RAZGOVOR ► Marianna Nardini

Kad god razgovaram s Mariannom Nardini o njenim radovima osjećam se kao da pričam sa živom enciklopedijom pa moja bilježnica za intervjue bude obogaćena sa sto raznoraznih strelica kojima se organizacijski preusmjeravam da kasnije pogledam preporuke, zanimljiva štiva za čitanje, reference na druga umjetnička djela i spisatelje ili pak pojmovlje koje i sam ne znam odakle je niknulo u razgovoru, koje me naprosto zaintrigira. Zato su mi svi razgovori s Mariannom neprocjenjivo dragi – oni budu kao bogatstvo mikrokozama kroz koje se grana tisuće fenomena koji samo čekaju da ih se u kojem razotkrije. Ni ovaj intervju, povodom njezine rezidencije u GMK, koji smo radili preko telefona nakon Marianninog kasnonoćnog vraćanja s posla, nije manjkao te živopisnosti, ljudskosti i ljepote znanja, kao i naši prvi razgovori nekoć na studiju, a onaj lanjski za Vizkulturu možete pročitati ovdje.

Marianna Nardini (1994.) interdisciplinarna je umjetnica koja se aktivno bavi performansom, videom i zvučnim instalacijama. U svom radu fokusira se na procese transformacije tijela i uma, na intermedijalni i interdisciplinarni pristup paralelizmu umjetničkih i kulturnih pojava te propitivanju osobnih svjetova. Razvija i metodologije društvenih umjetničkih praksi kao i znanstveno-umjetničkog promišljanja i pisanja o temama. Izlagala je na više grupnih i samostalnih izložbi od kojih se ističu Edipova koža, Galerija Matice Hrvatske, Zagreb, 2021.; Spasmus Humanus, Garaža Kamba, Zagreb, 2021.; Ukiseljene bajke – unutar kapka, ispod sna s Mirjanom Vodopija, LEXART Zagreb, 2022.; Don’t kill the grasshopper, Apoteka, Vodnjan, 2022. Tijekom 2022. rezidentica je na eksperimentalno-rezidencijalnom programu Dnevna soba koji organizira kustoski kolektiv Kućća.

► Rad PRESENCE: THIS EMPTY SPACE WITHOUT ME IS MY HOME realiziraš u sklopu GMK-ovog rezidencijalnog programa. Je li se tvoj rad i njegova konceptualna misao vodilja s početka rezidencije znatno promijenila do prezentacije rada?

Marianna Nardini: Promijenile su se neke pojedinosti, nijanse: na samom početku istraživanja sam mislila fokusirati se više na medicinska iskustva disocijacije, kome, anestezije i slično, dok sam se tijekom rada više usmjerila na ekonomsko-društveno-politički spektar teme. Prvobitna motivacija projekta je bilo htijenje za shvaćanjem pojma prisutnosti i što ono znači pa sam u ovoj prvoj inačici istraživanja odlučila fokusirati se na prisustvo koje je samo prividno – što znači biti empty shell, kako i gdje se taj fenomen pojavljuje, zašto se pojavljuje i zašto je toliko sveprisutan.

► Koje su metode, strategije i izvori znanja bili ključni za istraživački dio rada?

Marianna Nardini: Tijekom istraživanja dosta sam pisala, kako poeziju, tako i bilješke i citate izvučene iz literature ili dokumentaraca koje bih proučavala. Osim toga od početka mi se stvaranje zvučnog pejzaža ukazalo kao dosta važna nijansa stvaranja atmosfere pa sam dosta pažnje posvetila i tome. Prema pojmovima sam pristupila nekako iz šireg u uže, krenuvši od čitanja o disocijaciji, pričajući s ljudima koji su doživjeli komu, disocijaciju i depersonalizaciju te sam se s vremenom usmjerila prema sistemskim pojedinačnostima koje stvaraju plodno tlo za prihvaćanje i perpetuiranje nekog oblika života u kojemu je sve pro forma prisutno, ali zapravo skriva jednu veliku egzistencijalnu prazninu.

► Što bi navela kao najveći umjetnički i istraživački izazov s kojim si se susrela tijekom boravka u GMK-u i kako si se suočila s njim?

Marianna Nardini: Kao najveći izazov bih možda navela sažimanje pojmova i fokusiranje istraživanja, čisto jer me inače zanima previše toga. Uz to bih nadodala i logističke odluke i zaključavanje radnje performansa kao neke od svojih izazova.

► Jedan od fokusa rada bilo je vizualno zabilježiti i problematizirati sveprisutni osjećaj apatije u svakodnevnom, rutinskom postojanju. Zbog čega upravo apatiju stavljaš u centar zbivanja umjetničkog rada i povezuješ li i ga s osjećajem disociranosti od sebe i društva?

Marianna Nardini: Apatija mi se pojavila kao interesantna zbog njene dvoznačnosti. Apatija u svom značenju bi trebala ukazati na stanje neosjetljivosti, gubitka volje i ravnodušnosti. Njeno praktično djelovanje zapravo otkriva sasvim suprotan učinak – gotovo pa nadljudska motivacija i volja za Ničim, za toksičnom mirnoćom, za razarajućim, profinjenim nedjelovanjem. Taj oksimoron me potaknuo da promotrim sve očekivane i neočekivane dimenzije tog pojma. Apatija kao simptom, apatija kao obrambeni mehanizam, apatija kao zen i apatija kao empatični, konstruktivni element.

► Iz perspektive tvog umjetničkog i istraživačkog rada, na koji način smatraš da društvo utječe na proizvodnju apatije? Odupireš li se aktivno svojim radom takvoj proizvodnji ili vidiš ulogu svog rada u tom sistemu drugačije?

Marianna Nardini: Proizvodnju apatije možemo promotriti na više načina. Od najočitije reakcije na okruženje koje nam ne odgovara, koje je nezdravo, koje nas ne doživljava i kojemu je naše djelovanje u potpunosti nebitno, do jedne druge nijanse apatije – one konstruktivne, ono stanje koje otvara prostor rada u svrhu nekog većeg cilja od nas samih. Na neki način nam je apatija, u ovom slučaju pragmatična emocionalna odsječenost, disocijacija od vlastitih potreba u korist zajednicei vjerovanjem u specifične pojmove, omogućila prostor za većom kolaboracijom, za nesebično djelovanje koje je dovelo, u konačnici, do većih ljudskih zajednica i do svega što je oko nas sada. To mi je zanimljivo jer nas je sad klackalica dovela do drugog pola apatije, do osjećaja prava na nju kao reakciju na pretrpanost svime i na nijansiranje oko javne ponude te pretrpanosti.

► Nastavno na društveni komentar, zanima me koju ulogu u tvom radu igra epistemološki fenomen Descartesovog demona, Deusa deceptora. Na koji ga način interpretiraš u svom radu?

Marianna Nardini: Percepcija svijeta podrazumijeva filtraciju inputa iz raznih perceptivnih aparata. Sve što nas okružuje filtrira se kroz mrežu membrana, kako fizičke, tako i metafizičke. Kada razlučujemo oblikovanje tijela, seciramo ga u niz tkiva, svaki sa svojim specifičnostima. Percepcije kojima smo vođeni i koje oblikuju misaoni, posljedično materijalni svijet su oblikovane i na osnovi znanja koje smo usvojili jednako toliko i onih kojima smo se spremni otvoriti u budućnosti. Svaki fenomen i njegova percepcija zahtijeva i određeno htijenje percipiranja. U tom slučaju apatiju možemo promatrati kao membranu koja štiti i izolira, koja čuva ponekad do razine autoimunosti. Descartesov demon, kao misaona vježba, podsjeća nas na važnost preispitivanja svega što nas okružuje kako bismo došli do čistine, do istine. Descartesov demon je sveprisutna inteligentna spodoba koja se hrani našom flegmatičnošću. Prostor spoznajne praznine koji zahtjeva nepomičnost, ne u vidu meditacije i proširenja spoznaja, već u vidu izbjegavanja, u vidu plovidbe u inerciji, ne propitkivanja i zlokobne udobnosti. Ovdje se vidi analogija mehanizma funkcioniranja membrane apatije i Descartesovog demona. Apatija kao jedna sveprisutna gusta zamućena tvar, masni filter preko leće, nespoznana distorzija i nezainteresiranost za prepoznavanjem istog. Prisutnost koja ne obmanjuje, već se samokastrira, preživljavajući u dinamici nepomičnosti. Ta nepomičnost je, u ovom kontekstu, jedna od najnasilnijih dinamika. To je dinamika hoardanja, dinamika infekcija, dinamika sustava koji radi samo za sebe u nekoj larpurlartističkoj ekonomiji koja više ne služi ničemu – proizvodnja ništavila, prodaja radi prodaje, jelo bez gladi u namjerno zanemarenoj pljesnivoj prostoriji.

► Radom se dotičeš i kapitalizacije identiteta. Kako je ona misaono i vizualno raščlanjena u tvom radu?

Marianna Nardini: Kapitalizacija identiteta je pojava koja podrazumijeva potpunu slobodu izričaja i djelovanja dokle god se to zrcali u tržištu. Raščlanila sam ju koristeći smeće, primjerice svaki grob ima svoju prepoznatljivu estetiku.

► Dio izložbene koncepcije i izvedba u bazenu s prljavom vodom u kojoj najprije pereš sebe, a zatim i robu koju ponovno oblačiš na sebe. Zbog čega ti je taj performativ besmislice bio ključan u komuniciranju svog koncepta?

Marianna Nardini: Taj je čin sažeo provedeno istraživanje, radnja kojom se ništa ne postiže osim još većeg otuđenja od sebe i svijeta pod krinkom privida djelovanja. Kupanje u sluzavo prljavoj vodi je igra, pervertiranje čina koji inače izaziva smirenje i opuštanje – u ovom je kontekstu bazen svojevrsna posesivna maternica, toksična dinamika u kojoj je udobnost virus koji svakodnevno proždire i drobi na štetu zubi. Kao jedan od primjera inercije o kojoj govorim možemo usporediti na jednak način nebriga za zube i prostor osobe koja je u depresiji, ili pak odgađanje odluke ili ponavljanje radnje samo radi sigurnosti ponavljanja unatoč njenoj štetnosti ili besciljnosti – poput pušenja i poput negovorenja “ne” ili odustajanja od sebe, od vlastitog uma u svrhu hranjenja zmije koja grize vlastiti rep: potrošačko/nihilističke svakodnevice, međuljudskih i introspektivnih odnosa, prostora i tako dalje.

► Dijelom performansa bila je i zvučna produkcija. Koji je značaj zvuk imao u tvom radu?

Marianna Nardini: Zvuk tumačim kao metafizički element koji sažima sve stvari koje se ne mogu opisati i čini ih razumljivim, on povezuje sve elemente i daje im specifičnu nijansu. Kao nematerijalni medij posebno mi je drag jer me uvijek iznova podsjeća na propitkivanje materijalnog stvaranja: treba li u dobi prezagušenoj objektima i transakcijama stvarati nove predmete? Na analogan način vidim i pojavu performansa – efemernost tih medija mi se ukazuje kao radikalnom i iskrenom, koliko god je moguće pročišćena od svega osim izvornog čina i doživljaja.

► Kao jedan od motiva na izložbi koristiš smeće usputno pronađeno na Mirogoju kao ready-made radove. Zbog čega si se kreativno odlučila na izlaganje tog smeća kao dio konceptualnog slijeda tvog rada?

Marianna Nardini: Smeće sam odlučila iskoristiti kao pomalo humorističan element koji simbolizira odnos koji imamo naspram trenutne ekonomske situacije. Čini mi se da je ipak akceleracionistička teorija prilično realistična, svjedočimo joj pogotovo posljednjih nekoliko godina do smiješnih razina. Naime, to smeće, ostatak „ritualne prakse“ narodnog običaja Svih svetih, odabrala sam kao simbol djelomično razumljive inercije kojom sudjelujemo u ekonomskom sustavu. Iako je propaganda kupovne kulture vrlo uspješna i uhodana, kupovanje i kupovna moć pojedinca je toliko komodificirana da je vrlo jednostavno upasti u njen zagrljaj: jeftina dobra je, zbog organizacije tržišta, još jeftinije za proizvoditi i za kupiti, uz nonšalantnost uz pomoć koje možemo izvesti transakcije, na primjer kupovanje jednim klikom, aplikacije i web stranice za kupnju sa suludo niskim cijenama i još luđim pričama proizvodnje i nabavke proizvoda. Primijetila sam da su ove godine svi grobovi bili zaista predivno bogato ukrašeni, svaki sa svojom estetikom i lijepo aranžiranim kompozicijama koje u konačnici hrane estetiku u kojoj sve završava kako bi ponovno započeo: u groteski, u prljavštini, u zaboravu, na hrpi. Taj nesvjesni čin kupovanja hrpu lampiona mi je zabavan u vidu dinamike inercije, u vidu “mnogo vike ni za što”, u vidu praznog overworkanja, poštivanja konvencija i u momentu kada se više ništa ne osjeća osim ljubavi i sigurnosti navike.

► U svom artist statementu napomenula si da je dio istraživačkog procesa bila i psihoanaliza. Na koji način su ti teorije i stečena znanja iz psihologije pomogla u promišljanju i realiziranju rada?

Marianna Nardini: Kroz proučavanje zaista svakakvih izvora znanja na temi (literatura, dokumentarci i pojedinačna iskustva), pojasnila mi se dinamika inercije i kako se ona očituje kroz različite psihološke pojave koje zbog principa odnosa mikro-makro svijeta, odnosno “kako na nebu tako i na zemlji”, ukazuju na šire duševno stanje. Posebno sam se na početku istraživanja fokusirala na pojavama disocijacije, depersonalizacije i apatije, posljedično na nesvijest vlastitog problema kao simptom u deluzionalni i psihoznim poremećajima i u konačnici na sve posljedice suštinskog nemara prema sebi – poput depresije i hoardanja kao neki ultimativni primjer toga. To su prilično očiti mehanizmi koji se često suptilno očituju, no kada se gleda šira slika, postanu vrlo monumentalne lavine činjenja ničega. Na jednak se način očituje odnos prema ekonomskom dijelu našeg svijeta.

► Kako promišljaš vlastitu ulogu umjetnice u apatičnom, distopijskom i kapitalističkom društvu sada nakon što si se na rezidenciji intenzivno bavila ovom temom? Je li se što promijenilo u tvom poimanju svoje uloge prije i poslije programa?

Marianna Nardini: Mislim da je moja uloga, iako još kržljava i u razvoju, svakako javna. Mislim da je važno promisliti sve aspekte komunikacije i vidjeti kako ih provesti u trenutačnom kontekstu. Mislim da je također važno vidjeti kako stvoriti drugačiji kontekst i otvoriti prostor. Ono što u svakom slučaju vjerujem da ostaje nepromijenjeno u mojoj ulozi je da sam prvenstveno u ulozi osobe koja postavlja pitanja i znatiželjno traga za odgovorima, odnosno ponovno za novim pitanjima.

► Postoje li neki dijelovi tvog istraživačkog i umjetničkog rada koje si odlučila namjerno urediti ili izbaciti? Planiraš li se ovom temom još i u budućnosti baviti?

Marianna Nardini: Svakako se planiram još baviti ovom temom gledajući je iz drugih kutova. Ono što sam odlučila zadržati za drugu izložbu je svakako tumačenje jezika kao vrlo važnog stvoritelja svijeta i misli. Ta je tema, iako suštinski povezana sa svime izrečenim, preširoka da ne bi imala vlastiti prostor pa sam se odlučila time baviti u skoroj budućnosti.