Večeras se u Salonu Galić u Splitu otvara izložba finalista Nagrade Radoslav Putar, a tim smo povodom u proteklih tjedan dana objavili intervjue s finalistima/icama: Katerinom Dudom (Zagreb / Pula, 1989.) čiji intervju možete pročitati na ovom linku, Vladimirom Novakom (Zagreb, 1987.) čiji smo intervju objavili ovdje, Marinom Rajšić (Potpićan / Rijeka, 1995.) čiji intervju možete pročitati ovdje te Glorijom Lizde (Split, 1991.) s kojom zaključujemo ovu seriju intervjua.
Podsjetimo, Institut za suvremenu umjetnost dvadeset i prvu godinu zaredom proveo je natječaj za Nagradu Radoslav Putar, koja se dodjeljuje likovnoj umjetnici ili umjetniku u Hrvatskoj do 40 godina starosti. Nagrada, koja pripada međunarodnoj mreži YVAA – Young Visual Artists Awards, sastoji se od dvomjesečnog boravka u Residency Unlimited u New Yorku, samostalne izložbe u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu tijekom 2023. godine, produkcije multioriginala u suradnji s Galerijom S iz Koprivnice te mjesta u žiriju za dodjelu Nagrade iduće godine.
Ove je godine među pristiglim prijavama na ovogodišnji natječaj o izboru finalistica i finalista koji će konkurirati za nagradu odlučivao žiri u sastavu: Lana Stojićević – prošlogodišnja dobitnica Nagrade Radoslav Putar, Vanja Babić -voditelj Galerije MH i kustos u Galeriji Kranjčar, Barbara Borčić – neovisna kustosica iz Slovenije, a putem otvorenog poziva za kustose do 40 godina pridružile su im se kustosica Jasmina Šarić (CHC/Prostor) i povjesničarka umjetnosti Petra Šarin, Vizkulturina stalna suradnica. Žiri je odabrao čevero finalista o čemu smo pisali ovdje, a oni će svoje radove predstaviti na izložbi u Salonu Galić. Ime ovogodišnje laureatkinje ili laureata bit će proglašeno na otvaranju izložbe.
Glorija Lizde rođena je 1991. godine u Splitu. U svom fotografskom radu istražuje teme obiteljskih odnosa, genetskog nasljeđa i sjećanja koristeći dokumentarnu i insceniranu fotografiju. Završila je preddiplomski studij filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu te diplomski studij fotografije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Ostvarila je nekoliko samostalnih izložbi te sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je Dekaničine nagrade za rad na seriji fotografija F20.5. Njeni radovi (Ne)stalno te F20.5 otkupljeni su u sklopu 14. i 16. Erste fragmenata. Uručena joj je nagrada ESA- Elle Style Award za umjetnicu godine 2020., a iste godine nominirana je za World Press Photo Joop Swart Masterclass 2020. Jedna je od izabranih fotografkinja u međunarodnom programu za nadolazeće umjetnike Parallel – European Photo Based Platform 2018. i 2021. godine. Više o njezinom radu pogledajte na linku glorijalizde.com
► U tvom umjetničkom djelovanju okosnice radova su utemeljene u stvarnosti, odnosno u fiksnim događajima, arhivima i iskustvima iz kojih crpiš poticaj za daljnje istraživanje. Slijedom toga, tvoj rad se nalazi na granici iscenirane i dokumentarne fotografije. Do koje mjere razlikuješ ta dva pojma i što svaki od njih nudi u kontekstu tvog rada?
Glorija Lizde: Fotografske inscenacije često smještam u stvarni prostor kako bi dobile na autentičnosti, kao da su se zaista odvile u tom ambijentu. Primjerice fotografije iz rada F20.5 nastale su u okruženju obiteljskog doma čime sam željela naglasiti kako se unutrašnje stanje pojedinih članova obitelji preslikava na vanjski svijet. Bilo mi je važno smjestiti ta sjećanja i očeve halucinacije uzrokovane shizofrenijom na izvorne lokacije koje su te prizore učinile stvarnijima. Inscenacije, u mom radu, slijede jezik snova koji ne poznaje logiku stvarnog života jer se odvija u vlastitom, simboličkom jeziku koji koristi asocijacije, slike, bljeskove te naizgled nepovezane sljedove stoga mi ih je zanimljivo smještati u stvarni svijet koji posjeduje drugu logiku.
U radu Neustrašiva mladost kombiniram dokumentarnu i insceniranu fotografiju na način da mi dokumentarna služi topografski, prikazujući zatečeno stanje odnosno pejzaže koji prikazuju ratni put mog djeda dok inscenirana predstavlja način na koji se ta prošlost reflektira na mene. Spajajući i ispreplićući ove dvije vremenske linije nastojim preispitati kako doživljavamo i procesuiramo posljedice događa koji su se zbili u prošlosti.
Inscenirana fotografija za mene je produžetak dokumentarne, ona ju nadomješta i nadograđuje te zajedno čine novu cjelinu. U tom smislu zanimaju me granice između stvarnosti i fikcije odnosno varljivost konsenzusa stvarnosti. Poigravanjem s ta dva aspekta nastojim stvoriti tenziju između onog što jest i što bi moglo biti. Na um mi pada Roland Barthes koji kaže kako fotografija izvodi nečuveno miješanje stvarnosti („To je bilo.“) i istine („To je to!“) te postaje, kako kaže u nastavku, ustanovljujuća i uzvična.
► Tvoja umjetnička praksa kao tematski okvir nerijetko uzima pitanje identiteta, stvoren kroz kulturno ozračje svakodnevnog života ili onaj stvoren u intimi obiteljskog života, kroz odgoj i odrastanje u određenoj sredini. Na koji način bavljenje fotografijom preuzima stvaranje tvog vlastitog identiteta kroz istraživanja kojima se baviš?
Glorija Lizde: Bavljenje obiteljskom fotografijom vrlo je izazovno i kompleksno budući da ne postoji odmak od rada kao ni jasna granica između privatnog života i umjetničkog stvaralaštva. To je na neki način konstantno bavljenje sobom pa se u pojedinim trenutcima i ne doima kao umjetnički rad jer se isprepliće s emocijama, tenzijama, mišljenjima drugih članova obitelji itd. Iako je obiteljska fotografija tako sveobuhvatna i može komplicirati privatne odnose, ipak joj se uvijek vraćam i teško mi je zamisliti da napravim zaokret prema nečem drugom. Najugodnije se osjećam radeći sa sobom i fotografirajući sebe jer znam koje su moje granice i što želim prikazati, dok u fotografiranju drugih imam zadršku da ih ne prikažem na neki njima neprihvatljiv način.
Svakako da bavljenje takvim pitanjima utječe na moj identitet u pozitivnom i negativnom smislu budući da podrazumijeva suočavanje sa temama koje postaju još kompleksnije kada se zagrebe ispod njihove površine. Ovakav proces rada ima određene elemente autoterapije jer je svaki ciklus radova traganje za nekom vrstom istine koja na površinu izvlači nelagodna i potisnuta sjećanja, ali ipak, u konačnici, donosi nove spoznaje.
Nastavno na to, ako ga ne ponavljamo, sjećanje zapravo gubimo, no i dalje ostaju tragovi koji se manifestiraju u raznim vidovima ponašanja, jeziku tijela, odnosa prema sebi i drugima. Obnavljanje ili reinterpretacija zaboravljenog sjećanja, može potencijalno, u odgovarajućim uvjetima i na kontroliran način dovesti do boljeg razumijevanja i eventualnog transformiranja spomenutih posljedica odnosno tragova. To je neka polazišna točka mog rada te razlog zašto fotografiju koristim kao most preko kojeg pristupam istraživanju osjećaja i memorije.
► Tvoj diplomski rad F20.5 za temu uzima obiteljski život kroz prizmu mentalnog stanja koji ga je odredio. To je ujedno rijedak primjer takvog ogolijevanja i (najzad) progovaranja o postojanju mentalnih bolesti u društvu i suživotu s njima. Kako vidiš ulogu umjetnosti, odnosno fotografije u osvještavanju i napose normalizaciji i prihvaćanju takvih mentalnih stanja? Kako je na tebe i na tvoju obitelj utjecalo takvo ogolijevanje?
Glorija Lizde: Fotografiramo generalno trenutke koje želimo pamtiti, to su obično velika obiteljska slavlja poput rođendana, vjenčanja, rođenja ili neke prizore odrastanja kao što je prva vožnja biciklom, ljetovanje, prvi dan škole itd. Ono što uvijek izostaje iz tih albuma, bilo fizičkih ili onih digitalnih na društvenim mrežama, su nepoželjni trenutci i tabu teme. Svako slaganje, odabir ili odbacivanje fotografija iz obiteljskog narativna svojevrsno je kuriranje slike o sebi i u konačnici o životu jedne obitelji. Na taj način sljedećim generacijama ostavlja se samo djelomična slika obitelji, savršen prikaz najboljih trenutaka dok je istina, naravno, mnogo slojevitija.
Serija fotografija F20.5 svojevrsno je nadopunjavanje obiteljskog albuma odnosno njegova reinterpretacija i pokušaj da se jedno turbulentno razdoblje života obilježeno traumom iznova i s odmakom sagleda i u konačnici razumije. Rad uzima metode iz fototerapije gdje rekreiranjem određenih događaja, situacije iz prošlosti poprimaju nova značenja koja se zatim na neki način potvrđuju činom fotografiranja. Mijenjajući način na koji se odnosimo prema prošlosti, ona se transformira.
Teško je govoriti o konkretnim utjecajima koje je rad imao na odnose u mojoj obitelji, svakako je rasvijetlio jedan dio prošlosti koja me zanimala i koju sam htjela analizirati. Za mene je rad ispunio cilj utoliko što sam poduzela određeno istraživanje kako bih razumjela i približila pojam shizofrenije, a zatim kakav je njen utjecaj bio na mog oca, a posljedično i na cijelu obitelj. U konačnici najvažniji aspekt rada bio je da transformiram te spoznaje i interpretiram ih jezikom fotografije koji mi je najbliži.
Iz te perspektive rad je imao terapijski utjecaj na mene, ali još mi je bilo draže vidjeti kako je on rezonirao u javnom prostoru posebice među onima koji su bili izloženi sličnim mentalnim stanjima, bilo da se radi o njima ili članovima njihovih obitelji. Tada sam ga počela doživljavati kao svoj doprinos destigmatizaciji, normalizaciji i prihvaćanju takvih mentalnih stanja.
► Koji ciklus radova kaniš predstaviti na izložbi finalista u salonu Galić i možeš li nam reći više o tome?
Glorija Lizde: U finalu Nagrade Radoslav Putar predstavljam se radom Neustrašiva mladost na kojem sam radila posljednje tri godine. Rad polazi od istoimene autobiografije mog djeda Hasana u kojoj, između ostalog, opisuje svoj ratni put u Drugom svjetskom ratu. Koristeći njegovu knjigu kao svojevrsni kompas, proputovala sam 1800km opisanog puta kroz Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Sloveniju. Dokumentirani pejzaži prikazuju mjesta opterećena poviješću i obilježena traumatičnim događajima, no prizori su svakodnevni i prosječni te se iz njih ne naslućuje složenost povijesnih zbivanja koja skrivaju. Uz dokumentarne fotografije izlažem inscenirane autoportrete koji reinterpretiraju djedovu ostavštinu, primarno ratna odličja i fotografski arhiv od tristotinjak fotografija koji smo otkrili nakon njegove smrti.
U radu se bavim odnosom osobne i kolektivne povijesti, ali i načinom na koji se sjećanja i traume prenose s generacije na generaciju. Čini mi se važno govoriti o tome posebno na našim prostorima gdje su dvije ili tri generacije obitelji sudjelovale u ratu stoga je potrebno razmišljati o tome što takvo naslijeđe znači za moju generaciju, rođenu 90-ih. Neustrašiva mladost vizualni je dijalog s mojim djedom i njegovom prošlošću koja je ujedno neminovno i moja vlastita prošlost.
U tom smislu, s ovim radom nastavljam se baviti temom genealogije i načinima na koje okolina i obitelj utječu na pojedinca. Budući da otvaram nekoliko tema unutar rada, nastojala sam tu slojevitost reflektirati i u pristupu ispreplićući pejzaže, autoportrete i osobni arhiv, ali i u samom postavu u Salonu Galić preklapajući fotografije jedne preko drugih.
