Donosimo tekst Koraljke Vlajo objavljen u monografiji PLAKATIRANJE
Vizkulturina akcija PLAKATIRANJE jedinstven je pothvat u hrvatskom medijskom prostoru, ambiciozan projekt kojim je portal Vizkultura 2013. godine efektno inaugurirao početak svog javnog djelovanja.Tijekom višegodišnjeg postojanja Vizkultura se nametnula kao rijedak primjer medija specijaliziranog za područje vizualne kulture koji predano i kvalitetno prati hrvatsku i regionalnu umjetničku, arhitektonsku i dizajnersku scenu.
Prema Ivanu Dorotiću, pokretaču portala i autoru projekta, cilj ove akcije bio je otvoriti medijski prostor suvremenim autorima koji će dizajnerskim vokabularom progovoriti o aktualnim društvenim temama. Akcija je započeta sudjelovanjem 17 vrhunskih lokalnih dizajnera čiji su radovi postavljeni na više lokacija u centru Zagreba, na citylight plakatima koji su odmah privukli pažnju lokalne kulturne zajednice. U nastavku akcije svaki su tjedan jedan odabrani autor ili autorica dobili mogućnost kroz medij plakata komentirati lokalnu i regionalnu svakodnevicu, a radovi su izlagani u plakatnoj vitrini Kina Europa u Prolazu sestara Baković. Projekt je, nakon šest godina intenzivne produkcije, rezultirao zavidnom kolekcijom od 259 autorskih plakata. Već sama činjenica da netko s toliko upornosti ustraje u takvom poduhvatu u nezahvalnom području nezavisne kulture vrijedna je divljenja. No, nekoliko karakteristika ove akcije (a i ovih plakata) zasigurno zaslužuje dodatnu pažnju, zahtijeva dodatnu analizu te otvara nekoliko zanimljivih pitanja.
Prije svega, važno je uočiti pozamašan opseg ove kolekcije plakata u čijoj je realizaciji surađivao podjednako impresivan broj autora. Promatrajući plakate kao cjelinu, u oči upada raznolikost stilskih izraza (od izričito tipografskog plakata do fotografije i kolaža; od krokija do elaboriranih crteža) i raznovrsnost načina obrade odabranih tema (od ilustrativnog do konceptualnog). Ovakav slobodan – anything goes – pristup autora potaknut otvorenošću kustosa projekta PLAKATIRANJE rezultirao je fascinantnim, mozaičnim uvidom u aktualni društveni trenutak proteklog desetljeća. Kreatori ovih plakata su dizajneri, ilustratori, umjetnici; veterani, profesionalci, studenti i profesori; lokalni i regionalni autori i autorice – i svaka od ponuđenih perspektiva nudi vlastite dvojbe, kritike i reakcije na aktualnu situaciju u suvremenom okruženju. Vizkulturini plakati pružaju uvid u kolektivno stanje uma lokalne (kreativne) zajednice; kao cjelina oslikavaju skup prepoznatljivih briga i frustracija, preokupacija, opsesija, frustracija i neuroza, pobuna, pobjeda i proslava. Ponekad su te ispovijedi duboko osobne i ranjive pa se plakati gledaju s istovremenom nelagodom i užitkom voajera koji iza autorovog ramena zaviruje u crtaći blok[1], stranicu dnevnika[2] ili– u osuvremenjenoj varijanti narušavanja privatnosti – digitalnu mapu nečijih fotografija[3]. Često su, međutim, autori plakata iziritirani društvenim krizama te se radovi mogu čitati poput alternativne (iskrenije i ogorčenije) verzije naše recentne povijesti, kao podsjetnici na trenutke kad bi ‘kap prelila čašu‘ poput borbe za reformu obrazovanja[4] i prosvjeda za smjenu ozloglašenog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića[5]. Većina autora dolazi iz Zagreba (što štošta govori o centralizaciji dizajnerske produkcije) te ne čudi da je poveći broj plakata posvećen zagrebačkoj svakodnevici. Prošlo je zagrebačko desetljeće bilo obilježeno gradonačelničkom samovoljom i dvojbenim odlukama gradskih vlasti, a o najvećim promašajima svjedoče plakati kojima je zabilježeno uništavanje kulturne baštine[6], megalomanska izgradnja gradskih fontana[7], te druge metode zagađivanja urbanog javnog prostora[8].
Dio plakata bavi se izravnom kritikom suvremenog hrvatskog društva obuhvaćajući sve njegove dobro poznate bolne točke poput društvene apatije[9], nasilja[10] i licemjerja[11], političke neodgovornosti[12], nepoštivanja rodnih[13] i seksualnih prava[14], nacionalizma[15], pokušaja brisanja nedavne prošlosti[16] te okrutnog odnosa prema izbjeglicama[17].
Podjednako često, iz ovih plakata progovara nagomilana frustracija aktivnih sudionika kulturne scene nezadovoljnih stanjem (vizualne) kulture[18] i statusom dizajnera i umjetnika[19] u Hrvatskoj.
Svojim otvorenim pristupom (prepuštanjem teme autorima osobno) Vizkultura izbjegava klopku sličnih masovnih društveno angažiranih projekata: dizajnerske akcije ovakvog tipa sklone su agresivnom propovijedanju, a često se doimaju i neiskreno te se kao rezultat nižu radovi nastali po (još jednoj) narudžbi čija valuta plaćanja nije novac, već mogućnost jeftine samopromocije. U slučaju Plakatiranja upravo su manjak čvrste direkcije i otvorenost selekcije omogućili raznolikost tema, sadržaja i pristupa koji je akciju sačuvao od propovjedačke pretencioznosti. Svatko od nas buni se protiv nečega, ima svoju „crvenu krpu“ ili barem trenutnu frustraciju s kojom se nosi na sasvim različite načine, bilo dubokim promišljanjem uzroka, duhovitom samoobranom ili šokiranjem publike. Hermetični ili direktni, ovi plakati doimaju se kao autentični vizualni utisci (i otisci) svakodnevice svojih autora.
S druge strane, već je koncepcijom ove akcije negirana jedna od bazičnih karakteristika i funkcija plakatnog medija – oglašavanje umnožavanjem u javnom prostoru grada. Svi su ovi plakati tiskani u jednom primjerku i uglavnom (osim na samom početku projekta) izloženi unutar plakatne vitrine kina Europa. Tijekom šest godina trajanja akcije bili su, poput uostalom i samog kina, jedna od nezobilaznih zagrebačkih kulturnih točaka[20]. Ta je plakatna vitrina s plakatom mimikriranim među filmskim plakatima bila jedan od onih quirkova (začuđujućih aberacija) koje grad čine gradom; poluskrivena ‘podvala’ koju su znalci svjesno posjećivali, a slučajni prolaznici s osmijehom pozdravljali. Tijekom šest godina postojanja akcije vitrina Plakatiranja je kultni zagrebački prolaz pretvorila u lokalnu dizajnersku verziju kutka londonskog Hyde Parka u kojem svatko ima pravo na sav glas reći što ga tišti. Cinici bi ovaj čin mogli okarakterizirati beskorisnim vikanjem u vjetar, ali za ovo je društvo beskrajno važno da dizajneri nastave vikati.
Svojom unikatnošću ovi se radovi doimaju poput svojevrsnog hommagea plakatu, formi koja nestaje (ili barem gubi svoje značenje) – pa, kad već ne može služiti kao sredstvo masovne komunikacije, služi kao sredstvo grupne terapije, kako autora, tako i publike. Do sličnog je zaključka došao i Jan Pavlović, jedan od pozvanih autora, te je u objašnjenju svog rada napisao: „Doduše, nisam siguran u to da jedan plakat ima moć velike promjene, ali mislim da može pozitivno djelovati na (osobnoj) mikro-razini. Ovo je moj doprinos maloj, ali sigurnoj promjeni.“
Ova akcija pokušala je plakatima upisati djelić Benjaminove aure – uživo ih se, u njihovom prirodnom okruženju, moglo vidjeti samo na jednom mjestu, samo u kratkom vremenskom intervalu. Naknadno su ovi plakati izlagani na izložbama, odvojeni od svoje prvobitne funkcije ulične komunikacije, zauzimajući (ili barem zahtijevajući) poziciju umjetničkog djela. Međutim, ovi su se plakati istovremeno pojavljivali na društvenim mrežama na kojima ih je nesumnjivo vidio daleko veći broj ljudi no u Prolazu sestara Baković. Može se postaviti pitanje: koje je onda izvorno agregatno stanje (ovih) plakata – njihovo unikatno fizičko utjelovljenje ili njihova virtualna množina dijeljena po bespućima Interneta? Uostalom, nije li sudbina edicije Plakatiranje zatekla i mnoge druge plakate, nikad viđene uživo, čiji je jedini dokaz postojanja u fizičkom svijetu njihova fotografija u rukama autora, podijeljena na društvenim mrežama? U procesu medijske konvergencije suvremeni plakati, čini se, svoj drugi život žive u digitalnim medijima. U slučaju ove akcije funkcija društvenih mreža objeručke je prigrljena: internet je imao značajniju funkciju od puke diseminacije te je dio ovih plakata u svojoj virtualnoj verziji objavljen kao gif verzija kojoj (kada je inteligentno izvedena) animacija dodaje slojeve značenja[21].
U situaciji u kojoj većina publike nije imala priliku uživo vidjeti ove plakate, činjenica da postoji taj jedan jedini, dragocjeni fizički primjerak služi poput neke vrste certifikata kojim digitalna ilustracija na društvenoj mreži dokazuje da je zaista riječ o ‘ozbiljnom dizajnerskom djelu.’ Autorski plakat, koliko god da se povukao iz javne komunikacije, zadržao je svoj nedodirljivi status u panteonu dizajnerskog djelovanja. Bi li pozvani dizajneri uopće pristali raditi tek ‘virtualne plakate’, odnosno digitalne (digitalizirane) ilustracije, bez garancije tog jednog otisnutog primjerka? I, bi li akcija proizvela takav kontinuirani interes publike (barem one stručne) da nije ukorijenjena u ‘stvarnom’ svijetu?
Kolika je važnost Plakatiranja iz današnje perspektive, šest godina nakon završetka projekta? Mladim dizajnerima ova je akcija bila rijetka prilika javnog medijskog nastupa u kojem su dobili ‘slobodne ruke’. Prepoznati profesionalci dobili su priliku skrenuti pažnju javnosti na društvene probleme koje smatraju važnima ili barem iskaliti svoje frustracije. Podjednako bitno: iako su glavninu publike Plakatiranja činili ljubitelji dizajna, Vizkulturin projekt povremeno je uspijevao probiti ‘stručni zid’ i zaintrigirati širu publiku. I konačno, hrvatskom dizajnu u nasljeđe je ostala sjajna kolekcija plakata, a neki među njima nastavili su svoj javni život i nakon završetka akcije. Tako je plakat Betnem se vraća kući[22] odabran u Stalni postav Muzeja za umjetnost i obrt, a nekoliko je plakata[23] predstavljeno u više europskih gradova unutar selekcije putujuće izložbe suvremenog hrvatskog dizajna In a Nutshell.
Vizkulturina akcija potrajala je šest godina: dovoljno dugo da postane očekivani dio svakodnevice. Prekratko za svakoga kome nedostaje ta redovita doza duhovitih i preciznih vizualnih komentara. Gotovo je nemoguće danas proći Prolazom sestara Baković i ne zapitati se kakve bi tek plakate proizvele dizajnerske reakcije na sve recentne krize.
Koraljka Vlajo
Promocija monografije PLAKATIRANJE održat će se u srijedu 29. travnja u Studio-galeriji KLET, Facebook event je na linku.
Knjigu je moguće naručiti putem maila [email protected].
