Rad Damira Očka upoznao sam na počecima svog studija povijesti umjetnosti, kad sam jednom prilikom u sitnim noćnim satima prokrastinirajući od učenja za ispite istraživao umjetnike i umjetnice koji su aktivni na sceni. Tada sam, u jeku svog outanja i pomirbom sa svojom homoseksualnošću, bjesomučno tražio umjetnike ili umjetnice iz regije da kroz njihovo postojanje pronađem barem tračak nade da postoje afirmirani queer ljudi u području umjetnosti kod nas. Htio sam za sebe dobiti tu potvrdu da se i ja u Hrvatskoj mogu baviti feminističkim i queer temama te da mi se neće zatvoriti vrata institucija jer se bavim temama koje su marginalizirane. Sasvim slučajno mi je pretraživanje rezultiralo mozaikom Damirovih radova u nekoj od tražilica, zbog čega su mi se oči razrogačile. Njegove sam radove odmah pročitao kao queer pa sam od tog trena s vremena na vrijeme intenzivno razmišljao o njegovim radovima te kao zeleni student povijesti umjetnosti maštao o tome da bih jednog dana volio popričati s njim o svemu što je queer i podijeliti s njime kako sam se osjećao kao gej student povijesti umjetnosti koji svoju povijest i identitet nikad nije pronalazio u kanonskim pregledima umjetnosti. Ovim intervjuom napokon je kucnuo i taj čas, da Damir i ja sjednemo i popričamo o svemu tome što sam ga godinama prije i sada htio pitati i što sam mu htio iz sveg srca reći o tome što su mi njegovi radovi značili. Na ugodnim druženjima koje su obilovale tolikim entuzijazmom o umjetnosti, bivanju queer osobama i našem rastu kao osoba, nježnostima prema sebi i drugima te radostima draga u njegovom ateljeu, razgovor je poprimio obličje intervjua kojeg rado objavljujem i za kojeg se nadam da će još rezultirati kojim susretom i dijalogom o tomu što nas sve dalje raduje u našim životima.
Damir Očko (Zagreb, 1977.) diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Recentne samostalne izložbe imao je u Kunsthalle Krems, Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Nacionalnoj Galeriji u Pragu, Muzeju Jeu de Paume u Parizu, Muzeju suvremene umjetnosti u Bordeauxu, Muzeju Amparo u Meksiku, Galeriji Tiziana di Caro u Napulju, Dazibao u Montrealu, Künstlerhaus Grazu, Galeriji Yvon Lambert u Parizu, Muzeju Palais de Tokyo u Parizu, Kunsthalle Düsseldorf, Kunstverein Leipzig i tako dalje. Izlagao je na brojnim skupnim izložbama u institucijama kao što su Frac des Pays de la Loire, OFF bijenale u Budimpešti, MUDAM u Luksemburgu, Le Plateau u Parizu, Württembergischer Kunstverein Stuttgart, Kunsthalle Beč, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Fondacija Louis Vuitton, Centre for Contemporary Art Ujazdowski u Varšavi i tako dalje. Predstavljao je Hrvatsku na 56. Venecijanskom bijenalu. Radovi mu se nalaze u brojnim muzejskim i privatnim kolekcijama poput Fondacije Louis Vuitton, CNAP – Centre national des arts plastiques u Parizu, MUDAM-a u Luksemburgu, Le Plateau u Parizu, Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, između ostalog.
► S pauzom od godinu dana nakon predstavljanja Hrvatske na 56. Venecijanskom bijenalu javnosti se prezentiraš najprije umjetničkim filmom DICTA I u nekolicini galerija diljem Europe. Kakav je vizualni odmak ovog rada od tvojih prethodnih filmskih radova?
Damir Očko: Rekao bih da je svaki od mojih filmova ekosustav za sebe. Film je medij koji zahtijeva puno planiranja i sam proces od priprema do snimanja, preko montaže i rada na glazbi traje ponekad i više od godinu dana. Kroz cijeli taj proces sam usvojio jednu dobru mantru – da ne robujem vlastitom kodu. Tako da su i radovi koje spominješ bili su nešto sasvim novo u mojoj praksi. Trilogija DICTA, od koje sam na kraju realizirao samo dva rada, istražuje politički aspekt jezika, a posebno političkog govora kao forme. Na tim filmovima sam prvi put radio s profesionalnim glumcem, Krešimirom Mikićem, jer mi je bilo važno da na uvjerljiv način prenesem jedan bizaran tekst. Rezultat je bio da tekst koji na papiru i nema previše smisla odjednom djeluje kao da ga čita netko iz pozicije velike moći, manifestirajući neku slučajnu istinu u svim tim gramatički lošim i besmislenim rečenicama. Nadalje, dosta sam eksperimentirao s montažom i uveo u taj proces za mene neke nove metode poput pomaknute sinkronizacije, ali to su sad tehnikalije o kojima bismo mogli napraviti cijeli zaseban intervju.
► Zanimljivo mi je bilo da smo se tijekom našeg razgovora osvrnuli na DICTA I kroz queer prizmu i komentirali da postoji nešto queer u tom motivu kamuflaže zmije u drugu vrstu zmije i u samoj teatralnosti izvedbe. Zanima me unosiš li namjerno queer vizualne elemente u radove i osjećaš li se ugodno u kontekstu toga da te se stavlja u ladicu queer umjetnika?
Damir Očko: Bezazlena mliječna zmija koja u filmu, naslikana na ruci, izlazi iz usta glavnog protagonista u prirodi oponaša vrlo otrovnu koraljnu zmiju. Jedino što ne uspijeva je pogoditi točan uzorak boja. Takve su mi mimikrije fascinantne, a u filmu ta scena nosi i vrlo znakovitu rečenicu: “The Source by culture addressed to no one”. Naime, u filmu svim tim postupcima pokušavam demontirati koncept političkog ili autoriteta uopće, ali i nekako se pitati kakav je to izvor kulture koja nema svrhu. Dotakli smo se draga kao svojevrsne mimikrije i tu si potpuno u pravu kad povlačiš paralele. Zanimljivo je uspoređivati te prirodne fenomene koji omogućavaju životinjama i biljkama bolje preživljavanje s primjerice životom queer osoba u našem društvu ili dragom koji je u svojim korijenima između ostalog i oponašanje suprotnog spola. Moj proces rada na filmu je slojevit i poput spirale, a definitivno ne donosim strateške odluke tipa: evo, ovo je queer, sad ću to ubaciti unutra, no svakako, ako se nešto u mojim radovima čita queer, onda to znači da sam uspio zadržati svoj autentičan pogled na svijet, a on je nedvojbeno queer. O ladicama i kategorijama ne bih – to je jedan jako heteronormativan koncept.
► Godinu nakon predstavljanja filma DICTA I objavljuješ i film DICTA II. Na koji način se taj rad može shvaćati kao nastavak prethodnog i tematizira li on ili nadograđuje premise prethodnog rada? Komentirali smo uživo kako rad ima note i nasilja i nježnosti. Zbog čega misliš da je i supostojanje tih dihotomija u radu važno?
Damir Očko: Dok se DICTA I bavi idejom autoriteta i govor u filmu dolazi iz jasnog središta, DICTA II govori o društvu i granicama. Naime, film je niz nepovezanih sigurnih riječi (eng. safewords) koje sam skupljao po BDSM forumima, a koje se u filmu vežu uz scene sparing treninga MMA boraca. Kako se ne bi ozlijedili, borci u filmu gestom tapšanja po ramenu svojeg suparnika pokazuju da im je dosta. Zapravo se radi o filmu u kojem sav materijal kontinuirano izvodi riječ stop. Bilo mi je zanimljivo istraživati taj sustav u kojem postoji nasilje, ali i granice kao svojevrsnu alegoriju društva. Zamislio sam jezik u kojem svaka riječ ima jedno te isto značenje: stani. U svemu tome ima i dosta neke nježnosti i ranjivosti što mi je oduvijek bilo važno imati u radovima, a to se u filmu očituje tako da jedna strana kaže stani, a druga stane.
► Pričao si mi kako si u jeku pandemije i razornih posljedica potresa u Zagrebu 2020. godine počeo stvarati kolaže s nazivom Dragforms da bi se nosio s novim životnim uvjetima. Smatraš li da je sam proces izrade tih radova djelovao terapijski na tebe i napravio pomak i u tvom pogledu na to kako se razvijaš dalje kao umjetnik, i kako stvaraš nove radove?
Damir Očko: Radilo se o vrlo intenzivnom razdoblju za mene. Taman sam odradio samostalnu izložbu u Bukureštu, vratio se zadnjim letom, nakon kojeg još nije postojala obaveza samoizolacije, i praktički je već sljedeći dan počeo lockdown. Tada sam mislio kako mi je barem ostala moja rutina rada u studiju, ali se desio potres i moj radni prostor u Đorđićevoj je dosta stradao pa sam narednih nekoliko mjeseci bio i bez mogućnosti rada. To je generalno bio period neke introspekcije o svemu; o studiju i vlastitoj praksi, a mjesecima sam imao osjećaj fantomskog uda kad je u pitanju rad.
► Kako su Dragforms uopće dobili ime? Spomenuo si mi u razgovoru kako je i drag dio tvog identiteta pa me zanima – na koji se način on zrcali u Dragforms?
Damir Očko: Dio tih novih radova veže se na drag koji je za mene godinama bio nešto poput alternativne studijske prakse. Iako svoj drag nisam nikad doživljavao kao umjetnički projekt, nego kao prostor osobne slobode i nefiltrirano mjesto druženja s prijateljima. Na engleskom bi rekli – to je jedan unhinged prostor. Nakon potresa malo sam drugačije gledao na stvari. Ima nešto u tome kad vidiš svoj ranjeni studio u kojem se svi ti različiti segmenti tvojeg života odjednom nađu na istoj razini. Nekoliko mjeseci nakon svega sam se uspio vratiti radu i ti su novi kolaži tada nastajali, tako da sam od starih i oštećenih radova slagao prvo apstraktne balansirajuće forme, a kasnije i figurativne scene s pticama i raznim drugim životinjama. Što sam više radio, tim sam u tu seriju radova sve više uključivao fragmente i ideje koje sam godinama negdje držao po ladicama jer nisam bio siguran kamo s njima, niti sam bio siguran uklapaju li se u moj umjetnički proces. Stalno sam si ponavljao mantru u glavi: to je samo umjetnost, ne transplantiraš organe, nitko neće umrijeti ako se predomisliš ili napraviš nešto glupo. Sve to je nekako demontiralo moje kočnice i godinama razvijane radne metode. Bilo je vrlo oslobađajuće kao što je i drag sam po sebi oslobađajuć. Zato se na cijelu seriju referiram kao na svojevrsne forme draga, ili drag forms. Ponekad se radilo o stvarno malim gestama, recimo kad sam forme savršenog kruga, koje bi inače za svoje kolaže rezao preciznim alatima, zamijenio nepravilnim oblicima koje sam rezao škarama. Znam da ne zvuči kao neka ozbiljna umjetnost i u šali te oblike zovem potato forms, ali je stvarno bilo oslobađajuće.
► Za izložbe Dear Tiziana u Galeriji Tiziana di Caro u Napulju i Spirits u Galeriji Manuš u Splitu izložio si osim serije Dragforms i koktelske čaše koje su sadržavale sakupljene materijale nakon drag tuluma te flaše koje su sadržavale lakomislene homofobne poruke. Uz pošiljku radova za izložbe Dear Tiziana i Spirits, poslao si svojim galeristima pismo uputa opisujući osobnu važnost queer postojanja i slavljenja odabrane obitelji te upute kako postupati s tvojim radovima ako se slome u transportu. Zbog čega si se odlučio za intimnu formu pisma koju šalješ i zbog čega si upravo formulirao te osobne sadržaje uz upute kako postupati s tvojim radovima u svojim pismima? U sjećanje mi se urezala tvoja brižno napisana uputa o korištenju ručnika za pažljivo lomljenje radova.
Damir Očko: Razmišljao o nekoj ljudskoj toplini koja mi je često u procesu administriranja izložbi nedostajala. Godinama sam zamoren uvijek istim formama press releasea, artist statementa i biografija pa sam želio nekako to izbjeći barem u radu s galerijama i ljudima s kojima sam dugo u poslovnom, ali i prijateljskom odnosu. Za te dvije izložbe sam napisao osobno pismo s uputama što je u kutijama koje im šaljem, kako složiti izložbu i što mi to sve znači. Ta smo osobna pisma potom koristili kao press release za samu izložbu. To je naravno moguće kad su s druge strane ljudi, a ne institucije. Ta napisana uputa koju si izdvojio govori nešto o krhkosti samih radova, ali i ranjivosti kao važnom mjestu u ljudskim odnosima. Radovi koje spominješ su koktel-skulpture u staklenim čašama koji se sastoje od ostataka raznih drag zabava u mojem studiju, slomljenog nakita, lažnih noktiju, šminke, kristala soli, prljavštine s plesnog podija i još mnogo toga. Moja je uputa zapravo imala poruku da, ako se koktel slučajno i razbije, to ne predstavlja nikakav problem jer sve to što čini taj rad je i dalje sadržano u radu, samo u drugoj formi poput mojeg starog studija u Đorđićevoj. Zbog toga su često dio izložaba bili i razbijeni kokteli.
► Koji su tvoji komentari na queer umjetnost i estetiku sadašnjice, vidiš li gdje pomake u poimanju queer umjetnosti nego što je to bilo u začecima tvoje umjetničke karijere?
Damir Očko: U nekim mojim formativnim godinama, pogotovo tijekom studija na Akademiji krajem devedesetih, queer kao pojam u umjetnosti koja me je okruživala nije ni postojao. U tom lokalnom kontekstu također nije bilo umjetničkih praksi u kojima sam mogao pronaći nešto što bi se odnosilo na mene kao queer osobu, a studij na Akademiji je bio, blago rečeno, konzervativan. Ne znam je li se u tom kontekstu danas nešto promijenilo, nadam se da je. Budući da u tom velikom kanonu lokalne i općenito istočno europske umjetnosti nisam nalazio nikog poput sebe, svoj sam umjetnički jezik prirodno formirao izvan toga što je i danas mnogima oko mene problem jer jednostavno ne znaju gdje bi me smjestili. Iskreno mi se sviđa ta pozicija jer je na kraju dana samo moja. Novije generacije su prema mom mišljenju unapologetic i bez filtra govore o svojim iskustvima, a to me veseli i inspirira.
► Vidiš li kakve pomake i u lokalnom kontekstu što se tiče poimanja queer umjetnosti?
Damir Očko: Čini mi se da u lokalnom kontekstu upravo te novije generacije pokušavaju osmisliti neke vlastite prostore jer, institucije čije su strukture i dalje velikim dijelom bazirane u prošlosti, zapravo ni ne doživljavaju kao svoje. Rigidna institucionalna dogma često rezultira time da imaš vrlo rubne interpretacije što bi to bilo queer i to često iz heteronormativne perspektive. Zna se dogoditi da se organiziraju navodno queer izložbe na kojima ponekad nema ni jednog queer umjetnika ili umjetnice, ali u kojima se onda bez problema pojavljuju velika imena lokalnog kanona u nekakvom frankenqueer kontekstu. Nedavno sam u jednom neformalnom razgovoru s kustosicom iz jedne lokalne institucije čuo rečenicu: „Queer danas više ništa ne znači“. Uistinu ne znači ništa u takvim rigidnim institucionalnim okvirima u kojima se u pojam queera u umjetnosti utrpalo doslovno sve i svašta pa je lako krivo zaključiti kako queer ovdje može biti sve, a zapravo nije ništa. To onda bude sve ugužvano u taj pojam nekakvom naknadnom pameću kao neko “novo” čitanje odavno kanoniziranih pozicija kroz institucionalne ružičaste naočale. Zapravo je žalosna činjenica da queer umjetnosti u kontekstu lokalnog kanona nikada nije ni bilo. Naime, queer umjetnost dolazi od queer ljudi, a to je LGBTQ+ zajednica. Queer je razumjeti značenje prideova. Queer ljudima riječ queer itekako nešto znači.
► Najrecentnija izložba, Bird’s Milk and Other Spirits, koju si ove godine predstavio u Kunsthalle Krems, izuzev koktelskih čaša i praznih alkoholnih boca s porukama, predstavlja i film The Dawn Chorus koji si radio u suradnji s aktericama i akterima zagrebačke queer scene te lezbijsko-feminističkim zborom Le Zbor koji je izveo glazbu. Kako to da si se ovom izložbom ponovno, nakon niza godina, vratio filmu i što te nagnalo da prikažeš aktere i akterice trenutne queer scene Zagreba u filmu u plesu uz vokalnu ptičju onomatopeju u pozadini?
Damir Očko: Nakon dvije godine pandemije, potresa, iscjeljujućeg rada na tim novim kolažima više mi se nije završavala trilogija DICTA, niti mi se bavilo širim društvenim kontekstom, političkim govorom i drugim sličnim temama. Izgubilo mi je to smisao i želio sam se posvetiti stvarima iz osobnog prostora. Puno je u svemu tome bilo introspekcije o odabranoj obitelji, zajednici, ljubavi prema drugima i prema sebi, o brizi i nježnosti pa je ovaj novi rad zapravo rezultat svega toga. Imao sam želju okupiti sve te divne ljude koji čine našu malu queer zajednicu, Borisa Vrdoljaka i voguere koji organiziraju ballroom događanja i koji su izvor veselja zajednice, House of Flamingo, Karmu i Le Zborice. Cijela ta mala, ali živopisna scena je upravo onaj autentičan queer prostor o kojem smo razgovarali, zajednica iz koje crpim inspiraciju. Od zajednice sam krenuo, ali sam zamislio da taj film ne bude samo o nama, nego da kroz tu malu feštu koju smo snimili zapravo govorimo o drugim vrstama – u ovom slučaju o pticama. Taj je rad upravo ta gesta. Svi koji su sudjelovali imali su slobodu da tu ptičju temu interpretiraju sami, nisam se upuštao u kostimografiju ili koreografiju. Kao i u stvarnom ballroomu, svatko izražava sebe i svoj talent, ali vrlo često na neku zadanu temu. Uz sve to radio sam i na zvučnoj kulisi filma koja se dijelom sastojala od šumova ballrooma ogoljenih od uobičajene elektroničke glazbe. To su zvukovi poput pljeskanja, pucketanja prstima, koraka i skandiranja, a dijelom sam s Le Zborom snimio bezbroj otpjevanih ptičjih onomatopeja koje sam onda u filmu montirao kao ranojutarnji zbor ptica. Desila se neka magična polifonija, novi jezik između ptica i ljudi. Sve to sam prikazao kao niz kategorija koje se referiraju na tradicionalan ballroom poput face, runway, old way ili vogue femme kategorija. Uglavnom bas sam se izguštao radeći taj film.
► Novina na izložbi je i papagaj koji čita uvredljive poruke s Interneta. Zbog čega si baš uzeo motiv papagaja kao utjelovljenje glasa osoba koje pišu takve poruke i zašto ti je bilo bitno uključiti takve poruke u izložbu?
Damir Očko: Rudy je animatronička drag papiga, trenirana da recitira derogativne internetske komentare. Ima popriličan fundus, ali i probavni algoritam kojim kombinira te ružne komentare u nonsense poeziju. Sav taj toksični materijal kojim se hrani na kraju zvuči samo smiješno. Rudy dakle samo oponaša ljudsko ponašanje jer kao i prava papiga nije ni svjestan njenog sadržaja.
► Budući da si mi u našem razgovoru naveo da je glavna nit vodilja rada bilo prikazati queer zajednicu u svom punom, autentičnom sjaju, vidiš li da tvoj rad i potiče što teoretičari nazivaju queer joy i koliko smatraš da se takvi pozitivni spinovi na bivanje queer osobom promoviraju u kulturi i medijima te umjetnosti?
Damir Očko: Iskreno se ne zamaram time, niti me zanimalo kreirati spinove kako bi se mainstream kultura i lokalni mediji bavili afirmativnim queer temama. Već dugo se ne zamaram kako mene ili queer ljude općenito društvo vidi, nego mi je bitnije kako ja vidim to društvo. Radio sam ovaj novi film iz čiste ljubavi prema svojoj zajednici. To mi je bilo dovoljno. Vrlo je osnažujuće gledati zajedništvo širokog spektra ljudi koje na okupu drži potreba da se vole i slave sebe upravo takvima kakvi jesu. Kad krene ballroom nikog nije briga što će kultura i mediji reći o njima. Važno je da si autentičan.
► Kako sada iza sebe brojiš godine iskustva i otvoreno se baviš queer temama, postoji li nešto čime bi ohrabrio mlađe naraštaje queer umjetnika ili umjetnica koji se žele otvoreno baviti takvim temama u Hrvatskoj?
Damir Očko: Da se ni ne pokušavaju uklopiti.
razgovarao: Leopold Rupnik (sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pronađite ovdje)
više o radovima Damira Očka pratita na instagram.com/damirocko/
zahvaljujemo Damiru Očku na ustupljenim vizualnim materijalima foto dokumentacije njegovih radova
portreti i fotografije iz Damirovog studija: Maja Bosnić
urednik projekta: Ivan Dorotić
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
