Ova godina izuzetno je plodonosna značajnim izdanjima u području povijesti arhitekture domaćeg terena: o Weissmannu je pisala Tamara Bjažić (LINK), o Lovri Perkoviću Sandra Uskoković (LINK), a ne zaboravimo ni u Novom Sadu nedavno nagrađeno izdanje Motel Trogir uspješnog uredničkog dua Bodrožić-Šimpraga, posvećeno velikom Vitiću (LINK).
Konačno se, ne samo naziru, već i ispisuju obrisi značaja tog domaćeg terena u globalnim okvirima, obrisi koji će uskoro, nadajmo se, postati temelj kvalitetnijem obrazovanju arhitekata te regeneraciji profesije koja je u zadnjih 30 godina izgubila na društvenom značaju koji joj pripada.
Tako je monografija “Bernardo Bernardi” autorice dr. sc. Ive Ceraj, znanstvene suradnice i kustosice Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU, dobrodošao nastavak te lijepe ovogodišnje sekvence ubiranja plodova istraživačkog rada. Konačno smo i za Bernardija dobili čvršću i obuhvatnu referentnu mrežu, plod desetogodišnjeg istraživanja Ive Ceraj osobnog arhiva Bernarda Bernardija koji je pohranjen u muzeju.
*Bernardo Bernardi – potret s fotoaparatom
Iako obrazovanjem arhitekt, o čemu je možda ponajbolji trag ostavio upravo u svojoj rodnoj Korčuli (uz dobro znane hotele “Marko Polo”, “Park” i “Liburna”, koji se odlikuju mirenjem priklanjanja tradiciji i vrhunskih dometa suvremenog pristupa, svakako bih naglasila rješenje memorijalnog kompleksa iz 1981. godine, kojim se na izvanredno dovitljiv način stvara svojevrsna pjaca kružnog oblika nadomak moru, prostor koji Korčulani često i rado koriste za raznolika društvena okupljanja, od slavlja do protesta), Bernardi je jedan od protodizajnera i utemeljitelja profesije dizajna u Hrvatskoj. Iako ta profesija još nije u našoj maloj republici, koja to tek (ponovo) treba postati, osvojila pozicije iz kojih se može razvijati punim plućima, kao što je to npr. slučaj u Italiji ili skandinavskim zemljama, ponajviše je Bernardijeva zasluga da ipak postoji i strukovna organizacija (danas Hrvatsko dizajnersko društvo) i visoko obrazovanje za dizajnere, a struka mu se donekle odužuje i time što godišnja nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata u kategoriji oblikovanja nosi njegovo ime (iako bi po mom skromnom mišljenju Bernardi zaslužio i da se i studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu zove njegovim imenom).
*Bernardo Bernardi – autorski potpis
Knjiga “Bernardo Bernardi”, kao i izložba koja je postavljena u Hrvatskom muzeju arhitekture (do polovice kolovoza 2016. godine), podijeljena je u pet tematskih cjelina. Prvo poglavlje pod nazivom “Definicija pojma i uspostava temeljnih odrednica nove struke oblikovanja” bavi se počecima samostalnog i stručnog djelovanja Bernarda Bernardija, uključenjem u djelovanje umjetničke skupine EXAT ’51, te sudjelovanjem u radu strukovnog Udruženja likovnih umjetnika i primijenjenih umjetnika Hrvatske (ULUPUH) kao i pokretanjem izložbe Zagrebački triennale.
*Bernardo Bernardi i arhitekti Richter i Bogovac, 1950e
Drugo poglavlje bavi se Bernardijevim uzorima i poticajima koji su doveli do činjenice da “specifičnost Bernardijeva pristupa ipak ponajprije valja potražiti u kontinuitetu angažiranog promišljanja prema uspostavi kulture stanovanja” (str. 92), od neposrednog utjecaja profesora Z. Strižića kojem je bio asistent, preko onih posrednih – škole Bauhausa ili pak one u Ulmu, ili samostalnih prijevoda npr. Modriana (Bernardi je bio poliglota, a dobre temelje za to stekao je u Klasičnoj gimnaziji u Dubrovniku). Također pokušava ocrtati društveni okvir u kojem na raznim izložbama u Zagrebu, Ljubljani i Milanu Bernardi i drugi članovi SIO-a (Studio za industrijsko oblikovanje) osvajaju značajne nagrade za svoje interijere. Bernardi je usvojio modernističke postulate zagrebačkog kruga arhitekata kroz minuciozan rad na analizi problema i sintezi rješenja stambenog pitanja, koje je vidio “kao područje izraženih interdisciplinarnih odrednica” (str. 100) te, što je tipično za razdoblje jugoslavenskog socijalističkog modernizma 1950-ih i ranih 1960-ih, povezivanje kvalitetnog arhitektonskog projektiranja i industrijske proizvodnje opreme.
Možda najznačajniji doprinos Ive Ceraj iščitavanju Bernardijevog opusa jest u trećem poglavlju, gdje se bavi njegovom kreativnom prekretnicom – susretom sa skandinavskim organskim modernizmom, koji ga na neki način još više primiče funkcionalizmu, ali i učvršćuje njegov zanos u korištenju drveta. Ceraj locira utjecaj koji na Bernardija, uz Alvara Aalta, ostavljaju arhitekt i dizajner Finno Juhl ili pak Danac Poul Henningsen, o čemu djelomične svjedoče visokokvalitetne Bernardijeve fotografske bilješke, a neizostavno je spomenuti i Børgea Morgensena.
*Bernardo Bernardi – sjedalica, 1955.
O svom tromjesečnom boravku u Skandinaviji (Danska, Finska, Švedska) koji se dogodio zahvaljujući stipendiji pariškog UNESCO-a, Bernardi je ostavio obiman izvještaj, a inicijalni razlog studijskog boravka je bio upoznavanje sa srednjoškolskim modelima obrazovanja u oblikovanju (Bernardi je nakon asistenture na Tehničkom fakultetu honorarno radio na Arhitektonskom odjelu Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu). Međutim, Bernardi je smatrao da se treba upoznati s načinima proizvodnje pa se tako fokus s teme Škole primijenjenih umjetnosti pomakao na temu odnosa umjetnosti i industrijske proizvodnje.
Nakon povratka, Bernardi ostvaruje svoje sjajne interijere u Radničkom sveučilištu Moša Pijade, 1961. godine, te nešto kasnije, primjerice interijere Hotela Maestral u Brelima, 1965. godine, a ti napori mu zasluženo pribavljaju tada uglednu Nagradu grada Zagreba za interijer. Tijekom 1960-ih Bernardi inicira i brojne izložbe skandinavskog dizajna u Zagrebu, a promovira ga i kroz stručnu periodiku.
*Bernardo Bernardi -RANS Moše Pijade, čitaonica, 1961.
Četvrto poglavlje posvećeno je temeljitoj analizi interijera Radničkog sveučilišta Moša Pijade, uz brojne nacrte i fotografije koje omogućuju rekonstrukciju tog fantastičnog modernističkog primjera totalnog dizajna. Tu je i analiza Bernardijevih napora stvaranja kvalitetnih interijera za obrazovne ustanove kao i suvremenih uredskih prostora. Nižu se brojni interijeri: od banaka preko robnih kuća (istaknimo robnu kuću Prima II u Splitu) do sinteze vrlo velikog ambijenta interijera zračne luke Pleso.
*Bernardo Bernardi – Zračna luka Pleso, Zagreb, 1966.
1968. godine na profesiju u globalnom smislu veliki udarac čini zatvaranje Visoke škole za oblikovanje u Ulmu, o čemu Gui Bonsiepe izvještava u posljednjem časopisu Ulm (travanj 1968. godine), a prijevod je objavljen već sljedeće godine u zagrebačkom časopisu Bit International (god. II, br. 4, str. 75 – 82).
Godinu prije u Zagrebu je u organizaciji Centra za industrijsko oblikovanje održan Simpozij britanskih eksperata za industrijsko oblikovanje, uz svesrdnu podršku Bernardija koji uporno nastavlja svoj rad na osnutku visokoškolske obrazovne ustanove za dizajn, najviše kroz Radnu grupu za osnivanje Studija dizajna, i to kroz dugi niz godina (1972 – 1985).
*Bernardo Bernardi – Zračna luka Pleso, Zagreb, 1966.
Nažalost, do toga dolazi tek nakon njegove smrti, ali, kao što sam već navela, sada i zahvaljujući i ovoj knjizi, postoji veliki broj dokumenata koji ukazuje na ključnu ulogu Bernarda Bernardija u stvaranju pojma i prakse suvremenog dizajna na domaćem terenu kao i stvaranju visokoškolske obrazovne ustanove, čemu je posvećeno peto poglavlje monografije.
Iako se izložba, kao prateći događaj uz izdanje ove publikacije Hrvatskog muzeja arhitekture – HAZU (edicija Architectonica) ne može nazvati izložbom sezone (tek rijetki posjetitelji zalutaju u instituciju Hrvatskog muzeja arhitekture, koja se čak ni radnim vremenom ne trudi privući publiku, a pitanje je i koliko je srednjoškolskih ili sveučilišnih profesora spremno protegnuti noge do vrha Kovačićeve da bi učenici ili studenti upoznali Bernardijev rad), ipak i ona, zahvaljujući brojnim artefaktima koje je moguće opipati, pa čak i upotrijebiti, dokazuje da je Bernardo Bernardi, kada je u pitanju dizajn, bio naš čovjek 20. stoljeća.
*Bernardo Bernardi – Hotel Maestral, Brela 1965.
*spomenik u Korčuli, 1981. (detalji), foto: Sonja Leboš
Izvor fotografija (osim ako nije drugačije navedeno): Osobni arhivski fond Bernarda Bernardija, Hrvatski muzej arhitekture HAZU (Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti), Zagreb.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
