Uzmem si minutu ili petnaestak kako bih pogledala socijalne mreže. Naravno, brzo se to pretvori u skrolanje od sat vremena, možda i malo više. Na kraju, obdukcija je poznata: malo mačkice, malo bebe, malo art, malo ustaše i partizani. Lajk simo, komentar tamo. Fejs je negdje konzistencije smoothija, gladak i pitak, onakav kakvog si ga sam smutiš – pun je balončića, pa u takvom jednom i sama internetski boravim. U masi informacija, slika i statusa, hipnotizira me fenomen koji se širi mrežama, portalima, online diskusijama.
Meme.
Memovi se bave svime, unutarnjom i vanjskom politikom, vezama, hranom, Sanaderom, prijateljstvima, vježbanjem, mačakama, imigrantima, iguanama; oni djeluju infantilno, ne nešto bogzna pametno, ali nekako zapnu za oko, ostanu u mislima. Zašto su toliko popularni, što je tajna njihovog uspjeha?
A di su bili 90e?
Pojam “meme” skovao je evolucijski biolog Richard Dawkins kasnih 70ih kao način tumačenja tzv. “kulturalnog gena”. Dawkins je upravo memom (mimemom) pokušao objasniti jedinice kulture i ponašanja kao što su plesovi, frizure ili pozdravi, koji postoje i šire se putem imitacije i adaptacije.
Na internetu, standardni meme je slika sa preklopljena slovima velikog fonta, “zbog humoresknog” efekta (kaže Wikipedia). Ili to mogu biti slike slatkih mačića i jednoroga. Ili Keruma.
Ovo nisu istine
Meme je svojevsni aktivizam usmjeren protiv frustracije vremenom u kojem živimo, nekada kompleksan, negativan, nepristupačan i zbunjujuć. On je i realtime baza za umjetničko djelovanje, ali i objekt znanstvenog proučavanja. Meme u sebi sadrži potencijal za disrupciju i emancipaciju; on je tvrdoglavi, adolescentski primjer koji izaziva i redefinira ideju javnog prostora, koje se pomiče od onog fizičkog u domenu javnog prostora weba. Meme odgovara na smisleno pitanje besmislenim odgovorom i istodobno negira politiku okvira unutar kojeg je pitanje postavljeno. Meme s pravom možemo nazvati utjelovljenjem zajedničkih ideja unutar nekog kolektiva. Meme je istodobno anoniman, demonstrira snagu kolektivnog identiteta, provocira i ideju profesionalizma unutar kulturnog polja: umjetnici i ne-umjetnici mogu zajedno participirati u kreativnom i estetskom iskustvu stvaranja slike sa slovima.
Razlike između profesionalaca i amatera su posve zamagljene, jer obje domene imaju jednaku startnu poziciju i low skill alate koji im omogućavaju ne samo jednu primjenu, već diskusiju unutar i izvan čitavog niza kreativnih djelatnosti.
S obzirom na to da je većina memova emigrirala iz anonimnih web albuma, memovi propituju ideju copyrighta i autora. Evolucija mema je brza, a specifični meme je remiksiran i kombiniran nekoliko stotina puta, sve do pojavnosti onoga kojeg upravo sheramo na news feedu.
Sve će sredit ćaća.
Meme je zarazna šala. Šala, taj davno zaboravljeni disident, (kaže Kundera) ima moć u kojoj može spriječiti i preokrenuti bilo kakav referentni okvir koji je nametnut putem političkog statusa quo. Internet šali daje mogućnost da se brzo i lako proširi socijalnim mrežama. Odjednom, ona dopire do stotinu, tisuću, deset tisuća, stotinu tisuća, milijun korisnika unutar par minuta, ako je dovoljno zarazna da se održi.
Meme u formi gifa cilja prenijeti gestikulaciju i tjelesnost čitatelja u prostor digitalnog koda. On je jasna translacija; stvaranje emocija koje u digitalnom okruženju ne postoje. On stvara nove kategorije za emocije koje smo naučeni verbalizirati – meme je videotrack za moj život.
Gif meme je ikona amaterske web estetike, nevjerojatno plodan medij za kreaciju satire i kulturološkog komentara. Hipnotizirajući loop koji traži svoju inspiraciju od Britney Spears koja se pretvara u Krista, Travolte izgubljenog u beskonačno svakodnevnim situacijama, Gerarda Depardieua i Putina što se trljaju nosićima, cijeđenja limete, incidenta slučajnog selfija, moonwalk infrastrukture… Meme je agent ugode s vrlo istančanim senzibilitetom za ono što se događa online, preuzimajući estetski okvir campa.
Ima svoj đir, jebe joj se.
Camp, onako kako ga definira Susan Sonntag u svome poznatom eseju iz 1964. “Notes on Camp”, je apstraktan i ironičan pogled antiakademskog usmjerenja koje za cilj ima obranu marginaliziranih formi izražavanja, življenja i stilova života. Za svoj cilj, camp ne uzima bezvremenost ili vječnost, već ide u korak s dominantnom kulturom, odnosno mainstreamom.
Olakšavajuća okolnost campa je svakako teškoća njegovog definiranja, a samim time, beskrajna lakoća u mogućoj identifikaciji. U tom kontekstu, memove možemo čitati kao kritičku analizu i dobru šalu na društveno stanje, autoritete, okolnosti i osobe.
Sonntag piše kako je suvremeni ljubitelj campa u vremenu masovnih medija adekvatan definiciji koju je dandy imao u 19.stoljeću. Dok je dandy iskorištavao marginalna i elitna iskustva kao lijek za vlastitu dosadu, ljubitelj campa uživa u grubim, svakodnevnim iskustvima, u umjetnosti za mase. Ako je camp dominantan senzibilitet mreže, a sklonost ka estetici mema, svojevrsno suzbijanje dosade kroz izlaganje najgrubljim, najobičnijim produktima masovne kulture, možda je to upravo karakteristika dandyja u vremenu informacijskih tehnologija.
Dosta je, ne pilaj.
Čini mi se da je memove i gifove potrebno promatrati kao vizualni fenomen koji u cijelosti računa na individualni angažman korisnika unutar generičkog konteksta interneta. Memovi i gifovi su spektar pozitivnih i negativnih pozicija, koje zrcale common ground na kojem se svi nalazimo. Upravo zbog svoje raznovrsnosti, takvi fenomeni najjasnije opisuju dvostruku artikulaciju interneta, kao mjesta beskonačno promjenjivih istina. Oni nam pokazuju da se unutar takvog relativnog prostora možemo grupirati, organizirati, orijentirati, bez da se fiksiramo u jednoznačju.
Vizuali via: I D E O L O G Y FB / Ćaća se vrača / Di su pare / Ovo nisu istine / Nihilist memes
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
