Ususret izložbi u Salonu Galić u Splitu, donosimo intervju s finalistima Nagrade Radoslav Putar. Podsjetimo, Institut za suvremenu umjetnost dvadeset i prvu godinu zaredom proveo je natječaj za Nagradu Radoslav Putar, koja se dodjeljuje likovnoj umjetnici ili umjetniku u Hrvatskoj do 40 godina starosti. Nagrada, koja pripada međunarodnoj mreži YVAA – Young Visual Artists Awards, sastoji se od dvomjesečnog boravka u Residency Unlimited u New Yorku, samostalne izložbe u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu tijekom 2023. godine, produkcije multioriginala u suradnji s Galerijom S iz Koprivnice te mjesta u žiriju za dodjelu Nagrade iduće godine.
Ove je godine među pristiglim prijavama na ovogodišnji natječaj o izboru finalistica i finalista koji će konkurirati za nagradu odlučivao žiri u sastavu: Lana Stojićević – prošlogodišnja dobitnica Nagrade Radoslav Putar, Vanja Babić -voditelj Galerije MH i kustos u Galeriji Kranjčar, Barbara Borčić – neovisna kustosica iz Slovenije, a putem otvorenog poziva za kustose do 40 godina pridružile su im se kustosica Jasmina Šarić (CHC/Prostor) i povjesničarka umjetnosti Petra Šarin, Vizkulturina stalna suradnica. Žiri je odabrao čevero finalista o čemu smo pisali ovdje, koji će svoje radove predstaviti na izložbi u splitskom Salonu Galić u lipnju, kada će biti objavljeno i ime ovogodišnje laureatkinje ili laureata.
Finalisti Nagrade Radoslav Putar u 2022. godini su: Katerina Duda (Zagreb / Pula, 1989.), Glorija Lizde (Split, 1991.), Vladimir Novak (Zagreb, 1987.) i Marina Rajšić (Potpićan / Rijeka, 1995.). Razgovor s Vladimirom Novakom pročitajte na linku.
U drugom u nizu blic intervjua s finalistima/icama razgovarali smo s Marinom Rajšić.
Marina Rajšić (1995., Rijeka) diplomirala je vizualne komunikacije i grafički dizajn na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci 2019. godine. U prosincu 2018. objavljuje umjetničku knjigu naziva Umjetnost lijepog. Izlaže od 2015. godine, a za svoj je rad primila nekoliko priznanja i nagrada.
Marinini radovi proizlaze iz iskustva, znanja i medija. Bavi se temama odnosa jedinke i populacije, s naglaskom na prilagodbu okolini, povremeno preispitujući sebe kao jedinku populacije 21. stoljeća. U tom kontekstu bavi se i suvremenim društvenim normama, bazirajući se, kako na analizi društvenog konteksta, tako i fikciji i spekulaciji. Kao neke od preokupacija valja naglasiti odnos virtualnog i fizičkog prostora kroz usporedbe na relaciji prošlost-sadašnjost, umjetno-prirodno, znanost-trendovi, aktivno-pasivno. Kreće se u smjeru konceptualne, angažirane, novomedijske umjetnosti. Kroz djelovanje u galerijskom i javnom prostoru, u posljednje vrijeme u svoje radove uključuje i elemente marketinga, kao alat dopiranja do šire, nesvjesne i često “negalerijske” publike.
► Studirala si vizualne komunikacije i grafički dizajn na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, djeluješ u Labinu, a dolaziš iz Potpićna. Obzirom na to da većina nominiranih autorica i autora radi i djeluje u većim središtima poput Zagreba ili Splita, možeš li nam dati uvid u to kako funkcionira scena suvremene umjetnosti u Istri, odnosno u Primorsko-goranskoj županiji? Koliko je ona propulzivna i otvorena za umjetničke eksperimente mlađih generacija?
Marina Rajšić: Diplomirala sam 6 mjeseci prije objave pandemije (koju sam dočekala u Rijeci), međutim nakon još par mjeseci ondje bez ikakvih javnih događanja odlučila sam preseliti na neko vrijeme nazad u Istru. Tada sam mislila da će se sve kroz par mjeseci vratiti na staro, ali obzirom da je pandemija potrajala, moj se boravak u Istri produžio. U 2021. imala sam prilike upoznati se i ostvariti suradnju s više organizacija/institucija na području Rijeke i Labina; Drugo more (izložba Print Screen), Memorijalni centar Lipa pamti/Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka (land-art instalacija Čestice Lipe), Galerija Kortil/Rijeka 2020 EPK (multimedijalna izložba Sedam lica grada), Labin Art Express (javna umjetnička akcija Balans), udruga Prostor Plus (projekt Stories behind cities), Narodni muzej /Gradska galerija Labin (izložbe 100×100 sretno! i 24. LUL), MMSU Rijeka i Mediteranski kiparski simpozij (edukacije). Iz mojeg iskustva scena je otvorena za “eksperimente” mlađih generacija i prilično sam zadovoljna, kako s dosadašnjim suradnjama, tako i generalno s kulturnim sadržajima koje nudi.
► Školovala si se u području dizajna i radila u dizajnerskom studiju iako je umjetnost primarna sfera u kojoj želiš djelovati. Također, u svojoj biografiji ističeš da povremeno uključuješ elemente marketinga u svoje radove. Na koji način uspijevaš pomiriti jedno djelovanje s drugim i u kolikoj se mjeri dizajn i umjetnost u tvojoj praksi preklapaju?
Marina Rajšić: Školovala sam se na području umjetnosti (preddiplomski) i vizualnih komunikacija (diplomski), međutim umjetnost je uvijek bila moj prioritet. Djelovanje u sferi umjetnosti na sreću, trenutno zauzima veliku većinu mojeg vremena, iako je povremeno “dizajn freelanceanje” i opuštajuće i korisno. Naravno, ti se interesi isprepliću i pomažu kod načina promišljanja o materijalizaciji ideja. Povremeno u svoje radove uključujem i elemente marketinga, kao alat dopiranja do šire, nesvjesne i često “negalerijske” publike. Na implementaciju segmenata radova u virtualni, javni prostor potaknulo me nepostojanje kulture odlaska u muzejske i galerijske prostore te utjecaj suvremenih algoritama na internetu koji prikazuju izrazito selektiranu vrstu sadržaja pa je gotovo nemoguće slučajno “naletjeti” na informaciju koja se ne nalazi unutar našeg primarnog polja interesa/sadržaja na internetu. Uslijed toga dolazi do suženja općeg znanja, a posljedično tome i polja interesa za ostale “kategorije”. Koristeći npr metodu click-bait, nerealne stock fotografije i pisanje u prenesenom značenju, moji radovi dolaze u doticaj s publikom koja ih nije nužno željela ni tražila, nameće joj se, educira i upoznaje. Samim otvaranjem te makar djelomičnim konzumiranjem mojeg sadržaja, ideja iza ovakvih digitalnih intervencija, već je ispunjena. Obzirom na aktualnost tema koje u svojim radovima obrađujem bitna mi je veza sa širom publikom, bitno mi je da su moje ideje prisutne i izvan prostora galerije, da pozivaju, provociraju, potiču znatiželju, ukazuju na otvorena vrata galerijskog prostora i relevantnost umjetnosti.
► U svojim radovima Print Screen i Čestice Lipe iz 2021. godine baviš se dubinskim promišljanjem prostora – s jedne strane oprostorivanjem digitalnih medija i stvaranja identiteta putem algoritama, a s druge strane ulaskom u fizički prostor te apostrofirajući u njemu identitetske silnice jednog mjesta. Iako su teme i mediji sasvim različiti, stječe se jasan dojam o nekim odrednicama na kojima tvoje djelovanje počiva, a koje i sama naglašavaš: usporedba prošlosti i sadašnjosti, te odnos virtualnog i fizičkog prostora. Možeš li nam opisati kako teče umjetnički, odnosno istraživački proces koji se odvija na ravnima tih suprotnih pojmova?
Marina Rajšić: Uvijek polazim isključivo od ideje. Medij koji izaberem bude onaj koji na najjasniji način prenosi poruku, pa na početku promišljanja o budućem radu nikad ne znam hoće li mi kod produkcije rada trebati pomoć osobe koja programira i mapira prostor ili ću trebati pomoćnika u branju i mljevenju lišća (ha-ha). Kod samog istraživanja puno razgovaram i osluškujem okolinu, čitam stručnu literaturu, scrollam po društvenim mrežama i kopam po svakojakim arhivama. Pristup svakoj ideji je drugačiji od prethodnog, dajem si slobodu i ne stvaram pritisak kreiranja zajedničke polazišne točke kako bi radovi bili međusobno povezivi, međutim analizirajući dosadašnje radove, usporedba se, uz odnose, isprepliće kroz većinu. Usporedbom učimo o sebi, pozicioniramo se u odnosu na nešto, zauzimamo stajalište, postajemo svjesniji sebe. Sve od navedenog smatram vrlo važnim, kako za razumijevanje moje umjetničke prakse, tako za edukaciju novih generacija svjesnih građana, članova današnjeg društva.
► U Gradskoj galeriji Labin nedavno je otvorena tvoja samostalna izložba najrecentnijih radova pod nazivom Posebna prigoda. Možeš li nam više reći o svom novom konceptu? Što kaniš predstaviti na izložbi finalista nagrade Radoslav Putar u Salonu Galić?
Marina Rajšić: Inspiraciju za izložbu Posebna prigoda pronašla sam u odnosu društva prema materijalnim predmetima. U prošlosti, dok su ljudi uglavnom posjedovali puno manje, postojao je običaj korištenja predmeta koji su “svakodnevni”, dok su se skuplji, bolji i vrijedniji predmeti (jednake funkcije) koristili samo u posebnim prigodama kao što su blagdani, vjenčanja, sahrane, rođendani. Posebne prigode upravo su takvi predmeti činili – posebnima. Fotografije su se okidale samo tokom takvih događaja. Danas, kada je materijalno postalo vrlo dostupno, odnos prema predmetima se promjenio, odnos prema fotografiji također. Radi se o visećoj instalaciji sačinjenoj od stotinjak predmeta ustupljenih od građana šire okolice Labina. Izložbu je moguće posjetiti do 2.7. u Gradskoj galeriji Labin. Nakon otvorenja labinske izložbe kreću finalne pripreme za izložbu finalista nagrade Radoslav Putar na kojoj ću predstaviti ambijentalnu, multimedijsku instalaciju Print Screen, prošle godine predstavljenu u galeriji Filodrammatica.
