Ususret izložbi u Salonu Galić u Splitu koja se otvara u utorak, 14. lipnja, donosimo intervjue s finalistima Nagrade Radoslav Putar. Podsjetimo, Institut za suvremenu umjetnost dvadeset i prvu godinu zaredom proveo je natječaj za Nagradu Radoslav Putar, koja se dodjeljuje likovnoj umjetnici ili umjetniku u Hrvatskoj do 40 godina starosti. Nagrada, koja pripada međunarodnoj mreži YVAA – Young Visual Artists Awards, sastoji se od dvomjesečnog boravka u Residency Unlimited u New Yorku, samostalne izložbe u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu tijekom 2023. godine, produkcije multioriginala u suradnji s Galerijom S iz Koprivnice te mjesta u žiriju za dodjelu Nagrade iduće godine.
Ove je godine među pristiglim prijavama na ovogodišnji natječaj o izboru finalistica i finalista koji će konkurirati za nagradu odlučivao žiri u sastavu: Lana Stojićević – prošlogodišnja dobitnica Nagrade Radoslav Putar, Vanja Babić -voditelj Galerije MH i kustos u Galeriji Kranjčar, Barbara Borčić – neovisna kustosica iz Slovenije, a putem otvorenog poziva za kustose do 40 godina pridružile su im se kustosica Jasmina Šarić (CHC/Prostor) i povjesničarka umjetnosti Petra Šarin, Vizkulturina stalna suradnica. Žiri je odabrao čevero finalista o čemu smo pisali ovdje, koji će svoje radove predstaviti na izložbi u splitskom Salonu Galić u lipnju, kada će biti objavljeno i ime ovogodišnje laureatkinje ili laureata.
Finalisti Nagrade Radoslav Putar u 2022. godini su: Katerina Duda (Zagreb / Pula, 1989.), Glorija Lizde (Split, 1991.), Vladimir Novak (Zagreb, 1987.) i Marina Rajšić (Potpićan / Rijeka, 1995.).
U trećem u nizu blic intervjua s finalistima/icama razgovarali smo Katerinom Dudom. Razgovor s Vladimirom Novakom pročitajte na linku, a s Marinom Rajšić na ovom linku.
Katerina Duda (1989.) diplomirala je studij animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U radovima polazi od konkretnih prostora, istražujući kako prostor i određene mikrolokacije reflektiraju šire društvene promjene. Kroz radove provlači teme turizma i arhitekture pri čemu je naglasak na praksi u kontekstu. Tako koristi raznolike medije poput društvene prakse, akcija i intervencija u javnom prostoru, kao i dokumentarni film i video.
Neke od izložbi i projekata u kojima je sudjelovala su: Krov, tuš, roštilj, fuš (Galerija 90-60-90, 2021.), 021 Ostrale Biennale (Dresden, 2021.), Rijeka: ljetopis kretanja (GSG, 2020.), Ruke, plahte, metla: statistički ljetopis (GSG, Rijeka 2019.), Što će nam fundus? (GMK, 2018.), Hvala, a sad više ništa (Galerija Forum 2017.), Korak za Koteks(Galerija VN, 2017.), The East is West of the West (Mediterranea 18 – Young Artists Biennale, Tirana, 2017.) i dr. Autorica je kratkih dokumentarnih filmova Strujanja (2019., Restart) i Rezidba (2015. Restart ŠDF).
► Tvoji radovi problematiziraju kompleksne društvene procese poput turistifikacije i deindustrijalizacije te njihove reperkusije na življenu svakodnevicu. Smatraš li utoliko svoj rad aktivističkom društvenom praksom i kakav potencijal on može imati u tom kontekstu?
Katerina Duda: Pitanje o odnosu aktivizma i umjetničke prakse pitanje je koje mi često postavljaju kritika i publika. Moj odgovor se kroz godine mijenja i kroz radove sam ga različito osvještavala. Inspiraciju crpim iz društvenih situacija koje su problematične, apsurdne i propituju sustav, ali ne bih svoju praksu nazvala aktivističkom. Bitna mi je zaigranost, pružiti novi pogled na neku situaciju, a ne ponavljati ono poznato. S druge strane u aktivističkom radu bitno je educirati, koliko god se ponavljali. Čini mi se da društveni angažman koji se događa u polju umjetnosti mora izaći izvan galerije kako bi imao učinak jer tada može otvoriti bitna pitanja i potaknuti rasprave.
► Tvoja umjetnička praksa odvija se na razmeđi video radova, intervencija u javnom prostoru i društvene prakse. Što svaki od tih medija donosi promišljanju tema kojima se baviš, a koje najčešće tiču suživota ljudi i prostora?
Katerina Duda: Reagiram na kontekst u kojemu se nalazim i najčešće imam potrebu rad vratiti u taj kontekst. Vjerujem da ta odluka proizlazi iz etike rada. Nije mi zanimljivo raditi radove koje će pogledati samo uski krug standardne galerijske publike (iako i to nosi svoje izazove i iznova me veseli), nego dio razmišljanja vratiti na ulicu i otvoriti situaciju za susret i reakciju, postaviti horizontalan odnos i što se tiče izlagačkih prostora i aktera/autora. S druge strane, u posljednje vrijeme zanimljiv mi je odnos društvene prakse i filma. Kako stvoriti društvenu situaciju, nešto što stvara vrijednost u tom trenutku, a opet, u sljedećoj iteraciji pokušati je prenijeti da ne bude čista dokumentacija, a niti scenografija, već da aktivno gradi neki novi format.
► Karakter tvog djelovanja obilježen je intenzivnim radom s publikom i dionicima društvenih procesa kojima se baviš. Kako doživljavaš taj proces? Radi li se o sinergiji, suradnji ili participaciji?
Katerina Duda: Ovakav proces koji zahtjeva izlazak iz sigurnog umjetničkog sustava je zahtjevan, ponekad uspješan, ponekad nije i zahtijeva drugačiju refleksiju od galerijskog postava. Ne mogu reći da se participacija uvijek odvija kako je zamislim. Reakcije variraju od konteksta do konteksta i nekad ne uspijem pronaći način da doprem do aktera, prolaznika na način na koji bih voljela. Međutim, svaka suradnja, neočekivana reakcija ili samo zanimljiv komentar podsjeti me koliko su, unatoč prisutnim dilemama, stvaranje situacije i aktivna društvena praksa živi umjetnički mediji. Na tom tragu, u umjetničkoj praksi često se sjetim ideje Dušana Makaveja da “umetnost treba cimnuti”, “cimnuti pa šta bude”. Na ovoj ideji Pavle Levi gradi svoj narativ o cimanju slike.
► U tvojim je radovima veliku ulogu imala specifičnost lokacija kojima si se bavila i uranjanje u njihov genius loci kako bi razumjela procese turistifikacije i deindustrijalizacije. U slučaju da osvojiš Nagradu Radoslav Putar i rezidenciju u New Yorku, imaš li u vidu na koji način bi u takvoj sredini funkcionirao tvoj umjetničko-istraživački proces?
Katerina Duda: New York je bez sumnje živ grad pun podražaja i začudnih momenata, iznenadilo bi me kad ne bih naišla na nešto što bi me potaklo da konstruiram neku situaciju, bilježim i reagiram. Kontekst je drugačiji od onog u kojemu živimo ovdje i umjetnički sustav isto tako. To može biti destabilizirajuće, može nas zakočiti i poljuljati. Takvu prazninu na mene ostavljaju poneki uređeni gradovi zapadne Europe. Jednostavno mi nisu zanimljivi, zbog uređene financijske situacije nema puno improvizacije, panka, uglavnom se zna što se i kako radi.
Ako se vratimo na lokalni kontekst, za razliku od Hvara, Korčule, Rijeke ili Dubrovnika u kojima sam radila projekte posljednjih godina, istraživanje New Yorka (smiješno zvuči ovo nizanje) pruža lakoću u tome što je NYC veliki grad koji je svačiji, kojeg već posjedujemo preko filma i šire kulturne povijesti, koji je naš jer je domet toga grada naprosto toliki da nas ne zaobilazi. U tom smislu vjerujem da ovdje ne dolazi dileme o kolonizaciji koju često osjetim na rezidencijama u manjim mjestima kad pokušavamo reagirati na lokalni kontekst, ideja o umjetnici koja dolazi pa daje kritiku. S te strane je oslobađajuće.
