U Galeriji Bernardo Bernardi do 12. svibnja može se pogledati izložba Vizzart na kojoj dizajnerica Monika Markić predstavlja svoj istoimeni diplomski rad. Projekt je nastao pod mentorstvom doc. art. Marije Juza i komentorstvom doc. art. Inje Kavurić Kireta, koja o radu piše: Riječ je o edukativno-kreativnom sustavu koji ne nudi gotova rješenja, već potiče istraživanje – gledanje, povezivanje i stvaranje značenja kroz vlastito iskustvo. Iako je primarno osmišljen za rad s djecom nižih razreda osnovne škole, njegova otvorena struktura čini ga dostupnim i poticajnim za sve dobne skupine, od najmlađih do odraslih.
U središtu projekta nalazi se set kartica podijeljen u dvije osnovne cjeline: kartice s likovnim elementima i kartice s bojama. Njihovo kombiniranje temelji se na individualnoj interpretaciji, čime svaki korisnik aktivno sudjeluje u oblikovanju vizualnog izraza. Kartice s likovnim elementima strukturirane su prema složenosti – od osnovnih oblika do kompleksnijih vizualnih odnosa i tekstura – dok kartice s bojama obuhvaćaju osnovne tonove, razrađene palete i efektne varijacije. Takva modularnost omogućuje nebrojene pristupe: od analitičkog promišljanja likovnih principa do slobodnog, intuitivnog eksperimentiranja. (…)
Upravo u toj otvorenosti leži njegova posebna edukacijska vrijednost. Vizzart ne poučava likovne principe kao zatvoren sustav pravila, već ih uvodi kroz iskustvo – kroz pokušaj, pogrešku, igru i otkrivanje. Korisnik ne usvaja znanje pasivno, već ga gradi aktivnim sudjelovanjem, razvijajući pritom sposobnost opažanja, analize i artikulacije vizualnih odnosa. Takav pristup potiče razvoj vizualne pismenosti kao dinamične i primjenjive vještine: sposobnosti da se slike ne samo promatraju, već i razumiju, interpretiraju i stvaraju.
Istovremeno, Vizzart djeluje kao alat za razvoj šireg spektra kompetencija. Kroz rad s karticama potiče se divergentno mišljenje, mašta i kreativno rješavanje problema, ali i komunikacija – osobito u grupnom radu, gdje vizualni zadaci postaju polazište za razmjenu ideja i zajedničko oblikovanje značenja. U tom smislu, projekt nadilazi okvir likovne edukacije i postaje sredstvo za poticanje aktivnog, istraživačkog učenja.
U kontekstu suvremenog vizualno zasićenog okruženja, ovakav pristup dobiva dodatnu važnost. Razvijanje osjetljivosti za vizualne strukture, odnose i poruke omogućuje korisnicima da se svjesnije kreću kroz svijet slika koji ih okružuje, ali i da u njemu pronađu vlastiti izraz. Vizzart pritom ne usmjerava prema jednom ispravnom rješenju, već otvara prostor pluralnosti – različitih čitanja, interpretacija i vizualnih odgovora. (…) Vizzart tako nije samo alat, već promišljen sustav koji povezuje dizajn i pedagogiju.
Za našu rubriku Savjet pita s Monikom Markić razgovarala je voditeljica Galerije Bernardi, Ksenija Foretić.
► Je li Vizzart zapravo priprema za dan kada bi se mogao ugasiti ekran? U skladu s, naime, naslovom slikovnice koju ste ilustrirali u suradnji sa Želimirom Perišem, a koja je prepoznata kao vrijedan edukativan materijal i nagrađena nagradama Ovca u kutiji 2025. i Ptičica, i to od strane najzahtjevnijeg žirija – onog dječjeg?
Monika Markić: Bila sam vrlo iznenađena koliko dobro su djeca prihvatila slikovnicu koja im govori ono što slušaju po cijele dane od roditelja, nastavnika, svijeta… Ali s druge strane, nisu ni oni tako naivni i dobro znaju da im škodi, samo često nemaju vještine (nešto što i velikom broju odraslih nedostaje) da si sami odrede mjeru i zdrav odnos s ekranima. Vizzart je zapravo alat koji ide ruku pod ruku s digitalnim sadržajem, baš zato jer razvija promišljenije primanje informacija. Budući da se ekrani neće tek tako ugasiti, ključno je razvijati svjestan i analitičan odnos prema beskrajnom toku sadržaja.
► Vizzart je namijenjen djeci, korisnicima koje često precipiramo kao zahvalnu, možda čak i „laku“ publiku: nemaju još toliko predznanja, a s druge strane vrlo su otvoreni i spontani u prihvaćanju novog. Koliko su djeca ipak zahtjevni korisnici?
Monika Markić: Rad s djecom i odraslima ne bi se trebao bitno razlikovati. Odrasli imaju više iskustva pa tako i strpljenja, ali svi, bez obzira na dob, bolje reagiraju na sadržaj koji ih aktivno uključuje i omogućuje učenje kroz iskustvo, interakciju i višesenzorni pristup.
Kod djece je prednost to što imaju manje srama i predrasuda pa su iskrenija i autentična. Njihov manjak strpljenja može se uspješno kompenzirati igrifikacijom i interaktivnim pristupom. Smatram da nisu djeca zahtjevna koliko je to sama logistika provedbe i osmišljavanja jedne takve aktivnosti, osobito u školstvu gdje su nastavnici i kurikulumi preopterećeni.
Ono što je meni osobno bilo zahtjevno, osobito u počecima u radu s djecom, činjenica je da se nisu pokazala toliko slobodnima u likovnom stvaralaštvu koliko se često misli. Čak i kod „slobodne teme, slobodne tehnike“ uglavnom bi posezali za flomićima i svakidašnjim motivima (Sunce u kutu papira, likovi iz videoigara, peseki i mace…). Bez obzira na mnogobrojne teme i tehnike koje bi prolazili kroz godinu.
Danas mi je jasno da je to razvojna faza i da ima benefita u imitaciji i repeticiji. No istovremeno me potaknulo da preispitam vlastiti pristup i pristup školstva, te kako djeci ponuditi dovoljno sigurnosti i poticaja da se odvaže izaći iz poznatog i dodatno prošire svoje vidike.
► Iako je riječ o temi koja bi se savršeno uklopila u digitalnu interpretaciju, Vizzart je donekle taktilan, ima izraženu fizičku dimenziju. Postoji li namjera da se korisnici aktiviraju na način koji uključuje vrijeme, prostor, motoriku, pa i neka druga osjetila, upravo kroz tu izrazitu materijalnost?
Monika Markić: Iako kartice nisu taktilne u kontekstu raznolikih opipljivih tekstura, njihova fizička forma – transparentnost s likovnim elementima, razrađenim paletama i efektnim varijacijama – pokazala se jako poticajna u radu. Kartica ima puno, postavljene su kategorizacije da se smanji opseg i da moderator ima mogućnost prilagodbe po zadatku – no ja ih i dalje najviše volim sve rasprostrijeti po velikom stolu ili podu. Iako je taj prostor u svojevrsnom kreativnom neredu, perifernim vidom um intuitivno traži odgovor na pitanje, koje se tek naknadno obrazlaže razumom. Djeca ulaze u jedan proces istrage u kojem slaganjem, preklapanjem, rotiranjem, presijavanjem pod svijetlom prolaze kroz puno intenzivniji proces promišljanja i eksperimentiranja. I to sve bez straha od pogreške jer se kartica uvijek lako zamijeni drugom i nije strogo ucrtana na papir, rečena na glas pred razredom ili zabilježena zauvijek na računalu.
► Dizajn igračaka tema je koja se provlači i kroz noviju povijest hrvatskog dizajna. Koliko je upravo ta kategorija specifična i koji su izazovi najizrazitiji u tom stvaranju?
Monika Markić: Vizzart set je moj diplomski rad, a dječje igračke i uporabni predmeti su česta tema na Studiju dizajna. Čini mi se da velik broj takvih projekata nastaje upravo u akademskom okruženju, jer zahtijevaju puno vremena za razvoj i testiranje, ali su istovremeno izrazito zabavni i zaigrani, što je poticajno studentima jer otvara prostor za eksperiment i inovaciju.
Ideja za dječje proizvode nikada ne nedostaje, ali najveći je problem plasman na tržište – od organizacije proizvodnje do pronalaska distribucijskih kanala i kupaca. Između ostalog, za proizvode namijenjene djeci puno su stroži sigurnosni standardi i certifikati, što produljuje i poskupljuje proces izrade. U kontekstu manjih autorskih projekata, poput studentskih ili nezavisnih inicijativa, razvoj igračaka često je motiviran osobnim interesom i istraživanjem, dok je komercijalna održivost znatno zahtjevnija za ostvariti.
► Što je finalni rezultat u igri koju ste osmislili? Postoji li uopće i je li potrebno da postoji?
Monika Markić: Finalni rezultat je uvijek drukčiji, ali cilj je isti. Rezultat ovisi o potrebi moderatora i nastavne jedinice – kartice su apstraktne i tako dovoljno otvorene za razne zadatke, teme i igre. Rezultat može biti usvajanje znanja o nekom umjetničkom pravcu, produkcija likovnog rada, moderiranje kvalitetne kritičke rasprave… Vizzart pritom funkcionira kao most koji olakšava put i produbljuje kvalitetu rezultata tako da je njegov cilj uvijek isti – poticanje vizualnog promišljanja i izražavanja.
► Imate i glazbeno obrazovanje; koliko ono utječe na stvaranje na području vizualnog i uopće na kreativno promišljanje? Je li i koliko je izražena povezanost različitih vrsta umjetnosti na svim razinama? Postoji li neki vizualni metronom?
Monika Markić: Uz srednju glazbenu, tijekom osnovne škole sudjelovala sam i u dramskoj i u plesnoj grupi. S plesom sam se vrlo rado oprostila, ali dramski pristup mi je ostao posebno blizak i danas ima važnu ulogu u mom radu s djecom, osobito u načinu komunikacije i vođenja aktivnosti. Bez obzira na moje sklonosti, smatram da su sve umjetnosti duboko povezane, kao i sva osjetila, te se uvijek međusobno nadopunjuju. Na tehničkoj razini, sve one sadrže iste principe poput ritma, harmonije, ravnoteže… Tako da razumijevanje ili bar interes za neku od tih kategorija produbljuje razumijevanje druge i obogaćuje izričaj i stvaralaštvo. Kartice su u tom smislu fleksibilne i primjenjive i izvan likovnog područja, no kroz priručnik i zadatke primarno komuniciram vizualno stvaralaštvo, jer je to područje u kojem imam najviše iskustva.
U budućnosti bih voljela surađivati s autorima iz drugih područja kako bi se potencijal kartica dodatno proširio i izvan okvira likovne edukacije.
► Kako su Vas obilježile igračke kroz vrijeme? Koja vas je formirala kroz djetinjstvo,, a koja Vam je možda najviše nedostajala jer ju možda niste mogli imati – bilo da nije bila još izmišljena ili je bila nedostupna na neki drugi način?
Monika Markić: Ne bih rekla da su mi nedostajale konkretne „igračke“. Ja sam također dijete koje je odraslo uz ekrane pa su mi, ako išta, više nedostajale neke videoigrice jer nisam imala dovoljno snažno računalo – hehe. Više od samih fizičkih igračaka, nedostajalo mi je nekakve intervencije u nastavi. Cijeli ovaj projekt nastao je iz moje frustracije prema edukaciji. Kao dijete sam često bila „u oblacima“ i ništa mi nije bilo jasno. Škola mi se činila beskrajno dosadnom, besmislenom i stresnom. Tako da mi je tada nedostajao barem malo interaktivniji pristup u nastavi, izgovor da ne sjedimo u klupi po cijele dane tražeći smisao lekcija koja se kriju u pretrpanoj količini informacija. Danas mi se čini da su takvi alati, svojevrsne „igračke“, možda više nedostajali učiteljima i profesorima nego učenicima, jer bi im omogućili lakši i angažiraniji prijenos znanja.
► Format koji predstavljate u Galeriji Bernardo Bernardi u nekom je drugom mjerilu. Je li iskustvo stvaranja izložbe donijelo neki novi moment u već definiran projekt i koliko promjena mjerila može utjecati na koncept?
Monika Markić: Promjena mjerila amplificira bit projekta – da rad s karticama nije nešto što se radi isključivo tokom sjedenja u klupi na nastavi, već je i prostorno, tjelesno iskustvo. Korisnici, tj. djeca se kreću, reagiraju i sudjeluju, isto kao i s klasičnim karticama, samo na izložbi neće biti „živog“ moderatora, koji je bitan element u primjeni kartica – pa se promjenom mjerila dodatno pojačava angažman i dinamika u interakciji.
Istovremeno, izložba omogućuje da se u kratkom vremenu obuhvati veći broj konkretnih zadataka i načina njihove primjene u praksi. Različiti dijelovi izložbe prikazuju raznolike scenarije korištenja kartica, tako da posjetitelj ne sudjeluje samo u jednoj igri, već dobiva uvid u širinu pristupa i mogućnosti koje alat nudi. Izložba tako funkcionira kao demonstracija metodologije — pokazuje kako se isti sustav može prilagoditi različitim kontekstima, temama i ciljevima rada.
Monika Markić diplomirala je vizualne komunikacije na Studiju dizajna te završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, smjer unutrašnje arhitekture. Aktivno djeluje na području dizajna i ilustracije. Od 2018. vodi kreativne radionice i kampove za djecu i mlade, razvijajući metode rada koje kroz igru potiču vizualno promišljanje i izražavanje. Sudjelovala je u brojnim Erasmus+ projektima, u okviru kojih su nastale društveno angažirane slikovnice, murali i drugi radovi. Ilustrirala je nagrađivanu slikovnicu Dan kad se ugasio ekran, dobitnicu nagrade „Grigor Vitez – Ptičica” 2024. godine te nagrade dječjeg žirija „Ovca u kutiji” 2025. godine.
Priredila i razgovarala: Koraljka Kovač
Intervjue iz serije Savjet pita možete pronaći ovdje.
Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.
