Umjetnica Maja Marković od 30. lipnja u zagrebačkoj Galeriji Bernardo Bernardi prezentirat će novu izložbu radova nastalih u sklopu istraživanja na otoku Korčuli, a koje je sprovela na poziv i u suradnji s udrugom siva) (zona. Osnivači udruge te kustosi izložbe, Sonja Leboš i Darko Fritz, u svom tekstu navode: (…) U postavu izložbe “Zaostatak interijera” koja je proizašla iz njenog vizualnog istraživanja zatečenog stanja Bernardijevih korčulanskih eksterijera i interijera, Maji Marković Galerija Bernardo Bernardi služi kao svojevrsni ready-made, obzirom da je smještena u zgradi RANS “Moša Pijade” za koju je Bernardi oblikovao ikonički interijer i opremu (1957-1961). Postojeći mobilijar tako dobiva novu upotrebnu, prostornu i značenjsku konfiguraciju u kojoj su korištene i krhotine posuđa koje je umjetnica pronalazila u zapuštenim dijelovima Bernardijevih korčulanskih objekata. Centralni dio instalacije su ispisi fotografija koji su transformirani u trodimenzionalne oblike, čime je originalno fotografsko kadriranje prevedeno u skulpturalni medij. Intermedijalna instalacija Maje Marković otvara ne samo novi pogled na ostavštinu Bernarda Bernardija, već i na složenost ljudsko-prostornih odnosa unutar uslužne industrije turizma, koja se upravo u ovo post-pandemijsko doba rekonfigurira na načine koje tek trebamo pojmiti.
Za našu rubriku Savjet pita nastao je još jedan vrijedan dokument-intervju, za koji pitanja priređuje član/ica savjeta Galerije Bernardo Bernardi. Čitajte u dijalogu — Mašu Milovac i Maju Marković.
*Maja Marković / foto: Marko Ercegović
Maša Milovac: Tvoj rezidencijalni boravak na otoku Korčuli, u organizaciji udruge siva) (zona, pod vodstvom Sonje Leboš i Darka Fritza, u sklopu kojeg si se bavila umjetničkim istraživanjem Bernardijeve važne arhitekonske realizacije, Hotelom Park, urodio je izložbom u “Bernardiju”. siva) (zona svojim kulturno-umjetničkim projektima dovodi u pitanje neodržive oblike turizma zastupljene na ovim područjima te se kritički postavlja spram uništavanja i zanemarivanja kulturne baštine. Kako tvoj projekt, koji nam donosiš u galeriju, odgovara na tu temu i što misliš o odnosu institucija i društva općenito prema dizajnerskoj i arhitektonskoj modernističkoj ostavštini? Je li on podjednako nezahvalan na jednom jadranskom otoku, kao i u glavnom gradu?
Maja Marković: Rezidencijalni boravak na otoku Korčuli u organizaciji udruge siva) (zona, na poziv osnivača i članova udruge Sonje Leboš i Darka Fritz,a zapravo je svojevrsna dvotjedna šetnja interijerima i eksterijerima Hotela Marko Polo, Hotela Liburnia i posebno Hotela Park, koji je jedini u svom izvornom stanju, ali ne i u punoj funkciji. Hotel Park je prema informacijama predviđen za rušenje, a nalazi se između Hotela Marko Polo i Hotela Liburnia. Na neki način još je uvijek izvorna Bernardijeva poveznica između dvaju spomenuta preuređena hotela, koja su obnovom izgubila originalno uređen interijer, kakav je zamislio i projektirao arhitekt i dizajner Bernardo Bernardi, inače porijeklom Korčulanin. Svakodnevnim prolaskom kroz Hotel Park, zalazila sam u dijelove hotela koji nisu u funkciji i poprilično su zapušteni. Snimajući zatečena stanja hotela Park; od napuštenog restorana, velike blagovaonice, kuhinje i zalaženjem sve dublje u prostor koji me koreografski usmjeravao, otkrivala sam nove/stare putanje kroz prostor hotela, koji se izvana čini vrlo skroman i diskretno uklopljen u pejzaž. Prolazeći interijerom kroz mračne hodnike otkrivam još jednu etažu ispod restorana iz kojeg se pruža pogled na more. U hodnicima i prostorijama nailazim na odbačeni Bernardijev mobilijar (stolice, stolove, ormariće…) čije stanje bilježim (istraživanje je naknadno objavljeno na stranicama udruge siva) (zona, gdje se može vidjeti serija fotografija nastalih tijekom rezidencije).
Od prikupljenog foto materijala i pronađenih krhotina posuđa koji sam ponijela s Korčule u Zagreb, i zatim ponovo poput izmještenog arheološkog izloška unijela u prostor Galerije Bernardo Bernardi, koju vodi umjetnica Ana Mušćet, i u prostor Pučkog otvorenog učilišta Zagreb (za čiji je cjelokupan dizajn interijera zaslužan upravo Bernardo Bernardi). Izložba koju pripremam, uz kustosku podršku Sonje Leboš i Darka Fritza temelji se na ambijentalnoj sintezi i uključuje Bernardijev namještaj kao (all)ready-made, dok od snimljenih fotografija izvodim seriju foto-objekata koji mogu poslužiti kao svojevrsni model stvarnosti. Naziv izložbe Zaostatak interijera koji na semantičkoj i interpretacijskoj razini označava ono što je ostalo neobavljeno, ono nenapravljeno, a što je predviđeno, kao zaostatak u kretanju i vremenu, nečeg bez napretka u shvaćanju i načinu života. Mislim da se tu već moguće naslućuje odgovor na kolektivnu neosviještenost o interpretaciji i vrednovanju dizajnerske i arhitektonske ostavštine modernizma.
*Prikupljene krhotine s Korčule / foto: Maja Marković
*Rad Maje Marković u Galeriji Bernardo Bernardi / foto: Marko Ercegović
Maša Milovac: Tvoj umjetnički postupak nerijetko te vodi u dublje istraživanje neke situacije, medija, forme i materijala, kulturnog naslijeđa te identiteta. Uz to, često propituješ pojmove koji označuju različite prostore, poput prostora izlaganja (galerija, muzeja) ili prostora bivanja (kuće, doma). Nakon toga ili, bolje rečeno iz prikupljenog materijala, poput Exatovaca, s kojima dijeliš avangardnu ideju o sintezi svih umjetnosti, stvaraš novi rad, koji je možda nastao u odnosu na neko specifično mjesto (site specific) i kontekst, ali koji se uvijek može prevesti i prilagoditi nekom novom prostoru (izlaganja). Zanima me postoji li neko mjesto koje još nisi, a rado bi ga istražila? Neko tvoje utopijsko mjesto?
Maja Marković: Koncept prostora u najširem shvaćanju je i dalje moja preokupacija i dilema. Posljednjih sam nekoliko godina imala priliku istraživati građe i radove arhitekata i umjetnika Exatovaca (2018. boravila sam kratko vrijeme u kući Vjenceslava Richtera na Vrhovcu, što je rezultiralo izložbom pod nazivom Gradilište forme, radeći s kustosicama Jasnom Jakšić i Vesnom Meštrić iz Muzeja suvremene umjetnosti), njihovih razmišljanja, kao i njihovih utopijskih ideja koje bi se zatim oblikovale i bilježile u fragmentirane prostorne asemblaže koji postavljaju granice prostora u već zadanom prostoru, a istovremeno stvaraju dojam prirodne bezgraničnosti, raspršenosti i razgranatosti prostora izvan zadanog okvira prostora (galerije, muzeja, kuće, doma…). Trenutno me intrigira upravo spomenuti prostor i arhitektura zvuka, i njegova utopija kroz sinestetski doživljaj ili bez njega, pa bih onda mogla slobodno reći da je to zasad moje novo neistraženo utopijsko mjesto. Izuzetno mi je zanimljiva ta nedokazivost potisnutog i neprikazanog, što se nadovezuje na moj dosadašnji rad u kojem, koristeći ideju sinteze svih umjetnosti (EXAT51) kao poligon eksperimentiranja i testiranja koncepcije prostora, bilo da se radi o prostoru papira, knjige, mentalnom prostoru ili pak nekom zamišljenom neutralnom prostoru zvuka. Isti može evocirati viziju, emociju, stanje, a utemeljen je upravo na onome neizrečenom, ostavljenom u svojoj nejasnoći i pretpostavci, a opet je u nastojanju traganja za sadržajem i načelom (ne)određenog sustava u vlastitom angažmanu i angažmanu publike.
*Maja Marković, “Gradilište forme”, Zbirka Richter / foto: Ana Opalić
*Maja Marković, “Gradilište forme”, Zbirka Richter / foto: Ana Opalić
*Kolažirani uzorci papira iz 1980-ih, ready-made, “Gradiliste forme”, Zbirka Richter / foto: Ana Opalić
Maša Milovac: Finalni rad prezentiraš često u različitim materijalima, većinom su to jednostavni, čak i jednokratni materijali poput drvenih letvica, metalnog lima, papira, ljepenke, platna. Sjećam se jedne tvoje instalacije u Francuskom paviljonu (Coupé International’s VOL Three; kustosi Michael Strasser i Vanja Žanko) u sklopu koje si uz papirnatu intervenciju na drvenoj strukturi, izložila i nekoliko ready-madeova, kompleta uzoraka papira, predmeta koje dizajneri gotovo svakodnevno koriste kako bi izabrali odgovarajuću gramaturu papira za tisak. Što ti je važno u ponašanju materijala te na koji način ti je prihvatljivo izložiti neki gotovi predmet? Je li uvijek potrebna tvoja intervencija?
Maja Marković: Materijal koji koristim u prezentaciji radova ima krucijalnu ulogu i na formalnoj i na simboličkoj razini. S obzirom da se gotovo uvijek referiram na rječnik arhitekture kao polazišne točke razmišljanja o nacrtima, projektiranju, konstrukciji, iskapanju terena, gradnji… U tom kontekstu razmišljam i o pojmovima koji u sebi imaju simbolički, ali ponekad i politički naboj – posjedovanju, vlasništvu nad terenom, pripadanju, usidrenosti, izmicanju tepiha pod nogama, gubitku doma, pravo na stanovanje… U izvedenim prostornim instalacijama suprotstavljam krhkost i trošnost materijala koji koristim naspram statike i stabilnosti arhitekture koju treba zadovoljiti pri gradnji. Koristim materijal koji je podložan propadanju i osjetljiv na atmosferske prilike (vjetar, kiša, sunce, vlaga, itd.), kao i one mikroklimatske promjene u prostorima u kojima ih postavljam. U tim izvedenim strukturama i konstrukcijama dolazi do izostanka čvrstoće i mogućnosti daljnjeg održavanja i očuvanja. Instalacija u Francuskom paviljonu nosi naziv Uzorak prostora iz kojeg se može iščitati upravo takva sudbina tih privremenih, brzo sklepanih drvenih konstrukcija i papira koji labavo vise na tim privremenim konstruktima. Minimalistička forma u svrhu je predstavljanja materijala samog i njegove uporabne dvojakosti. Sve više mi je prihvatljivo uključivanje ready-made objekata u svoj rad. Ponekad su to uvezani uzorci papira različitih gramatura koji više ne služe kao podloga crtežu već su ravnopravni izložbeni objekti sa ili bez moje intervencije, pronađeni ostaci popločenja, prefabricirani materijali, efemerna građa, ali i privatni namještaj. Na izložbi Gradilište forme u kući Nade i Vjenceslava Richtera izložila sam, kao dio prostorne instalacije, vlastiti dvosjed proizveden 60-ih godina u nekadašnjoj osječkoj tvornici namještaja “Ivo Marinković”. Unesenom dvosjedu dokidam namijenjenu funkciju sjedenja, prosipajući po njemu raznobojni pijesak i na taj pješčani reljef postavljam otvorenu bilježnicu s grafičkim elementima i uzorcima pločica. Takvim postupcima uspostavljam odnos privatnog i javnog, korištenog i novonastalog, intimnog i otkrivenog, mijenjajući pritom kontekst iz kojeg su preuzeti i naglašavajući moguća nova rješenja, i interpretacije njihove uloge u postavu rada.
*Rad Maje Marković na izložbi “Prostor izlaganja” u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik / foto: Maja Marković
*Maja Marković, Nina Kurtela, Natalija Škalić i Rozana Vojvoda na izložbi “Prostor izlaganja” u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik
Maša Milovac: Nedavno si s još dvije kolegice, Natalijom Škalić i Ninom Kurtelom izlagala u Dubrovniku. Veseli me vidjeti grupne izložbe žena umjetnica. Kakvo je tvoje iskustvo iz pozicije umjetnice u hrvatskom društvu, na našoj umjetničkoj sceni? Možeš li reći nešto o ponašanju umjetničkih institucija spram umjetnica? Jesu li pozicije, pa onda i mogućnosti muškaraca i žena u svijetu umjetnosti zaista jednake?
Maja Marković: Drago mi je da si postavila ovo pitanje koje je nekom ludošću još uvijek aktualno i traži odgovore. Kad nas je viša kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik, Rozana Vojvoda, pozvala da zajedno napravimo izložbu bila sam presretna ne samo radi samog izlaganja, već upravo zbog toga što smo dobile priliku zajedno izlagati sad već kao afirmirane umjetnice, generacijski povezane još od školskih i studentskih dana (tada je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na Nastavničkom odsjeku bilo više studentica nego studenata, no mentorica manje u odnosu na mentore). Mislim da sve tri imamo jasan stav o tom pitanju! U našem, hrvatskom kontekstu mi se čini da su u umjetničkim praksama donekle podjednako zastupljene i žene i muškarci iz razloga jer je scena vrlo skučena pa svi uspijevamo dobiti prilike za rad i djelovanje. Problem je još uvijek honoriranje umjetnica i umjetnika za njihov rad, što se ipak posljednjih godina mijenja (no još uvijek je riječ o simboličnim iznosima), pa smo često ako ne i stalno u zoni prekarijata. Na svjetskoj razini mislim da ipak (prema istraživanjima) mogućnosti i prilike nisu podjednake za žene i muškarce. Mene izuzetno veseli rad na projektu koji opet uključuje žene i usmjeren je na istraživanje rada i djelovanja iznimne žene i arhitektice — Zoji Dumengjić, jedne od prvih ruskih studentica tadašnjeg Arhitektonskog odjela Tehničke visoke škole u Zagrebu, a čiji je rad ostao nepoznat široj javnosti. Arhitektica Zoja Dumengjić se, između ostalog, specijalizirala za projektiranje zdravstvenih ustanova i bolnica, posebno onih za liječenje tuberkuloze. Zanimljivo je da baš u ovo pandemijsko vrijeme imamo priliku kroz njezin opus revidirati što bi to bila prava njega i skrb, kao i Zojinu ideju o humanijoj arhitekturi zdravlja koju obogaćuje psihosocijalnom komponentom… više na linku u tekstu Sonje Leboš. U projektu pod nazivom Retropolis-njega i skrb pod stručnim mentorstvom Sonje Leboš, surađujem s još dvjema afirmiranim mladim umjetnicama iz ženskog kolektiva Ljubavnice, Stellom Leboš i Luanom Lojić.Rezultate istraživanja planiramo prezentirati na jesen ove godine, u galeriji Modulor. Rad na prikupljenom materijalu o Zoji, njezinom radu i životu prikazat ću u formi ručno otisnutog i nacrtanog primjerka časopisa (EA 1/1 s obzirom da je dio istraživanja usmjeren i na proučavanje radničke štampe, posebno časopisa Ženski svijet koji je izlazio od 1939. do 1941.) koristeći cut-up tehniku nasumičnog izvlačenja dijelova teksta iz knjiga i časopisa…. Nepravedno je i začudno koliko je još umjetnica, arhitektica, dizajnerica, redateljica i ostalih žena koje su bile iznimne u svojoj struci i načinu života ostalo nevalorizirano i takoreći behind the scene.
*Predložak za časopis Zoja
Maša Milovac: Kada smo započele razgovor, komentirale smo kako smo pod dojmom da je tvoj rad već poprilično poznat ovoj specifičnoj publici te kako ćemo se morati dosta potruditi da o tebi otkrijemo nešto novo (uz smijeh, naravno). I zaista, dosta tekstova i razgovora na koje nailazim često su vođeni sličnim pitanjima. U nadi da ćemo ovim razgovorom reći nešto novo, možeš li nam otkriti neki skriveni talent (pritom znamo da radiš fantastičan kruh) ili najaviti neki novi projekt? Spremaš li nešto nakon izložbe u Galeriji Bernardo Bernardi?
Maja Marković: Tijekom prošle godine, uz potporu Ministarstva kulture, započela sam umjetničko istraživanje neurološkog fenomena sinestezije (ujedinjenje osjetila) kroz neuro-psihološki, sociološki, antropološki aspekt kao i moguću primjenu sinestetskih doživljaja na umjetničko djelovanje i vlastiti izričaj. Proučavanje osjetilne prevage vizualnoga nad slušnim, prvenstveno kroz reverzibilno promatranje i slušanje kao proces istraživanja otvara mi mogućnosti eksperimentiranja u različitim medijima. Pritom ostajem u maniri avangardnih ideja s početka 20. stoljeća, koje se zatim mogu prikazati u formalnoj ili narativnoj strukturi, kao i u značenjskom i sadržajnom prelasku jednog medija u drugi i obratno (crtež u zvuk, zvuk u grafiku, objekt, nacrt, itd.) Naime, kroz svoj interes za prostor, bilo da se radi o fizički omeđenom i artikuliranom prostoru, tako i onom apstraktnom, neomeđenom, nestalnom, promjenjivom prostoru koji sadrži i ono emotivno, psihološko pa i destruktivno…) koji je već duboko implementiran u moj rad, osvijestila sam specifičan način na koji percipiram prostor i vrijeme, a prvenstveno slova, riječi, zvukove. Taj se, sad već dobro poznati fenomen u neurološkoj znanosti naziva sinestezija, odnosno ujedinjenje osjetila kod kojeg naizgled dolazi do povezivanja osjetila različitih modaliteta. Taj sam fenomen najjasnije primjetila u ranoj mladosti kroz sviranje i slušanje glazbe i čitanje, gdje bi se spontana subjektivna asocijacija raznorodnih osjeta izazvana izravnim doživljavanjem miješala i stvarala privid boja, oblika i prostora različitih tonova, akorda i glazbenih kompozicija, slova, riječi, itd. Dugo sam takvu reakciju mozga smatrala nevažnom za moje umjetničko djelovanje, pa se i nisam konkretnije upuštala u istraživanje ovog zaista jedinstvenog fenomena ljudskog mozga… U nekoliko navrata sam upoznala osobe koje su također sinestete. Jedna od njih je i umjetnica Karla Šuler s kojom planiram suradnju vezanu za ovu temu (još od studentskih dana šalimo se na račun “poremećaja“ koji dijelimo, pa tako ga i neću nazvati talentom, pritom sam i ambidekster i najprirodnije mi je pisati lijevom rukom s desna na lijevo, tj. zrcalno, s obje ruke u isto vrijeme u različitim smjerovima, iako ne znam konkretno što bih s tim…) Primijetile smo da su nam sinestetski doživljaji različiti, no ipak se negdje preklapaju, što me zaintrigiralo i potaknulo da pokušam istražiti na koji način i kojim metodama uopće možemo dokazati i(re)interpretirati ovakvu pojavu vizualizacije i komunikacije u umjetničkoj praksi.
*Fotoobjekt Maje Marković za izložbu u Galeriji Bernardo Bernardi / foto: Maja Marković
*Rad Maje Marković u Galeriji Bernardo Bernardi / foto: Marko Ercegović
Maja Marković je multimedijalna umjetnica rođena u Zagrebu 17. 9. 1979. godine. Magistrirala je slikarstvo na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti 2011. godine u Zagrebu, u klasi profesora Ante Rašića. Za svoj rad primila je nekoliko priznanja i nagrada, a boravila je i na više internacionalnih rezidencijalnih programa. Kontinuirano izlaže svoje radove u Hrvatskoj i inozemstvu od 2007. godine. Asistirala je na nekoliko filmskih i kazališnih projekata u Hrvatskoj. Radila je kratko kao vanjski suradnik na Akademiji likovnih umjetnosti. U svojoj umjetničkoj praksi istražuje koncepte prostora, interpretira ga kroz crtež, instalaciju, zvuk. pokušavajući doprijeti do njegove cjelovitosti izdvajanjem detalja i materijala pomoću kojih progovara o svijetu. Uglavnom stvarajući u tehnici crteža koje proširuje u kompleksne prostorne instalacije složene iz više dijelova, posvećena je estetici modernizma i dvojakom karakteru arhitekture i urbanizma toga doba. Član je HDLU-a i HZSU-a. Živi i radi u Zagrebu.
Fotografije: Marko Ercegović, Maja Marković, Ana Opalić
Novosti vezane uz Galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.
Savjet Galerije Bernardo Bernardi čine: Ivana Fabrio, Damir Gamulin, Sven Jonke, Jasminka Končić, Maša Milovac, Ana Mušćet
Intervju priredila: Ana Mušćet
Intervjue iz serije “Savjet pita” možete pronaći ovdje.
Izložbu Zaostatak interijera umjetnice Maje Marković u Galeriji Bernardo Bernardi možete pogledati svakim radnim danom od 8 do 21.30. i subotom od 8 do 14.30 do 30. srpnja.
