Petra Pavetić Kranjčec (Zagreb, 2000.) počela je već tijekom studija pokazivati potencijal jedne od budućih najprominentnijih hrvatskih animatorica i redateljica animiranih filmova, sudjelujući na čak četrdeset i sedam domaćih i inozemnih filmskih festivala i osvojivši nekoliko nagrada; na 24. Splitskom filmskom festivalu, međunarodnom festivalu novog filma, 2019. godine dobila je nagradu Ivan Martinac u kategoriji Hrvatski film za eksperimentalni film Corpus (2019.), potom treću nagradu na 50. Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva 2023. za animirani film Kućica za ptice (2023.), kao i treću nagradu na DA! Festivalu u kategoriji Film i fotografija, a 2025. za svoj animirani film Od Petera za Aidu (2025.), ujedno i diplomski rad, na Međunarodnom je danu animacije osvojila Nagradu za najbolji studentski film te posebno priznanje na Vukovar Film Festivalu. U svojih dvadeset i pet godina, Kranjčec je već u dva navrata donijela značajne odluke koje su smjer njenog života preokrenule za 180 stupnjeva. Već u srednjoj školi odlučuje se iz jedne od najboljih prirodoslovno-matematičkih škola u državi, XV. gimnazije poznate i kao MIOC [Matematičko-informatički obrazovni centar], prebaciti u Privatnu umjetničku gimnaziju – potez zbog kojega bi se većina roditelja od stresa zbog vrlo vjerojatno (financijski) neizvjesne budućnosti njihovog djeteta, primala za glavu. Nakon i više nego uspješno završenog prijediplomskog i diplomskog studija Animiranog filma i novih medija, smjera Animirani film, na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, uz pohvale Magna Cum Laude, odnosno Cum Laude, Kranjčec odlazi na jugozapad Europe u Portugal, na stručnu praksu u BAP Animation Studio u Portu, gdje ostaje i do danas. Dobivši posao u studiju koji je, između ostalih, s domaćim studijem Adriatic Animation koproducirao divan kratkometražni animirani film All Those Sensations In My Belly (Sve te senzacije u mom trbuhu, 2020.), redatelja Marka Dješka i dizajnerice Hane Tintor, terealiziranog uz naraciju i doprinos Matie Anne Pleše, Kranjčec je zasluženo dobila priliku razvijati svoju karijeru na još višoj razini. Ono na što me razgovor s njom, prikladno za kraj godine, podsjetio jest da zaista moramo biti više hrabri i vjerovati vlastitoj intuiciji jer nam, iako često zastrašujuće, radikalne promjene mogu donijeti upravo onakav život kakav bismo si inače samo priželjkivali.
► Možeš li mi za početak ispričati kada je i kako započela tvoja ljubav prema filmu, a posebno prema animiranom?
Petra Pavetić Kranjčec: Moja ljubav prema filmu započela je spletom okolnosti. U želji da se jednog dana bavim patologijom ili geologijom upisala sam XV. gimnaziju (MIOC). No, život mi se nakon toga sveo na rješavanje zadataka iz matematikepa sam se u drugom razredu odlučila prebaciti u Privatnu umjetničku gimnaziju. Tamo sam se kroz nastavu i radionice pod vodstvom Ante Zlatka Stolice i Gorana Ribarića upoznala s teorijom filma i eksperimentalnim i hibridnim filmom te s vremenom uvidjela da film kao medij pruža beskonačne mogućnosti izražavanja. U našem je obrazovnom sustavu umjetnost generalno minimalno zastupljena, svedena na dva predmeta likovne i glazbene kulture koja se održavaju jednom tjedno, no filmska umjetnost i medijska kultura još su manje pokriveni, tek s nekoliko sati nastave u sklopu hrvatskog jezika pri čemu su sadržajno vezani isključivo uz književnost. Iz tog sam razloga upisala filmsku radionicu Blank_filmskog inkubatora za srednjoškolce, a moj prvi film napravljen u sklopu njihovog programa bio je eksperimentalni film Corpus (2019.) za koji me inspirirao Begotten (1989., r. E. Elias Merhige), film koji mi je otvorio jedan potpuno novi svijet. U Corpusu istražujem ljudsko tijelo, temu kojom sam se nastavila baviti i kasnije na ALU u okviru predmeta vezanih uz nove medije, a za njega sam dobila i nagradu Ivan Martinac na 24. Splitskom filmskom festivalu 2019. godine. Učenje teorije filma, iskustvo stvaranja vlastitih i tuđih filmova te sudjelovanje na filmskim festivalima tijekom srednje škole rezultirali su željom da se jednog dana time i profesionalno bavim zbog čega sam se odlučila na upisivanje filmske i televizijske režije na Akademiji dramskih umjetnosti ili animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti gdje sam na kraju i upala. Početke mog studiranja nažalost obilježili su pandemija i potresi koji su značajno oštetili zgradu fakulteta te posljedično online nastava. Na kraju takve prve godine studija bila sam obvezna izabrati jedan od ta dva smjera kao primaran. Iako sam na Akademiju inicijalno došla sa željom da se posvetim novim medijima, točnije eksperimentalnom filmu i multimediji, navedene okolnosti i otkrivanje novog, nevjerojatno kreativnog i zanimljivog procesa stvaranja animacije, kao i sami razgovori o njoj, ponajviše s tadašnjom asistenticom, a današnjom docenticom Jelenom Oroz, rezultirali su mojim neplaniranim opredijeljenjem za animaciju. Ne vjerujem u sudbinu, ali mislim da su me svi ovi plot twistevi tijekom obrazovanja s razlogom doveli do toga da se danas profesionalno bavim upravo animiranim filmom.
► Okušala si se u stvaranju različitih vrsta kratkometražnog filma; igranog, dokumentarnog, eksperimentalnog, animiranog i stop-motiona. Koja ti je forma najdraža, a koji bi medij još voljela istražiti?
Petra Pavetić Kranjčec: Svaka forma zahtijeva potpuno drugačiji princip rada; za igrani film Klinka (2019.) bilo je potrebno pronaći glumce, snimatelje slike i zvuka, opremu, organizirati probe, pribaviti dozvole za snimanje u eksterijeru i još mnogo toga. Iako je proces samog snimanja bio gotov za nekoliko dana, zahtijevalo je puno pripreme i puno ljudi. Eksperimentalne filmove Corpus (2019.), Heterotopia (2020.) i Sanguis (2021.) realizirala sam na tri različita načina. Snimanje Corpusa bilo je slično Klinki po načinu pripreme; bilo je potrebno osigurati glumce i prostor za snimanje, ali za njega nisam imala unaprijed napisan scenarij, već sam improvizirala na licu mjesta tražeći kadrove od kojih sam kasnije u montaži složila film. Heterotopia je pak rezultat eksperimentiranja s biljkama, topljenjem materije, dijaprojektorom, multipliciranjem snimljenih materijala i sl., dakle cijeli je proces stvaranja filma bio zaista krajnje eksperimentalan, dok je Sanguis kompilacija found fottage materijala. Animirani filmovi Pong (2020.) i I love you very much (godina?) rađeni su tehnikom stop animacije i nisu bili previše zahtjevni; nastali su snimanjem pomicanja predmeta i kokošjih nogu po plohi. No, koliko ta forma ipak može biti zahtjevna pokazuje izložba Obiteljski portret Lee Vidaković. Svoje ostale filmove, Od Petera za Aidu (2025.), Kućica za ptice (2023.), Koke (2024.), Grožnjanci (2021.), I’m so obsessed (2021.), In memory of the sea (2021.) i Don’t sit on it for too long (2020.), napravila sam u tehnici 2D animacije. Svaki filmski rod ima svoja pravila koja se mogu poštivati ili namjerno kršiti, ukoliko to doprinosi kvaliteti prenošenja narativa, teme, ideje ili emocije publici. Za sada ostajem posvećena animiranom filmu, no bilo bi mi zanimljivo primijeniti ta stečena znanja i vještine za pomicanje granica u drugim filmskim rodovima te se jednog dana vratiti i eksperimentalnom.
► Kako izgleda tvoj stvaralački proces?
Petra Pavetić Kranjčec: Moj stvaralački proces započinje pisanjem o temi koja me u tom trenutku zaokuplja. Najčešće su to osobna razmišljanja i iskustva ili ona bliskih mi osoba. Nakon nekoliko verzija teksta krećem s vizualizacijom napisanog, prvo slaganjem moodboarda za ključne motive, situacije, prostore i likove, a potom detaljno prolazim kroz scenarij postavljajući si za svaki dio pitanje zašto te radim korekcije u skladu s odgovorima. Scenarij za mene ima smisla tek kad imam odgovor na sva postavljena pitanja. Nakon toga krećem s izradom animatika u kojem filmskim jezikom pokušavam prikazati temu, radnju, likove i atmosferu. Iako je pokret u animatiku prikazan statičnim crtežom, njime se jasno definira osnovni dojam filma i timing – trajanje pojedinog kadra, scene i cijelog filma te njegov ritam, a služi mi i za eventualne dorade scenarija. Animacija je jako dugotrajan, više-manje tehnički posao, ali osobno mi je cijeli taj proces pretprodukcije jako zabavan, iako je i zahtjevan jer o njemu dobrim dijelom ovisi konačna kvaliteta filma. Nakon završenog animatika, krećem s 2D digitalnom animacijom i izradom pozadina koje radim ili digitalno ili analogno, slikanjem. Čim završim kadar odmah ga stavljam u montažu i provjeravam treba li što popraviti. Moja je mana što korekcije radim do samog deadlinea jer konstantno uočavam nešto što bi moglo biti bolje riješeno. Na kraju dolazi postprodukcija, a dizajn i montažu zvuka prepuštam suradnicima. Tijekom cijelog procesa rada na filmu jako mi je važno čuti tuđe mišljenje. Za vrijeme studija mogla sam se osloniti na pomoć i podršku profesora, a posebnu je ulogu u tome imao moj mentor završnog i diplomskog rada izv. prof. art. Daniel Šuljić. S njim sam uvijek detaljno i kritički analizirala svaku fazu u procesu stvaranja filma, nakon čega bi mi ili potvrdio da idem u dobrom smjeru ili me usmjeravao na traženje boljih i kvalitetnijih rješenja. Njegov mentorski pristup značajno je oblikovao način na koji danas, kao mlada animatorica i redateljica animiranih filmova, razmišljam.
► Kako bi opisala svoj vizualni stil; misliš li da si već razvila svoj prepoznatljivi potpis ili još uvijek nastojiš eksperimentirati?
Petra Pavetić Kranjčec: Mislim da ja, za razliku od mnogih ilustratora i animatora, nemam prepoznatljiv vizualni stil, a razlog tome je što nastojim vizualni dio usklađivati s narativom kojim se film bavi pa se mijenja ovisno o tome. Senzibilitet ljubavnog narativa pokušala sam, primjerice, prenijeti gledateljima nježnim crtežom, blagim tonalitetima i pojednostavljenim prikazom likova. Budući da se Kućica za ptice (2023.) bavi suvremenom, nesretnom ljubavnom pričom, koristila sam crno-bijelu paletu, a fokus usmjerila na liniju. U filmu Od Petera za Aidu (2025.) obradila sam pak sretnu ljubavnu priču koja je započela 60-ih godina prošlog stoljeća, stoga vizual nose nježni sepija-smeđi tonovi kojima sam željela sugerirati vremenski otklon. Vizualno bitno drugačiji jest film Koke (2024.), u kojem dominiraju plohe i jaka paleta boja što odgovara željenom, malo komercijanijem stilu prikaza narativa bliskog crnoj komediji. A vizualni stil novog filma, čiji scenarij tek pišem, bit će opet potpuno drugačiji od svih prethodnih. No, upravo u tome za mene leži ljepota procesa filmskog stvaranja – u konstantnom istraživanju novog.
► Kao što si i sama spomenula, u svojim si se filmovima bavila temom ljubavi i ljudskih odnosa (Klinka, 2019.; Kućica za ptice, 2023.; From Peter to Aida, 2025.) i ljudskom tjelesnošću (Corpus, 2019.; Sanguis, 2022.), a u neke si unijela i malo mračniji ton (Hereditary, 2021.; Koke, 2024.). Kakve te sve teme privlače?
Petra Pavetić Kranjčec: Ljudski odnosi i ljubav teme su za koje smatram da u ljudima izazivaju najsnažnije emocije; od beskrajne sreće i ispunjenosti, preko stalne, veće ili manje strepnje i nesigurnosti, do osjećaja razočaranja, tuge i praznine pa čak i mržnje. Tema materije ljudskog tijela na sličan mi je način inspirativna. Mračniji ton nekih filmova pak proizlazi iz moje ljubavi prema horror i sci-fi [science ficton] žanrovima i želja mi je jednog dana napraviti animirani horror film. No, za sad se još ne osjećam dovoljno iskusnom za takav poduhvat.
► Tvoji su filmovi prikazani na velikom broju domaćih i inozemnih festivala, a za neke od njih osvojila si nekoliko nagrada i priznanja, između ostalih, treću nagradu na 55. Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva 2023. godine za film Kućica za ptice (2023.), a 2025. Nagradu za najbolji studentski film na Međunarodnom danu animacije ASIFA i Posebno priznanje na Vukovar film festivalu za film From Peter to Aida (2025.). Što ti takve nagrade i priznanja znače i da li ti je neki od festivala ili edukacija/radionica na kojima si sudjelovala ostao u posebnom sjećanju?
Petra Pavetić Kranjčec: Mislim da nagrade i priznanja svima jako puno znače, a pogotovo mladim autorima poput mene koji smo na početku karijera jer nam ona mogu otvoriti brojne nove prilike. Za mene je već samo prikazivanje filma na festivalu, posebno velikom i važnom kao što je, primjerice, Animafest, važna potvrda da nešto dobro radim jer se na festivale prijavljuje jako puno autora. A kad žiri još između svih tih kvalitetnih ostvarenja upravo moj rad izdvoji za dodjelu nagrade ili priznanja, to mi je najveća moguća potvrda kvalitete i poticaj za daljnji rad. No, jednako su mi važni komentari kolega i reakcije publike na moje filmove; neki su zabavni pa izmame ljudima osmijeh na lice, a drugi ih duboko dirnu. Jedna mi je prijateljica rekla da je svaki put zaplakala kad je gledala jedan moj film, što mi je dokaz da sam uspjela prenijeti emociju na pravi način. Upravo se iz tog razloga filmom i bavim, da u ljudima izazovem određenu reakciju i emociju te ih potaknem na razmišljanje o temi koju obrađujem.
Svaki filmski festival iskustvo je za sebe. Posjećujem ih od srednje škole, a kao i svi krenula sam s Filmskom revijom mladeži & Four River Film Festivalom u Karlovcu te Dubrovnik Film Festivalom, dok je Splitski filmski festival bio prvi na kojemu sam sudjelovala zajedno s profesionalnim filmašima. Nakon toga uslijedili su brojni drugi, veći i manji, u zemlji i inozemstvu. Na temelju mog dosadašnjeg iskustva mogu reći da su festivali animiranog filma zaista najbolji; osim gledanja najboljih i najnovijih filmova, omogućavaju stjecanje novih znanja kroz prisustvovanje masterclassovima, predavanjima i radionicama, upoznavanje s procesima rada kolega i upijanje njihove ogromne, poticajne, kreativne i stvaralačke energije. Osim toga, festivali su odlična mjesta za druženje, upoznavanje kolega iz struke i uspostavljanje kontakata s budućim suradnicima. Tako sam 2023.godine na jednoj od radionica Stop Trika upoznala Davida Hafera Garciu, studenta slikarstva iz Beča koji je dao glas Peteru u mojem diplomskom filmu Od Petera za Aidu (2025.). Poznanstva s autorima iz cijelog svijeta, kroz ponovne susrete na festivalima, prerastaju u prijateljstva zbog čega se svi radujemo i željno iščekujemo svaki sljedeći. Kao najbolji i od animiranih i filmskih festivala uopće, potpuno nepristrano mogu izdvojiti Animafest. Ono što ga snažno obilježava su posebni prijateljski odnosi koji se svaki puta stvore između sudionika, neovisno o tome radi li se o najistaknutijim svjetskim autorima ili studentima animacije. Tu malu, a opet veliku zajednicu animatora iz cijelog svijeta, jednom godišnje u Zagrebu okuplja jednako divna ekipa koja čini njegovu organizaciju.
► Kakva je situacija s animiranim filmom u Hrvatskoj, postoji li prostor za razvoj i uspjeh mladih autora?
Petra Pavetić Kranjčec: Animirani filmovi naših autora, unatoč relativno malim financijskim sredstvima koje dobivaju za realizaciju, izuzetno su uspješni. Ako pogledamo selekciju bilo kojeg velikog međunarodnog festivala animiranog filma, uvijek su zastupljeni i naši autori koji često osvajaju prestižne nagrade. Tako je, na primjer, film Eeva (2022.) Mortena Tšinakova i naše Lucije Mrzljak bio na shortlisti za nominaciju za nagradu Oscar 2024. godine što predstavlja ogroman uspjeh. Mladi hrvatski animatori imaju dobru startnu poziciju zahvaljujući studiju Animiranog filma na Akademiji koji je koncipiran na način da student po završetku BA [Bachelor of Arts] i MA [Master of Arts] razine ima iza sebe tri samostalno realizirana i mentorirana, animirana filma što je izuzetno zahtjevno. No, znanje stečeno kroz to iskustvo je neprocjenjivo. Akademija, preko Hrvatskog audiovizualnog centra, osigurava financijska sredstva za realizaciju tih filmova i vodi brigu o njihovoj distribuciji na domaće i međunarodne festivale. Uz redovnu nastavu koja je proširena tematskim predavanjima stručnjaka iz filmske industrije, studenti imaju priliku sudjelovati na radionicama u zemlji i inozemstvu zajedno sa studentima animacije drugih europskih fakulteta i prisustvovati brojnim festivalima animiranog filma poput Stop Trika u Mariboru, Animateke u Ljubljani, Fest Anča u Slovačkoj i Anifilma u Češkoj. Za studente završne godine MA-a organizirano je i predstavljanje domaćim producentima čime se obrazovni ciklus završava na najbolji mogući način. S obzirom da trenutno radim u Portugalu, ne mogu ne usporediti Portugal i Hrvatsku u smislu financiranja filmova. Portugal je jedna od europskih zemalja s najkvalitetnijim animiranim filmovima, čemu sigurno doprinose puno viša financijska sredstva koja se autorima ondje dodjeljuju. Naravno, koprodukcije su i ondje ključ uspješne produkcije i financiranja filmova, ali adekvatna temeljna financijska sredstva autorima omogućavaju dovoljno vremena za realizaciju filma jer cijeli proces traje izrazito dugo. Primjerice, za izradu kratkometražnog filma potrebno je minimalno dvije godine, a osim toga, financije autorima omogućavaju i angažiranje suradnika. Tako da i jedno i drugo pozitivno utječe na kvalitetu filma, barem u tehničkom smislu.
► Završila si osnovnoškolsko glazbeno obrazovanje za klarinet te dugo godina pohađala plesni studio Učilišta Zagrebačkog kazališta mladih; kakvu ulogu glazba i ples danas imaju u tvom stvaralaštvu? Kako se uklapaju u film?
Petra Pavetić Kranjčec: Možda se na prvu pomisao ne mogu izravno povezati, no glazbeno i plesno obrazovanje iznimno su mi puno pomogli u razumijevanju pojedinih elemenata filma te njegovog disanja kao cjeline. Iako klarinet više ne sviram aktivno, glazbeno mi je obrazovanje omogućilo bolje usklađivanje ritma glazbe i filma. Bez glazbe, odnosno zvuka, film nema dušu te dobar odabir može popraviti i najgori film, ali i pokvariti najbolji. Nakon vizualnog, on je osnovni element filmskog izraza koji dodatno naglašava emociju koja se želi prenijeti. Jako volim proces potrage glazbe za film kao i inspiracije za glazbu u slučajevima kada se ona za njega sklada. O zvuku razmišljam već dok pišem scenarij; često za to vrijeme slušam određeni stil glazbe kako bih si lakše definirala vibe filma, a koji najčešće takav ostane i u finalnoj verziji. Možda zvuči nelogično, no ponekad glazbeni, odnosno zvučni identitet filma oblikujem i prije vizualnog. Suvremenim sam se plesom pak bavila od kada znam za sebe jer sam oduvijek imala potrebu izražavati se pokretom, a to se prenijelo i u likovnu umjetnost, odnosno animaciju. Svaki put kad bih se pokušala ograničiti samo na ilustraciju, pomislila bih kako to nije to – sad se nacrtani elementi moraju pokrenuti. Bavljenje plesom definitivno mi je pomoglo bolje razumijeti pokret u animaciji. Ona nastaje frame by frame zbog čega je potrebno jako dobro razumjeti principe kretanja tijela te analizirati pokret u svakom djeliću sekunde kako bi se postigla potrebna fluidnost njegovog prikaza. U filmu, kao i glazbi i plesu, sve se svodi na dobar osjećaj za ritam.
► Osim kao animatorica, redateljica i scenaristica, na filmu si se okušala i u brojnim drugim ulogama poput tonske snimateljice, scenografkinje i kostimografkinje, a redovito se baviš i grafičkim dizajnom za predstave i filmove te likovnom umjetnošću; u sklopu Šalji dalje projekta u Laubi, na AntiSalonu u Galeriji sivoj i DA! Festivalu izlagala si ciklus pod nazivom Amorfija (2020./2021.), a prostornu instalaciju POV: školjke (2024.) na izložbi u organizaciji kolektiva KVADAR. Koje bi medije i uloge voljela još istražiti, ako ih ima?
Petra Pavetić Kranjčec: Kroz rad na brojnim, vrlo različitim projektima na fakultetu i izvan njega naučila sam puno, no dani su mi bili prekratki za sve što sam htjela napraviti i čime sam se htjela baviti. Tijekom studija primarno sam se bavila animacijom, a objekte i ambijente koje sam izlagala radila sam povremeno. Uz kompletnu produkciju svojih filmova i povremene suradnje s drugim autorima, nedostajalo mi je vremena za taj oblik izražavanja, a u Portugalu trenutno nemam ni prostornih uvjeta za to. Rad na igranim filmovima Zagrebački ekvinocij (2019.), Bepo (2019.) i Noćna vožnja(2022.) (budućih) mladih redatelja potvrdio mi je pak da sam donijela dobru odluku kad sam se odlučila za animirani film jer mi je produkcija igranog filma ipak previše stresna. U kontekstu produkcije, igrani film je poput sprinta, a animirani film kao (višegodišnji) maraton i ja sam se definitivno zaljubila u maratone.
► Trenutno boraviš u Portugalu gdje si u nagrađivanom BAP Animation Studiu prvo provela godinu dana na stručnoj praksi, a sada ondje radiš i na produkciji dugometražnog filma Una, redatelja Vasca Sá i Davida Doutela; na kakvim si sve projektima radila u tom periodu i kakvo ti je to iskustvo do sada bilo?
Petra Pavetić Kranjčec: Poslije odluke o upisivanju studija Animacije i novih medija, odluka da, po njegovom završetku, odem na Erasmus+ stručnu praksu u BAP Animation Studio u Portugalu bila je najbolja u mom životu. Pet članova BAP tima s kojima danas radim, slučajno sam već ranije upoznala na Animafestu 2023. godine, dok sam njihove filmove zamijetila na još ranijim izdanjima jer su mi stilski, vizualno, tematski, narativno i ukupnim dojmom bili izrazito bliski. Film Elo (2020.) Alexandre Ramires bio mi je, primjerice, jedan od poticaja za izradu filma Kućica za ptice (2023.). Molbu za stručnu praksu poslala sam isključivo u BAP jer je to bio jedini studio u koji sam zaista željela ići i koji je, za mene, najbolji studio na svijetu. Tijekom stručne prakse radila sam na dva potpuno različita projekta – kratkometražnom filmu Porto Sonoro (Zvukovi Porta, u produkciji) redatelja Vitora Huga Roche i pilotu televizijske serije Marias Sem Nome (Bezimene Marije, u produkciji) Laure Gonçalves. Mislim da je Porto Sonoro bio idealan za početak prakse; osim što mi je stilski blizak, radnja se filma odvija u Portu gdje je BAP studio i smješten pa sam dijelove Porta koje sam otkrivala, istovremeno mogla povezivati s mjestima radnje koje sam animirala. S radom Laure Gonçalves bila sam već upoznata jer je na Animafestu 2022. godine osvojila Grand Prix za film Homem do Lixo (Smetlar, 2022.), a serija Marias Sem Nome donosi životne priče portugalskih žena koje su imale značajan doprinos kulturnim, društvenim i političkim promjenama u Portugalu, boreći se protiv institucionalizirane i rodno uvjetovane ženske uloge u patrijarhalnom sustavu. Po završetku stručne prakse trebala sam se vratiti u Zagreb, no Francisca Moura, koordinatorica projekata, potpuno me neočekivano pozvala na razgovor i ponudila mi posao. Ja sam se od sreće bila rasplakala pred njom kao u nekoj patetičnoj ljubavnoj komediji. Sada, kao dio BAP tima, radim kolor likova na dugometražnom filmu Una redatelja Davida Doutela i Vasca Sá. Radim puno jer imamo tjedne i mjesečne norme, no ništa mi nije teško i svaki dan s veseljem idem na posao jer je atmosfera u studiju fantastična. BAP studio je kolektiv autora i animatora, istovremeno smo i kolege i prijatelji koji po cijele dane zajedno rade i druže se. U ovih, nešto više od godinu dana provedenih u BAP-u sam iznimno puno naučila te se, kroz rad s nevjerojatno talentiranim kolegama, zaista usavršila u svim segmentima struke. Odlaskom u jedan mali studio na drugi kraj Europe, nisam samo ostvarila svoje profesionalne snove, nego i stekla predivne prijatelje za cijeli život.
Razgovarala: Tina Petković / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Petri Pavetić Kranjčec na ustupljenoj fotodokumentaciji radova.
Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te HAVC – Hrvatski audiovizualni centar
