Razmišljajući o vremenu u kojem se nalazimo, čini mi se da se tako lako predajemo zavodljivoj sili simulacije kojom se sve fizičke i vizualne forme pretvaraju u prizore koji nestaju ili se pretvaraju u viralna instant zadovoljstva; u kojima je jezik preveden u sredstvo oglašavanja, a stvarni život nestaje u crnoj rupi financijske akumulacije.
Pitamo se gdje je nestala subjektivnost, poetičnost, mogućnost imaginacije unutar takvog konteksta, unutar konteksta digitalnog vremena koji je neminovno here to stay, ali i njegovog kritičkog i ironičkog sagledavanja?
Ako su stvarnost i svjesnost ne samo reflektirani, već i producirani putem pokretnih slika i ekrana, tada rad Gorana Škofića otkriva bogatstvo informacija u kojima propituje pukotine i nudi moguće narative u vremenu ubrzanog kapitalizma i tehnološkog napretka. Gorana smo uhvatili doslovce u “hvatanju zraka” između tri izložbe nazvane “Interruptions/Prekidi”, u posljednja tri mjeseca: u Bernu u Galeriji Milieu u listopadu, u Galeriji MKC u Splitu u studenom i Muzeju suvremene umjetnosti u Puli koja se otvara danas, 11. prosinca. Pregled je to njegovih radova nastalih u vremenu između 2011. i 2014., a radovi su izabrani u odnosu na prostorne datosti i mogućnosti. Istodobno, u pripremi je i publikacija koja će objediniti sve izložbe s tekstovima Branke Benčić, Mladena Lučića i Antuna Maračića. Osim radova s izložbe, publikacija će sadržavati i pregled njegovih radova u posljednje 3-4 godine, čiji dizajn potpisuje Ivan Klis. Goran je s Vizkulturom podijelio svoje viđenje otuđenja, identiteta i umjetničkog procesa.
*Goran Škofić
► U radu Black, lik nestaje u crnoj sobi premazujući se crnom bojom; u Shootingu lik strijelca fingira pucanje u svoje (meta) mete; u Parkings klonovi zauzimaju parkirališta fingirajući vozila… Cijelo vrijeme utjelovljuješ lika i akcije koji reflektiraju dimenzije digitalnog svijeta, ponekada video igara i generičkog, logističkog programiranja. Tko je lik kojeg utjelovljuješ, proteže li se kroz različite radove kao uvijek isti ili drugačiji karakter?
S druge strane, baviš li se temom generičkog i kako na nju gledaš, kao kritiku ili kao stvaralački potencijal?
Goran Škofić: Gotovo u svakom radu progovaram autoreferencijalno ističući involviranost u prostor i vrijeme kojima pripadam. No jednom kad je moje tijelo snimljeno i prebačeno u digitalnu sliku, ne shvaćam ga više kao svoje, već kao neko univerzalno tijelo, kao tijelo pojedinca u društvu, kao kopija čovjeka i sudionika priče u kojoj je postavljen.
On je izvučen iz stvarnog prostora, prebačen u digitalni, izmanipuliran i onda ponovo vraćen u stvarni prostor u obliku galerijske projekcije. Kao takav pobuđuje podsmjeh, jer se na neki način gledatelj identificira s tom ljudskom figurom. Karakteri koji ga prate nisu striktno moji karakteri, već univerzalna galerija karaktera prilagođena temom kojom se određeni rad bavi. On je uvijek isti klon, iako ovisno o temi koju pojedini rad obrađuje, prilagođava se i mijenja.
Iako moji radovi sadrže elemente humora, teme kojima se bave nisu baš smiješne. Između ostalog, oni govore o poziciji čovjeka naspram društvenih derivata svakodnevice, često puta apsurdnim i nelogičnim poput manipulacije, društvene kontrole, nemogućnostima i nedostatnosti tijela.
Društvo je prividno povezanije nego ikad zahvaljujući suvremenim tehnologijama. Paradoksalno, te iste tehnologije koristim u prikazu i komentiranju tih odnosa. Ako je generičko nešto što se tiče tehnološkog napretka, digitalizacije, globalizacije itd.., onda je moj rad sigurno dio te teme. Moj je rad po tom pitanju angažiran, a pošto nije sasvim jasna strana takvog napretka, na tu temu gledam s opreznošću.
► Niti jedan medij ne daje umjetniku toliku vrstu kontrole kao što to radi video. U kontekstu video radova i kinematografije često govorimo o rezovima ili editiranju kao tradicionalnom alatu. Kako to dramatično objašnjava Jean Louis Comolli “kadar često reže tijelo na oštar, jasan način baš kao i britva”. Tvoja tema je često tijelo koje modificiraš na različite načine. Koji su fokusi bavljenja tijelom i njegovom video i foto manipulacijom?
Goran Škofić: Svaki medij ima svoje karakteristike i mogućnosti kontrole. Video u smislu virtualne kontrole daje mnogo, no u smislu plastičnosti i trodimenzionalne forme je dosta hermetičan i zatvoren (ako izostavimo zvuk). No interesantno mi je kad medij videa izlazi iz svojih okvira projekcije ili ekrana, i surađuje s drugim medijima. Je li to skulptura, glazba, gluma, arhitektura, slikarstvo ili ples … Baš iz tih razloga, moje istraživanje ide u smjeru instalacija gdje video nastojim postaviti u odnos između virtualnog i realnog prostora, mentalnog i fizičkog, vidljivog i nevidljivog međuprostora. Filmski rez u nekim od mojih radova je pretočen u prostorni rez – umjesto u drugi kadar, kontinuitet se reza nastavlja u drugoj dimenziji, u drugom prostoru ili mediju.
► Možeš li nam objasniti svoj kreativni proces, od čega krećeš, radiš li neku vrstu istraživanja prije početka, radiš li verzije, kako odlučuješ kada je rad gotov i koja očekivanja od rada imaš nakon što završiš?
Goran Škofić: Ovisi o radu. Neki nastaju istraživanjem, neki eksperimentom, neki kao dosjetke u procesu kontemplacije. Neki radovi su nastali iz materijala koje sam prije snimio, ali su tek naknadno našli svoje mjesto, vrijeme i način za njihovo sklapanje. Neke ideje još uvijek čekaju svoje pravi trenutak da se realiziraju. Zapravo, sve su to različiti postupci mog kreativnog procesa, no ono što vidim kao najbitnije je fokus, kontinuitet i ustrajnost u radu. Inače moram priznati, dug je proces od ideje do finalne realizacije rada. Prolazim kroz nedoumice, preispitivanja, preslagivanja, čišćenja … dok ne dođem do nečega s čim sam stvarno zadovoljan i siguran da je spremno za prikazivanje. Na gotov rad gledam kao nešto što dalje ima vlastiti život. U početku nemam neka velika očekivanja, osim kako će ga publika prihvatiti. Svaki put se iznenadim kada se publici dopadne rad ili još bolje kad se razvije neki diskurs oko njega. Često se dogodi da nakon par godina primijetim još neke nova interesantna iščitavanja rada, a kojih možda prije nisam bio svjestan.
► Na kakvog gledatelja, posjetitelja i publiku računaš?
Goran Škofić: Osim ljudi i stručnjaka s umjetničke scene u državi i inozemstvu, želja mi je da rad vidi što veći broj ljudi. Izlažući po hrvatskim galerijama i pokojem muzeju, automatski si osuđen na mali broj publike. Zato volim kada rad prikažem izvan galerijskog prostora, recimo na TV-u, na filmskom festivalu ili nekom internetskom portalu. Tad postoji prilika da moj rad vidi netko tko ne zalazi samo u galerije i muzeje. Stječem dojam da su u Hrvatskoj galerije sve manje i manje posjećene. Ponekad se pošalim s mojim kolegama da izložbe radimo za par prijatelja, familiju, nekoliko ljudi koje stvarno zanima umjetnost te par lokalnih cugera. U svakom slučaju, postoji stalna borba za publiku. Razočara me kada na izložbu dođe manje ljudi nego što sam očekivao. Čini mi se da publika nestaje.
U zadnjih par dana, dosta ljudi mi je reklo da je vidjelo moju izložbu. Pitao sam ih gdje, oni su mi odgovorili na Facebooku. Izložba je zapravo bila u Splitu, a na Facebooku je bila samo dokumentacija. Zanimljivo, premda je na otvaranju bilo posjetitelja, izgleda da ju je više ljudi vidjelo preko Facebooka. Što se tiče galerija, vidljivost rada je ipak najveća kod nekih većih manifestacija. U Hrvatskoj su jedne od takvih manifestacija MSU-ova THT Nagrada ili Zagrebački i Splitski saloni. No, na žalost, rijetko će se ovdje naći stručnjaci iz regije i Europe koji bi mogli s hrvatskim stručnjacima promovirati umjetnikov rad u regiji ili inozemstvu. Većinom radovi nakon izložbe ne završe nigdje, te se arhiviraju. Umjetnici su ostavljeni na vlastitu promociju, a kolektivni entuzijazam je osuđen na propast. Možda bi bilo super da voditelji umjetničkih prostora shvate problem što prije i počnu stvarati programe prilagođene vremenu i prostoru u kojemu žive.
► Koliko ti je važan proces editiranja, montaže i post-produkcije?
Goran Škofić: Ti procesi su ključni za moj rad. Moji prvi radovi su nastali eksperimentiranjem u snimanju i montaži. Na akademiji u Splitu počeo sam učiti kako promišljati u vremenu. Montaža me počela izrazito zanimala jer mi je dala mogućnost da neke statične oblike ili slike prikažem u novoj dimenziji. Fasciniran pokretom i manipulacijom slike koju montaža nudi, odvela me do toga da eksperimentiram, spajam kadrove i njihova značenja. Postprodukcija je u mojem radu jako bitna jer je koristim kao alat kojim neku misao i ideju oblikujem do finalnog proizvoda. Koristeći postprodukciju i manipulaciju slike, sklapam likovne oblike, figure i prostore u odnos s društvenim pitanjima svakodnevice.
► Kratki film, hibridni film, video rad…Radiš li neke razlike između tih kategorija?
Goran Škofić: Naravno, sve su to različite kategorije. One možda imaju neke sličnosti u svojem trajanju i mogućnosti prikazivanja, no način kojim se pristupa medijima je različit. Iako forma kratkog filma može biti eksperimentalna ili destrukturalizirana, mislim da ona bazično proizlazi iz neke priče, nekog narativa. Akteri u takvoj formi su ipak glumci za razliku od videorada kojem nije presudna naracija, već doživljaj. Videoradu umjetnik ili autor pristupa kao prema mediju kojim želi nešto komunicirati. Kao što umjetnik koji se bavi slikarstvom koristi kist i boju, tako i umjetnik koji se bavi videom koristi kameru i montažu kao izražajno sredstvo. I tu pristupi mogu biti različiti, od dokumentarnog, igranog do eksperimentalnog. Meni je interesantan video u kombinaciji s nekim drugim medijima. U želji da još više uključim posjetitelja u rad, došao sam do hibridne forme koje su na tragu videa, performansa i instalacije.
► Bio si na rezidenciji u Švicarskoj i kasnije si sudjelovao na grupnoj izložbi pod nazivom “Balkan?”. Na koji je način tvoj rad odgovorio na tu temu koja naslovom možda stvara neke stereotipe i nacionalno geopolitičke identifikacije?
Goran Škofić: Švicarska rezidencija mi je pružila mogućnost da se izoliram u planine te uživam, radim i razmjenjujem mišljenja s ostalim umjetnicima, nešto poput ”umjetnika na odmoru”. Tamo sam realizirao rad ”The Lake” – ideja o kojoj sam razmišljao još prije mog odlaska u Švicarsku. Rad je snimljen nedaleko od rezidencije, na jednom malom jezercu imena ” Lai Nair ” na visini od 2700m nadmorske visine.”Balkan?” je bio naslov izložbe na kojoj su gostovali ”random” selektirani umjetnici iz regije i tema nije imala puno veze s rezidencijom. Mislim da je kustosica izložbe Anina Zimmerman ironično nazvala izložbu tim imenom, znajući da u jednoj izložbi ne može objasniti ni tumačiti temu i ime Balkan, postavljajući pod upitnik bilo kakvu nacionalno geopolitička identifikaciju. Rad na toj izložbi je bio”Constraint” koji je nastao u zatvorenom ateljeu rezidencije. To je rad u kojem umjetnik lebdi u prostoriji, zarobljenoj u galerijskom postamentu. Iako taj rad ne potencira striktno poziciju umjetnika, rad u kontekstu izložbe se može čitati kao odvojenost ili zarobljenost u jednom regionalnom kulturnom baferu – mjestu koji baš nama kontinuirani doticaja sa ”standardima i mogućnostima vanjskog svijeta”, ovom slučaju Švicarska. Vjerujem da je kao takav bar djelomično odgovarao na temu izložbe.
► Nakon rezidencije u Švicarskoj, ove godine si imao i izložbu u Bernu, u Galeriji Milleu. Možeš li nam usporediti uvjete produkcije tamo i u Hrvatskoj te recepciju publike?
Goran Škofić: Nakon izložbe u Baselu, neki su ljudi vidjeli moj radi i pozvali me da ponovo izlažem u Švicarskoj, no ovaj put u Bernu u Galeriji Milieu. Razlika u izlaganju u Švicarskoj ili tu su vidljive. Mislim da je u Švicarskoj očita neka druga razina edukacije. Recimo kod postava izložbe ništa se ne prepušta slučaju. Učinit će sve u okviru mogućnosti da bi neki rad bio dobro postavljen. Puno se komunicira dok se ne donese neka odluka. Gleda se svaki detalj i moguće pod-iščitavanje stvari i elementa u prostoru. Jednostavno, umjetnički rad se puno više poštuje i to mi je bilo važno iskustvo. Čast izuzecima, al ovdje mi se više puta dogodilo da mi je rad bio loše postavljen, da mi je slika videoprojekcije izblijeđena jer nisu postavljeni zastori, da su žice od Light Box nategnute da stignu do prvog štekera, da je vraćen oštećen rad itd… Ne misli se o detaljima, a ti ispadneš picajzla. O honoraru da ne govorimo – “kako to umjetnicima uopće pada na pamet pitati!?”. Često i ti kao umjetnik ne reagiraš jer misliš da je to normalno, da bolje ne može. Mislim da je za to najviše zaslužna financijska situacija koja je kod nas loša, a u Švicarskoj dobra, pa je cijeli sustav lančano loše postavljen. Ili nam je organizacija loša. Uvjeti na njihovima akademijama su neusporedivo bolji i to se manifestira kasnije u odnosu i poštovanju prema umjetničkom radu. Kod publike nisam vidio neke veće razlike, cijenim publiku i u Hrvatskoj, i u Švicarskoj. Možda je u Švicarskoj publika malo otvorenija u komentarima i u preispitivanju rada, no to je moje osobno iskustvo.
► Može li se “živjeti” od video umjetnosti?
Goran Škofić: Naravno da da! Živ sam.
vSmatraš li da je umjetnički rad zrcaljenje neke specifične sredine u kojoj umjetnik djeluje, kako povijesnoumjetničke tako i trenutačne, socijalne i političke, ili bi teme umjetničkog rada trebale biti univerzalne?
Goran Škofić: Umjetnički rad je zrcaljenje neke sredine, života, vremena, misli, konteksta društva u kojem živimo. Isto tako, na umjetniku je sloboda raditi što god hoće. Pristupi su mnogobrojni. Manje je bitno da li se umjetnik bavi specifičnim temom sredine u kojoj djeluje, ili se privremeno našao tu, ili pak je tema njegova rada nešto univerzalno. Bitno je da rad komunicira, da prenosi poruku (pa iako bio sveden na čistu estetsku formu). Mislim da je najinteresantnije kad umjetnički rad prikaže neko novo gledanje ili iščitavanje određene teme, kad ti postavlja nova pitanja i daje drugačiji pogled na temu ili formu kojom se bavi. Bez obzira kojom se sredinom bavio, ako je rad dobar, bit će univerzalno prihvaćen.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
