Tema odnosa umjetnosti i rada zanima me još od mojih prvih kustoskih projekata, posebice izložbe RAD, (NE)RED I (SAMO)DISCIPLINA: nevidljivo djelovanje radnica i radnika u kulturi u nekadašnjoj Galeriji Nova u Teslinoj, u kojoj sam se bavila pitanjima prekarnih uvjeta rada, nevidljivog rada u kulturi i položaja mladih umjetnika pri ulasku na umjetničku i kulturnu scenu nakon završetka obrazovanja. Upravo mi je zato rad Kristijana Popovića Tu sam da čuvam mjesto od drugoga u Kiosku Galerije SC bio posebno zanimljiv jer je kroz vrlo konkretnu, gotovo apsurdnu situaciju precizno artikulirao pitanja rada, kontrole i preživljavanja mladog umjetnika unutar institucionalnog sustava. Preuzimajući ulogu čuvara i zatvarajući se u izložbeni prostor koji istovremeno “čuva” od drugih umjetnika, Popović je precizno detektirao poziciju mladog autora koji istodobno pokušava izboriti prostor vidljivosti i preživjeti unutar institucionalnih uvjeta rada. Taj rad nisam doživjela samo kao komentar umjetničkog sustava, nego i kao inteligentno, autoironično i vrlo precizno promišljanje rada, kontrole, pasivnosti i strategija opstanka na suvremenoj umjetničkoj sceni. Njegov rad ponovno mi je privukao pažnju i na XV. trijenalu hrvatskog kiparstva, gdje se istaknuo unutar šireg konteksta mlađe suvremene kiparske scene, a posebno me razveselilo kada sam među ovogodišnjim finalistima Nagrade Radoslav Putar (o čemu smo pisali ovdje) ugledala i njegovo ime.
Kristijan Popović (Zagreb, 1998.) diplomirao je kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a paralelno s umjetničkom praksom aktivno djeluje i na području kazališne scenografije. U svojim recentnim projektima istražuje odnose između rada, prostora, institucije, kontrole i performativnosti, krećući se između scenografije, instalacije i konceptualne umjetničke prakse. U razgovoru za Vizkulturu govori o utjecaju scenografije na vlastiti umjetnički jezik, iskustvu rada unutar kazališnih produkcija, rezidencijalnim programima, kolektivnom djelovanju, ali i o recentnim projektima koji kroz ironiju, performativnost i prostorne intervencije propituju mehanizme rada, nadzora i pozicije umjetnika unutar suvremenog institucionalnog sustava.
► Završio si elektrotehničku školu, a zatim diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kako je taj prijelaz iz jednog izrazito funkcionalnog, inženjerskog načina razmišljanja u umjetnički kontekst oblikovao tvoj odnos prema materijalu, prostoru i samom procesu rada?
Kristijan Popović: Da, zapravo sam indirektno, zahvaljujući elektrotehničkoj školi, završio na kiparstvu. Nakon srednje škole počeo sam raditi kao tonac i upravitelj scenske rasvjete. Nisam se pretjerano pronašao u toj struci, ali kroz rad na projektima scenografija mi se odmah svidjela. Zahvaljujući Ireni Kraljić počeo sam asistirati i aktivno sudjelovati u kazališnim scenografijama, sve dok se nisam dovoljno razvio da mogu samostalno preuzimati i realizirati projekte. Najvažnija je ta prva prilika koju dobiješ – tada se zaista moraš dokazati. Meni su tu priliku pružili Ecija Ojdanić i Ivan Leo Lemo u „putujućem“ kazalištu Moruzgva, i bez tog njihovog svojevrsnog „kockanja“ pitanje je bih li tako brzo napredovao, barem u tom segmentu.
Kroz interes za scenografiju i nastavak rada u tom području upisujem, tada meni najlogičniji, studij kiparstva. Naime, svi scenografi s kojima sam do tada surađivao bili su kipari. Kasnije, kroz studij i različite utjecaje mentora, shvaćam da me, uz scenografiju, još više zanima ovaj moj sadašnji pristup umjetnosti. Scenografija također zahtijeva planiranje unaprijed, rad kroz skice i promišljene ideje, pa mi je takav način rada zasigurno pridonio i u likovnom djelovanju.
► Koje bi utjecaje izdvojio kao ključne za formiranje svog rada – ne nužno u smislu konkretnih autora, nego i šire: prostora, iskustava ili čak produkcijskih uvjeta? Postoji li nešto čemu se svjesno približavaš ili, obrnuto, od čega se pokušavaš distancirati?
Kristijan Popović: Pod najveće utjecaje svakako bih uvrstio kazalište i film. I prije upisa na Akademiju imao sam naviku odlaziti na filmove ili predstave više puta tjedno, često i bez da unaprijed znam što ću gledati. Nakon što bih pogledao film „na slijepo“, na poleđini karte zapisao bih kratku recenziju i vlastiti komentar. Tu praksu zadržao sam do danas, a karte dokumentiram i sortiram u kutiju, što smatram odličnim načinom praćenja osobnog ukusa i njegova razvoja.
Konzumiranje drugih medija, uz vlastiti, osobito onih koji mi nisu primarni, ali su mu bliski, izuzetno mi je važno. Upravo kroz takav odmak mislim da umjetnik najjasnije može prepoznati što je za njega „dobro“, bez zamki koje pojedini medij može skrivati. U tom smislu nastojim se distancirati od pristupa projektu i sagledavanja ideje isključivo kroz jedan zadani medij.
► Kao što si već spomenuo, radio si kao scenograf i asistent na nizu produkcija – od splitskog i zagrebačkog HNK do nezavisnih produkcija poput Teatra Moruzgva. Kako te to iskustvo rada unutar kompleksnih, često hijerarhijski strukturiranih produkcija oblikovalo kao umjetnika? Jesi li kroz takav rad razvio specifičan odnos prema kontroli prostora i materijala, ili te upravo taj sustav potaknuo na traženje autonomnih, umjetničkih formi izvan kazališta?
Kristijan Popović: Naravno. Ponajprije bih izdvojio scenografiju i predpremijerni pritisak koji te nauče rješavati probleme u iznimno kratkom roku – brzo i efikasno. Kroz taj rad ovladaš različitim materijalima, tehnikama i prostorom: scenografija je pomalo od svega, a takav „sve po malo“ pristup blizak je i konceptualnoj umjetnosti. Upravo zato mislim da se te dvije prakse paralelno vrlo dobro nadopunjuju. Putujuće kazalište omogućilo mi je da upoznam doista svaki kutak Lijepe Naše. Kada vidiš toliko različitih sredina i pristupa kulturnom djelovanju, nemoguće je ne razviti nove perspektive koje dodatno potiču osobni razvoj.
Osim širenja perspektive, kazališni rad ubrzao je i moju sklonost suvremenijem i konceptualnijem pristupu u vlastitoj praksi. Kada, primjerice, u istom tjednu u radionici moraš izraditi dvometarski portret Sokrata za jednu predstavu i skupinu lažnih, realistično izvedenih bureka za drugu (da, i to se dogodilo), počneš propitivati koliko je sama forma uopće ključna u tvom radu. Objekt je, naravno, važan jer nešto predstavlja, ali to „nešto“, barem meni, mora biti važnije od same forme.
Kazalište proizvodi veliku količinu estetski uvjerljivih objekata koji služe jednoj konkretnoj svrsi, jednoj priči, i nakon toga često završe odbačeni ili pohranjeni. Oni postoje kako bi nešto ispričali – i mislim da na sličan način promatram i vlastite radove.
► U radu Tu sam da čuvam mjesto od drugoga u Kiosku SC-a preuzimaš ulogu čuvara, zatvaraš se u izložbeni prostor i uspostavljaš odnos kontrole, nadzora i izolacije. Koliko je taj čin za tebe bio stvarna strategija zauzimanja pozicije na sceni, a koliko ironijski komentar njezinih uvjeta? I gdje vidiš granicu između prilagodbe sustavu (preuzimanja njegove logike kontrole i rada) i pokušaja otpora unutar njega?
Kristijan Popović: Često se kao umjetnici nađemo u situaciji u kojoj je pomalo neprirodno prijavljivati projekt koji je još u razvojnoj fazi, no natječaji jednostavno tako funkcioniraju. U jednom takvom trenutku, prilikom prijave na natječaj Galerije SC, odlučio sam biti potpuno iskren u vezi svoje namjere – deklarirao sam da se prijavljujem gotovo isključivo kako bih tijekom trajanja izložbe „čuvao“ izložbeni prostor od drugih umjetnika, odnosno zauzeo njihovo mjesto na natječaju.
Uronivši u ulogu čuvara, promatrao sam i razgovarao sa stvarnim čuvarima i portirima kako bih što vjerodostojnije utjelovio sam čin čuvanja. Pokušavajući usporediti poziciju čuvara i umjetnika, referirao sam se i na poznate umjetnike s ovih prostora koji su, uz umjetnički rad, bili primorani obavljati „civilne“ poslove. Na toj liniji pokušao sam konstruirati gotovo apsurdnu situaciju u kojoj je umjetnik zaposlen u instituciji u kojoj ujedno i izlaže, te živi od toga da čuva vlastitu izložbu.
Istovremeno, ovaj rad poslužio mi je i kao svojevrsna priprema za „prijelaz“ na novu umjetničku scenu. Uskoro se planiram preseliti u Kopenhagen, a slučajno se poklopilo da je prvi posao koji mi je ondje ponuđen upravo – noćni čuvar.
► Sudjelovao si u rezidencijalnom programu GMK-a pod mentorstvom umjetnika Nika Mihaljevića. Kako iz te perspektive gledaš na rezidencijalne programe općenito? Jesu li oni za tebe stvarni prostor istraživanja i razvoja ili prije još jedan produkcijski model koji od umjetnika očekuje brze i vidljive rezultate?
Kristijan Popović: Ako su rezidencije oblikovane tako da pružaju stvarnu slobodu i prostor za razvoj novog rada, u kombinaciji sa suradnjom i upoznavanjem novih autora i autorica, tada ih definitivno smatram korisnim i poticajnim okruženjem za istraživanje i nastanak zanimljivog sadržaja.
Moja dosadašnja iskustva s razmjenama i rezidencijama više su nego pozitivna. Odgovara li takav format mom umjetničkom pristupu ili ne, još uvijek ne mogu sa sigurnošću reći, ali jasno je da u određenim situacijama nosi značajne prednosti.
Rezidencijalni program GMK osobno mi je bio iznimno vrijedno i edukativno iskustvo. Namjerno sam odabrao mentora od kojeg mogu naučiti nešto u području u kojem nisam najvještiji – grafičkom dizajnu, osobito u kontekstu artist bookova – pa se Niko pokazao kao idealan izbor. Cijeli proces, u suradnji s kustosicama Teom Matanović i Antonelom Solenički, bio je vrlo otvoren i ugodan za rad.
Rezidencija je zaključena javnim performansom napuhavanja kugle ispred Muzičke akademije, pod nazivom Ova kugla nema veze s kuglom do, a fotodokumentacija tog procesa kasnije je poslužila kao osnova za artist book.
► U Galeriji Šira predstavio si rad The Computer’s First Christmas Card. Možeš li pojasniti o čemu je riječ i što si tim projektom želio istražiti? Kako su se u njemu povezali motivi rituala, tehnologije i automatizirane introspekcije?
Kristijan Popović: The Computer’s First Christmas Card, odnosno drvena instalacija samoposlužne ispovjedaonice, projekt je koji je proizašao iz radoznalosti prema mogućnostima umjetne inteligencije i generativnog teksta u kontekstu religijske prakse. Instalacija je zamišljena unutar okvira javne funkcije – poput onih u lokalnim kafićima ili na željezničkim kolodvorima – smještena između bankomata i foto-kabina, uz automate za sportsko klađenje i slične sadržaje.
Unatoč svojoj formi, rad nije usmjeren na izravnu provokaciju crkvenih institucija. Umjesto toga, istražuje napetost između rituala i iskrenog djelovanja unutar religijskog okvira, s fokusom na pojedince koji se selektivno uključuju u crkvene prakse. Ispovijed, zamišljena kao čin pokajanja i osobne preobrazbe, kod nekih se pretvara u prazan ritual – svojevrsno „čišćenje povijesti“ vlastitih prijestupa kako bi „korisnik“ ispovjedaonice mogao nastaviti griješiti bez zadrške. U takvom pristupu ispovijedi otvara se pitanje: je li uopće važno stoji li pred pokajnikom stvarni svećenik ili aplikacija za oprost grijeha?
► Koliko je konflikt zapravo upisan u samu strukturu tvog rada — ne samo kao tema, nego kao način funkcioniranja? Misliš li da tvoji radovi proizvode te napetosti (između tijela i prostora, autora i institucije, funkcije i značenja) ili ih prije reflektiraju kao već postojeće uvjete unutar kojih djeluješ?
Kristijan Popović: Iz moje perspektive, radovi svakako reflektiraju postojeće uvjete i situacije. Rekao bih da to vrijedi za umjetničku produkciju općenito, ne samo za moj rad. Konflikt unutar radova, koji proizlazi iz ponekad provokativnijeg propitivanja određenih tema, ne doživljavam kao nešto što treba ublažiti ili mijenjati. Takav pristup mi je, na neki način, prirodan. Ako i postoji element provokacije, često ga nastojim „zamotati“, tako da ne ostaje na razini prve asocijacije ili najizravnijeg čitanja.
► Prošle si godine izlagao na XV. trijenalu hrvatskog kiparstva, što je ipak specifičan kontekst jer tvoj rad nije izoliran, nego ulazi u gustu mrežu formalnih, generacijskih i konceptualnih odnosa. Kako tvoji radovi funkcioniraju u dijalogu s drugim autorima/icama u takvom okruženju? Mijenja li se način na koji razmišljaš o postavu i percepciji rada kada nisi jedini autor u prostoru?
Kristijan Popović: Način na koji razmišljam o postavu svakako se mijenja ovisno o situaciji, osobito kada su uključeni i drugi autori. U takvim se slučajevima često pokušavam staviti u poziciju posjetitelja i razmisliti što bi mi na grupnoj izložbi moglo djelovati kao osvježenje. S obzirom na veću količinu radova, posjetitelji su nerijetko suočeni s potrebom da u kratkom vremenu „procesuiraju“ veliku količinu informacija i sadržaja. Budući da mi taj osjećaj nije stran, nastojim napraviti rad na koji bih i sam volio naići u takvim okolnostima.
► Aktivno si uključen u Udruga Kružok i Khaos Kolektiv, koji naglašavaju razmjenu ideja i održivost umjetničkih praksi. Vidiš li kolektivni rad kao nužan okvir za djelovanje danas ili kao paralelni prostor koji nadopunjuje tvoju individualnu praksu? Gdje za tebe završava kolektiv, a počinje autorska pozicija?
Kristijan Popović: Kolektivi i udruge odlično funkcioniraju kao prostor razmjene mišljenja i svojevrsni „poligon“ za suradnje s generacijskim istomišljenicima iz različitih sveučilišta i struka. Kolektivni rad u pravilu ima veći domet. Najveći umjetnički i politički pokreti koji su ostavili trag na sceni bili su rezultat kolektivnog djelovanja, i jasno mi je zašto. U kvalitetnim udrugama članovi imaju priliku nadopunjavati vlastite interese, razvijati želju za suradnjom i stjecati znanja izvan okvira vlastitog studija ili struke. Na taj se način ujedno pripremaju i za buduće timske projekte.
Za mene je distinkcija između kolektivnog i autorskog rada prilično jasna, jer je svakodnevno primjenjujem kroz rad u autorskim timovima na kazališnim i filmskim projektima. Kada je riječ o timskom radu, potrebno se prilagoditi drugima i funkcionirati kao dio šire cjeline; neke autorske ideje i impulse pritom je ponekad potrebno sačuvati za druge, prikladnije kontekste.
► Ulazak u finale Nagrada Radoslav Putar dolazi u trenutku kada već imaš jasno profiliranu praksu – kako doživljavaš to iskustvo i na koji način pristupaš pripremi za finalnu izložbu? Vidiš li to kao priliku za razvoj postojećih ideja ili kao prostor u kojem osjećaš potrebu napraviti iskorak ili zaokret u radu?
Kristijan Popović: Ulazak u finale Nagrade Radoslava Putara za mene predstavlja veliku čast, osobito s obzirom na to da sam diplomirao prije svega nekoliko mjeseci. Zahvalan sam na povjerenju i prepoznavanju od strane struke, a na meni je sada da ga opravdam kroz daljnji rad.
Ovaj trenutak doživljavam kao potvrdu smjera u kojem se moja praksa trenutačno razvija, ali i kao poticaj da ga dodatno produbim. U pripremi za finalnu izložbu nastojat ću se usredotočiti na jasnije razrađivanje ideja koje već neko vrijeme istražujem, ponajprije kroz njihovu daljnju artikulaciju i razvoj izvan samog izložbenog prostora.
Razgovarala: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Portreti i fotografije iz ateljea: Ivan Buvinić
Osim nadolazeće izložbe finalista Nagrade Radoslav Putar, koja se otvara ovog petka 12. lipnja u Salonu Galić, uz problašenje pobjednika/ice (link), Kristijan Popović u Splitu također ima aktualnu izložbu How Many Dictators Does it Take to Build a Table? u Galeriji Manuš (link).
Zahvaljujemo Kristijanu Popoviću na ustupljenim vizualnim materijalima. Kristijanov rad možete pratiti i na njegovom Instagram profilu instagram.com/popovickristijan.
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Ministarstvo kulture i medija RH.
