Sve otkad je pokrenut 2009. godine, Organ Vida, međunarodni fotografski festival sa zagrebačkom adresom, bio je posvećen kritičkom istraživanju stvarnosti i predan bilježenju različitih tektonskih poremećaja u društvu koje fotografima i fotografkinjama nikad nije uskraćivalo inspiraciju u njihovoj potrazi za novim temama i motivima vrijednima pažnje ključnog im osjetila ― oka, bilo vanjskog, čiji je moćan produžetak objektiv foto-aparata, bilo unutrašnjeg, presudnog za trajnost dokumenata koje stvaraoci ostavljaju za sobom.
Društvo je pritom otpočetka bilo shvaćeno istodobno lokalno i globalno ― štoviše, imanentna težnja organizatora Organa Vida da u Zagrebu ugoste relevantne suvremene fotografske umjetnike i njihove značajne radove koincidirala je s postupnim otvaranjem domaće i regionalne fotografije prema europskoj i svjetskoj sceni, kao i s općenitim rušenjem komunikacijskih barijera između pojedinih predjela svijeta, ali i s podizanjem nekih novih, predmetnih, koje krizne 2009. usprkos svemu još nisu bile ušle u naš vidokrug. Godine 2011., ljudsko usmjerenje Organa Vida postalo je eksplicitno izborom središnje teme internacionalnog natječaja i izložbe, About People, da bi se nakon niza apstraktnih pojmova koje su sudionici mogli interpretirati kako im drago iznova potvrdilo u obvezujućoj temi ovogodišnjeg, devetog festivala: New Citizens ili Novi građani.
*Organ Vida 2017. u MSU Zagreb / foto: Samir Cerić Kovačević
Što danas znači biti građaninom? Kakvu odgovornost i koje privilegije taj pojam nosi sa sobom? Kako se mijenja putujući svim geografskim širinama i dužinama? Pruža li se svim građanima svijeta prilika da se osjećaju takvima, odnosno jesu li u mogućnosti uživati svoja ljudska i građanska prava zajamčena samim rođenjem? S kakvim se preprekama suočavaju da bi to postigli?
U fokusu ovog osvrta jeste, dakle, centralna natječajna izložba festivala, postavljena na drugom katu Prostora za povremene izložbe Muzeja suvremene umjetnosti, čije su kustosice Leila Topić i Lea Vene, priznate domaće stručnjakinje u ovom području koje ne treba posebno predstavljati. Međutim, izbor iz portfelja sudionika koji su pristigli sa svih strana svijeta u izravnom je odnosu s trima samostalnim izložbama također smještenima u MSU; a one publici donose odabrane radove međunarodnih fotografskih zvijezda Pietera Hugoa (Južnoafrička Republika), Dane Lixenberg (SAD / Nizozemska) i Cristine de Middel (Brazil), nimalo slučajno “uparene” s onima nadirućih stvaralačkih osobnosti. Pitanja koja je Leila Topić postavila u uvodnom tekstu izložbe Novi građani analogna su onima koje smo istaknuli u prvom paragrafu i tiču se općih aspekata ljudske egzistencije u planetarnom prirodnom i izgrađenom okolišu, opterećenom klimatskim promjenama, tekućom ekonomskom krizom (površno prelivenom iz tzv. razvijenih zemalja u one u razvoju, odnosno zemlje Trećeg svijeta, odavno devastirane neprekidnom kolonijalnom politikom Zapada), stalnim migracijama, usponima reakcionarnih, nacionalističkih politika paralelno s daljnjim napretkom neoliberalnih gospodarskih te identitetskih agendi… I tako dalje, i tako dalje.
* Daniel Castro Garcia – iz serije “Stranac”
Svatko od fotografa pozvanih da izlažu u Zagrebu na njih je odgovorio na svoj način, ali su već na prvi pogled očite određene skupne tendencije koje promatraču omogućuju da na svim izložbama održanima u MSU prepozna zajednički nazivnik. Riječ je o famoznoj figuri Drugog manifestiranoj u ljudskom liku smještenom u okoliš kojem istovremeno pripada i ne pripada ― prostor, naime, može biti njegov rodni, ali se prema čovjeku najčešće odnosi hostilno, redovito ga postavljajući u sukob s drugima, što će reći i sa samim sobom. Formalno određenje ove teme podrazumijeva beskonačno poigravanje portretom kao svakako najpopularnijim fotografskim žanrom, s tek povremenim izletima u pejzaž i još rjeđima u apstraktni snimateljski izraz, koji se tu i tamo pojavljuje samo kako bi upotpunio umjetničke koncepte elementima prikupljenima tijekom istraživanja s jakim nabojem etnografskog, dakle ready-made otpadcima post-industrijskog društva koje je prekrilo sve pore svijeta. Kao što su velikani filmskog modernizma odavno shvatili, kamera jednostavno (i simplificirano) najviše voli ljudsko lice, pa nam ne preostaje ništa drugo nego da u izrazito antropocentričnoj slici svijeta koju nude ove izložbe pokušamo prepoznati ono koherentno, ono što ju drži da se ne raspadne. Budući da je neizbježan zaključak kako se ovdje prvenstveno radi o jednom od temeljnih fotografskih, pa i šireumjetničkih problema, a to je odnos između autora i portretiranog, to jeste prikazanog, potrebno je uzeti u obzir društvenu poziciju iz koje umjetnici progovaraju o predstavnicima marginaliziranih i obespravljenih socijalnih skupina u svom bližem ili daljem okruženju. Ona je pak, da se ne lažemo, u većini slučajeva privilegirana, pa čak i dominantna spram ljudskih bića čije živote uzima u fokus, pa je do autorovog izvornog talenta, sposobnosti (kritičkog) mišljenja i spremnosti na rizik da tu svoju poziciju transcendira i sruši barijeru koju fotoaparat neminovno gradi pred Drugim. Jesu li izlagači u tome uspjeli?
* Nick Hannes – iz serije “Mediteran, kontinuitet čovjeka”
Njih je odabrao međunarodni žiri u sastavu Pieter Hugo, Dana Lixenberg, Cristina de Middel (stoga nije ni čudo što izbor djelomično odražava njihove vlastite poetike!), Katrin Koenning (Njemačka), Sean O’ Hagan (UK) i Leila Topić, a oni su Miia Autio (Finska), John Feely (Australija), Daniel Castro Garcia (UK), Nick Hannes (Belgija), Ingvar Kenne (Australija), Annalisa Natali Murri (Italija), Drew Nikonowicz (SAD), Sarah Pabst (Argentina), Alexandra Polina (Njemačka) i Hannes Wiedemann (Njemačka), čije smo segmente serija radova, uz prateće opise, na Vizkulturi predstavili ovdje.
Raznolikost zemalja porijekla finalista slikovita je potvrda internacionalnog dosega Organa Vida, a fotografije pohvaljenih autorica i autora vrtjele su se na videozidu instaliranom na prvom katu MSU-ovog prostora, poimence Camille Leveque, Raffaelle Petralle, Christophera Simsa, Pavela Volkova, Tanye Houghton, Alane Holmberg, Amelie Landry, Bronie Stewart, Marie Kapajeve i Pabla Ernesta Piovana. U nastavku teksta usredotočit ću se na neke radove finalista natječaja, kao i nekih članova žirija.
* Daniel Castro Garcia – iz serije “Stranac”
Rečeno je da su se gotovo svi finalisti posvetili portretiranju predstavnika diskriminiranih društvenih grupa diljem svijeta, pri čemu su ipak prednjačili prikazi pojedinaca uhvaćenih u vrtlog široko shvaćene izbjegličke krize, poput višegodišnje serije Foreigners D.C. Garcie, koji si je zadao plemenit zadatak da snimajući od 2015. do 2017. afričke i bliskoistočne izbjeglice u Velikoj Britaniji predstavi njihove sudbine na način različit od dominantnog u mainstream medijima.
Dakako, pitanje je što jedna fotografska serija, k tome izlagana u galerijskom kontekstu, zaista može promijeniti u masovnoj prezentaciji likova izbjeglica kao štetočina, društvenih otpadaka, probisvijeta i tko zna što sve ne, ali fotograf je uspio u snimanju portreta na kojima ljudi odišu dostojanstvom i dignitetom, pa i samouvjerenošću s obzirom na prijeđeni, pogibeljni put. Također se možemo zapitati koliko je riječ o pozi hinjenoj zbog prisutnosti fotoaparata, a koliko o stalnom raspoloženju snimanih, ali rezultat je u promatračevim očima svejedno vjerodostojan.
*Drew Nikonowicz – iz serije “This World and Others Like it”
Neke od zanimljivih iskoraka iz žanra portreta ostvarili su Drew Nikonowicz sa serijom This World and Others Like it, u kojoj prisutnost čovjeka (Zapada) tijekom njegovog vječnog istraživanja nepoznatog personificira prije svega samo oko kamere usredotočeno na smireno sniman pejzaž, te Hannes Wiedemann sa serijom Grinders. On je u ruralnom SAD-u nabasao na skupinu živopisnih entuzijasta koji u krajnje gerilskim uvjetima, u vlastitim kućama i garažama, sami sebi u tijelo ugrađuju strojne dijelove različitih funkcija, ne čekajući da postajanje kiborgom postane društveno prihvatljivo, nego eksperimentirajući bez zazora hitaju ususret budućnosti kakvu su još devedesetih ocrtavali filmovi poput Ghost in the Shell ili Johnny Mnemonic.
Značajno je i što autorove fotografije zapravo nisu eksplicitne, niti temu kontroverznu samu po sebi prikazuju kao takvu, već pomoću izrazito krupnih planova promatrača suočavaju s nizom detalja iz do-it-yourself laboratorija, izazivajući ga da sam složi ne samo svoju sliku ovog fenomena, već i fotografirani prizor u cjelini, gotovo po principu dječjeg puzzlea. Prisutni motivi iz medicinskih priručnika tu su kako bi nas podsjetili da Grinders doista proživljavaju bol, a njihova krv i znoj nisu holivudski rekviziti ― tkivo koje sijeku kako bi u nj smjestili tranzistore je stvarno. Serija je snažna i s političkog stajališta, s obzirom da se ne radi o izravno potlačenim osobama nego individuama koje su barem u tom segmentu svojih života očito samosvojne i suptilno se preobražavaju zato što to žele. Dojam je da im je fotograf trebao pristupiti s oprezom.
Ipak, u smislu radova tipičnih za izložbu, ponajviše se ističe slojevita panorama Mediteran, kontinuitet čovjeka Nicka Hannesa, velika fotografska freska čiji fragmenti izloženi u MSU nenametljivo predstavljaju (nepovratno?) podijeljeno Sredozemlje, a time i Europu, od mondenih ljetovališta i putovanja na kruzerima do ratom i “revolucijama” opustošenih zemalja Levanta, smetlišta i svega ostalog što ne prikazuju prigodne turističke razglednice.
U središtu malog Hannesovog postava monumentalna je fotografija nage bijele žene na plaži snimljene s leđa, kojoj crnac tijekom ljetovanja nudi i stavlja jeftinu repliku tradicionalne narodne narukvice, što je jasna metafora za komercijalizaciju vjekovnog nasljeđa zemalja Sredozemlja, ali i stoljetni kolonijalni odnos europskog priobalja prema afričkim i azijskim prekomorskim susjedima, koji ne prestaje ni dan-danas premda je evidentno osuđen na propast. Dojmljiva poruka oslikana je raznovrsnim motivima sklopljenima u čvrstu, neopozivu cjelinu, što ne vrijedi za sve slične pokušaje viđene na izložbi.
* Nick Hannes – iz serije Mediteran, kontinuitet čovjeka
Među izložbama članova žirija, Vjerojatni svjetovi Pietera Hugoa, postavljena u NO galeriji prizemlja MSU-a, po motivskim je sklopovima i poetičkom pristupu najbliža karakteru Novih građana, a također se izravno nadovezuje na izložbu Rogera Ballena upriličenu u istom prostoru godinu dana prije (o kojoj sam pisao ovdje).
Kao i Ballen, i Hugo je fetivi Južnoafrikanac, ali svoju kameru nije usmjerio na johanesburške slamove, nego se zaputio sjevernije, u Nigeriju, gdje je međutim stao snimati fotografije slične poetike (mada ne crno-bijele!) ― portrete domorodaca uronjene u fantazmagorični okoliš za čiju je oniričnost zaslužan Zapad koji ga doživljava kao vlastito smetlište, u doslovnom i prenesenom značenju.
* Pietr Hugo – iz serije “Gadawan Kura” – The Hyena and Other Men
Bilo da portretira maskirane glumce iz osebujnog Nollywooda, treće najveće filmske industrije na svijetu, ili pak stanovnike slama Agbogbloshie, odlagališta digitalnog otpada u Ghani koje svakodnevno gori snagom milijun matičnih ploča, ili čak krotitelje hijena i majmuna, putujuće glumce što tumaraju Afrikom, lica Hugovih protagonista naizgled su, čini se, istodobno ponosna i očajna. No, na stranu prvi utisci, u njihove izraze uistinu nije lako proniknuti, jer prema promatraču nastupaju u isti mah pristupačno i konfrontirajuće, vjerojatno kao što i cijeli afrički kontinent pristupa bijelom čovjeku s temeljnim nepovjerenjem.
* Pietr Hugo – iz serije “Nollywood”
Naposljetku, možda je najpogodniji simbol cjelovitog ovogodišnjeg postava Organa Vida u MSU, koji na mnogo načina sumira bliske karakteristike opusa raznovrsnih fotografa i fotografkinja, jedna Hugova fotografija upravo iz nolivudskog ciklusa. Mlad, gol, atletski građen crnac suvereno stoji usred prirodnog okoliša označenog rijekom, šumom i nebom, ali na glavi nosi kacigu Dartha Vadera. Priziva to u sjećanje kultnu scenu iz filma Chasing Amy (1997.) režisera Kevina Smitha, u kojoj se afroamerički strip-crtač na strukovnoj konvenciji pobuni protiv lika lorda Sitha iz Star Wars svemira jer smatra da je glavni antagonist, kao i uvijek, crnac, dok se na samom kraju Povratka Jedija otkriva kako se unutar oklopa nalazi bijelac čime se, tvrdi lik, valjda hoće poručiti da svi crnci zapravo žele biti bijelci (zar ne?!?).
Ovaj urnebesni komad politički nekorektnog humora pred Hugovom fotografijom zastaje u grlu kada shvatimo da je kulturna aproprijacija crnačke ili afričke tradicije od strane zapadnih zemalja doista bezgranična te da važan dio globalne popularne kulture počiva na ovom principu kulturnog imperijalizma i kolonijalizma, koji se “crnom kontinentu” potom vraća poput bumeranga, podrivajući njegove urođene obrasce ponašanja gotovo do neprepoznatljivosti.
Dramatična priča o dominaciji i potčinjavanju između različitih rasa i kultura rijetko kad je bila tako nedvosmislena kao na ovim izložbama, dok potencijal emancipacije fotografiranih kroz fotografiju ipak ostaje nejasan. Ali, za kraj, ako slika zaista govori više od tisuću riječi, nadajmo se da makar jedna neodoljiva može izmijeniti nečiju percepciju svijeta.
Autor: Bojan Krištofić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo Organu Vida na ustupljenim fotografijama
Izložbe “Novi građani” i “Pieter Hugo — Verisimilar worlds, The West African works, 2005 -2010” u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu otvorene su do 20. rujna
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
