Jelena Bando akademska je slikarica koja je 2012. godine diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Osim školovanja u Zagrebu, pohađala je studijske programe i djelovala u Kubertonu, Wurzburgu, Berlinu, Leipzigu i Parizu. Do danas je izlagala na 18 samostalnih izložbi u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Švedskoj i Francuskoj te 35 grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Osvojila je do sada dvije važne nagrade za crtanje i grafiku – Galerija SKC, Beograd i XV Bijenale crteža, Beograd. Godine 2013. pokrenula je uspješan projekt 36 Mountains, o kojem smo na Vizkulturi niz puta pisali.
Jelena Bando umjetnica je koja u svojim apstrakcijama na zanimljiv način sjedinjuje proces, stanje i kontekst. Rezultat takvih sinteza u specifične prostorne konkretizacije jest sinkronizacija onoga što bi Edward T. Hall nazvao osobnim, socijalnim i javnim prostorima, i Marcovih Augéovih mjesta i nemjesta – bilo da se radi o reprezentaciji emocionalnog stanja ili kolektivnih identiteta, prostorne komponente česte su osnovice Jeleninih kompozicija koje simbolični elementi otvaraju temporalnom ritmu prolaznosti i trajnosti.
Razgovor s Jelenom koji možete pročitati u nastavku odvio se tijekom uzbudljive prekretnice u životu umjetnice, stoga se ovim putem želim zahvaliti Jeleni na vremenu i volji za provedbu istog i od srca joj čestitati na obiteljskoj prȋnovi.
► Tvoje apstrakcije su na zanimljiv i dinamičan način dovršene simboličnim elementima koji se otvaraju interpretaciji i privlače fokus promatrača. Koji je bio presudni trenutak u tome da prisvojiš ovu estetiku i koliko ti je trebalo da razviješ vlastiti jezik izraza?
Jelena Bando: Zadnjih godinu i pol dana radim na istraživanju interijera i eksterijera zagrebačke Vlaške ulice, odnosno na neki način bilježim memoare te ulice. U Vlaškoj mi se nalazi atelje, svakodnevno prolazim tom ulicom pa sam ju jednim dijelom cijelu doživjela kao svojevrsni radni prostor. Ideja serije je prikazati stvarni život ulice, odnosno njezine stanovnike, prošlost i trenutno stanje. Pa tako istražujem povijest pojedinih zgrada te u završnoj fazi procesa upoznajem ljude koji me puštaju u svoje stanove, razgovaram s njima… Finalni zapis na slici je upravo njihov interijer isprepleten s pričama i anegdotama njihovih života u tom prostoru. Prikaze interijera kombiniram s vanjštinom zgrade u kojoj se određeni stanovi nalaze. Tako dolazim do određenih simboličnih elemenata, koji finalno izgledaju poput kolaža i na jedan način definiraju slike te im daju upravo taj element apstrakcije. Rekla bih da je ovo na čemu trenutno radim definitivno najdalji vizualni iskorak u apstrakciju, iako se opet bavim prostorom. Pokušavam razvijati svaku seriju na način da uvijek odem korak dalje iz svog dotadašnjeg rukopisa pa mi je i teško reći koliko mi je trebalo da razvijem svoj jezik, jer smatram da ga još uvijek razvijam.
► Najčešće se koristiš slikarskim tehnikama i crtežom. Na temelju čega donosiš odluke kojom ćeš tehnikom realizirati koju ideju i kako znaš da je određeni rad dovršen?
Jelena Bando: Rekla bih da se te dvije tehnike nadopunjuju te ih i u samom procesu ne odvajam, odnosno nemam jasan stav zašto za određene radove biram slikarske tehnike, a za određene crtačke. Vrlo često je jedna tehnika odmor od druge ili rješenje kada nisam sigurna kako bi nešto tehnički riješila, odnosno dovršila. Kako u svom radu u većini slučajeva ne koristim skice, osim ako se ne radi o muralu koji ju zahtjeva, prepuštam se vlastitom osjećaju što se tiče odluke kada je rad gotov. Također vrlo često uzmem i odmor od određenih radova, te im se vratim kroz određeno vrijeme.
► Konceptualna pozadina tvojih apstrakcija često je temeljito razložena u predgovorima tvojih izložbi. Kako se koristiš literaturom i na koji način rukuješ s referencama?
Jelena Bando: Tu nema nekih jasnih pravila, referenca mi je sve, od knjige, filma, putovanja, dobre izložbe, smislenog razgovora. Nakon toga istražujem i biram najbolje putove da neku ideju povežem u smislenu cjelinu kroz raznu literaturu. Često je taj proces konfuzan, tako da u određenoj fazi sve to izložim prijateljici i kustosici Lei Vene, s kojom surađujem na gotovo svakoj izložbi. Lea je dio kustoskog tima Organ Vida, te je dugo radila kao kustosica galerije Miroslav Kraljević. Ona je zaslužna za određena propitivanja i usmjeravanja te se određeni koncepti razviju najčešće kroz razgovore sa Leom. Prati me kroz cijelu karijeru, kontinuirano se međusobno razvijamo i njoj je uvijek jasno zašto baš sada određena tehnika ili tema.
► Tvoje serije radova The Other i The Proper Space preispituju historijsko razumijevanje Drugih i socijalni identitet kao relacijski identitet određen odnosom prema sebi i drugima. U radovima iz serije The Proper Space, Drugi su premješteni iz imaginarnih okoliša u radovima iz serije The Other u stvarni pejzaž interijera tvojih životnih prostora. Čini mi se da takav tip simboličnog poistovjećivanja s Drugim na kritičan način preslikava univerzalizam globalne kulture modernog doba. Kako si iskusila te susrete s Drugima i možeš li definirati neke točke prožimanja dotičnih kultura – europske, hrvatske, francuske, njemačke, latino-američke itd.?
Jelena Bando: Drugi su tema koja se kroz povijest prožimala kroz radove niza umjetnika, u mom slučaju je bila inspirirana kulturom imigranata s otoka Guadalupe, mojih prijatelja koje sam upoznala u Parizu i uglavnom se družila s njima. Njihov položaj u francuskom društvu, u kojemu su rođeni i čiji jezik pričaju, a toliko su odvojeni od tog istog društva, je nešto što mi je bilo i fascinantno i strašno za spoznati. Kasnije se migrantskom krizom ta tema i kod nas aktualizirala, a danas dolaskom stranih radnika i preslikala, pa mi je sve puno jasnije. Do sada je ta priča o različitosti, komunikaciji među različitim kulturama bila nešto daleko i samo na papiru, a danas smo svi na testu. Imamo li snage biti bolji ljudi, prihvaćati a ne osjećati se ugroženima, imati više povjerenja, a ne osjećati strah, pitanja su koja će odrediti našu budućnost jer će to biti najizazovnija pitanja koja su ispred nas, uz klimatske promjene naravno.
► Recentno smo svjedoci kako svakodnevica može biti zaustavljena na kolosalan način. Rekao bih da smo se kolektivno za vrijeme pandemije ponovno počeli fokusirati na jednostavnije zahtjeve života te se dogodio svojevrstan zaokret ka jednostavnim i pristupačnim zadovoljstvima, hobijima i posvećenosti obitelji i najbližima. Nice to Meet You serija je portreta tvojih prijatelja koji apstrahiraju njihova emocionalna stanja i zabrinutosti, ali prikazuje i vašu bliskost i povezanost. Što si za to vrijeme preporučene izolacije i socijalnog distanciranja otkrila o međuljudskim odnosima, a što si naučila o sebi?
Jelena Bando: Nice to Meet You je serija koju sam započela prije pandemije te se ni na koji način ne referira na nju samu, već se tematski poklopila kada sam ju predstavila u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2020. Protagonisti serije su moji prijatelji koji bi me redovito posjećivali u starom ateljeu u Preradovićevoj ulici, a ono što sam zabilježila su njihova emotivna stanja. Jasno, ako gledate to kroz kontekst kada su radovi bili predstavljeni povezat ćete vrlo lako sa situacijom oko pandemije i izolacije, no sam kontekst se nalazi u tome koliko smo često skloni skrivati i negirati vlastita emocionalna stanja, koja naravno nisu nužno loša, što je bilo zanimljivo za otkriti, koliko često i ona pozitivna zanemarujemo da ne povrijedimo ili uvrijedimo drugoga.
Vrijeme pandemije je bilo izvrsna prilika da kolektivno naučimo više, prvenstveno o sebi, a onda i o onome što je stvarno bitno za današnje čovječanstvo, a to je međusobno pomaganje i osjećaj za drugoga. Pitanje je koliko smo u tome uspjeli i jesmo li iz svega izašli kao bolji ili lošiji ljudi. Sa sigurnošću mogu reći da smo izašli nesigurniji, ranjiviji i podijeljeniji.
► Escape of Wild Animals in The City mural je koji si izvela 2018. u jednom od ulaza Bloka Bužanova, projekta arhitektonskog Studia 3LHD. Vizija Bloka Bužanova jest povišeni ekološki standard i ljudsko iskustvo stanovanja, prvenstveno principima ‘zelene gradnje’. Elementi divovske flore i divlje faune u tvom radu predstavljaju gestu ublažavanja pritiska na prirodu unutar urbane sredine. Da se dijelom nadovežem na prijašnje pitanje, čini li ti se da se u sve više aspekata života postepeno vraćamo primitivnom kao odgovor na neodrživost ili razočaranost postmodernom?
Jelena Bando: Projekt je izveden u suradnji s renomiranim arhitektonskim uredom 3LHD i VMD Grupom. Njihova želja je bila muralima u ulaznim prostorima dodatno doprinijeti posebnom doživljaju stanovanja, a „svijetlo i zeleno“ bile su im glavne misli u realizaciji bloka Bužanova. To je bio jedan od prvih komercijalnih murala koji sam napravila i iznimno mi je drago da je to bilo u suradnji s navedenim partnerima. Nakon toga sam sve više počela razmišljati o velikim formatima, što se i kasnije reflektiralo na nizu samostalnih izložbi. A što se tiče povratka primitivnom, nisam sigurna koliko je to stvarno moguće, ali i potrebno. Nedavno sam pročitala intervju njemačke novinarke Urlike Herrmann koja kaže da se ne moramo vratiti na predindustrijsko razdoblje kako bismo postigli klimatsku neutralnost, odnosno da bismo to mogli i kada bi gospodarstva bogatih zemalja bila upola manja nego danas, a da bismo bili jednako sretni i zadovoljni, s čim se slažem. S druge strane, svjedoci smo tehnološkim promjenama koje, posebno kroz društvene mreže, zaglušuju naše osjećaje i remete pažnju. Vjerojatno ćemo svi morati uskoro na neki detox, potražiti neku pravu mjeru i ravnotežu, a pitanje je koliko ćemo u tomu uspijevati.
► Osobno mi se možda najviše svidio tvoj kolaž Jezero koji tematizira zagrebački javni prostor. Osim toga, gotovo cijeli tvoj portfolio dotiče se nekog tipa prostora – bilo osobnog prostora, prirodnog prostora, plemenskih teritorija ili urbanih prostora. Koja se intencija nalazi iza izrade kolaža Jezero i koliko si i na koji način povezana sa Zagrebom, a koliko s Parizom ili Berlinom u kojima si duže vrijeme boravila?
Jelena Bando: Grafika je nastala u tehnici sitotiska, kao dio izložbe Novo nasljeđe, čiji je cilj bio razvijati dijalog o gradu. Umjetnici su bili pozvani stvoriti pojedinačni rad u kojem se samostalno osvrću na elemente i odrednice koje za njih Zagreb čine gradom koji cijene. Uz mene su još izlagali Ivan Prerad, Maja Marković, Damir Sobota, Marko Tadić, Apolonija Lučić, Pavle Pavlović i Ana Kovačić. Projekt je temeljen na subjektivnom sagledavanju grada kroz uspomene, inspiracije, mjesta, vremenske periode, ljude, situacije, vizije i slično. Tako da rad Jezero predstavlja svojevrsnu vizualnu i emocionalnu uspomenu na moje djetinjstvo koje sam provela na Jarunu, Što se tiče boravka u Berlinu i Parizu, on je trajao ukupno četiri godine, te bi ih vjerojatno sada u tridesetima iskoristila drugačije nego što sam u svojim dvadesetima. Povezanost postoji sada najviše kroz uspomene, no kako često odlazim u oba grada radi sadržaja koji nude, vidim jasnu promjenu, posebno nakon pandemije. Ono što meni najviše fali su ljudi s kojima sam tada tamo boravila.
► Serija radova By The Bay nastali su kao reakcija na doživljeno razočaranje putovanjem u Vijetnam zbog prekomjerne turistifikacije zaljeva Ha Long. Koliko smatraš da su Jadransko more i obala blizu ili daleko zaljeva Ha Long?
Jelena Bando: Cjelokupno putovanje u Vijetnam je bilo predivno iskustvo i možda moje najljepše putovanje, tako da ne bih rekla da sam bila razočarana. Ono što se u biti dogodilo na tom izletu u zaljev Ha Long je susret s iznimnom ljepotom, ali i tužnom realnošću prekomjernog turizma. Dogodio se i uvid u sustav u kojem živimo kroz primjer tog zaljeva koji se turistički maksimalno eksploatira i jasno ti je da to ne može ići beskonačno. Jednako kao što u ovom kapitalističkom sustavu živimo na kredit budućih generacija trošeći njihove resurse. Na našoj obali to možda nije u toj mjeri još očito, ali idemo u tom smjeru, definitivno stvaramo monokulturu koja jede prostor od kojeg živi i sječe granu na kojoj sjedi.
► Danas, kao međunarodno afirmirana umjetnica i čelno ime iza festivala 36 Mountains, uspijevaš živiti od svog umjetničkog djelovanja. Što bi naglasila kao najvažniji savjet za mlade umjetnike u Hrvatskoj te na koje bi se sve načine trebalo razvijati lokalno i regionalno tržište umjetnina i tko bi trebao predvoditi te procese?
Jelena Bando: Teško je drugima dijeliti savjete, svi imamo drugačiji put. Dok sam radila na ALU shvatila sam koliko ima izvrsnih mladih ljudi i vodila sam se time da studentima naglasim autentičan rad kao nešto bez čega se ne može. Tako da bih istaknula rad kao jedini univerzalni savjet za sve. Čini mi se da je njima danas nešto lakše nego mojoj generaciji u samim počecima. Tu su društvene mreže, stasale su neke nove platforme na kojima se mladi umjetnici mogu predstaviti, kao i generacije mlađih kolekcionara koji razvijaju senzibilitet za suvremenu umjetnost. Jako je bitno da se otvaraju i novi galerijski prostori, kao što je primjerice Trotoar, galerija koja donosi kvalitetan program i umjetnike koje nismo imali prilike često vidjeti u Zagrebu.
► Koliko vremena provodiš u ateljeu u kojem trenutno radiš i koje su prostorne karakteristike ateljea koje smatraš najvažnijima za kvalitetan rad? Postoji li nešto što bi htjela promijeniti u svom ateljeu?
Jelena Bando: U atelje idem radnim danom, ponekad subotom, od devet do pet, dosta štreberski. Najdraža su mi jutra, odnosno volim započeti raditi čim dođem u atelje i te prve sate iskoristiti za rad. Oko 17h moja pasica Bistra već postane nervozna, pa lagano krećemo u šetnju i prema doma, kao što ujutro obavimo šetnju prema ateljeu. Na pauze idemo također zajedno. 🙂
Trebalo mi je dosta vremena da dođem u situaciju da imam vlastiti prostor za rad u kojemu mogu stvoriti svoju intimnu atmosferu, pa mi je to u ovoj fazi umjetničkog rada bilo najbitnije, a sve ostalo su nijanse i individualne preferencije. Meni osobno je bilo bitno da imam visoke stropove, dva velika zida, dobru rasvjetu i mir. Obzirom da je riječ o uličnom prostoru taj galerijski prednji prostor je na neki način uvertira u atelje i prostor u kojem ću i dalje ostvarivati zanimljive suradnje s bliskim umjetnicima. Zadnja takva je bila s Martinom Grlić u listopadu 2023. (link)
► Na čemu trenutno radiš?
Jelena Bando: Obzirom da na ova pitanja odgovaram iz bolnice Sv. Duh gdje čekam dan poroda svoga sina, uzet ću si vrijeme za sve novo što me u životu čeka. Ali veselim se jeseni i razvoju suradnje s Nomadom, tako da je u planu sudjelovanje na Nomad Arts Weekend Experience u Rovinju, te predstavljanja u Zagrebu i Beču.
razgovarao: Zvonimir Duka (sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pronađite ovdje)
zahvaljujemo Jeleni Bando na ustupljenim vizualnim materijalima dokumentacije njezinih radova
fotografije portreta i ateljea: Maja Bosnić (Bosnić+Dorotić)
urednik projekta: Ivan Dorotić
više o radovima Jelene Bando potražite na jelenabando.com i instagram.com/jelena_bando
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
