Culture Hub Croatia (CHC) je neprofitna organizacija koju su u siječnju 2017. godine u Splitu službeno osnovale Marina Batinić, Jasmina Šarić i Kristina Tešija. Nazivaju se “nomadskom organizacijom” koja djeluje na području cijele Hrvatske, a bazira se na suradnjama te umrežavanju na nacionalnom i međunarodnom nivou. CHC je osnovan s misijom promicanja kulture, kulturne baštine i umjetnosti, s naglaskom na jačanje lokalnih zajednica kroz prijenos znanja i vještina iz ostatka Europe.
Razgovor s osnivačicama CHC-a održan je netom nakon zaključenja njihovog dosad najzahtjevnijeg projekta Praznine 2020. Ovaj pilot projekt nastao je kao reakcija na višegodišnju problematiku rastućeg masovnog turizma. Inicijativa se, kako navode, odnosila primarno na reaproprijaciju i to ne samo prostora gradske jezgre i “vlasništva” nad baštinom, već i na potisnuti potencijal kreativne zajednice koja je “sastavni dio genetskog koda grada Splita”. U vremenskom razdoblju od 15. veljače do 7. ožujka pet je prostora u staroj splitskoj jezgri prenamijenjeno u otvorene ateljee za umjetnice i umjetnike, ali i u prostore za građane s izrazitim naglaskom na participaciju. Kako autorice same ističu: “Praznine su svojevrsni eksperiment kojim se funkcije budućeg huba kao jedinstvenog fizičkog prostora ‘projiciraju’ na šire urbano područje stare gradske jezgre i kojim se potiče participativni pristup i uključivanje lokalne zajednice”.
*Osnivačice CHC-a / foto: Glorija Lizde
► Da bismo pričali o vašem projektu Praznine 2020, potrebno je prvo definirati koncept kreativnog huba. Nalazim jako zanimljivim definiciju koju je ponudio Atilim Şahin iz Istanbula, ujedno gost predavač programa Praznine, koji je definirao koncept kreativnog huba kao fizički prostor za kreativne i kulturne profesionalce koji nudi najefikasniji način da pruži podršku njihovom rastu, suradnji, interakciji i razvoju. Kako biste vi definirale koncept Culture Hub Croatia, čime se točno bavite i kakva je podjela posla među vama?
CHC: Mi smo kreativni hub definirale kao platformu za edukaciju, kreativnost i poticanje razvoja kroz kulturu i mislimo da je u tome većim dijelom sadržana i Atilimova definicija, jer ono što smo mi htjele stvoriti je prostor koji do sada nije mogao biti fizički, već je postojao virtualno. Prostor koji bi okupljao i povezivao aktere u kulturi i istodobno im pružao potporu, recimo pri pronalasku partnera ili pronalasku i prijavljivanju na natječaje i na taj im način pružio okruženje u kojem mogu djelovati. Iako se ne radi o fizičkom prostoru, on ima funkcije kreativnog huba, jer je cilj upravo umrežavanje, povezivanje i međusobna suradnja svih tih aktera koji su nerijetko razdvojeni, iako svi gravitiraju istom području.
Dosad smo programe provodile u suradnji s partnerima koji imaju prostor u kojem djeluju; imale smo različita pop-up događanja, radionice i razgovore u prostorima koje koriste različiti akteri u civilnom i privatnom sektoru tako da smo od samog početka naviknule na suradnju i ona je osnovni dio našeg djelovanja. Što se tiče elementa fizičkog prostora, jedinog koji nam trenutno nedostaje u radu, njega smo htjele, između ostalog, predstaviti i projektom Praznine.
*foto: Andrea Resner
*Radionica sitotiska / foto: Andrea Resner
► A što se tiče podjele posla među vama, na koji ste način međusobno podijelile organizacijski dio?
CHC: U principu nismo hijerarhijska organizacija, nego djelujemo horizontalno, a i sve članove koji nam se priključe želimo potaknuti da djeluju na taj način. Što se konkretno nas tri tiče, Marina je usmjerena na pitanja kulturne baštine, što je ujedno i njena uža specijalizacija, Jasmina je kustosica tako da se bavi suvremenom umjetnošću, dok je Kristina fokusirana na izvedbene umjetnosti i zadužena je za komunikaciju prema van. Tako da se nadopunjujemo u svemu. Primjerice, kada organiziramo radionice kulturne baštine, Marina je ta koja će ih konceptualno osmisliti i dati određenu ideju, ali kada dođe do provedbe projekta, u trenutku rada uloge se isprepliću, a svaku odluku dobro iskomuniciramo pa na taj način dolazi do svojevrsne transmisije znanja na našem mikrolevelu.
► Postoje li drugi kreativni hubovi na ovim prostorima i smatrate li da oni imaju budućnost u Hrvatskoj? Pronalazite li u Splitu neke slične sadržaje koji umrežavaju ili u bilo kojem drugom obliku povezuju kreativne pojedince?
CHC: U Hrvatskoj se sve više javlja koncept društveno-kulturnih centara i coworking prostora koji idu u smjeru sličnom kreativnom hubu, ali to još uvijek nije oblik održivog i neovisnog prostora koji je prisutan u svijetu, a koji kod nas tek treba zaživjeti. Što se Splita tiče, tu se ističe Dom mladih, koji je bliži ideji društveno-kulturnog centra. Ono što kreativni hub također karakterizira je određen model poslovanja. Nama je cilj da se u budućnosti transformiramo u društveno poduzeće jer je to model prema kojem većina kreativnih hubova u Europi djeluje. Ne želimo ovisiti o europskim, državnim ili lokalnim sredstvima, već biti samoodrživi te istovremeno ulagati u kreativnu zajednicu. Smatramo da takvi modeli definitivno imaju budućnost u Hrvatskoj te da će se prepoznati potencijal kulturnog i kreativnog sektora, a učenje od drugih i prilagodba postojećih modela koji se koriste u Europi ključni su za uspjeh.
► Kod svih projekata vezanih za kulturu neminovno se nameće pitanje, odnosno problem financiranja. Možete li nam pojasniti kako se financirate i smatrate li da imate adekvatna sredstva za ostvarenje svojih ciljeva?
CHC: Kao i većina udruga, kolektiva i pojedinaca koji djeluju u kulturi, snalazimo se. Nama je ovo prva veća potpora koju smo dobili kao samostalna organizacija. Ranije smo provodili dvogodišnji Erasmus projekt, ali tu smo bili u statusu partnera. To su sve bili manji projekti, dok je ovo prvi veći i samostalni projekt u kojem smo osigurale sufinanciranje od strane vanjskih donatora. Također, dosta stvari koje smo dosad radile bile su na volonterskoj bazi. Projekt Praznine sufinanciran je od njemačke fondacije Allianz Kulturstiftung, a dijelom je i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske prepoznalo i financiralo projekt, pa se nadamo da će u budućnosti biti prepoznat i od drugih, pa i lokalnih aktera. U budućnosti, kako smo već spomenule, radit ćemo na stvaranju modela društvenog poduzeća da bi što više aktivnosti mogle provoditi neovisno i time osnaživati lokalnu kreativnu zajednicu.
► Uhvatimo se Praznina, projekta koji je oživio staru gradsku jezgru Splita na tri tjedna. Kao što ste i same navele, Praznine su pilot projekt revitalizacije centra grada koji obuhvaća više elemenata: participaciju građana u kreiranju sadržaja u centru grada, povezivanje umjetnika iz regije i još mnogo toga. Također, glavni dio Praznina činili su umjetnici s otvorenim ateljeima. Zašto ste upravo takav koncept stavili u fokus projekta? Krije li se u tome zapravo poticaj na sudjelovanje građana?
CHC: Pa da, čitav program bio je iznimno participativan i to nam je bilo jako važno. Okosnica cijelog projekta, a i njegov smisao, bio je odaziv ljudi. Možda je taj element s umjetnicama i umjetnicima bio izraženiji, ali akcija “posvoji prostor” jednako je važna i bez te korelacije projekt ne bi ni bio uspješan. Dojam da je glavni fokus na otvorenim ateljeima možemo povezati s činjenicom da je to jedini dio programa koji smo unaprijed definirale i promovirale, dok za akciju “posvoji prostor” ni same nismo znale hoće li u njoj sudjelovati pet ljudi ili će biti trideset događanja, kako je na kraju bilo. Tako da ta dva segmenta treba staviti u ravnopravan odnos. Količina organiziranih događanja jasan je znak da pojedincima, udrugama i kolektivima nedostaje prostor za rad, na što se reflektira i koncept otvorenih ateljea kojim smo htjele istaknuti problematiku neadekvatnog i, češće, nedostupnog prostora za rad s kojim se umjetnice i umjetnici svakodnevno suočavaju.
Također, pozvale smo umjetnice i umjetnike za koje smo znale da se bave pitanjem prostora, ali ne nužno prostora u užem smislu, nego one umjetnice i umjetnike koje/i rade unutar nekog konteksta. Očekivale smo da će reagirati na kontekst u kojem se nalaze jer smo shvatile da se u dodiru umjetnosti i praznih prostora suvenirnica može dogoditi nešto zanimljivo.
*Rad “Dioklecijanova nekropola: skice za jednu utopiju” Antonija Grgića
► U centru grada mapirali ste 35 zatvorenih, praznih prostora, od kojih ste aktivirali pet za umjetnike i javnost koja je bila pozvana na sudjelovanje. Kakav je bio odaziv građana, te kako su vlasnici zatvorenih prostora reagirali na projekt i koliko su bili spremni izići u susret?
CHC: Marina je bila ta koja je još prošlog ljeta išla od prostora do prostora dok su svi dućani bili otvoreni i pitala je, onako čisto informativno, kakvo je stanje tijekom zimskih mjeseci, jesu li trgovine otvorene i može li se prostor unajmiti u slučaju da nisu. Neki su vlasnici bili vrlo zatvoreni uz klasični otpor “u Splitu to ne može proći”. Imale smo i sreću što nam je ususret izašao vlasnik ukupno četiri prostora, dok je vlasnica petog prostora korištenog tijekom Praznina bila jako susretljiva već pri prvom kontaktu zahvaljujući činjenici da je i sama imala slične ideje i želje za period van turističke sezone.
Što se tiče publike, zadovoljne smo odazivom, a kako je riječ o manjim prostorima, dogodilo se da je na svim događanjima bilo točno onoliko ljudi koliko ih prostor može primiti, tako da su to bila intimnija druženja. S obzirom da je prva godina Praznina, zadovoljne smo odazivom, ali voljele bismo naglasiti da za prvu godinu zaista nismo bile opterećene brojem posjetitelja. Ljudima treba dati mogućnost i vremena da usvoje novu ideju, približiti im je. Također, važno je naglasiti da ovdje uloga posjetitelja nije pasivna, upravo suprotno – i kad je riječ o otvorenim ateljeima, ali i o akciji “posvoji prostor”, gdje je publika bila ta koja je predlagala događanja i tako sudjelovala u kreiranju sadržaja. Dosta događanja je i nastalo tijekom trajanja Praznina jer se kalendar zapravo punio cijelo vrijeme. Također, bilo je brojnih mikrosituacija između umjetnika, ali i umjetnika i posjetitelja i možda je to najvrjednija situacija koja je nastala i koja može dovesti do neke potencijalne buduće suradnje.
► Vidljiv je taj sudar komercijalnog dijela “umjetnosti” kroz masovnu izradu suvenira za turiste i rada pozvanih umjetnika koji su reagirali na to. Je li to bila namjera ili slučajnost? Kako su umjetnici reagirali na takav prostor?
CHC: Iako to nije bila početna ideja, svakako je bilo zanimljivo vidjeti taj sudar, počevši od estetike koja je bitno drugačija. S jedne strane, tu su suveniri masovne proizvodnje naspram rada umjetnika unutar nekog prostora. Kad smo, dvadesetak dana prije otvaranja, obišle te prostore, oni su bili prekrcani suvenirima, ali nitko od umjetnica i umjetnika nije se na žalio na tu činjenicu. Dapače, bilo im je u jednu ruku poticajno, tako da je cijeli proces bio jako zanimljiv. Iako nismo definirale da moraju konkretno odgovoriti na tu koliziju koja se dogodila, do reakcije je došlo. Ono što je zanimljivo je da su se radovi organički razvili na kraju.
*Rad Ledije Kostandini
*Rad Dritona Selmanija
► U Otvorenim ateljeima ugostili ste brojne umjetnike: Miu Kevo, Selmu Selman, Lanu Stojićević, Dritona Selmanija, Andreu Resner, Lediu Kostandini, Ivanu Mirchevsku i Antonija Grgića. Umjetnica Lana Stojićević napravila je za ovu priliku minijaturnu, gotovo džepnu, maketu bankomata u obliku oktogona. Jesu li drugi umjetnici napravili kakve radove specifično za Praznine i kako su se snašli u Otvorenim ateljeima?
CHC: Dobili smo pozitivan feedback od svih umjetnica i umjetnika. Neke/i su se toliko vezali za prostor da im je bilo neobično izići nakon par dana koliko su proveli u njemu. Dogodile su se neke spontane produkcije. Primjerice, Lana Stojićević je tijekom boravka izradila Panbankomat, rad koji se nastavlja na tematiku kojom se bavi u nekim svojim recentnim radovima. Driton Selmani se inače bavi potrošnim plastičnim vrećicama u svom umjetničkom radu. Kako je u svom ateljeu naletio na hrpu praznih vrećica, dosta mu je taj ambijent bio inspirativan pa je i on producirao rad tijekom Praznina. Bio je inspiriran žutom Kerumovom vrećicom, tako da smo morali nabaviti jednu, na kojoj je izveo intervenciju. Mia Kevo je umjetnica koja je bila inspirirana prostorima i materijalima koji su se tu nalazili, pa je izvela nekoliko performansa u sklopu projekta. Antonio Grgić je razvio rad koji je nazvao Dioklecijanova nekropola: skice za jednu utopiju. Ivana Mirchevska radila je intervjue i započela jednu participativnu priču koja će možda biti isproducirana narednih mjeseci. Ali sve su umjetnice i umjetnici, čak i oni koji nisu isproducirali nešto, dobili raznolike ideje koje bi se mogle ostvariti u Splitu, tako da ćemo možda neke od njihovih radova i produkcija uključiti dogodine.
*”Panbankomat” Lane Stojićević / foto: Andrea Resner
► Impresivno je kako ste već za prvo izdanje Praznina uspjeli dovesti afirmirane umjetnike poput Selme Selman i Lane Stojićević. Iako se radi o pilot projektu uspjeli ste svim autorima isplatiti honorare. Kako gledate na trenutnu situaciju i problem s financiranjem umjetnika koje je često nedostatno?
CHC: To nam je zapravo bilo jako bitno, da umjetnici koji sudjeluju budu plaćeni za svoj rad. Ovdje govorimo o umjetničkom radu kao procesu i o važnosti istoga, iako široj javnosti nerijetko nije poznato ni blisko što zapravo taj rad uključuje. Tako da smo kroz koncept otvorenih ateljea htjele pokazati što umjetnik radi kroz taj proces: i istraživanje i određen manualni rad, čitanje, rad na računalu i razgovor s drugim ljudima. To je bitan moment koji smo htjele naglasiti. Ipak, svjesne smo da postoji nedovoljna valorizacija umjetničkog rada s mnogo strana, ali vrijeme je da se umjetnicima krene plaćati jer ako su plaćeni, primjerice, kustosi i tehničari na izložbama, onda treba platiti i umjetnike. Nije im dovoljno ponuditi priliku, promociju i prostor kao što se često radi. Smatramo da bi tako trebalo biti na svim razinama, kako s afirmiranim umjetnicima, tako i s onim mlađima. Ipak, vjerujemo, ako bismo svi dali mali obol, u smislu “plati umjetnika”, ako idemo s tim bottom-up pristupom, onda će se možda stvari početi mijenjati. Čim se valorizira čitav proces, čitav rad, a ne samo završni produkt, kad se ta dva pojma vrijednosno izjednače u očima javnosti, onda ćemo umjetnički rad moći vrednovati kao neki drugi rad koji nam je možda bliskiji.
► U svojim prvim Prazninama mapirali ste velik dio stare gradske jezgre. Kako smo vidjeli na primjerima iz Slovenije i Turske, svaki kreativni hub ima infrastrukturni cilj nastaniti se u nekom prostoru, često napuštenom, kako bi dobio stalnu lokaciju iz koje može djelovati i u kojoj može okupljati kreativne pojedince. Je li to vaš dugoročni plan i vidite li mogućnost za ostvarenje tog cilja u Splitu?
CHC: Da, svakako, to nam je dugoročni cilj na kojem već radimo i tako vidimo naš kreativni hub. Praznine su pilot nečeg što želimo imati u fizičkom prostoru, koji ne mora nužno biti napušteni prostor, ali kako smo vidjeli u praksi, to se obično tako dogodi jer su ti prostori pristupačniji. Sada, kada smo krenule u potragu, imale smo priliku vidjeti koliko postoji praznih prostora koji se ne koriste i koliko, s druge strane, ima umjetnika, udruga i ljudi kojima treba prostor koji bi zatim obogatili i to ne nužno u komercijalnom smislu. Međutim, vidjele smo i na primjeru Slovenije kako se često u pozadini takvih prostora radi o kompliciranim pravno-vlasničkim odnosima. Ipak, nemoguće je da svi prostori imaju taj problem, tako da nam je svakako cilj da pronađemo to stalno mjesto gdje ćemo polagano moći graditi tu priču uz, naravno, uključivanje zajednice u cijeli taj proces.
► Kako smo vidjeli na primjeru stranih kreativnih hubova, primjetan je velik postotak stranih korisnika od gotovo pedeset posto. Budući da je Split značajno turističko središte, kako procjenjujete taj potencijal, s obzirom da velik broj stranih studenata i turista sigurno treba takve sadržaje za rad. Mislite li da bi takvi korisnici imali motivaciju i da zimi borave u Splitu, izvan sezone? Možemo li reći da bi to bio način kako bi se i preko zime dodatno revitalizirao sablasno prazni centar grada?
CHC: U Splitu već postoji zajednica digitalnih nomada i nekoliko coworking prostora koji ipak nisu kreativni hubovi. Nije ova pojava nužno vezana uz turizam, ni uz sezonske navale ljudi. Postoje ljudi koji su u Split došli na kraće razdoblje ili su se preselili u njega. Tako da taj potencijal postoji i to je sigurno grupa ljudi koja je zanimljiva, ali ne isključivo, jer nam je jako važno uključiti lokalnu zajednicu i stvoriti prostor za ljude koji tu žive. Coworking prostor je samo jedan dio kreativnog hub-a, kao što je bio samo jedan element Praznina. I tijekom trajanja Praznina oformila se grupa stranaca koja je dolazila, ali ona se izmiješala s lokalnim stanovništvom i to je ono što želimo i u budućem hubu. Kada bismo nešto tako napravile, ne bismo se nužno ograničile ni na jedne ni na druge, ali mislimo da bi bilo privlačno i jednima i drugima.
Ipak, naš turizam je jedan čudan oblik masovnog turizma s nejasnim sadržajima i porukom što mi turistima zapravo nudimo i što od njih dobivamo zauzvrat. Mi imamo mogućnost oblikovati turizam sadržajima, u kreativnom hubu ili u bilo kojem drugom prostoru, a sve to može potaknuti razvoj nekog drugog oblika turizma, na primjer kulturnog.
*Selma Selman
*Mia Kevo
► Kako je jedan od najvažnijih elemenata kreativnih hubova samoodrživi model, dakle centar koji ima raznovrsne sadržaje – od učionica, radnih prostora, glazbenih dvorana – a koji se sam financira, je li moguće možda kod nas ostvariti taj model obnovom i prenamjenom neke od starih socijalističkih zgrada koje su prazne, u lošem stanju, ali koje imaju potencijal da “udome” neki budući kreativni hub?
CHC: Naravno da taj potencijal postoji, što se nas tiče – apsolutno da. Problem je uvijek u pravno-vlasničkim elementima i u tome što je mnogo informacija nedostupno i što je potrebno baš fizički otići na to mjesto, pogledati ga, razgovarati s ljudima i vidjeti što to znači u nekom logističkom smislu, koliko novaca je potrebno uložiti, koliko je to dugoročno izvedivo. Vidjeli smo na primjeru kreativnog centra Poligon iz Ljubljane koliko zna biti komplicirano kad se odjednom zgrada proda i vi morate iseliti. Taj faktor je jako važan, a s druge strane je problem što je široj javnosti teško uopće objasniti pojam kreativne zajednice. Nedavno smo obilazile jedan potencijalni prostor i, nakon što smo rekle da tražimo prostor za udrugu koja se bavi kulturom, prvo pitanje je bilo: “tko vas financira?”. Prečesto se na to gleda kao na neku igru koju nitko neće financirati. Ipak, na globalnoj razini postoji pomak, vjerujemo da će doći i kod nas, ali trenutačno ne mislimo da je nužno da se to dogodi “s vrha”. Mi bismo to radije pokušale ovako, s dna, pa da vidimo što možemo napraviti kao pojedinci. Zato je u fokusu taj samoodrživi model, ali je bitno da se okupimo, da je prisutno što više ljudi koji se bave kreativnim radom i umjetnošću jer onda smo jači, ali i vidljiviji kada dijelimo prostor. To je ujedno i naš cilj. U posljednje tri godine posjetile smo niz kreativnih hubova u Europi i dijelile njihove priče na našem blogu, dio smo mreže European Creative Hubs Network, razmjenjujemo iskustva, skupljamo dobre ideje, ali ono što želimo naglasiti je da ono što vani funkcionira mi ne želimo nužno dovesti ovdje i implementirati, već našoj okolini prilagoditi forme koje vani funkcioniraju. Kad čujemo da je Split specifična okolina i da tu teško može nešto ovako uspjeti, ne možemo to ignorirati, ali pokušavamo se ne osvrtati na takve komentare i stavove. Svjesni smo da nešto što funkcionira u jednoj okolini, ne mora u nekoj drugoj. Praznine su jedan eksperiment da vidimo što može ovdje funkcionirati. Zato je važno prilagoditi kreativni hub potrebama određene zajednice. Format će se sam organski odrediti.
► U Splitu imamo primjer umjetničkih kolektiva koji nalaze svoje mjesto na periferiji i kvartovima dosta udaljenim od centra grada. U kolikoj mjeri je turistifikacija fizički potisnula kulturne sadržaje iz grada? Kako gledate na taj fenomen? Je li umjetnosti mjesto u centru grada?
CHC: To nije nešto što se događa samo nama, već i mnogim drugim gradovima, ali to ne znači da trebamo ići za tim primjerom. I dalje je bitno imati na umu što mi kao pojedinci možemo napraviti, ali to je ipak nešto što treba dolaziti od lokalnih aktera, donosioca odluka, jer oni imaju mogućnost da odrede namjenu nekih prostora. To je i urbanističko pitanje. Treba poći od toga. Mi možemo raditi neke male korake, kao što je i projekt Praznine, ali neke odluke ipak dolaze “s vrha”. Prazninama nikako nismo htjele kritizirati vlasnike trgovina jer smo svjesne da u trenutačnoj društveno-ekonomskoj situaciji ni oni nisu u najpovoljnijem položaju i da odluka o zatvaranju trgovina tijekom zimskih mjeseci nerijetko nije stvar hira već nužde. Šira javnost ipak još uvijek ne vidi potencijal i održivost kreativne zajednice, tako da nije za čuditi se što se većina gradskih prostora koristi za ugostiteljske i trgovačke svrhe. S druge strane, ni lokalno stanovništvo više ne stanuje u Palači, koja je u povijesti Splita oduvijek bila mjesto ispunjeno ljudima, a koje sada postaje kulisa za turističke atrakcije. Na ovaj se način gubi ono na čemu bi Split trebao bazirati svoju turističku ponudu, ako govorimo o onom mediteranskom temelju identiteta ovog grada: život na ulici, život u centru grada. Nije to više ni pitanje Praznina i centra grada zimi, već i ljeti, kad nestaje to autentično, ono čime se zapravo hvalimo. Dolazi do gubitka identiteta i to je povezano s izmještanjem sadržaja i stanovništva iz centra na periferiju. Naravno, ta periferija ima potencijal i dobro je da su i u njoj sve prisutniji kulturni sadržaji. Ne treba sve gravitirati centru, ali ispražnjenost centra je zabrinjavajuća jer on mora postojati kao žila kucavica grada. U strogom centru Splita praktički više nema ni slučajnih prolaznika. To je vidljivo svakome tko tijekom zime “zaluta” u centar, a dosta nam je ljudi prišlo i reklo kako dugo nisu bili u staroj gradskoj jezgri i kako su samo radi Praznina opet došli. Donedavno je bilo još par punktova s lokalnim stanovništvom, no i oni su se, čini se, povukli, jedni da bi smještaj iznajmili turistima, drugi zbog činjenice da u centru grada više ne postoji sadržaj za lokano stanovništvo, pa je prirodno da se povuku.
*Razgovor o spekulativnom dizajnu
► Za kraj, planirate li iduće godine nastaviti s Prazninama, imate li već neke ideje, goste, i spremate li nam kakve promjene u odnosu na ovu godinu? Na koji vas je način ovo iskustvo obogatilo i što ste iz njega naučile?
CHC: Od prvog dana Praznina razmišljale smo o stvarima koje ćemo unaprijediti dogodine. Tu je puno detalja. Samu ideju za projekt razvijale smo duže vrijeme, ali s logističke strane sve je moralo ići jako brzo, s gotovo svakodnevnim promjenama i prilagodbama koje smo bilježile tijekom projekta upravo da se bolje pripremimo za sljedeće izdanje. Ovo nas je iskustvo obogatilo jer, iako tri godine radimo zajedno, ovo je nešto najkonkretnije na čemu smo radile. Osim toga, projekt je vezan uz Split i ta nam je činjenica dosta podignula vidljivost, kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini. Nas tri smo shvatile na koji način možemo funkcionirati, ali, ono najvažnije je to što smo se uvjerile da postoji potencijal u ovom gradu. Iznenađujuća je bila količina kvalitetnog sadržaja koji je oblikovan od strane zajednice, broj ljudi koji se uključivao i koji je bio spreman pomoći u provedbi projekta. Tako da potencijal svakako postoji i ovo je najbolja potvrda tog potencijala i zapravo motivacija za budućnost.
Neke sitne promjene koje bismo uvele je svakako kalendarsko pomicanje na malo raniji period u godini, budući da je sad već bio osjetan dolazak turističke sezone koja svake godine počinje sve ranije i traje sve dulje. Razmišljamo i o potencijalnom povećanju broja umjetnica i umjetnika, ali to ćemo tek definirati jer smatramo da je ovakav broj u ovom trenutku zapravo bio optimalan i za nas i za njih, tako da ne želimo ići na povećanje kvantitete samo radi toga, nego želimo da je kvalitetniji i njihov boravak ovdje. Razmišljamo i o otvorenom pozivu za lokalne umjetnike. Program je upravo završio, tako da i nama treba neko vrijeme da sjednemo, razmislimo o svemu, ali ono što je pozitivno je što su nam se već javili neki vlasnici prostora koji su zainteresirani uključiti se u projekt iduće godine.
Ono što nas je također obogatilo je to što smo vidjele kako grad diše i kako diše publika. Ušavši u srž grada, mapirale smo aktere, utvrdile međusobne odnose i provjerile što prolazi, a što treba mijenjati, tako da je na sasvim osobnoj razini i za nas to bio eksperiment. I na onoj, možda najosobnijoj razini ponovo smo osjetile srž grada, tim više što smo neko vrijeme živjele u inozemstvu i još se dodatno distancirale od njega. U tom smislu možemo zaključiti da je došlo i do svojevrsne reaproprijacije vlastite okoline s kojom smo, shvaćamo, s godinama izgubile vezu bez obzira što smo veći dio života provodile ili provodimo u Splitu. Nadamo se da će se taj osjećaj sve više razvijati, ne samo kod nas, već i kod drugih koji su, uslijed turistifikacije i komercijalizacije centra Splita, u nekom trenutku izgubili vezu s njim.
*Osnivačice CHC-a / foto: Glorija Lizde
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo Marini Batinić, Jasmini Šarić i Kristini Tešiji na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
