Autori: Nataša Bodrožić i Saša Šimpraga
Arhitekt Emin Turki jedan je od osnivača organizacije Édifices & Mémoires (Zdanja i sjećanja) koja je posvećena istraživanju i zaštiti arhitektonske baštine Tunisa. Organizaciju je 2014. godine, u vremenu nakon Arapskog proljeća, osnovalo šest arhitekata okupljenih oko Nacionalnog fakulteta arhitekture i urbanističkog planiranja u gradu Tunisu. Ovaj intervju nastavak je afričke serije razgovora o modernističkoj baštini južne obale Sredozemlja koji nastaju u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma.
*Emin Turki
► Kad je osnovana vaša organizacija i što su vam glavne aktivnosti i ciljevi? Što vas je potaknulo da osnujete organizaciju koja se bavi arhitektonskom baštinom?
Emin Turki: Događaj koji je potaknuo osnivanje organizacije koja se bori za očuvanje i vrednovanje baštine posjet je vilama u sklopu kompleksa predsjednika Bourguibeu Monastiru (Skanes). Tijekom toga posjeta osvijestili smo činjenicu da ta arhitektonska remek-djela nisu zaštićena nikakvim uredbama. Vile koje je projektirao glasoviti arhitekt Olivier Clément Cacoub početkom 1960-ih godina i ukrasio kipar Abdelaziz Gorgi bile su prepuštene na milost i nemilost tržišta nekretnina i moglo ih se u svakom trenutku uništiti. Tada smo shvatili da nešto zaista nedostaje na razini prepoznavanja arhitektonske baštine.
Od svoga osnutka udruga se usredotočila na tri osi djelovanja:
Prvo: Popisati baštinska zdanja na području Tunisa kako bi se potaknulo sveopće promišljanje o vrednovanju i razvoju baštine.
Drugo: Omisliti pilot projekte rehabilitacije uzimajući u obzir trenutačna ograničenja povezana s ekonomskim i socijalnim kontekstom te javno informirati o iskustvu s tim procesom.
I treće: Staviti svoje resurse na raspolaganje državnim i privatnim tijelima kako bi se kontekstualizirano razmotrilo zakonodavstvo koje se bavi tuniškom arhitektonskom baštinom.
Udruga Édifices & Mémoiresutemeljena je 31. prosinca 2014. godine.
*Jedna od vila u sklopu predsjedničkog kompleksa u Monstiru, Tunis, arhitektOlivier Clément Cacoub, 1960-e. / foto: Édifices & Mémoires
► Vaše se organizacija pokušava “definirati kao pregovaračko tijelo između znanstvenog istraživanja i građanske akcije”, a time vaše djelovanje smještate u širi društveni i politički kontekst. Ulaze li vaše aktivnosti u polje “politika prostora”? Naime, često smo suočeni s time da se očuvanje modernističke arhitektonske baštine – što nedvojbeno jest javni interes – sukobljava s megalomanskim apetitima developera i investitora kojima očuvanje baštine nije u fokusu, a posebno ako je riječ o objektima koji su relativno mladi pa se i ne doživljavaju kao baština tj. izgrađeni su u 20. stoljeću.
Emin Turki: Doista kao tijelo pokušavamo predstavljati poveznicu između građanske akcije i znanstvenog istraživanja jer snažno vjerujemo da je nužno približiti diskurs i vizije s obzirom na to da rješenje problema baštine, a što uključuje teme poput urbane kompaktnosti nasljeđa, pitanje nekretnina… Ne može biti jednostrano i mora se omogućiti svim uključenim stranama da izraze svoje potrebe.
Ne možemo poricati da se naši gradovi razvijaju i građanske potrebe mijenjaju od razdoblja do razdoblja, što znači da opstanak baštine ovisi o njezinoj uklopljenosti u taj ekonomski, socijalni i kulturni razvoj. Pitanje koje se stoga postavlja jest kako baština može pratiti tu transformaciju?
Nekoliko je eksperimenata dokazalo da baština nije u opreci s razvojem grada, nego mu, upravo suprotno, može biti pokretač. Nužno je popratiti razvoj nadzornim tijelima koja bi jamčila poštivanje gradske povijesti s jedne strane i odgovarala potrebama denzifikacije starih središta s druge.
*Stadion u gradu Tunisu / foto: Saša Šimpraga
► Ako se vratimo unatrag, do samog početka Arapskog proljeća 2011. godine koje je i započelo u Tunisu, postavlja se i pitanje novog identiteta koji je postuliran upravo kao posljedica revolucije. To je osobito prisutno kod mlađih generacija koje se pokušavaju naći u “nacionalnom” pripadanju, a koje pritom prati odgovarajuća ikonografija. Koji tip nasljeđa je u simboličnom smislu odigrao ključnu ulogu u “izgradnji scenografije” novih okolnosti u Tunisu nakon ustanka 2011. godine?
Emin Turki: Habib Bourguiba, prvi tuniški predsjednik, želio je raskinuti s prošlošću vladavine begova. Odmah po njegovu stupanju na vlast, 1956. godine, taj je raskid obilježen rušenjem više zdanja reprezentativnih za tu vladavinu, kao što je Dar al-Taj u La Marsi (Tunis).
Nakon 31 godine vladavine Bourguiba je smijenjen i na vlast 1987. godine dolazi Zine El Abidine Ben Ali. On je pak krenuo mijenjati ili jednostavno zapuštati neke simbole vlasti prvoga predsjednika, pa je tako, recimo, premjestio Bourguibin spomenik i na njegovu mjestu izgradio toranj sa satom.
Spomenik je nakon revolucije vraćen na svoje prvotno mjesto, a zadržan je i sat. Taj bi se čin moglo smatrati simbolom asimilacije i pomirbe s prošlošću. Dakle, proživjeli smo gotovo 55 godina povijesti koju su oblikovali različiti protagonisti, te je revolucija 2011. godine omogućila da se ta povijest preispita i da se putem arhitekture dopre do istine. S druge strane, revolucija još nije iznjedrila novi arhitektonski pokret. Dosad još nema simbola koji je utjecao na arhitektonsko promišljanje.
*Srušeni Dar al Taj / foto: Wikipedia
*Avenija Habib Bourguiba / foto: Wikipedia
► S obzirom na bogato i raznoliko nasljeđe koje je odredilo izgleda današnjeg grada, vaša je organizacija osobito fokusirana na graditeljski sloj iz vremena Francuskog protektorata, dakle vremena prije neovisnosti. Koliko se taj tip nasljeđa uklapa ili ne uklapa u novi nacionalni narativ Tunisa i koje su posljedice takvog (ne)odnosa po pitanjima očuvanja arhitektonske baštine ?
Emin Turki: Još prije nekoliko godina ustvrdili smo manjak na razini priznavanja naročito te baštine u kolektivnoj svijesti Tunižana, pa tako i od strane vlasti. Možda zato što je to arhitektura koja podsjeća na ožiljke kolonizacije. No, danas je Tunis neovisna država i ta arhitektura svjedoči o kulturnoj raznolikosti koju Tunis posjeduje, baš kao što je to i rimsko kartaško ili osmansko nasljeđe.
Većina “europskih četvrti” ne smatra se baštinom i nije zaštićena zakonom o arhitektonskom nasljeđu, te središte grada Tunisa broji tek pet zaštićenih zgrada, a nije ustanovljen nijedan perimetar zaštite.
Nadležno Ministarstvo je osim toga pred Skupštinu iznijelo plan zakona kojima bi se olakšalo rušenje zgrada koje propadaju. Taj zakon odnosi se među ostalim i na zdanja izgrađena u doba kolonizacije i predstavlja opasnost za tu baštinu. Reagirali smo suradnjom s tuniškim Društvom arhitekata s kojima sastavljamo dokumentaciju o gradskim zonama koje valja sačuvati. Ta će dokumentacija biti upućena odgovornim vlastima na raspravu.
*Grad Tunis, detalj / foto: Saša Šimpraga
► Posebno ističete ulogu novih tehnologija u procesima očuvanja, prezentacije i popularizacije baštine. Možete li navesti neka od iskustva u tome smislu, metode koje koristite i na koji način radite sa zajednicom, volonterima itd.?
Emin Turki: Polazimo od principa da je baština građansko pitanje i kao takvo ne smije biti predmetom rasprave samo stručnjaka. Stoga smo 2014. godine putem društvenih mreža lansirali akcije poput Winou el Patrimoine (Gdje je baština?) kojoj je cilj senzibilizirati i uključiti građane u debatu te im osvijestiti bogatstvo njihove baštine.
Akcija Winou el Patrimone danas broji više od osam tisuća članova koji svakodnevno razgovaraju o pitanju baštine, njezinoj budućnosti i izazovima s kojima se suočava.
Ta je akcija, jednako tako, omogućila da se započne s mapiranjem baštine diljem Tunisa. Ta je mapa vidljiva na internetskoj stranici www.edifices-et-memoires.com. Pomogla je tomu da šira javnost upozna dotad posve nepoznata zdanja iz različitih regija Tunisa.
Podrška UNESCO-a nam je omogućila da ojačamo taj eksperiment lansiranjem projekta Skupni opservatorij baštine u sklopu kojega nastojimo formirati promatrače baštine kojima je misija: popisati baštinu u svojoj regiji; senzibilizirati svoju izravnu okolinu te upozoriti na nepoštivanje baštine.
Također smo sa Sveučilištem u Liègeu pokrenuli projekt P@trimoinia. Riječ je o novom pristupu prisvajanja baštine. Napravili smo internetsku platformu za upravljanje geolokaliziranim informacije, s naglaskom na arhitektonsku i nematerijalnu baštinu. Pokrenuta je pilot operacija za pristup podacima o baštini in situputem mobilnog terminala, što olakšava pristup lokalnoj kulturi. Taj pilot program slijedi povijesni put Ibn Halduna (poznati arapski povjesničar, opa.a).
*Grad Tunis / foto: Saša Šimpraga
► Kako bi opisali grad Tunis i njegov razvoj, posebice u vremenu modernizma, ali i danas?
Emin Turki: Problem grada Tunisa jest taj što on nema jasno određene granice. Prosječni Tunižanin, kad ga zamolite da vam skicira svoj grad, najčešće osvijesti da ne može. Prihvaćanje granica prvi je korak kako bi se pokrenule akcije i ovladalo razvojem grada. Kao u slučaju većine gradova u razvoju, Tunis također proživljava krizu modernosti koja je zapravo kriza identiteta. Budući da je politički plan maglovit, suprotan smjeru stjecanja neovisnosti i ulaska u modernizam, danas postoji identitetska dvosmislenost – je li Tunis mediteranski, muslimanski, arapski, europski grad, prijestolnica? – u kontinuitetu sa sociopolitičkim raspravama koje se vode. Čini se da se kao identitetska odrednica prihvaća jedino demokratski zaokret te stoga demokratizacija javnog prostora i shodno tomu grada. Projekt Zdanja i sjećanja (Édifices et Mémoires) u nekom je smislu nastavak te volje da si prisvojimo odnedavna demokratski urbani prostor.
► Jedno od istaknutih zdanja grada Tunisa je Hotel du Lac (Hotel pored jezera, arhitekt Raffaele Contigiani, izgrađen od 1970. do 1974. godine) koji se doživljava kao svojevrsni amblem grada u arhitektonskoj zajednici, pa je tako i ispirirao čak i logo vaše organizacije. Koji je značenje te poznate, ali danas napuštene, zgrade za grad i koji je njen sadašnji status?
Emin Turki: Hotel du Lac je ikona i znamenitost grada Tunisa, to je jedan od prvih državnih hotela kojim upravlja Tuniški nacionalni ured za turizam (ONTT). Izgrađen je nakon stjecanja neovisnosti, kada je postojala politička volja da se tuniškoj arhitekturi da modernistička orijentacija.
Njegov položaj na Aveniji Mohameda V. dao je identitet toj aveniji gdje su potom izgrađene druge prestižne građevine poput sjedišta središnje banke. Ipak i unatoč njegovoj velikoj arhitektonskoj i tehničkoj vrijednosti, Hotel du Lac nije zdanje općeprihvaćene estetike.
Oko budućnosti tog hotela vrte se brojne priče, ali nijedna još nije potvrđena. Kažu da ga je kupila libijska tvrtka koja ga želi srušiti i na njegovu mjestu izgraditi stambenu zgradu. Upozoravamo na to da Hotel du Lac nažalost ne uživa nikakvu zaštitu.
U izradi loga naše organizacije nadahnuli smo se arhitekturom tog hotela jer smatramo da ta građevina savršeno ilustrira raspravu o baštini. Ta je zgrada obilježila vrijeme kad se Tunis jasno okrenuo modernizmu, njezina estetika ne nailazi na jednoglasno odobravanje, ona ne odražava službeni “arapsko-muslimanski” identitet zemlje i danas je prepuštena zaboravu. U njoj je okupljeno više aspekata koji definiraju položaj baštine u Tunisu općenito.
*Hotel du Lac, detalj, arhitekt Raffaele Contigiani, Tunis, 1970.-74. / foto: Nataša Bodrožić
► Koje su još neke od istaknutih modernističkih zgrada u gradu Tunisu i imaju li neke od njih službeni status kao zaštićena kulturna dobra? Koja je uopće politika prema osiguravanju službenog statusa spomenika za moderna zadnja u Tunisu?
Emin Turki: Kao u slučaju Hotel du Lac, vrlo je teško postići da se moderno nasljeđe prizna kao arhitektonska baština. Državna politika se, osim nekoliko primjera, ograničila na arapsko-muslimansku arhitekturu. Pojam moderne baštine, dakle, nije još prihvaćen. Kao primjere možemo navesti Vilu Corbusier ili Burzu rada.
Uloga našega udruženja je osvijestiti o važnosti prepoznavanja i očuvanja upravo te vrste baštine. Zbog toga uostalom vodimo kampanju identificiranja baštine s tuniškim Društvom arhitekata, kako bismo postigli da se ona službeno, od vlasti, prizna.
*Burza rada, arhitekt Cyrille Levandowski, 1960-e / foto: Édifices & Mémoires
► Danas uglavnom napušten, turistički kompleks El Mansurah u Kelibiji inicijalno je projektirao i djelomično izveo hrvatski arhitekt Ivan Prtenjak krajem 1960-ih i početkom 1970-ih. Kasnije je dosta toga izgrađeno od strane drugih arhitekata, a kompleks nikad nije dovršen. Jedno od Prtenjakovih zdanja u sklopu kompleksa je i Kuća pokraj mora, koja je bila nominirana za Nagradu Aga Khan, i koja zaslužuje pažnju kao važn dio lokalne tuniške i afričke, a s obzirom na arhitekta, podjednako i hrvatske i europske kulturne baštine. Ujedno to je i zgodan okidač za spajanje naša dva konteksta: onog tuniškog s onim hrvatskim, posebno s obzirom da to nije jedina tuniško-hrvatska veza, počevši od drugih projekata i realizacija arhitekta Prtenjaka u Tunisu, do činjenice da je arhitekt Contigiani inspiraciju za Hotel du Lac našao u Talijanskom paviljonu na Zagrebačkom velesajmu. Koja su vaša razmišljanja o tome?
Emin Turki: Kao prvo, želio bih naglasiti da sam zahvaljujući vašemu radu saznao za postojanje tog arhitektonskog remek-djela, Kuće pokraj mora, što dokazuje da valja uložiti još mnogo truda u identificiranje baštine. Nadam se da će i ovaj intervju doprinijeti konkretnijoj suradnji i s hrvatskim tijelima kako bi se ta baština sačuvala i kako bi se razmislilo o mogućnostima njene obnove.
Osim toga, i Hotel du Lac i Talijanski paviljon Zagrebačkog velesajma potvrđuju tu modernističku orijentaciju kojoj su i Hrvatska i Tunis težili od sedamdesetih godina 20. stoljeća, konteksti su povezani.
Mi radimo na priznavanju te arhitekture kao nacionalne baštine, a to nije lak zadatak, ali je usput pokušavamo upisati u kontekst širi od državnih granica. Želimo povezati ono što je ostvareno u Tunisu s drugim projektima i pokretima koji su zaživjeli u drugim zemljama, poput Hrvatske.
*Kuća pokraj mora, arhitekt Ivan Prtenjak, 1969., Kelibija, Tunis / foto: Ivan Prtenjak
*Kuća pokraj mora (desno, i njena replika lijevo), Ivan Prtenjak, Kelibija, Tunis, 1969. / foto: Saša Šimpraga/Motel Trogir
Razgovarali: Nataša Bodrožić i Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku
S francuskog prevela: Mirna Šimat
Fotografije: Nataša Bodrožić, Édifices & Mémoires, Ivan Prtenjak, Saša Šimpraga, Wikipedia
Aktivnosti organizacije Édifices & Mémoires pratite ovdje ili na Facebooku.
Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma.
Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.
Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:
vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/
vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/
vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/
vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/
