neke sitnice, ali intenzivni povratak trgovanja, no svakako ne i u velikim šatorima, na plohu trga za mene je dobrodošao jer vraća sjećanje na izvorni smisao nastanka ovog trga i njegovu obnovu kao sajmišnog prostora, nekadašnje Harmice.
► Trg bana Jelačića i Kvaternikov trg su mjesta na kojima je tradicionalno i s razlogom desetljećima, pa i stoljećima, postojala mogućnost konzumacije besplatne pitke vode. Natječaji po kojima su ta dva izuzetno važna gradska trga uređeni, taj sadržaj nisu uopće prepoznala i danas na tim mjestima pitke vode više nema, a voda je svedena na dekorativnu dimenziju. U slučaju Manduševca na monumentalizirani zdenac s vodoskokom, a na Kvatriću na vrlo lošu fontanu. Incijative platforme 1POSTOZAGRAD idu u smjeru povratka pitke vode na ta dva važna gradska trga s dugom tradicijom prisustva pitke vode. Kako gledate na činjenicu da važan sadržaj mjesta nije prepoznat u programima natječaja, odnosno incijative da se propusti isprave i pitka voda vrati ne samo kao dio zagrebačke urbane tradicije, već i kao dio komunalnog, javnozdravstvenog i civilizacijskog standarda?
Zlatko Uzelac: To je jedan od onih detalja koji se zacijelo mogu i trebaju izvesti. U jednom vrlo srodnom slučaju koji je neobično po svemu sličan nekadašnjem zdencu Manduševcu, čija se obnova predlaže na glavnom trgu u Požegi, tema zdenca kao izvora pitke vode nije zanemarena, nego je postavljena kao uvjet u planiranom natječaju, a nadam se i u budućoj realizaciji.
*Radni prijedlog platforme 1POSTOZAGRAD i mogućnost povratka stoljetne funkcije bez narušavanja postojećeg rješenja.
► Recentno je završeno preuređenje Trga žrtava fašizma. Kako komentirate rezultat?
Zlatko Uzelac: Umjesto da se nesumnjivo potrebna zamjena raspuknutih kamenih dijelova Paviljona u njegovom stubišnom postamentu, kao i uređenje nekih drugih elemenata arhitekture, poput bolje i cjelovitije obnove kupole i saniranja i uređenja podrumskih prostorija, poveže s okruglim godišnjicama gradnje paviljona i osnutka Društva likovnih umjetnika, pa onda i potrebno uređenje cijelog Trga žrtava fašizma, posebno uređenje okolnih fasada, cijela je ta akcija smuljana tipično bandićevski. Pojavila se u obliku novinske objave diletantskog arhitektonskog projekta trenutne kućne arhitektice gradonačelnika Milana Bandića, s nekakvim smiješnim kockasto rezanim novim biljkama po obodu i drugim sličnim nebulozama, a sve je završilo samo u radikalnom uklanjanju svih stabala i „vraćanja u izvorno stanje“. Pri tome je arhitektica dodala i svoje „kreativne dodatke“, postavivši položene ploče kamenih rubnjaka, koji su izvorno stajali samo uz osnovni krug oko paviljona, također i tamo gdje ih nikada nije bilo, uz sve staze, uključujući i obrub pločnika prema kolovozima, pa je tako „dovršila“ arhitekturu Paviljona. To je slično onome što je svojevremeno učinio Mihajlo Kranjc svojim vodoskokom pred pročeljem Kovačićeve Burze, o čemu je tada sve rekao Radovan Ivančević. Uklanjanje stabala i grmlja priča je za sebe, ali sada je dodatno najodvratnije to što su uz sve staze postavljeni još i vrlo istaknuti znakovi zabrana (za pse, ali to je posve dovoljno). Kad je već zamišljen goli travnjak, onda on ovdje, uz umjetnički Paviljon, može biti samo mjesto za posve slobodno korištenje travnatih površina, otvoreno svima. Osobno nikada ne bih ovdje uklonio sve ono postojeće zelenilo, ali je dugogodišnju zapuštenost svakako tražila vrlo ozbiljni zahvat, no daleko pažljiviji i stručno javno obrazloženi.
► Ove godine izvedeno je i opločenje oko spomenika kralju Tomislavu na istoimenom trgu. Što mislite o toj mikrointervenciji?
Zlatko Uzelac: Sva je sreća da nije izvedena ona davno zamišljena dominirajuća velika okrugla ploha oko spomenika, a nisu uklonjene ni magnolije, ali je sve izvedeno nekako stegnuto i iz posve očitog straha. To osobito dolazi do izražaja kada pogledamo kako je na istom mjestu cjelinu, a osobito detalje s karakterističnom oblikovnom superiornošću, u doduše posve drukčijim okolnostima, predlagao svojevremeno Viktor Kovačić.
► Zona oko Glavnog kolodvora je velika tema koja se najčešće svodi na priče o željezničkoj pruzi kao prepreci. Kolodvor u svojoj neposrednoj okolini istovremeno nudi dvije potpuno različite slike Zagreba: sjevernu koja je reprezentativna, i južnu koja se – ignorira. Zagrebačka Središnja os unazad nekoliko godina u fokusu je gradskih vlasti s nizom intervencija, no sve one zaobilaze ishodište osi i njen formalni početak, a to je upravo zona neposredno s južne strane Glavnog kolodvora. Kako gledate na taj važni, a radikalno zanemareni prostor čija važnost za grad daleko nadmašuje onu kvartovsku?
Zlatko Uzelac: Gledam kao na ključni i presudni trenutak cijelog urbanizma Zagreba, točku na kojoj već cijelo stoljeće neprekidno pred očima stoji jednostavni odgovor, ali se on zastire uvijek iznova istim koprenama, od kojih je konstantna ona da je u gradu željeznička pruga tobože prepreka, a ne komunikacijska okosnica s željezničkim kolodvorima kao urbanim komunikacijskim čvorištima. Željeznička pruga nije, dakako, nikakva prepreka, nego tek prepona koja se uvijek može preskočiti ili i češće ispod nje posve jednostavno proći. Da je dobio izbore 2004. i da je još poživio, Ivica Račan bi, kao što je to i namjeravao, sasvim sigurno i realizirao svoju glavnu najavljenu ambiciju za drugi mandat da u njemu, nakon što se u prvom mandatu svu snagu posvetio gradnji autocesta, sada u drugom punu pažnju pokloni željeznici. Mi smo već pripremali posebne inicijative za projekte maksimalnog aktiviranja uloge željeznice i za unutargradski promet u najvećim gradovima, posebno u Zagrebu, s uređenjem kolodvora, ne samo Glavnog, nego i Zapadnog, uz njihovo ključno otvaranje na južnu stranu. To je podrazumijevalo cjelovitu modernizaciju kolodvora po uzoru na brojne slične primjere moderniziranih kolodvora koje su izvedene najprije u Londonu, a zatim i u brojnim drugim gradovima koji drže do sebe. Tada više Zagreb ne bi bio isti. Da li bi bili realizirani i trgovi južno od kolodvora – jer radi se o dva, a ne o jednom trgu, koji se nadovezuju jedan na drugog posve jednako kao i trgovi sjeverno od Kolodvora – nije ipak izvjesno jer je to ovisilo o nesposobnom gradonačelniku i stručno blokiranoj i devastiranoj gradskoj instituciji urbanističkog planiranja.
► Urbanistički predviđen, veliki trg na prostoru između kolodvora i Ulice grada Vukovara navodno će se rješavati fragmentarno i to počevši sa spomenikom. Tako kao i u nekim ranijim slučajevima, za taj centralni prostor krećemo od spomenika, a ne trga. Ne bi li trebalo biti obratno i što sve vidite da taj prostor nudi?
Zlatko Uzelac: „Rješava“ se tamo gdje nije trg, nego s jedne i druge strane uličnog prometnog križanja. Najprije je na praktički istom tom mjestu bio zamišljan spomenik Josipu Brozu Titu, s golemim metalnim apstraktnim dodatkom, koji je trebao biti izveden, ali srećom nije, prema Bakićevom ne baš briljantnom rješenju. Sada umjesto toga niče, tek neznatno južnije smješten i ulicom odvojen Bandićev spomenik Franji Tuđmanu, odnosno kako je veselo već primijećeno zapravo spomenik njegovom pomoćniku Pavlu Kaliniću, dok će „apstraktni“ dodatak uskoro uslijediti sjeverno od križanja. Bit će to nova, sada Bandićeva, varijanta Oltara Domovine potpomognuta poprečno sazidanim dodatnim „zidom boli“, budućim zamišljenim glavnim mjestom za državne parareligiozne i vjerojatno i vojničke rituale i parade. Kao što je poznato Crkva nikada nije posvetila Tuđmanov Oltar Domovine na Medvedgradu (zato što za nju, dakako, oltari mogu biti jedino u crkvama), a bit će zanimljivo vidjeti da li će to ipak sada učiniti ovom budućem Bandićevom Oltaru. Taj će oltar nesumnjivo biti velika, ali nadam se valjda ipak ne i presudna, prepreka uređenju gradskih trgova južno od kolodvora kao normalnih središnjih gradskih trgova 21. stoljeća, jer gradski trgovi te vrste više ne trpe retrogradne državotvorne paradne monumente koji su im po svemu suprotnog predznaka.
► Ostrogovićev kompleks gradske uprave iz 1950-ih ostao je nedovršen, a upravo je nova zgrada vijećnice trebala činiti jedan od oboda novog trga. Postoje različita gledišta treba li završiti izvorni projekt ili pristupiti posve novom oblikovanju, sukladno trenutku u kojem se gradi. Pretpostavimo na čas da Zagreb ima razvojnu gradsku upravu – što sasvim sigurno nema – i da je nova vijećnica – koja gradu treba ukoliko se demokratski razvije – jedan od projekata koji valja izgraditi. Što graditi?
Zlatko Uzelac: Posve sigurno treba dograditi novu i suvremenu Gradsku vijećnicu, otvorenu i pristupačnu, tu ne može biti nikakve, za mene ni najmanje dileme, a dakako i Ostrogovićev neboder danas je posve nepotreban. Gradska birokracija je velika, ali ipak ne toliko.
► Paromlin je lokacija za koju je u tijeku arhitektonski natječaj za pretvaranje u vrlo potrebnu zgradu gradske knjižnice. Kako ocjenjujete tu lokaciju i je li samo knjižnica dovoljan sadržaj da generira živost budućeg trga?
Zlatko Uzelac: Za Gradsku knjižnicu u prostoru budućeg arhitektonski obnovljenog i suvremeno dograđenog Paromlina postoje i svi uvjeti za relativno brzu izvedbu toga za grad kapitalnog projekta, jer je opravdano očekivati da može dobiti i potrebni novac za realizaciju iz EU fondova. To će najzad biti ključna i (pre)dugo očekivana poluga promjene koja će nužno preokrenuti i pokrenuti promjenu u srcu središta grada, bez obzira uključi li se u to brzo ili pak tek kasnije i država s otvaranjem južne strane kolodvora. Knjižnica već sada nije sama u tom prostoru, nego se može povezati na razne načine i s dvoranom Lisinski u kulturno i komunikacijsko središte, kapitalni kulturni i komunikacijski pogon za 21., a već i za 22. stoljeće, neka vrsta zamjene za koncept Kongresno-kulturnog centra Paromlin – Lisinski kojega smo pokušali realizirati 2001. Njena će pojava bez sumnje pokrenuti, već i sama po sebi, revitalizaciju prvenstveno Trnjanske ceste, jedne od najljepših a teško zapuštenih i marginaliziranih središnjih gradskih ulica, uz koju je Paromlin zapravo smješten.
► Ponovno aktiviranje Trnjanske ceste, i to na potezu sve do Save, odavno ističete kao jedan od ključeva zone iza kolodvora. Možete li ukratko elaborirati važnost i potencijal te veze?
Zlatko Uzelac: Radi se o iznimno važnoj povijesnoj ulici Petrinjska-Trnjanska, danas nasilno prerezanoj na međusobnom spoju nakon što je bezrazložno na tome mjestu uklonjen pješački most preko željezničke pruge koji ih je spajao. Dodatno je sama Trnjanska „cesta“ još nasilnije, a urbanistički posve bezočno oštro prerezana na dodatna dva mjesta, „ulicom“ sada imenovanom Grada Vukovara i osobito tzv. Palačom pravde, arhitekta Ninoslava Kučana uz nju, smještenu drastično ignorantski u odnosu na ulični pravac Trnjanske, za mene jednim od najgorih, ako ne i najgoreg arhitektonskog nedjela u gradu Zagrebu. Na posljetku ulica je treći puta i najgore prerezana Autoputom tj. sada Slavonskom „avenijom“. Tako razrezana svjedoči bjelodano i vrlo zorno, rječitije nego bilo što drugo, o postojećem tragičnom odnosu grada prema rijeci Savi, jer se radi o nekadašnjoj jedinoj izravnoj povijesnoj sponi grada s tada udaljenom velikom rijekom, naime, Savska ulica nije primarno ostatak veze i grada sa Savom, nego cestovni pravac prema Karlovcu i dalje prema moru. Urbanistička obnova toga pravca od primarne je važnosti za budućnost samog središta grada Zagreba, važnija i od nastavka formiranja „reprezentacijskih“ trgova južno od pruge, koji su s Trnjanskom cestom paralelni jednako kao što su i Zrinjski, Strossmajerov i Tomislavov trg paralelni s Perinjskom ulicom, koja im dodaje svoju bitnu dodatnu energiju. Još na samom kraju prošlog stoljeća jednom smo prilikom u urbanističkoj radionici postdiplomskog studija na Arhitektonskom fakultetu u polemičkom odgovoru prema konceptu i ideji „Sava out Zagreb in“, razvili projekt rehabilitacije Petrinjske-Trnjanske ulice pod imenom „Utrka s preponama do Zagreba na Savi“. Kako u živom gradu ne postoje za urbanizam prepreke, nego samo prepone, razradili smo realne i najoptimalnije načine za savladavanje sva tri prereza ulice i obnovu njene cjelovitosti. Za početak bila bi dovoljna i samo obnova osuvremenjene pješačke spone preko pruge, za što će gradnja Gradske knjižnice u Paromlinu biti ključni poticaj.
*Nekadašnji pješački nathodnik / foto: Zagreb kakav je bio nekada
► Uslijed nemogućnosti dogovora što sa Savom, ta zona živi svoj život takva kakva je, ima svoje upotrebe, ali ostaje onakva kakvom ju je oblikovao isključivo tehnički projekt nakon velike poplave. Problem poplava je riješen, no rijeka je svedena na kanal. Koje je vaše viđenje tog prostora?
Zlatko Uzelac: Sava je pretvorena u bujični kanal u svom toku pored Zagreba već puno prije famozne poplave. Nesumnjivo je da je i ovdje zapravo poplava pokazala da ta građevinarska, posve primitivno geometrizirana kanaliziranja rijeka (i potoka) i njihovo pretvaranje u bujične kanale, sama po sebi provociraju poplave. A onda je poplava, koja je posve logično došla, iskorištena za dodatno najskuplje moguće „tehničko“ rješenje nasipima uz grad koji su trostruko veći od potrebnog („za svaki slučaj“), i gradnjom odteretnog kanala, uz golemi utrošeni novac s tada podignutim međunarodnim kreditima. Netočno je, međutim, da je i problem poplava time riješen, jer je i ovdje kao slučajno, kako se to obično čini, ostao nezavršen donji dio odteretnog kanala pa se poplave redovito tamo prenose. U međuvremenu je najprije ilegalno, a onda polulegalno, pa zatim legalno iskopom šljunka ujezeren početni dio odteretnog kanala, a sada se upravo prije nekoliko dana pompezno i paradno izlazi s tezom da će doći do snižavanja podzemnih voda, pa se donose nove ideje, da Savu treba ujezeriti ne više s četiri hidrocentrale kroz grad i velikim jezerima s vodom podignutom do njihovih vrhova, kako je postavljeno u nacionalnoj strategiji nego s više nešto manjih hidrocentrala, pri čemu bi razlog njihove isplativosti bila – plovidba, koja bi se osigurala prevodnicama! Ostaje jedino jedna sitnica: kamo bi ti brodovi plovili uzvodno kroz grad i to tako da se zbog njih moraju otvarati prevodnice na branama. Razina neodgovornosti ili pak diletantizma ponovo doista zapanjuje. S druge strane danas grad ima posve devastiranu urbanističku službu planiranja, pa je iluzorno za očekivati da može odlučno definirati svoju prijeko potrebnu urbanističku politiku prema konačnom prihvaćanju rijeke u krilo grada kao jedne od ključnih odrednica i prednosti položaja grada za podizanje kvalitete života građana. U tu svrhu nema i ne može biti puno dilema. Nesporno da treba što prije, pa i uz pomoć grada izgraditi hidrocentrale Zaprešić i Prečko, kojom bi se trajno svaki povišeni vodostaj skrenuo u korito odteretnog kanala, ali osigurala i uvijek ista razina prolaska Save kroz grad. Tada otpada svaka potreba zadržavanja nasipa i inundacije između kanaliziranog korita i nasipa kroz grad, pa se može pristupiti, čak i uz zadržavanje nasipa, odlučnom projektu renaturalizacije Save, vrlo srodno onome kako je to nedavno sjajno i na opće odobravanje građana i cjelokupnog odgovornog dijela struke izvedeno u Munchenu, s vraćanjem rukavaca rijeke, njenih šljunčanih sprudova, otočića, vrbaka i plaža, ali i uređenih dijelova korita za onakve plovidbe čamaca i brodova kakve su ovdje doista primjerene.
Fotografije: Saša Šimpraga, Zagreb kakav je bio nekada
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkultura pročitajte na linku
Ostale razgovore Saše Šimprage iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte na sljedećim linkovima: Maroje Mrduljaš, Zoran Hebar, Azra Suljić, Borislav Doklestić, Željka Čorak, Ivan Mlinar, Igor Ekštajn, Jesenko Horvat
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
