Razgovor s Goranom Trbuljakom vođen je u zagrebačkoj Tvornici. Nisam znao gdje da se nađemo, pa smo se odlučili za zajednički nam najbliži, i recimo – uvjetno, najcool prostor. Došao sam s tisuću pitanja, i tisuću pitanja mi je padalo na pamet da postavim, ali nisam. Vječni je to problem kada razgovaraš sa svestranim umjetnicima i umjetnicama. Trbuljakova karijera je višestruka, višeznačna i po mom sudu – nedovoljno valorizirana u našem kontekstu.
Ipak, nisam kunsthistoričar, pa neću previše suditi. Moram samo još ovo reći: neopravdano sam strahovao da ću kada pošaljem tekst na autorizaciju dobiti zapravo sasvim drugi tekst (što se nerijetko događa s umjetnicima), pod izgovorom da se usmeno nismo dobro razumjeli. Tekst je prekucan, istina – lektoriran, i to je to. Govorim ovo u prilog manjka taštine ovog zaista svestranog umjetnika i intelektualca, s najmanje tri karijere, ako ne i više (za koje bismo mogli tek saznati). Imenovat ću ih; konceptualni umjetnik, dizajner, snimatelj.
*Goran Trbuljak / foto: Vanja Šolin
Goran Trbuljak rođen je 1948. godine. Studirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu gdje je 1972. godine diplomirao na grafičkom odsjeku. Nakon dvije godine usavršavanja slikarstva na Likovnoj akademiji (Ecole Nationale des Beaux Arts) u Parizu, vratio se u Zagreb gdje je 1980. godine diplomirao snimanje na Akademiji dramske umjetnosti. Od 1988. godine stalno djeluje kao profesor na odsjeku Snimanja iste institucije. Kao direktor fotografije snimio je 25 igranih filmova među kojima se ističu Izgubljeni zavičaj Ante Babaje, Ritam zločina Zorana Tadića, Sokol ga nije volio Branka Schmidta i Kontesa Dora Zvonimira Berkovića. Dobio je mnoge nagrade za filmsku fotografiju. Za animirani film Svaki je dan za sebe, svi zajedno nikad (2002.) dobio je Oktavijana na 11. Danima hrvatskog filma. Pored filma, bavi se fotografijom, videom i slikarstvom.
► Gospodine Trbuljak, vaše zadnje izlaganje je bilo s Igorom Eškinjom u galeriji Kranjčar u sklopu ciklusa Mentalni sklop 2 (sljedbenik – mentor). Možete li opisati to iskustvo?
Goran Trbuljak: Bio sam malo iznenađen. Točno je da sam slabo znao njegov rad. Kada je izložba postavljena pokušavao sam vidjeti gdje su te zajedničke točke. Dosta bombastično i grubo je bilo naše zajedničko predstavljanje publici na otvaranju. Stari umjetnik, kao mentor… Bilo mi je neugodno. Osim toga, ni on vjerojatno nije imao pojma do te izložbe, što sam radio i što radim. Prije same izložbe Mladen Lucić mi je prepričao njegov rad s otiscima prstiju posjetioca na staklenim vratima Louvrea, što mi se dopalo, pa se dogodilo obrnuto – ja sam se prilagodio Eškinji, donio sam jedan svoj fotografski rad na temu «pipanja» u muzejima. Ne ljudi, već radova.
► Imate li osjećaj da današnja „suvremena umjetnost“ uopće „nova“. Što je novitet u „polju“? Ovo nije vrijednosno pitanje.
Goran Trbuljak:Kada si mlad, sve ti je novo jer ništa ne znaš. Sve ti je uzbudljivo što sam otkriješ i napraviš. Kasnije shvatiš da postoje identične stvari koje se slučajno dogode. Napravio sam drugu izložbu, i onda me je prijatelj umjetnik, valjda dobronamjerno, upozorio da je to Ben (Benjamin Vautier) sve napravio već prije mene. Kada sam se našao u Nici, otišao sam ga potražiti. On je pregledao katalog i ustanovio da imamo, kao, isti interes – te je to i ispisao po katalogu, kao, sve što je napravio slično, i sve je to označio. Onda je, na zadnjoj stranici kataloga još napisao i nacrtao šemu kako vidi da se suvremena umjetnost od Duchampa do danas razvijala. Ali se nije potpisao u katalogu što sam u uzbuđenju previdio. Nekoliko godina kasnije išao sam ga potražiti s idejom da mi se ipak sad potpiše. Sreo sam ga na ulici – prisjetio se, kao, i pitao me jesam li ja onaj Poljak. Rekao sam da ne, da sam ja onaj koji je želio biti „anonimni umjetnik“, a on mi na to brzo odgovori, otprilike: “svaka čast, u tome si stvarno uspio“. Nakon toga sam odlučio taj Benov katalog sam potpisati. Naime, njegov moto je taj da je on potpisao sve, da je sve napravio, a kada je tako, ja sam pak odlučio potpisati njega umjesto njega samog. Reprint toga kataloga s njegovim intervencijama nedavno su mi napravile WHW kustosice. Taj primjer je odgovor na temu – ima li novog, ili mislimo da smo nešto novo napravili ili ne znamo naprosto da su neke stvari napravljene.
► Jeste li se tada oslanjali na teorijske okvire koji su se uspostavljali na temu autorstva, smrti autora, originalnosti, pitanja kopije?
Goran Trbuljak:Ne, dok sam to radio nisam razmišljao u tim kategorijama. Stalno podcrtavam da sam završio slikarstvo – grafiku, te sam nakon toga znao da krenem li slikati i izlagati slike, cijeli jedan aparat već postoji koji će to možda kritizirati, a ako krenem raditi nešto drugo, onda sam na slobodnom teritoriju u kojemu ću biti zaštićen.
► Umjetnička sloboda je stvarala sigurnost ili komu? S obzirom na to da nije postojao adekvatan odgovor na vaš rad, biste li ponovno birali takvu vrstu slobodu?
Goran Trbuljak: Da, jer moj okvir nije bila galerija. Moj prostor je bila ulica, neki prostor koji nije imao auru posvećenosti. Nisam ja mislio da je to umjetnost, to je za mene bila samo neka aktivnost koja me je veselila. Uzeo bih mjere čovjeka, povukao po zidu ljepljivu vrpcu i rekao da ako ste ispod te crte, spadate u niske ljude. Veselila me ta igra. Nije bilo nikakvog očekivanja. Tko je tada mogao o tome pisati? Sa slikom bi bilo drugačije jer je postojao historijski okvir, poetski, literarni i teoretski okvir. Za ovo nije bilo očekivanja. Kad bih mogao naravno da bih ponovo birao slobodu. Dok je sloboda nekad za mene bila na ulici, za neke danas ona je na internetu.
► Kada kao mlad čovjek postajete svjesni da ste u polju umjetnosti? Tko vas je akreditirao?
Goran Trbuljak: Splet okolnosti koji se tako dogodio, s tim da u mom slučaju taj korak nije bio u slikarstvu niti u klasičnim disciplinama. Za ovo što sam radio nisam očekivao spektakularnu reakciju. Nitko me nije akreditirao. Pa sam s tim pitanjem izašao na referendum. S glasačkim listićima i svojim imenom na njemu izašao sam na ulicu. Građani su za osobu za koju nisu znali ni tko je ni što je, odlučili da je umjetnik. (smijeh)
► U simultanosti vaših karijera, kako ste se odnosili prema periodima krize? Postojali su razni procesi, od dizajna preko kamere, do ovih spomenutih „aktivnosti“?
Goran Trbuljak: U dizajnu i filmu nisi sam, pa su odgovornosti disperzirane. Ja u sklopu profesije “snimatelj” ili “direktor fotografije” dijelim zadatke drugima. Takvi procesi ukidaju luksuz dileme jer za moje dilema se tu nema vremena. U ovom drugom čačkanju, nitko ne ovisi o meni, niti ja o nekome drugom i tu sam pun dilema i «umjetničkih kriza».
► Danas nakon toliko rada, što imate reći o disciplini? Što znači biti disciplinirani umjetnik?
Goran Trbuljak: U svim ovim poslovima gdje radiš s drugim ljudima, mislim da je disciplina nužna jer cijeli proces zapne ukoliko netko ne poštuje disciplinu. U drugoj „aktivnosti“, mojoj osobnoj, tu si dopuštam nedisciplinu… Negdje ti uspije, negdje ne. Ipak i ovdje sam došao do toga da se moram disciplinirati. Stavljao bih točke u kvadratne bilježnice. To sam nazvao „vježbe jednog umjetnika za djelo koje će napraviti u budućnosti“ i već sam ispunio tone i tone bilježnica.
Umjetnici nerijetko radi kapitalističkog naloga toga što je rad – lažu, lažu o disciplini, svi koji se žele proizvesti kao „ozbiljni umjetnici“ kao da moraju radi ozbiljnosti „umjetničkog identiteta“ to učiniti. Zato mi je pitanje procesa važno, makar je nerijetko banalno….
Možda si u pravu, ali nisam se još susreo do sada s tim fenomenom. To je valjda zato što sam sebe ne držim ozbiljnim umjetnikom. Ne znam kako drugi rade. Mogu samo povremeno ustanoviti da je moj proces spor, da se obično pitam kako se nešto nisam sjetio ranije, a kao, mogao sam.
► Zašto se tako kasno osnovao studij fotografije na kojemu predajete? Tanhofer je školu postavio, kasnije, nakon njegovog odlaska kao da je stvar išla po inerciji pa se nitko nije trudio da ubrza stvar oko škole fotografije, ili?
Goran Trbuljak: Na samom početku, znači onako kako je to odmah postavio Tanhofer, mnoge snimateljske vježbe radile su se fotografski jer je to bilo mnogo jeftinije nego da su one rađene filmskom vrpcom. S vremenom se obim tih fotgrafskih radova znatno se povećao, a i ustanovljeno je da mnogi koji su završili snimateljski odjel ne rade kao snimatelji već kao fotografi. Tada je odlučeno da se fotografija, u sklopu fimskog snimanja, možda može razvijati na autorskiji način još i više. Hoće li se fotografija potpuno jednog dana osamostaliti na ADU, ili negdje drugdje, ostaje na novim generacijama kolega da to izbore. Možda bi fotografija u budućnosti mogla otići na likovnu akademiju, a da na ADU dođe animacija, gdje ju je Vukotić, kad je na njoj bio profesor, mogao osnovati još prije 45 godina, a nije. Za stvari koje su nastale u onom vremenu teško je prozivati ljude koji nisu više u ovom vremenu.
► Kao direktor fotografije snimili ste 25 (ili više?) igranih filmova među kojima se ističu Izgubljeni zavičaj Ante Babaje, Ritam zločina Zorana Tadića, Sokol ga nije volio Branka Schmidta i Kontesa Dora Zvonimira Berkovića. S kim od spomenutih redatelja ste imali najviše slobode odlučivanja, a tko je bio striktniji? I postoji li razlika u direktorovanju fotografijom, nekada i danas?
Goran Trbuljak: Odmah mogu reći da je Babaja svojim suradnicima, od glumaca na dalje, davao najveću slobodu. Njegovo povjerenje u to da su njegovi suradnici u stanju iščitati scenarij onako kako ga je on zamislio, bilo je ogromno. Tek kad bi se pokazalo da je neki od nas u zabludi, on bi intervenirao. Da, vjerujem da postoji neka razlika, ali ne u samim zadacima koje direktor fotografije ima danas i onima od nekad već u krajnjem rezultatu koji dolazi do gledatelja, postoji razlika. Tehnički, filmovi snimljeni digitalno, danas su svojom slikom ujednačeniji i izgledaju bolje nego gomile onih filmova koji su bili nekad snimani na 16mm traci.
► I dizajneri i kamermani i konceptualci “šetaju” po rubu umjetničkoga, netko upadne u taj “kotao”, a netko ne. Pa bih ja, obzirom na vaš široki umjetnički doprinos, rekao da ste vi “rubni umjetnik”? Što mislite o mojoj konstataciji? (malo se šalim)
Goran Trbuljak: Nije to šala. Da, slažem se s vama. Na samom sam rub, a nekoliko puta sam i pao s tog ruba…
► Dobili ste nebrojene nagrade za filmsku fotografiju, a kao profesor ste sigurno prečesto bili u situaciji u kojoj morate birate između nekoga, dati nekome prednost, kako radu, tako i čovjeku. Jeste li se ikada pokajali zbog svojih selekcijskih odluka. S druge strane, što čini “dobru fotografiju” takvom? Znam da je pitanje na ledu, ali sigurno postoje neki odgovori koji su vama zanimljivi…
Goran Trbuljak: Sve silne nagrade mogu se pobrojati na prste jedne ruke. Da, pitanje savjesti postavlja vam se na svakom ispitu. Što je poštenije? – pustiti čovjeka ili ga loše ocjeniti ili rušiti? Pedagoške teorije su različite. Pripadam onoj, valjda mekšoj grupaciji koja smatra da, ako netko studira umjetnost, ako se je odlučio na tu ludost, i priroda ga odabrala, i još k tome, nije svijestan što ga sve čeka, njegova završna ocjena na ispitu ne može biti manja od izvrstan. Jer tko sam ja da o umjetnosti mogu procijeniti u tim finim nijansama između ocjena nedovoljan i izvrstan. I na kraju, što ja uopće znam što je to umjetnost?
Razgovarao: Srđan Sandić / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku
Fotografije i vizualni materijali:
Arhiva umjetnika (zahvaljujemo Goranu Trbuljaku na ustupljenim materijalima) i Vanja Šolin za Galeriju Kranjčar via facebook.com/GalerijaKranjcar
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
